Ako može dug na 100, zašto ne i na 1000 godina ili vječno?

Objavljeno

Ilustracija: Dephumi / Dreamstime

Ad
Ad

Austrija je ovaj tjedan izdala stogodišnju obveznicu uz prinos od 0,88% na godinu, što je nevjerojatno nisko ako imamo na umu da se u Hrvatskoj primjerice kao uspjeh predstavljaju izdanja na 10-11 godina uz prinos osjetno iznad 1%. Kako je HNB na aukcijama 29. i 30. lipnja otkupio državnih obveznica nominalne vrijednosti iznad 4 milijarde kuna (s tržišnom vrijednošću znatno većom od 4 milijarde, ali iznos nije objavljen), očito se sprema novo domaće izdanje obveznica koje će biti predstavljeno kao uspjeh, vjerojatno u predvečerje parlamentarnih izbora.

Obvezničko tržište je najblaže rečeno živahno, jer sada sve zemlje imaju fiskalne deficite koje treba financirati na razne maštovite načine. Gdje se u tom obvezničkom svemiru smještaju obveznice s ultra-dugim rokovim dospijeća i je li riječ o održivom načinu financiranja država?

Ovo nije prvi put da Austrija izdaje stogodišnju obveznicu. Prva takva obveznica emitirana je 2017. Od tada joj je vrijednost snažno povećana jer su tržišne kamatne stope u međuvremenu pale.

Mehaniku je lako shvatiti ako zamislimo obveznicu koja je kao dionica u smislu da nema rok dospijeća. Dužnik obećava vječnu kamatu, a glavnicu neće nikada morati vratiti. Takva se obveznica naziva perpetuitet ili konzola. Cijena takve obveznice izračunava se uz pomoć jednostavne formule:

Sadašnja vrijednost = Godišnja kamata / tržišna kamatna stopa

Dakle, ako je godišnja kamata 1, a tržišna kamatna stopa 1%, obveznica vrijedi 100. Ako tržišna kamatna stopa padne na 0,1%, vrijednost obveznice će se povećati deset puta. S druge strane, ako tržišna kamatna stopa naraste na 3%, vrijednost obveznice past će na trećinu početne vrijednosti duga koju je vjerovnik platio pri kupnji konzole. Općenito, što je obveznica dugoročnija, vrijednost joj više varira ovisno o promjenama kamatnih stopa na tržištu.

Kupci ultra-dugoročnih obveznica očito se izlažu velikom riziku. No, s velikim rizikom su povezani i veliki očekivani povrati. Proteklih godina pojavila se potražnja za takvim obveznicama jer je značajan broj tržišnih sudionika očekivao pad kamatnih stopa pa im je velik rizik bio prihvatljiv u svjetlu velikih očekivanih dobitaka. Stoga Austrija nije jedina koja je proteklih godina izdavala stogodišnje obveznice. Isto su učinili respektabilni izdavatelji poput SAD-a i Sveučilišta Oxford, ali i oni manje respektabilni poput Meksika i Argentine. Svaka roba nađe svoga kupca, samo je pitanje cijene.

Ultra-dugoročni dugovi nisu nikakva novost. Pivovara Guiness nalazi se u unajmljenom prostoru u Dublinu, a ugovor je sklopljen na 999 godina. Pivo sa snažnim brendom stabilan je posao, stabilniji od države. Ujedinjeno Kraljevstvo izdalo je mnogo konzola u 18. stoljeću. One i danas isplaćuju kamatu. Prva danas poznata konzola izdana je u Nizozemskoj, u gradu Utrechtu, u svrhu izgradnje nasipa. Bilo je to u 17. stoljeću.

Ponekad se raspravlja o moralnim aspektima ultra-dugoročnog duga. Takav dug se prebacuje na leđa budućih generacija koje ne samo da nemaju pravo glasa, nego još nisu ni rođene. Međutim, glasovi koji propituju moralnost duga nisu odveć glasni. Tome su dva razloga. Prvo, potražnja je snažna. Dok desetogodišnje obveznice nose negativan prinos (u slučaju Austrije oko -0,2%), velik je broj onih koji su spremni platiti za bilo kakav (pozitivan) dugoročan prinos, sve dok ne očekuju rast tržišnih kamatnih stopa. Drugo, svi računaju da će inflacija u ultra-dugom roku toliko obezvrijediti iznos godišnjih kamata da otplata budućim generacijama neće predstavljati nikakav problem.

No, što ako inflacije ne bude? Ovim se pitanjem nitko ne zamara. Ljudima je preapstraktno razmišljati o vremenskim perspektivama od pedeset ili stotinu godina.

U Hrvatskoj još uvijek nemamo ovaj problem. Izdanja na dvadeset godina su zasad nedostižna, dok čak i ova na kraće rokove na domaćem tržištu ne možemo izdati uz prihvatljivu cijenu bez pozadinske potpore HNB-a. Bez nje, domaće obvezničko tržište de facto – ne postoji.