B2B Ekonomika javnog sektora 7: Mirovinsko osiguranje

Foto: Sunsetman / Dreamstime

Hrvatska je zemlja paradoksa, pa i u ovom tekstu Šimović i Deskar-Škrbić pronalaze jedan: s opasno niskim omjerom zaposlenih i umirovljenika, i niskim odnosom mirovina i plaća, Hrvatska ima najveće neto mirovinsko bogatstvo među promatranim zemljama. Kako to? Otkrijte brojne probleme i paradokse mirovinskog sustava

Ad
Ad

Izdaci za mirovine predstavljaju najveću kategoriju javnih rashoda u Hrvatskoj. Slično je u većini ostalih zemalja Europske unije. Iako su rasprave o mirovinskom sustavu zbog negativnih demografskih kretanja predmet rasprave u mnogim zemljama, u Hrvatskoj su one još žustrije jer hrvatski mirovinski sustav ima niz specifičnosti koje izazivaju sukobe između mnogih interesnih skupina. Mirovine su u Hrvatskoj često više političko nego ekonomsko pitanje, ali im mi u ovom tekstu pristupamo iz analitičke perspektive.

Razlozi za državnu intervenciju kod mirovinskog osiguranja

Mirovinsko osiguranje jedno je od temeljnih sustava države blagostanja o kojoj smo više govorili u prethodnom nastavku. Temeljni ciljevi države blagostanja su preraspodjela dohotka i povećanje društvenog blagostanja. Stoga su ciljevi mirovinskog sustava komplementarni. Osim koncepata poput utilitarizma, robnog egalitarizma i paternalizma, o kojima smo govorili u prvom poglavlju, mirovinsko osiguranje ima dodatne specifičnosti koje je potrebno istaknuti kako bi opravdali državnu intervenciju.

Preraspodjela dohotka i unaprjeđenje ekonomskog statusa starijih osoba temeljni su razlozi zašto država intervenira u području mirovina. Osim toga među pojedincima u društvu postoji nedostatak dalekovidnosti. Kad bi pojedinci bili prepušteni sami sebi, smatra se da ne bi uštedjeli dovoljno sredstava za financiranje odgovarajuće potrošnje tijekom umirovljeničkih dana. Bez obzira kakvi su naši osobni stavovi, individualistički ili socijalno usmjereni, činjenica je da upravo kod mirovinskog osiguranja dolazi do izražaja paternalistička uloga države. Mirovinsko osiguranje je obavezno; doprinose moraju plaćati svi zaposleni, čime sebi i članovima svoje obitelji osiguravaju određenu razinu mirovine, a briga države ogleda se kroz osiguranje njihovih isplata.

Bez obzira na ulogu države postavlja se pitanje može li samo tržište osigurati adekvatnu rentu u starosti? Svaki pojedinac kupnjom (privatnog) osiguranja može ujednačiti svoju potrošnju tijekom cijelog života. U godinama visokih dohodaka plaća premiju i tako smanjuje tekuću potrošnju kako bi u starosti primao adekvatnu rentu. Poslovanje osiguratelja ovisi o prosječnom očekivanom trajanju života kupca osiguranja. Što kupac osiguranja dulje živi, osiguratelj manje zarađuje i obrnuto. Takav sustav može biti dobra prilika za one s očekivanom iznadprosječnom životnom dobi, no ne za one s ispodprosječnom životnom dobi.

Problem tržišnog osiguranja mirovinske rente nastaje zbog asimetričnih informacija. Kupac osiguranja može znati više o svojem zdravlju i očekivanoj duljini života od osiguratelja. Tada dolazi do negativne selekcije na tržištu: više će se osiguravati ljudi s iznadprosječnom životnom dobi, dok će oni s ispodprosječnom od osiguranja odustajati. Spirala se nastavlja i na taj način dolazi do negativne selekcije. U konačnici može doći do kompletnog urušavanja tržišta osiguranja.

Tom negativnom procesu može dodatno pridonijeti i moralni hazard. Pojedinci koji ne štede dovoljno za svoje godine umirovljenja možda osjećaju da će im država pravovremeno priskočiti u pomoć. S tim uvjerenjem zanemaruju privatno osiguranje i vlastitu štednju za budućnost.

Konačno, može se dogoditi da nitko od osiguratelja ne želi nuditi mirovinsko osiguranje i pojedinci bi bili prepušteni sami sebi. U ovom scenariju leži dodatni razlog zašto država intervenira u području mirovinskog osiguranja. U većini država ono je obavezno i država pruža barem određenu materijalno-pravnu zaštitu starijih osoba. Sustavi mirovinskog osiguranja također pružaju naknade onesposobljenim radnicima i invalidima te ovisnim članovima obitelji.

Mirovinski sustavi u svijetu

U svijetu postoje različiti mirovinski sustavi ili načini osiguravanja dohotka (naknada) za vrijeme umirovljenja. U prethodnom poglavlju spomenuli smo razlike vezane uz način financiranja. Socijalna osiguranja i mirovinsko osiguranje dominanto se baziraju na sustavu generacijske solidarnosti (Bismarckovi ili Beveridgeovi sustavi). Kod mirovinskog osiguranja postoji i sustav individualne kapitalizirane štednje. Za razliku od generacijske solidarnosti gdje se doprinosima financiraju mirovine tekućih umirovljenika, ovdje se radi o sustavu kojim se štedi za vlastitu budućnost.

Slika 1. prikazuje različite mirovinske sustave, tj. načine utvrđivanja dohotka za vrijeme mirovine. Mirovinski sustavi mogu se razlikovati prema načinu upravljanja mirovinskim fondovima koji mogu biti javni, privatni ili pak mješoviti, a doprinose mogu plaćati zaposlenici i/ili poslodavci.

Slika 1. Različiti oblici mirovinskih shema

Izvor: OECD (2017), Pensions at Glance, str. 89.

Mirovine se mogu osigurati na nekoliko razina. Uloga je države da osigura barem minimalni životni standard za umirovljenike (prva razina). Druga razina predstavlja obvezne sustave mirovinskog osiguranja, dok je treća razina dobrovoljna. Prema načinu definiranja visine mirovine razlikujemo sustav definiranih doprinosa i sustav definiranih koristi (beneficija).

Kod sustava definiranih koristi unaprijed se obećava određeni dohodak, čija će visina ovisiti o određenoj formuli koja uključuje duljinu radnog staža i plaću koju smo tijekom (cijelog ili dijela) staža imali. U formulu za izračun mirovina mogu se uključiti bodovi koje osiguranik prikuplja tijekom radnog staža i koji ovisi o visini zarada.

U sustavu definiranih doprinosa ne utvrđuje se unaprijed visina mirovine već ona ovisi o prikupljenoj štednji (uplatama) tijekom radnog staža i prinosima (zaradama) mirovinskih fondova. Postoje i tzv. sustavi zamišljenih (fiktivnih) računa (engl. national accounts) koji „glume“ sustave definiranih doprinosa. Iako se prikupljeni doprinosi potroše na tekuće mirovine i dalje se vodi evidencija uplata prema osiguranicima i prilikom umirovljenja država arbitrarno odredi stopu povrata na njihove uplate.

Tablica 1 prikazuje sustave utvrđivanja mirovina u zemljama OECD-a i drugim odabranim zemljama u svijetu (prema prethodno opisanim shemama). Očigledno je da većina zemalja nudi prvu razinu zaštite rizika starosti, te da prevladavaju javni sustavi mirovinskog osiguranja koji su uglavnom bazirani na sustavu definiranih koristi. Privatni sustavi mirovinskog osiguranja uglavnom se baziraju na sustavu definiranih doprinosa. S obzirom da Hrvatska nije članica OECD-a, nije uključena o ovaj dio analize. Hrvatska ima sustav minimalne mirovine, a kroz tzv. tri stupa mirovinskog osiguranja isprepliću se javni sustav definiranih koristi i privatni sustav definiranih doprinosa. Više o Hrvatskoj u nastavku teksta.

Tablica 1. Pregled sustava utvrđivanja mirovina po zemljama

  Osnovna shema Minimalna mirovina Socijalna pomoć Javni sustav Privatni sustav
OECD članice
Australija x DP
Austrija DK
Belgija X X DK
Kanada x X DK
Čile x X DP
Češka Republika x X DK
Danska x X DP
Estonija x SB DP
Finska x X DK
Francuska X DN+SB
Njemačka SB
Grčka x DK
Mađarska X DK
Island x X DK
Irska x
Izrael x DP
Italija x ZR
Japan x DK
Latvija x ZR+DP
Koreja X
Luksemburg x x DK
Mexico x DK DP
Nizozemska x DK
Novi Zeland x
Norveška x ZR DP
Poljska x ZR
Portugal x DK
Slovačka x SB DP
Slovenija x DK
Španjolska x DK
Švedska x ZR DP
Švicarska x DK DK
Turska x DK
UK x DK
SAD DK
Ostali
Argentina x x DK
Brazil x DK
Kina x ZR+DP
Indija x DK+DP
Indonezija DP
Rusija x SB DP
Saudijska Arabija x DK
Južnoafrička Republika x

Napomene: DK – definirana korist; DP – definirani doprinosi; ZR – zamišljeni računi; SB – sustav bodovanja.
Izvor: OECD (2017), Pensions at Glance, str. 89.

Slika 2 prikazuje ukupne mirovine u zemljama OECD-a i odabranim zemljama svijeta koje OECD-ova statistika prati (na žalost, Hrvatska još nije članica OECD-a pa je u većini statistika nema). Možemo uočiti veliku divergenciju u izdvajanjima za mirovine; u prethodnom poglavlju smo već utvrdili činjenicu da europske zemlje prednjače u veličini socijalne države i izdacima za mirovine.

Slika 2. Ukupni izdaci za mirovine u 2013. godini (u % BDP-a)

Napomena: * – zvjezdicom su označene zemlje koje imaju barem neku vrstu obvezne mirovinske štednje. Ostale zemlje ili imaju samo dobrovoljnu privatnu mirovinsku štednju ili je uopće nema.
Izvor: obrada autora prema OECD (2017), Pensions at Glance, str. 145.

Također možemo primijetiti dominaciju mirovina iz javnih izvora, odnosno državnih sustava mirovinskog osiguranja. Ipak, većina promatranih zemalja ima određeni oblik privatnog mirovinskog osiguranja; polovica tih zemalja ima barem neku vrstu obvezne mirovinske štednje (obavezne sustave ili mješovite), dok druga polovica zemalja ima isključivo dobrovoljnu privatnu mirovinsku štednju.

Mirovinski sustav u Hrvatskoj

Hrvatska ima mješoviti javno-privatni mirovinski sustav koji nudi sve tri prethodno opisane razine zaštite rizika od starosti. Naš mirovinski sustav počiva na tri stupa:

  1. obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti,
  2. obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i
  • dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje.

Prvi obvezni stup međugeneracijske solidarnosti

Prvi stup je obvezno javno mirovinsko osiguranje pa time i program socijalnog osiguranja. U tom sustavu članovi tijekom radnog vijeka plaćaju doprinose iz plaće. Umirovljeni članovi ostvaruju pravo na mirovinu, djelomično utemeljeno na njihovim doprinosima. Prvi stup zovemo stupom generacijske solidarnosti, što znači da osobe koje rade izdvajaju doprinose za mirovinsko osiguranje ih kojih se isplaćuje mirovina sadašnjim korisnicima prava na mirovinu. Kada aktivna generacija i sama bude umirovljena, njezine će se mirovine financirati iz doprinosa neke buduće generacije aktivnih osiguranika. Solidarnost u ovom stupu se očituje i u preraspodjeli dohotka drugim skupinama u društvu, jer uz starosne mirovine uključuje invalidske i obiteljske mirovine. Osim solidarnosti osnovno načelo prvog stupa je i uzajamnost. Uzajamnost znači da visina mirovine ovisi o duljini staža i visini plaće.

Prvi je stup obvezan za sve zaposlenike uplatom doprinosa iz bruto plaće od 15%. Uplaćeni doprinosi predstavljaju namjenski prihod državnog proračuna odnosno Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) koji se nalazi u sustavu državne riznice. Prvi mirovinski stup zakonski reguliraju Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16,18/18, 62/18, 115/18), te posebni zakoni koji utvrđuju povoljnije uvjete za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja pojedinih skupina osiguranika (hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, djelatne vojne osobe MUP-a i Hrvatske vojske, zastupnike u Hrvatskom saboru i dr.). Provedba obveznog mirovinskog osiguranja iz prvog stupa u nadležnosti je HZMO. Osiguranici mogu ostvariti pravo na mirovinu (starosnu, prijevremenu, invalidsku, privremenu invalidsku, obiteljsku, najnižu i osnovnu), naknadu zbog tjelesnog oštećenja, profesionalnu rehabilitaciju te dodatak na mirovine.

Država putem HZMO tako pruža prvu i drugu razinu javnog mirovinskog sustava opisanog u prethodnom poglavlju. U Hrvatskoj je propisana minimalna i maksimalna mirovina, a za izračun mirovine koristi se tzv. opća mirovinska formula koja je klasični primjer sustava definiranih koristi (Slika 1).

Tablica 2 prikazuje izdatke za mirovine i doprinose za prvi stup u Hrvatskoj u 2017. godini. Budući da doprinosi nisu dostatni za pokrivanje izdataka za mirovine, razliku od 16,5 milijardi kuna prvi stup ‘namiče’ direktno iz državnog proračuna. Taj bi deficit postojao i kada bi doprinosi iznosili 20% (15+5), tj. kad bi došlo do ukidanja drugog stupa (ideja o kojoj se često govori u hrvatskoj javnosti). I dalje bi postojao visoki deficit mirovinskog sustava koji bi se trebao „krpati“ iz državnog proračuna. Zbog demografskih kretanja, procesa starenja stanovništva i problema sustava generacijske solidarnosti, većina je javnih mirovinskih sustava u Europskoj uniji u deficitu. Prema Slici 3 Hrvatska se svrstava među zemlje sa većim izdvajanjima za mirovine u EU.

Tablica 2. Izdaci za mirovine i doprinosi za prvi stup u 2017. godini

u mil. kn
Izdaci za mirovine 37.681
Doprinosi ne temelju generacijske solidarnosti (15% za I. stup) 21.170
Saldo (deficit) -16.511
Doprinosi na temelju kapitalizirane štednje (5% za II. stup) 5.702
Saldo (uključujući II. stup) -10.809

Izvor: HZMO i MFIN.

Slika 3. Javni izdaci za mirovine i doprinose u EU u 2016. godini (u % BDP-a)

Napomena: * – za UK i BE nema podataka o doprinosima
Izvor: Ageing report, 2018.

Kod prvog stupa mirovinskog sustava bitan je omjer broja umirovljenika i aktivne radne snage koja plaća doprinose. Glavni su dugoročni problemi ovog sustava velike razlike u visini rashoda i doprinosa te dugoročni nepovoljni omjer prosječne mirovine i prosječne plaće. Problemima financijske održivosti mirovinskog sustava vratit ćemo se nakon analize karakteristika drugog i trećeg stupa mirovinskog osiguranja.

Drugi obvezni stup individualne kapitalizirane štednje

Drugi je stup u Hrvatskoj također obvezan. Predstavlja sustav individualne kapitalizirane štednje i osiguranik u njega mora uplaćivati 5% doprinosa iz svoje bruto plaće. Riječ „individualna“ znači da se radi o osobnoj imovini, a uplaćena sredstva evidentiraju se na osobnom računu osiguranika u obveznom mirovinskom fondu(OMF). Osiguranik ima mogućnost odabira fondai kategorije OMF-a u koju će uplaćivati doprinos. U Hrvatskoj trenutno postoje četiri OMF-a, a fondovima upravljaju društva za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

Riječ „kapitalizirana“ znači da se štednja u fondu kapitalizira ili uvećava za prinos na ulaganja fonda u vrijednosne papire. Prikupljeni novac od doprinosa OMF-ovi ulažu na financijskim tržištima i ostvaruju prinos koji uvećava mirovinsku štednju na osobnim mirovinskim računima članova fonda. Sustav je transparentan jer osiguranik u svakom trenutku, direktno preko fonda ili preko REGOS-a, može vidjeti koliko ušteđenih i uvećanih sredstava ima na osobnom mirovinskom računu kod OMF-a.

Sustav kapitalizirane štednje uveden je 2002. godine po modelu Svjetske banke. Glavni razlog uvođenja takvog sustava bio je u financijskoj neodrživosti sustava generacijske solidarnosti. Država se tada odrekla 5% doprinosa i prepustila ih pojedincima u vidu obvezne privatne štednje.

Drugi mirovinski stup reguliraju dva zakonska propisa, ovisno radi li se o fazi akumulacije i kapitalizacije doprinosa ili o fazi isplate mirovina. Fazu akumulacije i kapitalizacije doprinosa regulira Zakon o obveznim mirovinskim fondovima (NN 115/18). Odlaskom u mirovinu nastupa faza isplate mirovina koju regulira Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima(NN 115/18).

Nakon ostvarenja prava na mirovinu u prvom stupu, osiguranik prebacuje sredstva iz OMF-a u mirovinsko osiguravajuće društvo (MOD) s kojim sklapa ugovor o mirovini. U Hrvatskoj trenutno postoji samo jedan privatni MOD, a u najavi je osnivanje još jednog od strane države odnosno HZMO-a. Pravo na mirovinu iz drugog stupa ostvaruje se kada MOD dobije podatke iz REGOS-a o ukupnom iznosu kapitaliziranih sredstava na računu korisnika na dan njegovog zatvaranja. Iz doznačenih sredstava umanjenih za propisanu naknadu, MOD isplaćuje korisniku mirovinu iz drugog stupa.

Pojedinac, osiguran kroz dva obvezna stupa mirovinskog osiguranja ostvaruje pravo na mirovinu iz oba stupa. Kao i kod prvog stupa, nekoliko je vrsta mirovina koje MOD mora ponuditi osiguraniku. Ovisno o uvjetima korisnik može ostvariti pravo na: a) doživotnu starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, b) doživotnu invalidsku mirovinu i c) obiteljsku mirovinu. Drugi je stup klasični primjer druge razine zaštite od rizika starosti koji je prepušten privatnom sektoru te je klasični primjer sustava definiranih doprinosa (Slika 1).

Uz obvezne mirovinske fondove OMF i mirovinska osiguravajuća društva MOD, u sustavu mirovinskog osiguranja uključene su još dvije važne institucije. REGOS ili Središnji registar osiguranika je institucija u funkciji građana, a bavi se vođenjem i održavanjem registra podataka o doprinosima za obvezna mirovinska osiguranja po osiguranicima, izborom i promjenom obveznog mirovinskog fonda, evidencijom uplaćenih doprinosa te prikupljanjem i kontrolom podataka po osiguranicima za obvezna mirovinska osiguranja.

Druga je HANFA ili Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, kao regulatorna institucija koja nadzire financijska tržišta, financijske usluge te pravne i fizičke osobe koje te usluge pružaju. Stoga HANFA nadzire sustav mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, što uključuje drugi i treći stup. Zakonom o obveznim mirovinskim fondovima propisana su odgovarajuća ograničenja za ulaganja na financijskim tržištima. Država propisuje ograničenja ulaganja radi sigurnosti i zaštite imovine mirovinskih fondova. OMF-ovi najveći dio imovine moraju ulagati u najsigurnije vrijednosne papire, a to su državne obveznice.

Slika 4 prikazuje neto imovinu, uplate i isplate OMF-ova. Do danas je u drugi stup ukupno uplaćeno gotovo 75 milijardi kuna, a kada se uplatama pribroje prinosi koje su fondovi ostvarili ulaganjem, ukupna imovina veća je od 100 milijardi kuna.

Slika 4. Neto imovina, uplate i isplate obveznih mirovinskih fondova

Izvor: Hanfa (2019), Standardni prezentacijski format.

Mirovinska je reforma pokrenuta radi osiguranja mirovina prvenstveno tada mlađih osiguranika. U drugi stup su morali ući svi koji su 2001. godine bili mlađi od 40 godina, dok su oni između 40 i 50 mogli birati hoće li ući u drugi stup. To je razlog zašto su se fondovi punili linearno rastućom dinamikom. Posljednjih godina počinje značajnija isplata mirovina iz drugog stupa kako osiguranici iz tog stupa stječu uvjete (godine) za odlazak u mirovinu. S vremenom će se rast imovine fondova stabilizirati kao i rast isplata.

Treći dobrovoljni stup individualne kapitalizirane štednje

Treći se stup, kao i drugi, bazira na individualnoj kapitaliziranoj štednji, uz razliku što počiva na dobrovoljnom principu. Osiguranici se mogu dodatno osigurati za mirovinu samostalno odlučujući o visini, dinamici uplata te roku štednje. U razdoblju akumulacije doprinosi će se prikupljati na osobnim računima u dobrovoljnim mirovinskim fondovima (DMF).

U Hrvatskoj trenutno posluje 8 otvorenih i 22 zatvorena DMF-a. U otvorenom DMF mogu štedjeti svi građani RH, dok je članstvo zatvorenih fondova ograničeno na zaposlenike odnosno članove pokrovitelja fonda. Najčešće se radi o velikim i snažnim poduzećima (npr. HEP grupa, Dalekovod, Croatia osiguranje, HT, ZABA, VIP, Auto Hrvatska) ili drugom organizacijama (Policija, Hrvatska kontrola zračne plovidbe, Pošta, Fina). Upravljanje DMF prepušteno je nekom od društava za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

Kao i u slučaju drugog stupa, treći je stup u fazi štednje i akumulacije reguliran Zakonom o dobrovoljnim mirovinskim fondovima (NN 115/18), a nakon toga isplatu mirovina preuzima MOD. Treći je stup nešto fleksibilniji, pa se prava iz dobrovoljnog mirovinskog osiguranja mogu ostvariti najranije s navršenih 50 godina života. To jeklasični primjer treće razine zaštite od rizika starosti baziranog na sustavu definiranih doprinosa (Slika 1).

Kako bi ohrabrila dobrovoljnu mirovinsku štednju država nudi poticaje. Poslodavci mogu ostvariti porezne olakšice kroz umanjenje osnovice poreza na dobitako za svoje zaposlenike uplaćuju dobrovoljnu mirovinsku štednju. Također, država isplaćuje članovima DMF-a poticajna sredstva iz državnog proračuna. Bez obzira na stimulativno okruženje za štednju, ukupna imovina trećeg stupa iznosi tek oko 5 milijardi kuna i uključuje oko 345 tisuća članova (Slika 5).

Slika 5. Neto imovina i članstvo dobrovoljnih mirovinskih fondova

Izvor: Hanfa (2019), Standardni prezentacijski format.

Problemi i kritike mirovinskog sustava u Hrvatskoj

Najveći problem mirovinskog sustava u Hrvatskoj, primarno prvog stupa, jest nepovoljni odnos osiguranika (zaposlenih) i korisnika mirovina koji je prikazan u Tablici 3. Taj se odnos počeo naglo narušavati tijekom 1990-tih kada se naglo povećao broj starosnih umirovljenika. Zbog restrukturiranja gospodarstva i Domovinskog rata mnogi su ljudi ostajali bez posla, a njihov se status rješavao (prijevremenim) umirovljenjem ako su imali uvjete uz mogući dokup staža. Uz to, stopa zamjene, koja predstavlja odnos posljednje plaće i prve mirovine, pala je na oko 40%, dok se 80-tih kretala između 70 i 80%, što se smatra optimalnim odnosom.

Tablica 3. Odnos osiguranika i korisnika mirovina

Godina Osiguranici

 (u 000)

Korisnici mirovina

(u 000)

Odnos 
1980. 1.816 449 4,04
1985. 1.931 524 3,68
1990. 1.968 656 3,00
1995. 1.568 865 1,81
2000. 1.381 1.019 1,36
2010. 1.475 1.200 1,23
2015. 1.413 1.228 1,15
2018. 1.507 1.318 1,14

Izvor: HZMO

Navedeni nepovoljni trendovi utjecali su na provedbu mirovinske reforme 2002. godine prema modelu Svjetske banke. Tada se uz postojeći prvi stup uvode drugi i treći stup mirovinskog osiguranja. Mirovinskom reformom i uvođenjem sustava obvezne štednje za budućnost željelo se budućim generacijama osigurati premošćivanje demografskih problema. Osim toga, reformom se stvara direktna veza između mirovine te rezultata i duljine rada. Štednja bi tako trebala potaknuti kasnije umirovljenje. Svakako treba spomenuti i druge ciljeve mirovinske reforme, a to je razvoj tržišta kapitala.

Tijekom 2000-tih pa sve do danas, odnos osiguranika i korisnika mirovina postaje neodrživ. Kad uzmemo u obzir demografska kretanja, proces starenja stanovništva, negativan prirodni prirast te posljednjih godina iseljavanje stanovništva, taj se omjer teško može popraviti.

Prema demografskim projekcijama, 2070. godine trebalo bi nas biti oko 3,4 milijuna sa značajno starijom strukturom stanovništva. Slika 6 prikazuje usporedbu dobne strukture stanovništva u 2016. i 2070. godini. U budućnosti će se smanjivati radni kontingent (15-64) posebno u najboljim godinama za rad tzv. prime age (25-54), dok će se značajno povećati udio starijeg stanovništva (+65 i +80).

Slika 6. Dobna struktura stanovništva u 2016. i 2070. godini

Izvor: Ageing report, 2018.

Korisnike mirovina možemo podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu čini 1,14 milijuna korisnika koji su svoje pravo ostvarili temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju. Radi se o starosnim, invalidskim i obiteljskim mirovinama. Drugu skupinu od 175 tisuća čine korisnici koji su svoje pravo na mirovinu ostvarili temeljem čitavog niza drugih propisa.To su djelatne vojne osobe, ovlaštene službene osobe, policijski službenici, hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, zastupnici u Hrvatskom saboru, bivši politički zatvorenici, borci NOR-a, pripadnici Hrvatske domovinske vojske, pripadnici bivše JNA, članovi HAZU, radnici u istarskim ugljenokopima, radnici profesionalno izloženi azbestu i drugi.

Slika 7 prikazuje strukturu korisnika mirovina krajem 2018. godine, koja je očigledno vrlo nepovoljna. Svega 61% umirovljenika ostvarilo je starosnu ili prijevremeno starosnu mirovinu (svijetlo plavi i narančasti dio velike pite).

Slika 7. Struktura korisnika mirovina u Hrvatskoj u 2018.

Napomena: DVO, PS i OSO – Djelatne vojne osobe, policijski službenici i ovlaštene službene osobe; ZOHBDR – Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, HVO – Hrvatsko vijeće obrane, NOR – Sudionici Narodnooslobodilačkog rata.
Izvor: HZMO

Takva struktura korisnika mirovina utječe i na relativno nepovoljnu strukturu rashoda za mirovine. Slika 8 prikazuje udio rashoda za mirovine u BDP-u za odabrane tranzicijske zemlje u 2017. godini. Hrvatska se, uz Sloveniju, nalazi u skupini država s najvišim udjelom rashoda za mirovine u BDP-u, od oko 11%. U promatranoj skupini zemalja Hrvatska odskače sa najvišim udjelima invalidske i obiteljske mirovine, koji zajedno čine oko 4% BDP-a. Tako visok udio u odnosu na promatrane zemlje može se djelomično objasniti posljedicama Domovinskog rata i restrukturiranja gospodarstva u 1990-tima.

Slika 8. Udio rashoda za mirovine u BDP-u u tranzicijskim zemljama EU u 2017.

Izvor: Eurostat

Specifičnost je Hrvatske što ima jednu od najnižih stopa participacije radne snage u EU (Slika 9), odnosno zaposleni u Hrvatskoj čine svega 60,7% radne populacije između 20-74 godine. U usporedbi sa većinom zemalja EU i u odnosu na EU prosjek, u Hrvatskoj se u mirovinu odlazi relativno „rano“, a prosječna dob umirovljenja je  61,5 godina života. (Slika 10).

Slika 9. Stopa participacije radne snage (20-74) u 2016. godini

Izvor: Ageing report, 2018.

Slika 10. Prosječna dob umirovljenja u 2017. godini

 

Izvor: Ageing report, 2018.

Ako se želi mirovinski sustav učiniti koliko toliko održivim u budućnosti, svakako je potrebno raditi na mjerama demografske obnove i mjerama proširenja radnog kontingenta koji uključuje i produljenje radnog vijeka. Hrvatska postepeno produljuje radni vijek i zaoštrava odlazak u prijevremenu mirovinu. U konačnici, svi rođeni nakon 1966. godine, odnosno oni koji su danas mlađi od 53 godine, morat će raditi do 67 godina starosti, osim ako ranije ne uspiju skupiti 41 godinu staža. Takva mjera izazvala je velike rasprave u javnosti, pa čak i potaknula referendumsku inicijativu „67 je previše“. Za sada je neizvjesno kako će završiti referendum i sudbina spomenute mjere, no činjenica je da Hrvatska ima veliki problem zbog niske participacije radne snage i relativno rane dobi umirovljenja u odnosu na ostatak EU.

Uspješnost mirovinskog sustava mjeri se pokazateljima primjerenosti mirovina. U Hrvatskoj je prosječna mirovina relativno niska i iznosi oko 2.500 kuna, što je oko 42% prosječne neto plaće (Slika 11).

Slika 11. Prosječna neto mirovina i neto plaća

 

Izvor: DZS i HZMO.

Slika 12 prikazuje agregatnu stopu zamjene u Hrvatskoj i odabranim tranzicijskim zemljama. Agregatna stopa zamjene definira se kao omjer bruto medijalnog dohotka umirovljenika u dohodovnoj skupini 65 – 74 godine i bruto medijalnog dohotka radnog stanovništva u dohodovnoj skupini 50 – 59 godina. Pri tom je važno istaknuti da se iz tog pokazatelja isključuje učinak ostalih socijalnih transfera.

Slika 12. Agregatna stopa zamjene

Izvor: Eurostat.

Ovaj pokazatelj ukazuje da je medijalni dohodak umirovljenika u Hrvatskoj samo 30%-40% medijalnog dohotka zaposlenih u dobnoj skupini od 50 – 59 godina i još jasnije ukazuje na neprimjerenost mirovina u Hrvatskoj. Najvišu agregatnu stopu zamjene u ovoj skupini zemalja imaju Rumunjska, Mađarska, Poljska i Slovačka.

Stopa zamjene ne pokazuje kumulativne koristi od mirovine kroz vrijeme, već samo omjer mirovine i prosječne plaće s danom umirovljenja. Ako želimo vidjeti širu sliku potrebno je uzeti u obzir očekivano trajanje života, godine umirovljenja i indeksaciju mirovina. Tako možemo odrediti koliko dugo će pojedinac primati mirovinu i kolika će njena vrijednost biti kroz vrijeme. Pokazatelj koji se koristi u tu svrhu je neto mirovinsko bogatstvo (engl. Net pension wealth).

Slika 13 prikazuje neto mirovinsko bogatstvo u zemljama OECD-a i odabranim zemljama svijeta. Radi se o sadašnjoj vrijednosti budućih mirovina nakon poreza i doprinosa, a izraženo je kao umnožak godišnjih neto zarada po pojedincu. Među promatranim zemljama Hrvatska ima najviše neto mirovinsko bogatstvo. Ono je na razini 22,9 prosječnih godišnjih neto zarada za muškarce.

Slika 13. Neto mirovinsko bogatstvo u 2016. godini (umnožak godišnjih zarada, muški)

Izvor: OECD (2018)

Razlog ove dobre pozicije Hrvatske nalazi se u velikoj imovini mirovinskih fondova (oko 100 milijardi kuna imovine). Hrvatska je tek posljednjih nekoliko godina počela isplaćivati mirovine iz drugog stupa jer članovi tek sada stječu uvjete za umirovljenje (Slika 3). Ta imovina će se postupno „topiti“ kako će rasti isplate za mirovine a smanjivati neto broj članova fondova. Budući da su članovi od 2002. godine uštedjeli značajan iznos, za očekivati je da će se u budućnosti povećati i stopa zamjene.

Bez obzira na buduće pozitivne učinke, posebno na mlađe generacije, postoje brojni kritičari mirovinske reforme. Bežovan (2019) daje dobar pregled stavova kritičara ali i zagovornika mirovinske reforme. Bežovan ističe problem prevelikog tranzicijskog troška, previsokih operativnih troškova društava za upravljanje OMF-ima, te problem da OMF-ovi dominanto ulažu u države obveznice čime se povećava javni dug. Poziva na ukidanje obveznog članstva u drugom stupu kao su što to, pod utjecajem krize, učinile neke nove zemlje članice EU poput Poljske, Slovačke i Mađarske.

Cilj ovog nastavka nije bio zagovarati postojeći trostupni mirovinski model u Hrvatskoj već dati pregled sustava financiranja mirovina u svijetu i istaknuti osnovne probleme mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Hrvatska ima prevelike demografske probleme i trendove, visoke proračunske izdatke za mirovine koje su u konačnici prosječno jako niske. Nalazimo se u začaranom krugu problema za koje nema jednostavnog rješenja. Kada se uspoređujemo s zemljama EU-a, Hrvatska ima relativno nisku stopu participacije radne snage, nisku dob prosječnog umirovljenja što rezultira niskom stopom zamjene i niskom prosječnom mirovinom. S obzirom na sve navedene probleme, koje spomenuta referendumska inicijativa i ukidanje drugog stupa neće riješiti, smatramo da su nužne i dobrodošle sve one mjere usmjerene na promociju kulture rada, štednje i osobne odgovornosti za budućnost.