Agrokor, najmanja babuška i Andrea Pirlo: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Bonhour / Dreamstime

Kako se slučaj Agrokor i ostavka ministrice Dalić smještaju u priču o razvoju hrvatske demokracije te kakva je veza između tog slučaja i filozofije i estetike talijanskog nogometa, koju simbolizira legendarni Andrea Pirlo

Sigurno ne bih pisao o Agrokoru da Martina Dalić (deklariram konflikt interesa: moja prijateljica još od fakulteta) u ponedjeljak nije podnijela ostavku. Jer, sve bitno o Agrokoru u ovoj fazi već je rečeno. Nove stvari koje treba analizirati znat će se oko 10.7.

Ipak, kada zbog Agrokora pljusne ostavka potpredsjednice za gospodarstvo, bilo bi čudno centrirati tekst oko najvažnijeg podatka objavljenog prošli tjedan – onoga o inflaciji koja je iznosila 1,3% u odnosu na travanj prošle godine. Očekivano, to nije tema. Stoga, slijedi tekst o kontekstu ostavke. Bit će riječi i o talijanskom nogometu i kraljevskom vjenčanju. Prava nedjeljna matineja ili musaka za nedjeljni ručak.

Dvije rekonstrukcije prošlosti

Pogled unazad otkriva dvije različite priče koje pružaju okvir za rekonstrukciju nedavne prošlosti vezane uz Agrokor:

  1. Neka mračna sila se urotila da Todoriću otme poduzeće. Ova priča, forsirana blogovima iz Londona, priča je za malu djecu. Agrokor je propao pod vodstvom bivše uprave i većinskoga vlasnika-bjegunca. Blokade poduzeća započele su još prije donošenja Lex Agrokora, a prvi prijedlog za stečaj Konzuma već je bio stigao na trgovački sud; Todorić je zajedno s velikim vjerovnicima na temelju stand-still ugovora imao priliku spasiti stvar ali su zabrljali, pa je naposljetku stavio potpis na poziv vladi da intervenira jer nije imao druge opcije. Razmjeri gubitaka su toliki da je ostalo relativno malo vrijednosti u odnosu na ukupne dugove, što još uvijek otežava sklapanje nagodbe (nagodba bi se lako sklopila da je preostala velika vrijednost u odnosu prema dugovima).
  2. Državna intervencija je izvedena u kaotičnom procesu u kojem je napravljeno nekoliko pogrešaka. Proces je započeo negdje veljače 2017.: prvo je donesena politička odluka o intervenciji kako bi se izbjegao stečaj. Onda je u pripremi i realizaciji te intervencije s obzirom na kratkoću rokova napravljeno nekoliko pogrešaka vezanih uz proceduru, transparentnost i regulaciju konflikta interesa. To će kasnije srušiti vjerodostojnost cijelog procesa.

U ovom tekstu ću razraditi drugi scenarij, jer je on relevantan.

Vrlo rano u procesu započeo je niz loših reakcija. Počelo je to još od prvih zahtjeva, bez jasnih odgovora, da se razjasni tko je i kako pisao zakon. Nitko u trojcu  Plenković-Dalić-Ramljak (s naglaskom na prve dvije politički odgovorne osobe) i među ljudima koji ih okružuju, nije imao mudrosti i operativnih kapaciteta za pažljivu izgradnju odgovora na bitna pitanja i čuvanje vjerodostojnosti kompleksnog procesa intervencije u očima javnosti. Ako treba, i uz priznanja i ispravke pogrešaka u hodu. Sumnje su zbog toga rasle, do eskalacije u aferi hotmail.

U nužno površnim očima javnosti tim autogolom su izjednačeni oni koji su pokušali riješiti problem jer im se sručio na glavu, s onima koji su ga stvorili i onima koji su ga pokušavali rješavati na nesuvsile načine. Sada se može servirati priča da je “sve to ista bagra”. To je poput one “za rat je potrebno dvoje” (iako jedan uvijek prvi napadne).

Četiri kritične točke

S naknadnom pameću znamo da su u procesu bile četiri kritične točke. U njima su donesene nedovoljno jasno iskomunicirane odluke, pri čemu se nije vodilo računa o transparentnosti i konfliktima interesa: (1) tko je pisao zakon, (2) kako je izabran izvanredni povjerenik, (3) kako su angažirani domaći konzultanti i (4) kako je strukturiran roll-up.

U kaotičnim hitnim intervencijama poput ove očekivano se rade pogreške. Politička se pamet očituje u sposobnosti da se one umanje (otkloniti ih nije moguće, jer procesi upravljanja krizama su kaotični) i naknadno ispravljaju, uz odgovarajuće isprike i objašnjenja. Ako to izostane, sumnje eksplodiraju, a vjerodostojnost nestane kao ispuhani balon.

Dakle: koje su pogreške počinjene i zašto nisu ispravljane po putu?

Tri babuške

Zamislimo trojac kao babuške. Premijer je ona najmanja – najviše zaštićena ali i izolirana od okoline – potpredsjednica je ona srednja, a izvanredni povjerenik ona vanjska, najveća; uz tu sliku na umu, lakše ćemo shvatiti političku logiku priče o pogreškama.

Dakle, srednja babuška po definiciji dolazi na udar ako padne velika vanjska babuška na kojoj se svi pritisci lome u početku. Kada se čulo da udarci sve jače bubnjaju po vanjskoj babuški, trebalo je: (a) ponuditi joj spas i obranu uz korekciju svih uočenih pogrešaka, ili (b) zamijeniti vanjsku babušku ako ona ne bi bila sposobna ispravljati pogreške; ispravak je bio nužan uvjet uspostave vjerodostojnosti procesa intervencije. Zamjena vanjske babuške prekasno (tek potkraj veljače o.g.) i bez ispravaka, isprika i objašnjenja, bio je pokazatelj političke dezorijentiranosti lidera cijelog procesa.

Pod ispravcima, isprikama i objašnjenjima mislim na nešto što se trebalo događati u drugoj polovici prošle godine. Tada je trebalo na jasan način i uz mnoštvo podataka podastrtih javnosti, te vjerojatno i uz izmjene i dopune Lexa u njegovim slabim točkama, razjasniti ranije spomenute četiri kritične točke.

Umjesto toga, tada je počeo kaotičan proces u kojem se pokušalo braniti neobranjivo na temelju teza (a) da je spašeno toliko i toliko radnih mjesta (ok, i?) i (b) da su sve kritike procesa intervencije u Agrokoru inspirirane od strane gubitnika koji žele ugroziti nagodbu. Ovo pod (b) nije bilo dovoljno uvjerljivo. Jer je bilo jasno da potencijalni gubitnici napipavaju meke dijelove trbuha vladina projekta Agrokor, ali je isto tako bilo jasno da to nije sve, jer meki dijelovi mogu objektivno biti nedopustivo mekani.

Zanimljivo je primijetiti da su konflikti interesa nekoga mučili cijelo vrijeme. Neki od članova grupe koja je radila na zakonu ispadali su po putu: koliko znamo na temelju javnih informacija, jedan od ključnih autora zakona, odvjetnik Šavorić, ispao je vrlo rano u procesu. Nisam detaljno pratio je li netko od savjetnika kasnije ispao iz igre.

Unatoč ad hoc korekcijama u hodu, a za koje nitko nikada nije komunicirao prave razloge, nije bilo dovoljno snage ili pameti pronaći sustavno rješenje u skladu s razvijenim demokratskim principima koji uvažavaju da javnost ima pravo znati i nadzirati, osobito ako postoje rizici da se na kraju neki trošak prevali na leđa poreznih obveznika. Stoje one obrane koje ističu da nikakve naknade i troškovi ne terete građane nego vjerovnike. Oni sukladno Lexu drže ključeve Agrokorove blagajne. Međutim, interes javnosti nije vezan uz to. Vezan je uz: (a) to što se na temelju posebnog zakona intervenira u privatnoj kompaniji i (b) to što postoji neizvjesnost u pogledu konačnih faktura koje će biti ispostavljene za nekoliko godina, a od kojih će se neke, možda, uputiti na adresu vlade. Dugo će nad ovim procesom visiti Damoklov mač: tko će, kada, koliko uspješno tužiti državu i, ako uspije, koliki je potencijalni trošak za porezne obveznike? Naše kolektivno sjećanje na Agrokor i uključene političare i druge aktere za 10-15 godina zavisit će o odgovoru na to pitanje. Taj odgovor, na žalost, nećemo dočekati tako skoro jer tužbe kreću tek kad se vidi što je s nagodbom.

Tko snosi političku odgovornost

Sada, kad je ostala sama, najmanja babuška govori da nije ništa znala. Ali, stvari su jasne kao dan. Jasno je tko snosi ultimativnu političku odgovornost i tko je bio najpozvaniji zagovarati i štititi interese javnosti u ovom procesu. Rezultat: dvije vanjske babuške koje su propustile to učiniti su nestale, a objavljeni mailovi jasno ukazuju da je najmanja jako dobro pratila sve što se događa.

I tako, car je možda gol, ali je još uvijek car, jer drugoga na vidiku nema. Konkurenti, od kojih su samo tri statistički značajna – SDP, Živi zid i Most – nemaju suvislih ideja, programa i najvažnijeg resursa – ljudi. S takvom bi konkurencijom i Rudeš mogao osvojiti Ligu prvaka.

U takvim uvjetima i onaj Ronko iz SDP-a izgleda iskren kada izlazi iz SDP-a, a sve s ciljem spašavanja SDP-a kako ne bi došlo do prijevremenih izbora na kojima bi ta stranka doživjela potop i tražila pojas za spašavanje u Velikoj koaliciji (u kojoj bi definitivno bila potopljena). Ne izgleda mi da je posrijedi neka oportunistička «politička trgovina». To je slika hrvatske politike – jedan veliki, hodajući paradoks.

Forza Italia

Dakle, ovaj se demokratski cirkus polako kreće u talijanskome smjeru. Razlika je što tamo imaju mnogo jačeg Predsjednika i nešto dulju demokratsku tradiciju. Stoga čak ni ova nemoguća kombinacija stranaka, koja će po svemu sudeći pokušati sastaviti vladu s druge strane Jadrana, ne mora ispasti prevelika tragedija.

Politička nestabilnost, ta hrvatska baba-roga, toj zemlji teče u venama. Naravno, bit će to strašan eksperiment ako uspiju sastaviti vladu, Liga i Cinque Stelle. Polako se potura ideja da bi čak i rehabilitirani Silvio Berlusconi mogao biti dobar premijer. To je posve nepredvidiva situacija: imaju šansu zatresti EU i eurozonu, jednako kao što imaju šansu pokazati da populističke stranke ne moraju biti bauk jer mogu značiti i demokratski napredak ako unutar vladajuće strukture nadziru jedna drugu. Hmm, napredak kroz kaos: deja vu?

Ali, budimo realni: jedno je Hrvatska, a drugo Italija. Govori se o zemlji koja je svijetu dala i dobrim dijelom porazila mafiju, zemlji gdje su ispjevane neke od najljepših pjesama, koja je izmislila mozarellu i caprese, naučla svijet korištenju bosiljka kao začina prehrani, gdje su neki suci postali heroji, i koja je, nadasve, dala Tombu, Zoffa, Buffona, Totija, Gatusa, svu tu nevjerojatnu galeriju sportskih osobnosti naspram kojih se naši Modrići i Lovreni čine kao dosadnjikavi likovi koji se povremeno pojavljuju u nekim sudskim procesima. A na vrhu te neobične piramide sportskih veličina stoji neponovljivi, legendarni – Andrea Pirlo.

Pirlo je izrekao najveću nogometnu misao svih vremena. Kako je nogomet jedna od najvažnijih stvari svih vremena, jednostavnim množenjem možemo izračunati važnost ove ideje. Pirlo je, naime, opisao svoju ulogu u momčadi kao potragu za nekoliko kvadrata osobne slobode iz kojih dijeli lopte drugima, što je njegov način širenja sreće među ljudima.

Sve što je bitno za shvaćanje biti uloge veziste ali i moderne civilizacije nakon prosvjetiteljstva, tu je: ravnopravno nadmetanje u okviru poznatih pravila igre, potraga za osobnom slobodom i srećom u tom okviru, i nesebično poklanjanje drugima. Zemlja koja ima Pirla nikada neće srušiti Europu! Protestiram protiv SP-a u nedemokratskoj Rusiji bez Italije – to ne može biti normalno; negledljivo, strašno!

Foto: Photolight / Dreamstime

Demokratski napredak, dakle. O tome je ovdje riječ. Ono što su dizajneri intervencije u Agrokoru zaboravili, jest činjenica da u ovoj zemlji narod ne vjeruje institucijama vlastite države. Institucije se vide kao instrumenti u rukama privilegiranih. Institucionalne mehanizme najviše koriste oni, u javni sektor implantirani i umreženi, koji nastavljaju s rapidnom devalvacijom javne institucionalne mreže našega društva. Zbog toga svaki, ali baš svaki značajan politički potez koji dovodi do velike preraspodjele, mora ići u pravcu izgradnje povjerenja i razumijevanja što se radi i zašto se nešto radi. Na primjer, Senat Sveučilišta u Zagrebu bi trebao objasniti zašto, po kojem kriteriju je počasni doktorat dobio član Predsjedništva BiH Dragan Čović, a ne netko drugi. Bez kriterija, sve se poima kao tek još jedna institucionalna devalvacija, a razlika između dobrih i loših dečki i cura se gubi.

Voditi računa o tome kako ljudi doživljavaju institucije i procese koji se odvijaju unutar njih ne znači populizam u smislu podilaženja svemu što većina misli. To znači informiranje i iskreno tumačenje i onda kada se ide kontra stava većine.  Uvijek treba tako raditi, jer u politici ove mlade demokracije vrijedi obratno pravilo od onoga koje se primjenjuje na sudu. Tamo si nevin dok se ne dokaže krivnja. Ovdje si kriv dok ne dokažeš nevinost. Osim ako te, baš ono, ne obožavaju. A obožavani političari su rijetki. I ta vrsta ljubavi obično kratko traje. Kad prestane, u pravilu završi tragično.

Post festum: o isprikama i jednom vjenčanju

Kad smo kod ljubavi, Harry je oženio Meghan. Mladi se vole.

Teško je shvatiti toliku pažnju koju je zaokupilo jedno vjenčanje. Harry ima minimalne šanse ikad postati kraljem; mislim da je šesti u redu čekanja. Iza svega mora stajati neka skrivena simbolika. Na pamet mi padaju dvije. Prvo, on je Dianin sin. Britanci se u sjećanjima vraćaju svojoj voljenoj ikoni; kroz njega ponovo slave nju. Drugo, Meghan je mulatkinja pa se vjenčanje može tumačiti i kao definitivni raskid nekadašnjeg carstva s kolonijalnom prošlošću. Nije li to i zakašnjela isprika, slavlje priznanja jedne zablude i nepravde?

Nisam slušao komentatore, pa se ispričavam ako su ove teme već detaljno obrađene. Slušao sam samo reporterku HRT-a Jasnu Paro. Ona je u uobičajeno kičastom novinarskom pretjerivanju ustanovila kako je riječ o “transformativnom” događaju koji širenjem optimizma mijenja svijet. Od nje smo saznali i da je Harryevo vjenčanje u rangu Williamovoga 2011., koje je isto tako bilo “transformativno” u pogledu širenja optimizma nakon financijske krize.

Razumijem medijska pretjerivanja, ali po toj logici su i In Music i Ultra transformativni događaji. Ali, Hrvatska nikako da se transformira. Je li možda problem u tome što nismo monarhija?

U svakom slučaju, od glupog se ekonomiste očekuje da u ovim stvarima pogriješi i širi primitivizam ili računovodstveni cinizam. Mi bi se trebali baviti samo bilanciranjem. Za druge finese, osobito ove duhovnoga tipa, a napose za politiku, nismo stvoreni. Elem, vratimo se onom fragmentiću kojeg razumijemo: vjenčanje je koštalo 43 milijuna dolara, od toga je 94% ili više od 40 milijuna potrošeno na sigurnost. Sigurnost se, dakle, isplati. Jer zarada je mnogo, mnogo veća od ukupnoga troška.

Ali to nije bitno, jel’ da; pa kraljevi, kraljice i prinčevi ne postoje valjda zbog zarade i novca? 🙂