“Angry white males” i kako destabilizirati Hrvatsku: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Karenr / Dreamstime

G20 i ljuti bijeli muškarci

Sastanak G20 u Hamburgu bio je bez sumnje najvažniji globalni događaj protekloga tjedna. Neredi su podsjetili na destrukciju u pariškim predgrađima u Sarkozyevo vrijeme i pljačkaške pohode u vrijeme nestanka struje u američkim gradovima osamdesetih.

Svaki takav događaj u nedostatku dublje analize (koja sigurno nije laka) potakne klišej-tumačenja o socijalnom nezadovoljstvu što se povezuje s nezaposlenošću i padom realnih dohodaka. Na ulicu navodno izlaze angry white males koji su žrtve globalizacije i tehnoloških promjena (iako se prosvjedi organiziraju i fotografiraju pomoću pametnih telefona). Nakon Brexita i Trumpa 2016. to je postalo standardno (površno i vjerojatno pogrešno) tumačenje burnih socijalnih događaja.

Međutim, Nijemcima dobro ide.  Slika pokazuje stopu nezaposlenih mladih muškaraca do 25g. starosti: Njemačka i Češka su uvjerljivo na začelju EU. Pogledajte gdje je Hrvatska (na lijevoj strani).

Stopa nezaposlenosti mladih muškaraca u EU 2016. u %

Izvor: Eurostat

Postoji i onaj klišej o tome da plaće u Njemačkoj ne rastu. Tamo navodno postoji socijalni dogovor vlade i sindikata da se troškovi rada drže strogo pod kontrolom. Kako nejednakosti (opet navodno) rastu, ljudi s ispodprosječnim dohocima stradaju – životni standard im stagnira ili pada.

Statistika opovrgava i tu tezu. Stopa rasta prosječnog godišnjeg neto dohotka samaca bez djece koji zarađuju samo polovicu prosječne plaće od 2008. do 2015. sve je prije nego beznačajna (podataka za 2016. još nema na Eurostatu, ali slika se ne bi bitno promijenila da su uključeni i ti podaci). Inflacija je od 2008. do 2015. bila niska (u Njemačkoj ukupno-kumulativno 8,8% u tih sedam godina), pa se gotovo polovica prikazanog prirasta objašnjava realnim rastom životnog standarda. To je realno više od 1% u prosjeku godišnje iako se u međuvremenu dogodila Velika recesija. Šteta što Hrvatska nije uključena u ovu statistiku. U svakom slučaju, treba se malo bolje potruditi za neko suvislije objašnjenje događaja.

Stopa rasta prosječne godišnje neto plaće za samca bez djece koji zarađuje polovicu prosječne plaće 2015./2008.

Izvor: Eurostat

Tri mora

Sam sastanak ostat će zapamćen po prvom rukovanju Putina i Trumpa (izgleda da su «kliknuli»). Zabilježen je i neuspjeh SAD-a da progura protekcionistički ton i protivljenje Sporazumu o klimi. Na razini trivije zabilježeno je da Trump ubacuje Ivanku na sastanke kad mu se ne da ići, ali i (za nas najvažnije), dogodila se i Putinova izjava da je energetski projekt povezan s Inicijativom tri mora (Baltik-Jadran-Crno more) konkurencija koju valja prihvatiti.

Posve je jasno da Rusiji ne odgovara jaka EU, iako s Njemačkom u energetici ima izvrsne odnose (Sjeverni tok Njemačkoj osigurava dotok relativno jeftinog ruskog plina). Rusiji trebaju razne karte na stolu ne bi li u nekom sljedećem miješanju popustila na jednoj strani da na drugoj strani dobije nešto vezano uz svoje interese višeg reda (npr. Ukrajina tj. Krim-Crno more i Bliski istok – čini se da su dva predsjednika krenula u pravcu nekog dogovora oko Sirije, pa je privremeno retoričko popuštanje oko plinovoda sjever-jug koji umanjuje važnost smjera istok-zapad vjerojatno dio nekog većeg «paketa»).

Americi također ne odgovara monolitna EU pod kontrolom Njemačke (jer se smanjuje broj karata u njenoj ruci), pa se kontrola nad Inicijativom tri mora za njih čini izvrsnom geopolitičkom kartom. I usko ekonomski gledano, američka tehnologija i isporuke tekućeg prirodnog plina imaju što raditi u toj igri. Inicijativa tri mora ne odgovara Njemačkoj jer dodatno gubi kontrolu i utjecaj nad istočnoeuropskim državama, ali Njemačka će morati prihvatiti da tim državama (a to uključuje i Hrvatsku) odgovara imati Amerikance u igri i ne oslanjati se samo na to da će se Rusi i Nijemci uvijek dobro dogovoriti. Povijest pokazuje da nije uvijek bilo tako. Znalo je biti i pogubno.

Hrvatska ogrezla u stabilnosti

U Hrvatskoj je u međuvremenu jako dosadno. Sve se svodi na brojanje turista year-on-year (plusevi su značajni, to već svi znaju). Agrokor je dobio svoju tranšu od 480 milijuna eura pa će sada, dodatno ojačan i sezonskim prihodima, bez ozbiljnijih promjena dočekati jesen. O nekim «strukturnim reformama» više nitko ni ne priča previše. To je i inače malo čudan pojam. A sada imamo i (političku) stabilnost. Stabilnost, kao što sama riječ kaže, stabilizira postojeće stanje. Takav je odabir građana Hrvatske; Crodemoscop kaže da potpora vladajućoj stranci raste, a na službenom dnevniku raste minutaža posvećena poljoprivredi i turizmu, dakle, sve je pod kontrolom.

Ogrezla u stabilnosti, Hrvatska se bori s duhovima prošlosti: Uber da ili ne bilo je jedno od glavnih pitanja protekloga tjedna. Umjesto da se provede liberalizacija cjelokupnog tržišta taxi usluga, svi nešto petljaju i boje se uličnih prosvjeda taksista, pritom potpuno gubeći iz vida što se zapravo događa. A događa se transportna tehnološka revolucija zasnovana na novoj ekonomiji dijeljenja resursa. Ovdje je izvrstan kratak tekst koji objašnjava sljedeću razvojnu fazu u kojoj će se pomalo gubiti razlika između privatnog i javnog prijevoza. Bez obzira je li vam bliže ovo što se događa usporediti s udarom kometa ili postupnom promjenom ekosustava, ne zaboravimo da su dinosaurusi ti koji na kraju odumiru.

Prvi Labov ekonomski doručak

Hoće li biti shvaćeno kao šala ako u takvom učmalom hrvatskom ambijentu među važnim događajima protekloga tjedna istaknemo prvi Labov ekonomski doručak o pitanjima uvođenja eura? Ako niste pratili, ovdje je kratak 4-minutni film o tom događaju. Ako ste pratili Lab, onda znate da uvođenje eura nije nimalo tehničko pitanje. Ono bi moglo izbaciti i vlast i oporbu iz aktualne zone udobnosti i potaknuti ozbiljne rasprave o hrvatskoj ekonomskoj budućnosti.

Drugim riječima, traži se nešto što će na podnošljiv način destablizirati Hrvatsku, izbaciti ju iz ove loše ravnoteže koju Daniel Hinšt benevolentno zove zonom udobnosti. Ejektiranje ne bi smjelo biti takvo da zemlja propadne u neredu i sanjanju svojih tradicionalnih kolektivističkih snova, već takvo da iskoristi povijesnu priliku koja se otvara nakon ulaska u EU. Ali, kako tu priliku ostvariti na malo ambiciozniji način od ovog hipnotičkog intervjuiranja i brojanja turista po ulicama hrvatskih gradova?