A sada ozbiljno o nejednakostima, plaćama, nestanku srednje klase i migracijama

Objavljeno

U novom tekstu iz serije “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet” Velimir Šonje kroz prizmu knjige Globalna nejednakost srpsko-američkog ekonomista Branka Milanovića raspravlja o kupovnoj moći, nejednakostima i migracijama. Traži odgovor na pitanje kako će se razriješiti aktualna ekonomska napetost koja je nastala u interakciji rasta plaća i nedostatka radne snage u mnogim zanimanjima

Objavljeno i u novom broju Globusa


Vjerojatno mnogo više od polovice ljudi, ne samo u Hrvatskoj, misli da nejednakosti posvuda dramatično rastu. Plaće su mizerija, a srednja klasa nestaje. U Hrvatskoj smo imali produljenu recesiju 2009.-2014., zbog čega je raširenost takvih stavova možda veća nego drugdje.

I dio političara i intelektualaca koji se bave ovim problemima doprinosi prihvaćanju apokaliptičnih stavova o životnom standardu širokih slojeva ljudi i nejednakostima u svijetu. U zadnja dva teksta u ovoj seriji bavio sam se autorima koji su iz opisane premise izvukli sljedeće dramatične zaključke: (1) problemi izviru iz pokvarenog (kapitalističkog) gospodarstva, (2) (neo)liberalizam ili ekonomski liberalizam je mrtav (jer je glavni uzrok opisanih problema) i (3) trebamo političku i ekonomsku alternativu.

Na primjer, američki politolog Patrick Deneen zagovara komunitarijanizam, utopistički oblik lokalne demokracije. To je tipično američki odgovor na sumnju u korumpirano središte moći u Washingtonu, ali ujedno i poziv za kraj ekonomskog i svakog drugog liberalizma u ime navodno superiornog tradicionalizma. Međutim, u ekonomskom smislu nije jasno što znači lokalni tradicionalizam; valjda povratak manufakturama na vodenicu umjesto multinacionalnih korporacija.  Poljsko-nizozemski politolog Jan Zielonka djelomično simpatizira s Deneenovom lokal-utopističkom idejom i preslikava ju na EU: zagovara izravnu interakciju između lokalnih vlasti i Bruxellesa. Tako bi se preskočilo nacionalne vlasti koje posreduju između naroda i Europske komisije. Ali, nije jasno čemu to i kako bi u praksi funkcioniralo.

Umjesto moralističkog nadglasavanja o tome kakve bi vrijednosti i politiku trebalo gajiti u post-liberalizmu, korisno je stati na loptu i propitati polazišta: da li nejednakosti doista posvuda dramatično rastu, plaće su mizerija, a srednja klasa nestaje? Jesu li ekonomski liberalizam i globalizacija uistinu glavni i odgovorni za probleme, ili su možda stvorili svijet mnogo većih prilika za veći broj ljudi koji se sada suočava s novim izazovima?

U potrazi za odgovorom pomoći će poneki statistički podatak, ali i knjiga srpsko-američkog ekonomista Branka Milanovića Globalna nejednakost. Iako je izašla prije dvije godine, knjiga je i dalje aktualna. O kompetencijama šezdesetpetogodišnjeg autora, inače gostujućeg profesora na City University New York, dovoljno govori činjenica da je neko vrijeme radio kao direktor istraživačkog odjela Svjetske banke.


Jesu li ekonomski liberalizam i globalizacija uistinu glavni i odgovorni za probleme, ili su možda stvorili svijet mnogo većih prilika za veći broj ljudi koji se sada suočava s novim izazovima


Globalizacija stvara dar-mar, mnoge «pobjednike», ali i neke «gubitnike»

Tri stvari su jasne: (1) globalizacija je dovela do smanjenja globalne nejednakosti; uglavnom zbog rasta u Kini i širom Azije (dodali bismo: i u srednjoj i istočnoj Europi u EU okviru), a Afrika je nastavila još više zaostajati; (2) ekonomska sudbina ljudi dominantno je određena mjestom rođenja; oko 80% globalne ekonomske nejednakosti određeno je stupnjem razvoja zemlje, a samo manji dio globalnih razlika u raspodjeli dohotka povezan je s individualnim položajem u raspodjeli unutar pojedinih zemalja; (3) visok rast životnog standarda u proteklih 30-40 godina u prosjeku je zabilježen kod «donjih» 70% u globalnoj raspodjeli dohotka i gornjih 10%, i unutar tih 10% najviše u gornjih 1% globalne populacije.

Tko su ljudi između 70% i 90%-tnog udjela, koji su u prosjeku zabilježili vrlo mali rast životnog standarda kroz nekoliko desetljeća? Tih globalnih 20% su većina ljudi u zapadnim kapitalističkim demokracijama – ljudi koje tradicionalno nazivamo srednja klasa. Njihov udjel u raspodjeli dohotka doista se nalazi u snažnom padu u SAD i U.K., dok drugdje na Zapadu stagnira ili blago pada.

To ne znači da pada životni standard pripadnika srednje klase. Pogreške mjerenja pariteta kupovne moći su velike, a statistički prosjeci u vremenu skrivaju životne cikluse. I uz padajuće udjele i mali rast prosječnih realnih primanja, životni ciklus znači da ljudima u toku života standard u prosjeku raste; plaća iskusnog radnika od 50 godina uvijek je bila, jest i bit će veća od pripravničke.

I demografske promjene fizički smanjuju udjel potentne srednje klase u nekim zemljama. Posvuda, naročito u EU, a tako je i kod nas, razmjerno brzo pada odnos radno aktivne i populacije treće dobi. Unatoč svemu, famozni Gini koeficijenti nejednakosti u zemljama kontinentalne Europe nisu se jako promijenili. Nasuprot tome, u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u nema prijepora da su se vidno povećali. Unatoč ogradama koje vrijede za kontinentalne europske zemlje, rezultat poziva na pomnije razmatranje.


Ekonomska sudbina ljudi dominantno je određena mjestom rođenja; oko 80% globalne ekonomske nejednakosti određeno je stupnjem razvoja zemlje, a samo manji dio globalnih razlika u raspodjeli dohotka povezan je s individualnim položajem u raspodjeli unutar pojedinih zemalja


«Moguće je da su SAP-ov software, računala Lenovo i Aplle-ovi iPhone-i zamijenili poslove ili smanjili nadnice trgovačkih putnika, recepcionera, računovođa i prodavača, ali ono što tumačimo kao tehnološku promjenu dogodilo se jer je jeftini hardware za te proizvode proizveden u azijskim državama s niskim plaćama.» Branko Milanović ovime sugerira da je interakcija globalizacije, tehnološke (ICT) revolucije (koja je krenula sa Zapada) i niskih plaća na Istoku posredno proizvela istiskivanje jednostavnih industrijskih i uslužnih poslova čiji odnos plaća i produktivnosti na Zapadu nije mogao izdržati konkurenciju Istoka.

Kliknite za link na Amazon

Gdje smo tu mi?

Načas ćemo napustiti raspravu o Milnaovićevoj knjizi radi podsjećanja da su se zemlje poput Hrvatske nakon 1990. počele intenzivnije uklapati u, kako se nekada govorilo, međunarodnu podjelu rada. Hrvatska u tome bila nije bila osobito uspješna. Tome nije kumovao ekonomski liberalizam, već njegov izostanak.

Pretjerana visina poreznih i drugih opterećenja s obzirom na dostignuti stupanj gospodarskog razvitka; neefikasnost, korupcija i općenita slabost u upravljanju javnim sustavima od obrazovanja preko administracije do zdravstva; kašnjenje u pristupu EU, zbog čega su predugo postojale prepreke za pristup najvažnijim izvoznim tržištima; Hrvatska uz to nije bila osobito interesantna za izravna strana ulaganja u usporedbi s EU-integriranim zemljama jednake ili bolje industrijske tradicije poput Češke, Slovačke, Mađarske i Poljske; razgranata mreža državnih poduzeća primarno iskorištenih za zapošljavanje i kupovanje proizvoda i usluga od stranačkih članova i njihovih klijenata. Sve te karakteristike ortačko-državnog kapitalizma još uvijek su prisutne u aktualnoj lokalnoj varijanti de facto društvenog uređenja.

Može se spekulirati o tome da je jedan dio ove razgranate javno-sektorske mreže nastao kao socijalni osigurač kako bi se takozvani gubitnici tranzicije i globalizacije zaklonili od negativnih posljedica opisanih procesa. Nema dvojbe da su neke tradicionalne industrije poput brodogradnje i tekstilne u proteklih četvrt stoljeća otrpjele veliki udar konkurencije s Istoka. Benevolentna rana umirovljenja bila su dio državne politike ne bi li se amortizirali učinci takvih strukturnih promjena. Unatoč tome, naše relativno zaostajanje za drugim zemljama srednje i istočne Europe (u usporedbi s razvojnom distancom koja je postojala nakon rata) započelo je tek u trenutku kada su zemlje poput Slovenije ušle u EU 2004. Kulminiralo je u vrijeme produžene recesije 2009.-2014., uzrokovano ranije spomenutim faktorima.

Stoga ne treba veseliti što službena mjera nejednakosti koja je raspoloživa na Eurostatu (Gini koeficijent nejednakosti) ne ukazuje na ozbiljan rast nejednakosti u Hrvatskoj. Kolaps tržišta kapitala koje se nakon 2008. nikada nije oporavilo, i korporativne implozije od kojih je Agrokor samo najpoznatiji slučaj, suzili su prostor šansi za gornjih 10% i 1%, što je socijaldemokratska vlast dodatno «zakucala» uvođenjem poreza na kapitalnu dobit u sred krize. Sve su to razlozi ne samo za razmjerno podnošljive nejednakosti, nego i za relativno zaostajanje.

Prosječne plaće u Hrvatskoj su i dalje među nominalno višima u srednjoj i istočnoj Europi. S prosječnom plaćom od oko 880 eura neto, ne postoji velika razlika između Hrvatske i Poljske koja je bila izrazito uspješna u proteklih 10 godina i pretekla je Hrvatsku prema kriteriju realnog BDP-a po stanovniku (oni su sada na 70% prosjeka EU, mi na 61%). Prosječna plaća u eurima je i dalje mnogo niža u jednoj Mađarskoj. Međutim, u tim zemljama su i cijene niže, pa su nas stigle ili prestigle s realnim plaćama. Dakle, opet nema nikakvog razloga za zadovoljstvo što smo bili «bolje» zaštićeni od politika ekonomskog liberalizma i globalizacije u usporedbi s našim srednjoeuropskim suputnicima kroz razdoblje post-socijalizma.


Novo relativno zaostajanje Hrvatske za drugim zemljama srednje i istočne Europe započelo je tek u trenutku kada su zemlje poput Slovenije ušle u EU 2004. i kulminiralo u vrijeme produžene recesije 2009.-2014., uzrokovano ranije spomenutim faktorima. Stoga ne treba veseliti što se nejednakosti nisu značajno povećale u Hrvatskoj


Splet sretnih okolnosti ili početak nečeg velikog?

Ipak, u protekle dvije-tri godine promatramo kako neuspjeh na neki perverzan način može stvoriti šansu za kakav-takav uspjeh. Poklopile su se tri stvari: (1) gospodarstvo EU se snažno oporavilo od krize i povuklo malo hrvatsko gospodarstvo u smjeru rasta uz pomoć povećane potražnjom za izvozom roba i usluga koje se ovdje proizvode (pouka: gospodarstva naše veličine zavise o većim gospodarstvima u blizini); (2) ulazak u EU srušio je barijere kretanju ljudi i uslijedio je val emigracije, što je smanjilo ponudu rada u zemlji (pouka: mobilnost je dobra, jer da su ostali tu, ti ljudi ne bi radili, a plaće ne bi brzo rasle); (3) u gospodarstvu je nastala posve nova vrsta pritiska – plaće rastu, u mnogim djelatnostima nedostaje radnika, pa se postavlja pitanje može li naša gospodarska struktura na ovoj tehnološkoj i organizacijskoj razini odgovoriti na takav izazov.

Ako zanemarimo pesimističan scenarij u kojem će neka nova velika kriza pogoditi Europu i sve vratiti na staro, te pretpostavimo da će se dvije buduće recesije odviti kao umjerene oscilacije oko rastućeg trenda, nameće se zaključak da bi spomenuta konstelacija mogla promijeniti Hrvatsku do 2030. (što ne znači da hoće – ovo nije prognoza nego razvoj scenarija koji je podložan pogrešci u mjeri u kojoj se mijenjaju stvari koje ovdje ne razmatramo).

U nastavku se razmatraju tri moguća scenarija promjene.

Prvo i najmanje vjerojatno: vlast se odjednom osvijesti, znatno poboljša politike i smanji terete za građane i poduzetnike te na taj način pomogne prilagođavanju gospodarstva. U ovoj varijanti troškovni se pritisci rješavaju kombinacijom rasterećenja i boljih politika usmjerenih ka pružanju javnih usluga koje pogoduju rastu produktivnosti. Ovo je jako teško, blizu nemogućeg.

Druga dva scenarija počivaju na pretpostavci da nam država ostaje takva kakva jest – slaba – pa se prilagodba odvija isključivo spontanim putem. U drugom scenariju, za razliku od trećeg, strogo se kontrolira imigracija te se nastavlja ova situacija s kroničnim manjkom radnika i osjetnim rastom plaća.

Na slici vidimo da se rast prosječne nominalne plaće (6,352 kune za svibanj, isplaćeno u lipnju) trenutačno stabilizira nešto iznad 5% nominalno, odnosno oko 3% realno (razliku objašnjava stopa inflacije koja je povećana iznad 2%). U ovom scenariju rast će se nastaviti. Zbog toga će se pojačati pritisak na tehnološke promjene, ali na malom tržištu zagušenom vladinim sektorom nema neke osobite atraktivnosti za ulaganja. Stoga bi moglo doći do pada kvalitete roba i usluga – prvenstveno zbog nedostatka ljudi – i rast plaća bi nakon nekog vremena mogao ozbiljno usporiti.

Izvor: izračuni autora na temelju podataka DZS

U opisanim uvjetima može se očekivati pritisak na liberalnije imigracijske politike. Stoga u trećem scenariju produktivnost i plaće dovoljno rastu da Hrvatska postaje atraktivna za imigrante. I pretpostavlja se da vlada uspijeva osmisliti pametnu imigracijsku politiku. Takva pametna politika pored, jasno, povratka dijela današnjih emigranata, podjednako dopušta ulazak nisko kvalificiranih i kvalificiranih radnika. Ne u smislu da ti ljudi preplave Hrvatsku, već da se u relativno kratkom roku, a najkasnije do 2030. (što je praktički već sutra), nekoliko desetaka tisuća imigranata doseli ovamo.

Male su šanse da će to biti inženjeri i ljudi iz slavenskih zemalja koji se zbog kulture lako uklapaju u hrvatske društvene okvire.  Branko Milanović upozorava da migracije zavise o odnosima plaća. Rasponi su najveći za radnike s nižim kvalifikacijama. Usporedba gradova poput New Yorka i Delhija pokazuje da je odnos plaća inženjera 3:1, kvalificiranih radnika 6:1, a nekvalificiranih 12:1. Bez obzira na naša dosadašnja iskustva, migriraju uglavnom «obični ljudi». Oni iz slavenskih zemalja koje su na nižim stupnju razvoja od Hrvatske, a takvih više i nema mnogo, odlaze u Njemačku i druge razvijenije zemlje. Došli bi, dakle, neki drugi ljudi. Drugih kultura. Možda i druge boje kože.


Aktualna napetost zbog nedostatka radnika može se razriješiti na tri načina, osim krizom koja bi sve vratila na početak: (1) znatno bolje vladine politike, što je malo vjerojatno; (2) kvarenje kvalitete proizvoda i usluga i postpuno usporavanje rasta; (3) povratak dijela emigracije i/ili imigracija


Na kraju je sve politika: plutokracija ili populizam

Time se otvara političko pitanje: može li se treći scenarij odviti bez otpora; ima li ovo društvo gospodarsku i kulturnu sposobnost za prihvat imigranata?

To nije samo hrvatsko pitanje. Kao što piše na početku, globalizacija i ekonomski liberalizam nisu unazadili svijet nego su stvorili bolji svijet s mnogo više prilika za mnogo veći broj ljudi i sada taj svijet ima neke svoje nove probleme. Branko Milanović na tom tragu piše da glavni problem čitave Europe leži u teškom prihvaćanju i asimiliranju imigranata. Veoma rano u fazama masovnije imigracije, a nerijetko i zbog puke promjene javne percepcije, dolazi do burne anti-imigrantske reakcije. Tako je posvuda; na sjeveru (notorno je jačanje ksenofobnih političkih pokreta u Švedskoj, Danskoj, Belgiji-Flamanskoj, Nizozemskoj, u novije doba i Njemačkoj) i na jugu (u Italiji je takva politička kombinacija formirala Conteovu vladu). Time se sužava prostor za osmišljavanje pametne imigracijske politike. Događaji iz 2015. ne bi nas smjeli zavarati, kao da smo mi nešto drugačiji, otvoreniji narod; vlada Zorana Milanovića je sačuvala obraz jer je sve one ljude samo uspješno transferirala.

Branko Milanović općenito prepoznaje dvije vrste reakcija na ovaj problem u svijetu. Prva reakcija je tipično američka, plutokratska; novac i poslovni interesi nadziru politiku, pa se nastoje zadržati benefiti globalizacije, čak i pod cijenu žrtvovanja malo demokracije kao u slučaju prekrajanja izbornih okruga u kojima migranti s pravom glasa postaju važan dio biračkoga tijela. Međutim, nakon pojave Donalda Trumpa, a to se dogodilo nakon što je Milanović objavio knjigu, čini se da Amerika ide nekim srednjim putem između prve i druge reakcije. Druga reakcija je prema Milanoviću tipično europska, populistička: zadržava se demokracija, ali se zbog toga žrtvuje dio globalizacije. Uplašeni narod zahtijeva visoke prepreke za strance. Iako nema nikakvih dokaza o tome da imigranti obaraju lokalni životni standard (upravo suptorno), uplašeni narod je uvjeren da će mu doseljenici uzeti poslove, srušiti plaće ili zloporabiti socijalne usluge koje on svojim porezima financira, pa poklanja glas onome tko obeća zaštitu poslova i tradicionalnih vrijednosti.

Post festum: Hrvatska lovi vlak globalizacije kad se pravila igre mijenjaju

Hrvatska je od 1990. naovamo uvijek po nečemu bila specifična i zaostajala. Dok su zemlje poput Češke i Mađarske imale dilemu kako oblikovati post-socijalističku tranziciju, naša glavna dilema bio je Domovinski rat. Dok su zemlje poput Češke i Mađarske samo nekoliko godina kasnije intenzivno pregovarale o ulasku u EU, mi još nismo imali niti jedan pošteni sporazum. Dok su zemlje poput Češke i Mađarske ulazile u EU, mi još nismo bili započeli pregovore. Dok su zemlje poput Češke i Mađarske izlazile iz krize 2008./09., mi i dalje nismo bili u EU i hrvali smo se s krizom koja je trajala nevjerojatnih šest godina. Sada, po prvi put, kao kakva rupa u crvotočini, složila se konstelacija u kojoj su naši uvjeti i problemi slični problemima kakvi postoje u mnogim drugim zemljama. Karte su nam se posložile upravo u trenutku kada je započela promjena pravila igre.

Zbog toga treba očekivati daljnje jačanje različitih inačica anti-imigrantskih populističkih rješenja, baš kao i drugdje u EU.


Raniji tekstovi u seriji “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet”: 

Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek) 

Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)

Četvrti tekst u seriji: Polanyieva djeca (I) – Deneenova apsurdna teorija o kolapsu liberalizma i prijelazu u komunitarijanizam (Velimir Šonje)

Peti tekst u seriji: Kako umiru demokracije (Darko Polšek)

Šesti tekst u seriji: Polanyieva djeca (II) – Jan Zielonka i konfuzija na lijevom centru (Velimir Šonje)