B2B br. 1: Kružni tok gospodarstva i identitet tri deficita

Ilustracija: Željko Badurina

Koliko ste puta čuli da se “previše troši” ili “previše štedi”? Da potrošnju treba “pokriti” onime što se zaradi? Iza naizgled jednostavnih ekonomskih postavki kriju se složeni makroekonomski odnosi. Bićanić i Deskar Škrbić raščlanjuju te odnose u prvom od petnaest nastavaka serije “Back to Basics”. Svake druge srijede na Labu ćemo objaviti po jedno predavanje iz makroekonomike s primjenama na podacima za Hrvatsku. Na kraju serije pažljiviji čitatelji će mnogo bolje razumjeti makroekonomske teme i lakše prepoznavati pogreške u stavovima brojnih komentatora i sudionika ekonomskih rasprava.

 

Predgovor

Serija predavanja Back to Basics ili Povratak osnovama nastala je zbog dojma da je u hrvatskim ekonomskim raspravama previše improvizacije, a premalo držanja osnovnih ekonomskih postulata. U širem smislu riječ je o Labovoj misiji širenja ekonomske pismenosti koje u Hrvatskoj kronično nedostaje. Na konkretnijoj razini, tekstovi iz ove serije poslužit će kao referentne točke u nekim budućim raspravama (s kojima će biti povezane hiperlinkovima). Kada sklopimo svih petnaest predavanja izdat ćemo knjigu, a ako pronađemo sponzora dovoljno široke ruke (ovo je poziv!), snimit ćemo cijelu seriju i učiniti ju dostupnom na društvenim mrežama.   

Velimir Šonje, urednik 

 

Ljudi žele svašta (npr. naš je san da odletimo u Japan), ali ne mogu. Ne mogu zbog nečega što je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća mađarski ekonomist Janos Kornai nazvao ‘tvrdim budžetskim ograničenjem’ (engl. hard budgetconstraint). Koristeći suprotni pojam ‘mekog budžetskog ograničenja’ Kornai je pokušao izgraditi model oskudice (engl. shortage economy) i njime objasniti inherentnu ekonomsku neodrživost centralno planskih socijalističkih gospodarstva. Postojano kršenje tvrdog budžetskog ograničenja nakon nekog vremena vodi do raspada.

Pojmovi tvrdog i mekog budžetskog ograničenja od onda žive svoj samostalni život i jako su korisni. Ako pojedinci ne poštuju tvrdo budžetsko ograničenje računi im postanu blokirani i ako ne riješe problem budu ovršeni (u Hrvatskoj je u blokadi oko 330 tisuća građana). Izvornog Agrokora više nema zbog ograničene mogućnosti poslovanja uz meko budžetsko ograničenje. Na koncu se uvijek iscrpe mogućnosti koje privremeno otvara meko budžetsko ograničenje (i imenuje se državni povjerenik).

No to ne vrijedi samo za pojedinačne aktere nego i na razini cjelokupnog gospodarstva. Zbog tvrdog budžetskog ograničenja zemlja se ne može u nedogled zaduživati jer na koncu se dug mora moći vratiti (hrvatski javni dug je preko 285 milijardi kuna). Država se ne može samo zaduživati zbog zadovoljavanja svačijih želja.

Ukratko, zbog tvrdog budžetskog ograničenja na koncu se potrošnja mora uskladiti s proizvodnjom, prihodi sa izdacima. U toj tvrdnji dvije su stvari prevažne: prvo, tvrdo budžetsko ograničenje na koncu ‘zagrize’, i drugo, pojam ‘na koncu’: jedno vrijeme se može opstati i s mekim ograničenjem, ali ne u nedogled.

Kako uočiti važnost ta da pojma? Da bi se raspetljale stvari u pogledu tvrdog budžetskog ograničenja korisno je promatrati gospodarski proces kao kružni tok. S takvim naočalama se jako puno toga može uvidjeti.

Naočale kružnog toka I – makroekonomski identiteti

Ekonomiju možemo promatrati kroz prizmu potrošača i prizmu proizvođača.

Krenimo od potrošača. Pretpostavimo da je netko radio i zaradio 100 kuna koje ima u džepu. Taj dohodak se u literaturi najčešće označava slovom Yi . S njim se može napraviti četiri stvari. Prvo, državi se mora dati koliko ona poreznom politikom odluči uzeti pa se to zove porez i označi kao T (za tax). Što ostane nakon toga je raspoloživi dohodak s kojim osoba može raditi što želi i on se označi s Yd (za disposable income). Od svog raspoloživog dohotka može se nešto ostaviti za ‘sutra’ pa se to zove štednja i označi sa S (za savings). S ostatkom se može otići u dućan i kupiti proizvode po svom izboru, što se označi sa C (za consumption). Dio će biti uvezeni proizvodi (jer se smatra da je Milka bolja od Dorine) i taj dio se označuje s M (za imports). Preostala potrošnja će biti domaći proizvodi (jer se smatra da je Žuja bolja od Budweisera). Dakle ukupna potrošnja C će se sastojati od novca potrošenog na uvezene robe, M, i domaće robe, C-M .  Petog načina za iskorištavanje dohotka nema (treba malo paziti s određivanjem veličina, recimo porezi su neto porezi, što je razlika između prikupljenih poreza i novca koje država podijeli građanima i poduzećima po raznim osnovama, recimo kao socijalna pomoć ili pomoć nezaposlenima, subvencije i sl.).

Dakle, količina novca u džepu (dohodak) mora biti jednaka zbroju potrošnje (domaće i uvozne), štednje i plaćenih poreza:

To je tako zbog dvojnog knjigovodstva, odnosno tvrdog budžetskog ograničenja, a ne naše volje ili izbora. Da se to naglasi stave se tri crtice (budući da se radi o identitetu, a ne jednadžbama koje opisuju uzročno posljedične veze, koje se označavaju s dvije – dalje u tekstu se više raspravlja o razlici identiteta i jednadžbi).

Okrenimo se sada proizvođačima i potražnji za robama i uslugama koje oni nude, koja se u literaturi najčešće označava slovom Z (Y i Z su bliska slova abecede). Ako Podravka ima 100 kilograma Vegete (ili Kraš 100 kilograma Bajadera ili bilo kakvih proizvoda, s uslugama je mali problem jer nisu stvar, ali to ne utječe na priču), s njima može napraviti četiri stvari. S Vegetom se može skuhati juha danas pa se to zove potrošnja i označi s C-M (Vegeta se nije uvezla pa potrošnju treba smanjiti za uvoz). Može ih izvesti da ih troše njemačke domaćice pa se to zove izvoz i označi s X (za export). Može ih prodati Vladi da ona s time skuha juhu vojnicima pa je to javna potrošnja i označi se s G (za governement). Na koncu, može ih ‘ostaviti’ za sutra pa se to zove investicija i označi s I (za investment). Ni ovdje petoga nema (opet treba malo paziti kako se stavke definiraju, ali priča drži vodu). Dakle, zbog dvojnog knjigovodstva mora vrijediti:

(1) i (2) se nazivaju identiteti. Posebno ime se koristi da se naglasi da su veličine dobivene iz knjigovodstva; jednostavno su se zbrajale veličine u knjigovodstvenim kontima. Prvi identitet se odnosi na novčane vrijednosti, na novce, a drugi na vrijednost stvari. Kako te dvije stvari spojiti? Lako ako se uoči da novci koji su zarađeni nakon što se nešto napravilo i prodalo (Y) moraju biti jednaki ukupnim izdacima (Z) pa vrijedi:

(3) Y≡Z

Još se lakše može vidjeti veza ako se stvar promatra kao kolanje novca i roba. Kolanje roba i novca ide suprotnim smjerom, mi dajemo novce prodavaču (jedan smjer), a prodavač nama daje mlijeko (suprotni smjer).

No treba još nešto uočiti. Mi sa 100 kuna nešto kupimo, prodavač dobiva 100 kuna s kojima je platio proizvođača koji je s tih 100 kuna organizirao proizvodnju i platio naš rad, s čime opet odemo u dućan. Naravno priča je malo kompliciranija kao što će se vidjeti, ali ovakav kružni tok ostaje.

Svi standardni udžbenici makroekonomske analize srednje razine (svi, bez iznimke) taj kružni tok prikazuju slikom. Jedan osobito jasan način prikaza kružnog toka prikazan je na Slici 1.

Slika 1 Kružni tok nacionalnog gospodarstva

Izvor: Gärnter (2009), Grafikon 1.7, strana 39

Slika je tako napravljena da se opis kružnog toka obogati. Dakle počne se od dohotka, Y. Dohotke stanovništva prvo treba smanjiti za ono što se ljudima uzme i na što nemaju utjecaja. To su porezi. Strelica označava da je to odljev koji smanjuje dohotke. Ostaje dohodak s kojim mogu slobodno raspolagati pa se to zove raspoloživi dohodak Y-T. S njim stanovnici mogu slobodno raspolagati. Od tog iznosa prvo treba oduzeti štednju i ostaje iznos kojeg se može potrošiti, C=Y-T-S. Taj se iznos potroši na kupovinu uvoznih proizvoda, M, a ostatak potroši na kupovinu domaćih proizvoda, C-M. Ovdje je stvar postavljena tako da porezi, štednja i uvoz predstavljaju odljev iz dohotka. Opet strelice označavaju odljev novca iz kružnog toka. Nakon svih odljeva ostane dohodak potrošen na kupovinu domaćih roba i usluga.Treba naglasiti da u ovakvom tumačenju kužnog toka vrijednost imovina (bogatstvo) ostaje nepromijenjena, svi izdaci se vrše iz dohotka.

Ako se gleda potražnja, onda se potražnji građana zemlje za domaćim proizvodima, C-M, mora dodati prvo vrijednost izvoza, tj. sredstva koja dolaze izvan nacionalne ekonomije prema tečaju preračunato u kune. Da se radi o priljevu vidi se iz strelice jer se sredstva ubacuju u kružni tok. Zatim treba dodati slijedeći priljev, a to su investicije, uz pretpostavku da se investicije kao dugoročna kategorija većinom financiraju zaduživanjem. Na posljetku se doda državna potrošnja, koja se promatra kao veličina određena izvan kružnog toka. To su sve priljevi, dodatna sredstva koja povećavaju potrošnju. I oni su označeni strelicama, ali sada strelicama koje označavaju priljev koji povećava tok. Tako je vrijednost ukupne potrošnje građana jednaka: C+X-M+I+G≡Z

Ovako prikazan kružni tok je zanimljiv iz nekoliko razloga. Prvo, jasno ukazuje na poantu kružnog toka koji prikazuje ekonomiju kao zatvoreni sustav koji se sastoji od ukupno pet sektora: potrošača, proizvođača, države, sektora inozemstva te (‘iza zavjesa’) financijskog sektora koji služi kao posrednik između štednje kućanstava i investicija poduzeća. Drugo, ukazuje na odnos odljeva iz kružnog toka (poreza, štednje i uvoza) i priljeva (izvoz, investicije i državna potrošnja). Prikaz povezuje jedan odljev s jednim priljevom: poreza s potrošnjom države u sektor države, štednje s investicijama i uvoza s izvozom u odnose sa ostatkom svijeta. Takvo povezivanje odgovara predodžbama koje ljudi imaju, međutim izabrani prikaz kružnog toka jasno ukazuje da ne postoji neki automatizam ujednačavanja veličina koje su povezane predodžbama. Strelica koja označuje odljev ne mora biti ista kao strelica koja označava priljev. Nema mehanizma ujednačavanja neto poreznih primanja i potrošnje države. Nema mehanizma ujednačavanja štednje i investicija pa ni uvoza i izvoza.

Tako postavljene stvari omogućavaju lako uočavanje nekoliko stvari koje će ovdje biti prikazane u pet lekcija.

Lekcija 1: tri deficita

Uvrštavajući u (3) Y≡Z izraze iz (1) Y≡C+S+T (2) Z≡C+X-M+G+I i uz malo preuređivanja dobije se:

(4) (S-I)≡(G-T)+(X-M)

Iz identiteta (4) je vidljivo da svaki izraz može biti pozitivan ili negativan. Uobičajeno ih je zvati ‘deficitima’ (nema razloga, mogli bi biti i suficiti, ali povijesno iskustvo pokazuje da najveći broj zemalja u najvećem broju godina bilježi deficite, pogotovo državne i vanjskotrgovinske). U Hrvatskoj se koristi i riječ saldo čiji je predznak neodređen (saldo može biti negativan pa je deficit ili pozitivan pa je suficit). Ovdje smo slijedeći ustaljenu praksu udžbenika srednje razine koristili riječ deficit (niti jedan nema odnos tri salda a svi imaju odnos dva ili tri deficita, ovisno kako se stvari postave).

Prvi je deficit investicijskog financiranja jer pokazuje koliko su investicije veće (manje) od domaće štednje. Pisan kao S-I ovaj deficit se može tumačiti kao neto privatna domaća štednja. Drugo je deficit državnog proračuna jer pokazuje koliko je državna potrošnja veća od neto prihoda države. Pisan drugačije, kao T-G, može se tumačiti kao neto štednja javnog sektora. Treći je izraz X-M koji se naziva neto izvoz jer pokazuje saldo izvoza i uvoza. Kada se obrne i piše kao M-X može se tumačiti kao uvoz štednje iz inozemstva umanjene za odlijev štednje u inozemstvo (neto štednja iz inozemstva). Vrijednost ta tri deficita u Hrvatskoj 2016. vidljiva je iz Tablice 1, pri čemu je važno istaknuti da se za kategoriju X-M koriste podaci o saldu na računu roba i usluga budući da Hrvatska značajan priljev strane štednje prima upravo preko računa usluga (turizam).

Tablica 1: Tri deficita (u % BDP-a)

  Deficit investicijskog financiranja

 

S-I

Deficit proračuna opće države

 

T-G

Deficit računa roba i usluga platne bilance

 

X-M

2016. +3,8 -0,9 +2,9

Izvor: autori, na temelju naknadno revidiranih podataka DZS-a i HNB-a u odnosu na prvu objavljenu verziju; koriste se podaci o ukupnom deficitu opće države na temelju ESA metodologije iako bi s teorijske strane trebalo računati razliku između državne potrošnje i neto poreza (poreza umanjenih za transfere i subvencije). Međutim, ovakav pristup bi generirao deficit od gotovo 20% BDP-a, a i u empirijskim istraživanjima se u pravilu koristi deficit u užem smislu riječi

Lekcija 2: knjigovodstvena ravnoteža tri deficita i hipoteza dvojnog deficita

Važnost bojeva iz Tablice je vidljiva tek ako se uoči da je zbroj deficita uvijek jednak nuli. To mora biti tako jer se radi o dvostrukom knjigovodstvu:

To znači da ako država ima veću potrošnju resursa od neto prihoda onda mora vrijediti jedna od tri stvari:

  • privatna štednja mora biti veća od investicija za iznos deficita, tj. mora postojati višak štednje građana
  • uvoz mora biti veći izvoza za iznos deficita, mora postojati višak uvoza odnosno manjak u trgovačkoj bilanci (manjak na trgovačkoj bilanci znači višak na računu financiranja, tj. uvoz stranog kapitala)
  • gornja dva viška mogu između sebe podijeliti deficit

Konkretnije, identitet tri deficita govori da se državni deficit može financirati ili domaćom štednjom ili vanjskim zaduživanjem. Također, identitet tri deficita daje dobar uvid u kompleksnost ekonomske politike i pokazuje da se ekonomisti ne mogu koncentrirati samo na ‘dvije varijable’ ili jednu politiku budući da svaki potez ekonomske politike ima šire reperkusije.

Ovakvi odnosi deficita nam omogućavaju i testiranje jedne poznate makroekonomske hipoteze na primjeru Hrvatske. Radi se o tzv. hipotezi dvojnog deficita koja kaže da postoji pozitivna korelacija između proračunskog deficita i vanjskotrgovinskog deficita, ukoliko vrijedi jednakost privatne štednje i privatnih investicija (S=I). Pojednostavljeno, ako proračunski deficit raste znači da (i) ili je država smanjila poreze pa ljudi više troše i firme više investiraju što znači veći uvoz roba, (ii) država je povećala potrošnju i time smanjila nacionalnu štednju (privatna + javna štednja) pa je bilo potrebno uvesti više kapitala iz vana ili (iii) kombinacija ovo dvoje.

Odnos deficita opće države i deficita tekućeg račune platne bilance je prikazan na Slici 2 za razdoblje 2002.-2016.

Slika 2: Hipoteza dvojnog deficita u Hrvatskoj

Izvor: HNB

Iz Slike 2 se može vidjeti da odnose deficita tekućeg računa platne bilance i deficita proračuna opće države možemo podijeliti u dva razdoblja, prije i poslije izbijanja krize. Prije krize je korelacija bila negativna budući da se deficit na tekućem računu produbljivao, a deficit u proračunu smanjivao. Ovakav odnos je neke ekonomiste u Hrvatskoj potaknuo da formuliraju hipotezu o namjernom poticanju uvoza kako bi se prikupilo što više PDV-a i trošarina. Međutim, kretanje ovih kategorija prikazanih na gornjoj slici ne ide u prilog hipotezi dvojnog deficita. Nakon izbijanja krize većinom postoji (relativno slaba) pozitivna korelacija, pogotovo u posljednjih nekoliko godina, što odgovara hipotezi dvojnog deficita logikom da smanjenje deficita državnog proračuna dovodi do manjeg zaduživanja u inozemstvu i manjeg pritiska na uvoz. Međutim, ovakav zaključak bi bio prepovršan jer su u navedenom periodu različiti faktori utjecali i na deficit trgovačke bilance (npr. efekt članstva u EU) i na proračun (npr. EU fondovi i neizvršavanje rashoda zbog političke krize).

Mnogi udžbenici spominju samo dva deficita. Razlog je da smatraju da nema deficita investicijskog financiranja odnosno da su štednja i investicije ex post iste, S≡I. U tom slučaju doista ostaju dva deficita, vanjskotrgovinski i javni, čiji je zbroj nula. Ovdje se međutim naglašavalo da postoje tri deficita jer se takav pristup čini korisnijim za razumijevanje ponašanja malog i otvorenog gospodarstva.

Lekcija 3: tri deficita kroz vrijeme

Odnose deficita i knjigovodstvene identitete je zanimljivo promatrati u jednoj godini, ali je puno zanimljivije uočiti promjene u odnosima kroz vrijeme. Mada je riječ o knjigovodstvenim identitetima, promjene odnosa deficita mogu reći puno o promjenama u ekonomskoj politici, strukturi ekonomije, modelu rasta i sl.  Kako bi se dobio detaljniji uvid u promjene navedenih odnosa u Hrvatskoj, na Slici 3 je prikazano kretanje sva tri deficita kroz vrijeme, s tim da je vanjski deficit izražen u obliku M-X, tj. promatra se kao „uvoz štednje“.

Slika 3: Tri deficita u Hrvatskoj kroz vrijeme

Izvor: autori, na temelju podataka HNB-a (prema ESA 2010 podaci su dostupi od 2002. godine)

Slika 3 pokazuje da je Hrvatska veći dio 21.st. bilježila sva tri deficita, što u prijevodu znači da je i javni sektor i privatni sektor „uvozio“ stranu štednju (X-M), što se očitovalo i u snažnom rastu vanjskog duga.

Koji se od deficita u Hrvatskoj najznačajnije promijenio kroz vrijeme? Najznačajnija promjena je ostvarena u vanjskom deficitu, koji je od 2013. godine prešao u pozitivnu zonu, što je dovelo do smanjenja vanjskog duga. Ta promjena se može objasniti rastom izvoza, ali i slabijom domaćom potražnjom, pogotovo za uvoznim kapitalnim proizvodima (koji služe za investicije, a one su smanjene s 27% BDP-a u 2008. godini na oko 19% BDP-a u 2016.).

Stoga se može reći kako je u međuvremenu hrvatski model rasta djelomično izmijenjen budući da, uz osobnu potrošnju kao najveću komponentu, neto izvoz dobiva sve važniju ulogu, dok je doprinos rasta investicija (koje su zbog autocesta i nekretninskog booma bile važan generator rasta) smanjen.

Lekcija 4: tokovi i fondovi

I jednom kada se stvari gledaju kroz vrijeme nastaju problemi. Jedan razlog su fondovi i tokovi. Deficiti su tokovi jer su vezani uz nešto što se događa tijekom jedne godine (moglo bi mjesec ili više godina, socijalističko planiraje ih je gledalo kroz petoljetke što nije bilo posve krivo, u kapitalizmu se gleda kroz poslovni ciklus što je posve opravdano). Fond je vrijednost nečega u jednom trenu. Tu nema izbora osim kojeg dana se gleda. Broj stanovnika se obično mjeri svakih 10 godina, vanjski dug i inflacija mjesečno, a broj nezaposlenih na dnevnoj bazi itd.

Tokovi i fondovi imaju veze. Na primjer ako je uvoz veći od izvoza, što je odnos tokova, onda se povećava vanjski dug, što je povećanje fonda, jer se taj višak mora platiti (dvojno knjigovodstvo), a to se jedino može povećanjem duga. Dug je zbroj vrijednosti prošlih deficita.

Mogućnosti su ogromne jednom kada se otvori breša vremena. Mogu se kombinirati deficiti danas sa suficitima sutra. Evo nekoliko scenarija. Recimo da država hoće brzo obrazovati svoje građane (ne zato da čitaju Krležu i slušaju Mahlera nego da rade sa složenijim strojevima i budu produktivniji). Onda je javna štednja negativna i država se zadužuje. Nada se da će taj dug kasnije vratiti većim izvozom proizvoda produktivnijih radnika odnosno viškom tekućeg računa platne bilance.

Knjigovodstveni pogled ne može odrediti granice na veličinu i trajanje deficita. Samo pokazuje da deficiti znače promjenu fonda i da taj fond onda postoji. Vanjski dug Hrvatske je dana 31.12.2016. iznosio 91,4 % BDP-a i taj dug je posljedica ranija dva deficita, proračunskog i deficita investicijskog financiranja, koji su rezultirali i vanjskim deficitom.

Inače se tokovi i fondovi često brkaju, što vodi lošoj ekonomskoj analizi. Poznati primjer brkanja je prva rečenica genijalne knjige Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda koju je napisao možda najpoznatiji ekonomist svih vremena Adam Smith jer piše “Godišnji rad svakog naroda jest fond…”. Usput, sve što imamo reći o makroekonomici je ili kod Smitha ili kod Ricarda, vremenom se samo mijenjala ambalaža (za mikroekonomiku je Pigou tvrdio da je sve kod Alfreda Marshalla).

Lekcija 5: Neravnoteže nisu ni dobre ni loše

Najvažnije je primijetiti da u pravilu postoje i viškovi i deficiti i da niti jedno od toga nije nužno dobro ili loše.

Na primjer, ako želimo brzo rasti moramo imati veliki deficit financiranja investicija, investicije moraju biti veće od privatne štednje. Identiteti pokazuju da se manjak štednje može namaknuti iz samo dva izvora. Prvi izvor je javna štednja što podrazumijeva da država ima višak (veće neto prihode od rashoda). Druga mogućnost je da gospodarstvo uvozi stranu štednju odnosno da ima deficit platne bilance (uvoz veći od izvoza). Trećeg nema. Ili ako država želi puno trošiti onda se veliki deficit države može pokriti ili iz visoke privatne štednje pa se mora imati mali rast jer su investicije male, ili se mora uvoziti, a to znači zadužiti se. Opet trećeg nema. Može se smisliti još takvih odnosa, ali ideja lekcije je jasna.

Zato je važno istaknuti da nije problem u deficitima samim po sebi već u tome što se tim deficitima financira. Ako privatnici ili država financiraju loše projekte onda će se takvi deficiti sigurno pretvoriti u neodrživ dug jer neće ostvariti odgovarajući dugoročni povrat, a zahtijevat će i daljnje zaduživanje, vrlo vjerojatno po nepovoljnijim uvjetima. U krajnjem slučaju, to može dovesti do financijske i gospodarske krize. S druge strane, ako se financiraju produktivni projekti koji će stvarati postojane stope rasta, onda će deficiti u relativno kratkom roku biti pokriveni tekućim priljevima, a omjer zaduženosti će padati i zbog rasta BDP-a i zbog manjih deficita. Problem je da se odluka o deficitu donosi danas, a posljedice odluke se vide tek u budućnosti. U Hrvatskoj je problem što su i javni i privatni sektor u većem dijelu 21.st. deficitom i dugom financirali projekte upitne vrijednosti. Za veliki broj projekata više nije ni upitno da su bili promašeni. Na primjer, došlo je do pretjeranih investicija u autoceste, nove sportske dvorane i slične nekretninske projekte koji ne mogu vraćati dugove, pa su mnoge velike dvorane (npr. Spaladium arena u Splitu) završile u stečaju, a dugovi za autoceste se ne mogu refinancirati bez novih zaduženja za koje garantira vlada.

Na strani suficita se možemo vratiti ranije spomenutom padu investicija u Hrvatskoj nakon 2009. Suficit investicijskog financiranja i suficit tekućeg računa koji su se pojavili nakon 2013. u tom kontekstu ne moraju biti nužno pozitivna stvar ako su posljedica pada investicija, koje su poznate kao jedan od fundamentalnih faktora rasta. Na sreću, podaci o štednji u bankama i značajnijem rastu izvoza u posljednjim godinama pokazuju da ovi suficiti nisu isključivo posljedica pada investicijske potražnje, što i same suficite čini održivijim.

Naočale kružnog toka II – jednadžbe

Kako smo pokazali, pomoću naočala identiteta kružnog toka može se puno vidjeti. Kornai-jevo tvrdo budžetsko ograničenje je jasno vidljivo. No identiteti nemaju uzročnost jer ne objašnjavaju zašto su neke veličine onakve kakve jesu. Rješavanjem tih nedostataka bavi se ekonomska analiza.

Čim se postavi pitanje donošenja ekonomskih odluka odmah je jasno da postoji bitna razlika između identiteta i jednadžbi. Odluke donosimo danas za nešto što će se dogoditi sutra, odluke dakle donosimo ex ante. Knjigovodstvo pak bilježi samo ono što je bilo (i dvostrukim knjigovodstvom generira naočale identiteta) te bilježi događaje ex post. Zbog te razlike može se govoriti o dvije vrste naočala – o naočalama identiteta i naočalama ekonomskog ponašanja.

Prijelaz iz ‘svijeta’ identiteta u ‘svijet’ jednadžbi ponašanja izvodi se u nekoliko koraka. Prvi je da se udahne život prikazanim glavnim makroekonomskim veličinama. Koliko i kako potrošiti novce su odluke ljudi – potrošača, trgovaca i proizvođača. Koliko će država dati liječnicima i učiteljima i koliko će prisilno uzeti ljudima su odluke ljudi koji sjede u Saboru. Koliko će Vegete kupiti njemačke domaćice su opet odluke Nijemaca. Puno različitih ljudi i puno različitih institucija donose odluke koje određuju makroekonomske veličine.

Mora se vidjeti može li se u tom moru pojedinačnih odluka prepoznati neke pravilnosti. To će biti naš prvi zadatak u nastavku ove serije tekstova, a to znači da ćemo pristupiti detaljnoj analizi svih sedam makroekonomskih odrednica dohotka i agregatne potražnje:

  • Osobna potrošnja
  • Štednja
  • Investicije
  • Državna potrošnja
  • Porezi
  • Izvoz
  • Uvoz

Promjene svake od tih veličina mora objasniti ekonomska teorija koja, da bi bila teorija u punom smislu te riječi, mora biti primjeniva na podacima – primijenjena makroekonomska analiza.

Pritom treba imati na pameti da ˝Ne možemo nastaviti bez postavljanja modela, a modeli podrazumijevaju pojednostavljenje. Putniku je posve beskorisna karta omjera . Umijeće postavljanja modela je da se odstrane sve one komplikacije koje nisu ključne za predmet analize bez izostavljanja osobina koje su neophodne za sigurni napredak.˝ (Joan Robinson, 1973: An Introduction to Modern Economics, dopunjeno izdanje, London, McGrawHill, strana 54).