Agrokor drugi dio: kontekst za Lex

Foto: Zlatko Kalle

Kontekst za Lex treba tražiti u problematičnim kapacitetima pravosuđa za efikasnu izvedbu predstečajnih i stečajnih postupaka. S druge strane, eventualna primjena Lexa otvara posve nove pravne i političke rizike s ozbiljnim ekonomskim posljedicama. Lex će pružiti koristan okvir ako ne bude iskorišten za politizaciju procesa restrukturiranja, ako ne otvori prostor većim tužbama koje bi država mogla izgubiti i ako ne bude poticaj za aktiviranje javnog novca u procesu restrukturiranja. U suprotnom, posljedice Lexa bit će katastrofalne.

Agrokor je manja kompanija nego što se govorilo početkom krize. No, dovoljno je velik da se postavilo pitanje njegove sistemske važnosti za gospodarski sustav. Na temelju te ideje, dio privatnog sektora i vlada pojurili su u zagrljaj. Zakon o izvanrednoj upravi, takozvani Lex koji je danas stupio na snagu, predstavlja pravni okvir za uključivanje države u proces restrukturiranja radi očuvanja poslovnih operacija. To se opravdava sistemskom važnošću koncerna.

Koja su objektivna opravdanja, a koje potencijalne slabosti Lexa? Opravdanje leži u neefikasnosti predstečajnih procesa i stečajeva. S obzirom na dosadašnja iskustva, logično je promišljanje alternativnih rješenja za restrukturiranje izrazito složene kompanije. S druge strane, slabosti leže u činjenici da će se kroz Lex (ako se aktivira) prelomiti bitni politički i institucionalni problemi zemlje. Pravne posljedice posebnoga zakona odredit će hoće li u Hrvatskoj uspjeti uspostava institucionalnog okvira za funkcioniranje normalnog tržišnog gospodarstva, ili ćemo još dugo ostati u limbu s nesređenim institucijama.

Vaganje opravdanja naspram slabosti Lexa mora započeti kratkim pregledom nastanka krize u Agrokoru.

Nastanak problema: poluga na najjače

Prema godišnjem financijskom izvještaju 2015. kapital Agrokora iznosio je okko 7,5 milijardi kuna. Imovina je iznosila oko 52,8 milijardi. Razlika od oko 45,3 milijardi financirana je iz duga. Ako se 7,5 milijardi kapitala podijeli s 52,8 milijardi ukupne svote bilance, dobiva se udjel kapitala u imovini od 14,2%. Agrokor je imao bilančnu strukturu kao banka, a ne kao uredno veliko poduzeće. To je drugi naziv za rizik.

Trgovina predstavlja veliki dio Agrokora. Ona zavisi o kratkoročnom financiranju više od drugih djelatnosti. Ako se od ukupnog duga Agrokora oduzme kratkoročni dug Konzuma i Mercatora i izračuna korigirani udjel kapitala u imovini, pokazuje se da je Agrokor s korigiranim omjerom kapitala od oko 20% još 2015. imao neusporedivo manji omjer kapitala od druge dvije najveće kompanije u sektoru prehrane i pića – Podravke i Atlantica. Osim toga, kapitalizacija Agrokora bila je kontinuirano niska.

Slika 1. Udjel kapitala u bilančnoj svoti Agrokora (konsolidirano)

Izvor: Godišnja izvješća, razne godine, www.agrokor.hr (5.4.2017.) 

Veliki partneri Agrokora znali su za takvo stanje (izvještajima se do prije neki dan moglo slobodno pristupiti na stranicama koncerna u sekciji za investitore) i svjesno se upustili u rizik. Maloprodajna mreža koncerna pružala je pristup značajnom dijelu tržišta Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije kroz gotovo 2,000 prodajnih mjesta. Kreditori i dio dobavljača kompenzirali su rizik na uobičajen način – većim kamatnim stopama i nadom da će trgovačka ekspanzija Agrokora (osobito nakon preuzimanja Mercatora) biti praćena snažnim rastom profitabilnosti i/ili kapitalnim jačanjem kompanije kroz početno uvrštenje dionica na burzu, o čemu je svojedobno bilo najava. No, to se nije dogodilo. To je fundamentalni razlog kolapsa.

Na ovom mjestu počinje priča o ovisnom dijelu dobavljača koji su zadnje godine proveli u iznevjerenoj nadi da će Agrokor postati dugoročno stabilna kompanija. Da su svi Agrokorovi dobavljači kapitalno snažni i poslovno diversificirani kao što se može okvirno procijeniti za Podravku ili Atlantic, nitko ne bi trebao brinuti o posrednim učincima pada koncerna. Vrijednosti dionica dobavljača bi se korigirale, ako bi bilo potrebno provela bi se nova emisija i prikupio novi kapital, prilagodili bi se portfelji proizvoda i distribucijski kanali. Tržište bi samo riješilo problem.

Međutim, dio dobavljača koji su ovisnici o Agrokorovoj distribuciji i maloprodaji teško se probijaju alternativnim proizvodima i kanalima do potrošača. Mnogima su dugogodišnji stabilni odnosi s Agrokorom koji je širio pristup tržištima uspavali poslovne nerve i ambiciju za traženje alternativnih načina pristupa novim tržištima i potrošačima. Kroz to je oslabio poslovni instinkt za zaštitu od rizika diversifikacijom poslovanja. Ovisan dio dobavljačke strukture uistinu može pasti, jer je previše izložen Agrokoru.

Ključno je pitanje kada i kako će se to dogoditi. Hoće li proces biti kaotičan, ili će se odvijati u koliko-toliko urednom okviru koji će ostaviti dovoljno vremena da se ljudi, oprema i poslovni procesi dobavljača koji imaju neku perspektivu prilagode novonastaloj situaciji na tržištu.

Pravni okvir je ključ i tu problem počinje i završava

Jamči li hrvatsko pravosuđe uredno odvijanje naznačenog procesa? Ekonomska svrha stečaja, s reorganizacijom tvrtke ili bez nje ima tri aspekta: (1) zaustavljanje erozije dodane vrijednosti koja se u pravilu produbljuje ako insolventno poduzeće nastavi poslovati, (2) maksimalizacija preostale vrijednosti imovine i (3) restrukturiranje osigurava da zdravi dijelovi tvrtke nastave normalno poslovati, a ljudi i imovina iz neodrživih dijelova prijeđu u druge aktivnosti (iako neki, na žalost, u tom procesu budu zauvijek izgubljeni za ekonomske aktivnosti).

Ova tri cilja mogu se ostvariti na tri načina: na temelju privatnog ugovora, primjenom stečajnog zakonodavstva, ili državnom intervencijom.

Standstill sporazum koji su Agrokor i dio kreditora potpisali primjer je pokušaja rješavanja problema na temelju privatnog ugovora. Ugovor koji je Alvarezu III dao mandat za restrukturiranje je labav; nije ga potpisao dio dobavljača koji drže Agrokorove račune u blokadi, kao ni neki manji financijeri. Jedan manji dobavljač navodno je pokrenuo stečaj Konzuma, što u cijelu priču unosi novu dimenziju pravne neizvjesnosti, barem za nas – pravne laike.

Svatko tko je imao veze s ozbiljnim poslovanjem može zamisliti koliko je teško usuglašavanje u takvoj situaciji. Složena mreža različitih poslovnih perspektiva i interesi stotina uključenih aktera često su takvi da dogovor nije moguć bez medijacije ili danih pravila igre. Da je tako nešto uvijek moguće, države ne bi donosile stečajno zakonodavstvo.

Dakle, drugi način je postupanje po zakonu o stečaju koji uključuje i predstečajni postupak. Kompanija u njemu može normalno funkcionirati dok se ne postigne nagodba vjerovnika. Sve razvijene zemlje imaju neka slična rješenja, od kojih je najpoznatije američko jedanaesto poglavlje stečajnog zakona. U Hrvatskoj smo imali stečaj s preustrojem (Pevec) i Linićeve predstečajne nagodbe, ali potonje su zbog opravdanog pritiska iz EU pretvorene u predstečajni postupak u okviru Stečajnoga zakona 2015. Neučinkovitost predstečajeva – osim u malom broju slučajeva – javnosti je dobro poznata.

Dokaze o (ne)učinkovitosti pravosuđa pružaju slike 2 i 3. Slika 2 prikazuje usporedbu prosječnog trajanja stečajnih postupaka u Hrvatskoj i sličnim zemljama (vidi se i prosjek za razvijene zemlje OECD-a). U Hrvatskoj su postupci među najduljima. Teško je zamisliti što bi se dogodilo da u pravosudni sustav upadne postupak u vezi Agrokora, koji bi vjerojatno bio N puta kompleksniji od bilo čega s čime se pravosuđe do sada suočilo. Agrokor bi pratile još stotine predstečajnih ili stečajnih postupaka nad dijelovima mreže ovisnih dobavljača.

Slika 2. Prosječno trajanje postupaka rješavanja nesolventnosti (u godinama) 2016.

Izvor: Doing Business, Svjetska banka i IFC, www.doingbusiness.org

Još je važnija informacija da se u okviru sudskih postupaka u Hrvatskoj naplati najmanja vrijednost potraživanja (oko 34%) u usporedbi s drugim zemljama. Niska stopa naplate ne mora biti samo odgovornost pravosuđa; ako dužnici ili vjerovnici prekasno pokreću postupke, gubi se više vrijednosti. Međutim, prilično je sigurno da su i trgovački sudovi trajanjem postupaka dali svoj obol malom očuvanju vrijednosti.

Slika 3. Postotak naplate potraživanja u postupcima rješavanja nesolventnosti (postotak vrijednosti) 2016.

Izvor: Doing Business, Svjetska banka i IFC, www.doingbusiness.org

S obzirom na ograničene sposobnosti pravosuđa, razumno je sumnjati da bi se ono prenapelo ili prelomilo pod udarom Agrokora i ovisnoga dijela mreže oko koncerna. Indikativno je da su pravnici zadnjih dana mnogo govorili i pisali o pravnim načelima, ustavnosti i sl., ali nitko iz pravosudnoga ili akademskog sektora nije u prenesenom smislu oduševljeno uzviknuo, dajte nam Agrokor, pokazat ćemo kako smo ga u stanju riješiti jer mi smo efikasan institucionalni okvir za dinamično tržišno gospodarstvo!

Osim toga, hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje neka standardna rješenja u stečajnim reorganizacijama. Pravo prvenstva naplate vjerovnika koji ubrizgava svjež novac za normalno poslovanje nakon što je pokrenut postupak do sada nje bilo poznato kod nas. Kada se sve zbroji, ima ozbiljnih dokaza o objektivnoj opasnosti da ciljevi reorganizacije i/ili stečaja ne bi bili postignuti u postojećem pravnom okviru. Dodana vrijednost i vrijednost imovine mogla bi se urušiti (a s njima bi se izgubila i perspektiva zadržavanja radnih mjesta). Trajanje i pravna neizvjesnost postupaka mogli bi zakočiti tržišnu transformaciju preostale imovine, poslovnih procesa i radnih mjesta. Stoga je u ovom slučaju bilo logično razmišljati o alternativnom rješenju.

Lex kontekst

I u najrazvijenijim državama dogodi se (doduše vrlo rijetko) da se vlada uplete u velike gospodarske probleme. To se najčešće događa uz stabilne institucije. Država ne mijenja zakonodavni okvir, već se uključuje kao medijator, garant ili izravni financijer transformacije posrnulog čvorišta gospodarskog sustava. Takvi postupci s pravom izazivaju veliko podozrenje javnosti radi mogućeg pogodovanja (ipak se angažira novac poreznih obveznika!). No, upravo razvijene institucije služe za uspostavu nadzora i vraćanje kakvog-takvog povjerenja.

U državama sa slabim institucionalnim okvirima interventne operacije se izvode na temelju dorađenih zakona, kao što je bio slučaj s mnogo puta spominjanim talijanskim Parmalatom. Veoma je rijetko da se radi jednog poduzeća donosi potpuno nov zakonski okvir.

Djelomično zaobilaženje pravosuđa otvara mogućnost da se neke transakcije odrade brzo i efikasno i na taj način spriječe negativni kratkoročni gospodarski učinci (koji bi se vjerojatno pojavili u slučaju predstečaja ili stečaja). S druge strane, otvara se serija novih rizika koji ne bi postojali da se slijede pravosudni kanoni.

Prvi je rizik izlaganja države budućim tužbama. Svaka nezadovoljna strana moći će pokušati tražiti zaštitu pred domaćim i inozemnim sudovima tako što će isticati odgovornost države koja je mijenjala zakonodavni okvir i osigurala utjecaj na tijek restrukturiranja. O tome je već pisala profesorica Garašić.

Drugi rizik je vezan uz pitanje hoće li s procesom imenovanja izvanrednog povjerenika, njegovih zamjenika i savjetnika doći do politizacije procesa restrukturiranja. Tko će se sve pokušati ubaciti u igru, utjecati na procese, ugrabiti neku ulogu; koje će sve političke opcije i njihovi prijatelji pokušati utjecati na proces restrukturiranja? Tko je taj s dovoljno moći da osigura maksimalno profesionalno i transparentno odvijanje procesa na način koji će uravnotežiti dugoročne interese svih vjerovnika (uočite da su uravnoteženi dugoročni interesi vjerovnika ujedno održiv interes kompanije i njenih zaposlenika)? S obzirom na dosadašnje funkcioniranje hrvatske političke arene i institucija, vjera u profesionalizam i transparentnost je iluzija dok se ne dokaže suprotno.

Treći je rizik poziva svih uključenih strana u Banske dvore. Vlada Lexom poručuje: sada smo mi odgovorni! Tko će zaustaviti stotine ili tisuće radnika Agrokora i/ili ovisnih dobavljača da ne krenu na Markov trg tražiti zaštitu pod okriljem vlade ako ne mogu uspjeti na promijenjenom tržištu? Poticaj za to nastat će zbog toga što u Agrokoru ništa ne može ostati po starom. Ako krene ozbiljno restrukturiranje, bit će prodaja dijelova koncerna i povećanja troškovne efikasnosti, što će mobilizirati suprotstavljene interese i provocirati reakcije gubitnika u procesu. A tko će onda spriječiti posezanje u državnu kasu, ne bi li se kakvom garancijom, subvencijom ili nekim sličnim instrumentom smirilo nezadovoljnike u procesu prilagođavanja? Bio bi to najgori mogući ishod.

To je bit ovog teškog odabira. S jedne strane trgovačko pravosuđe, vjerojatno nesposobno da u vrlo kratkom roku i u ovako teškom slučaju osigura postizanje tri temeljna ekonomska cilja reorganizacije i/ili stečaja. S druge strane politika koja ima namjeru korigirati sistemsku pogrešku, ali koja kroz to otvara bokove. Zadnje pitanje stoga glasi: što je bolje, odnosno, što nalaže princip manjeg zla? Lex, da ili ne?

Sukus političke pozadine cijele priče je da su Plenković i Dalić u nju ušli sa štitom ili na štitu. Ili će vlada po prvi put pomoći da se korigira neuspjeh jednoga dijela sustava (pravosuđa), ili će (po tko zna koji put) nastati još jedan, samo veći i širi kanal političke kontrole, utjecaja i pogodovanja u gospodarstvu i u pratećim pravnim odnosima. Premijeru i potpredsjednici vlade preostaje moliti da se Lex ne aktivira i da ostane fusnota u povijesti naših ekonomsko-pravnih apsurda. No, Lex će se prije ili kasnije vjerojatno aktivirati. Tada počinje teška politička borba oko najvećeg korporativnog restrukturiranja u novijoj hrvatskoj povijesti. Ishod te borbe odredit će institucionalni razvoj okvira za funkcioniranje tržišnog gospodarstva.