B2B2-1 (drugi dio): Ekonomska analiza makroekonomske raspodjele

Bićanić i Deskar-Škrbić nastavljaju s uvodom u Makro II, i to na jednoj od najzanimljivijh tema o nejednakosti, raspodjeli, odnosu kapitala i rada. Nakon što su u prvom tekstu pokazali da se udjeli rada i kapitala u dodanoj vrijendosti u Hrvatskoj nisu bitno promijenili, u ovom se bave teorijama u potrazi za mogućim objašnjenjima

Ad

U prethodnom tekstu prikazali smo glavne trendove makroekonomske raspodjele u Hrvatskoj. Počeli smo s udjelom bruto plaća i zaključili da se vrlo vjerojatno radi o trendu pada (koji, naravno, ne može ići u nedogled) i o strukturnoj promjeni koja će biti gotova kada se uspostave novi stabilni odnosi. No udio ukupnih primanja od rada ne pokazuju iste promjene i daleko je stabilniji. U međunarodnim usporedbama se Hrvatska ne čini iznimkom.

Makroekonomska raspodjela je tako važno ekonomsko pitanje da su se ekonomisti njime bavili skoro od samih početaka. Novija tradicija potječe iz 18. stoljeća i rada fiziokrata. Danas prevladavaju dva tumačenja koje će biti ukratko opisana u ovom tekstu.

Makroekonomska raspodjela u kružnom toku

U B2B Makroekonomika 1 objasnili smo jedan pogled na kružni tok u gospodarstvu, koji odgovara rashodnom pristupu obračunu BDP-a. U tom pristupu promatrali smo ukupnu potražnju u gospodarstvu koja se sastoji od potražnje kućanstava, poduzeća, države, uvoznika i izvoznika. Također smo analizirali koji faktori djeluju kao “priljevi” u gospodarstvo (investicije, državna potrošnja i izvoz), a koji djeluju kao odljevi iz gospodarstva (štednja, porezi i uvoz). Takav prikaz je u fokusu imao tržište roba i usluga, koje je u makroekonomskoj analizi najvažnije za analizu kratkog roka.

U analizi dugog roka fokus je na nešto drukčijem pogledu na kružni tok, koji spaja tržište roba i usluga i tržište faktora proizvodnje. Na tržištu faktora proizvodnje poduzeća kupuju osnovne inpute za proizvodnju, zemlju, rad i kapital. Rad se plaća kućanstvima u obliku nadnica, zemlja se plaća rentom, a kapital profitima. Poduzetnici ove faktore koriste u proizvodnji roba i usluga koje prodaju na tržištu, gdje ih kupuju kućanstva od zarađenih nadnica (ali i vlasnici zemlje od rente i vlasnici kapitala od profita koji im se isplaćuju kao dividende ili kamate). Prodajom proizvoda poduzetnici ostvaruju profit. Ovakav prikaz kružnog toka pokazuje jasnu vezu između potrošnje i dohodaka od faktora proizvodnje. Zbog jednostavnosti ćemo u nastavku pretpostaviti da postoje samo dva faktora proizvodnje, rad i kapital. Ovakav pogled na kružni tok odgovara dohodovnom pristupu obračuna BDP-a.

Slika 1: Kružni tok gospodarstva: potrošnja i dohoci

Izvor: Ahec Šonje, A. (2014): Uvod u makroekonomiju: izabrana poglavlja, ZŠEM

U gospodarstvu koje opisujemo na početku analize dugog roka proizvodit će se samo jedno dobro,Q, u proizvodnju će se ulagati rad koji uključuje i vještine i znanja (kasnije će se uvesti ljudski kapital no ovdje su u središtu osnovne ideje), L, i jedna vrsta kapitala, K. Ta će se ulaganja prema nekim pravilima koje opisuje tehnološka matrica pretvarati u proizvod Q. To je opisano u jednadžbi (1):

(1) Q=F(K,L)

Za svako od tih ulaganja faktora proizvodnje u proizvodni proces treba platiti cijenu faktora. Cijena rada je nadnica w, a cijena fizičkog kapitala r. Proizvod se na tržištu prodaje po cijeni p. Dohodovna metoda obračuna BDP-a govori da će se sve zarađeno podijeliti bez ostatka između onih koji su doprinijeli proizvodnji. Međutim, kako je više puta naglašeno, pretpostavlja se da je sve što je proizvedeno naposljetku i kupljeno (potrošeno), pa vrijedi jednadžba (2):

(2) pQ=Y=wL+rK

Iz jednadžbe 2 se lagano mogu odrediti udjeli u raspodjeli kao u jednadžbi (3):

(3) 1=wL/Y+rK/Y

Jednadžba (3) pokazuje da se udio rada računa kao umnožak isplaćenih nadnica i ukupnog broja zaposlenih, a udio kapitala kao umnožak cijene kapitala i ukupne količine kapitala.

Uz pomoć ovog teorijskog okvira možemo se dalje baviti pitanjem tko koliko ulaže u proizvodnju i tko koliko dobije kroz dohodak za uloženo. U analizu se može krenuti na dva načina koji su međusobno isključivi. Svaki koristi drukčije razrade i svaki je na svoj način koristan i zanimljiv te daje vrlo važne uvide u gospodarski proces. Međutim, što može jedan pristup ne može drugi i obrnuto. Zato će se u ovom tekstu opisati oba.

Prvi predstavlja danas prevladavajući pristup koji se, kao što bi rekao J.M.Keynes, zadnjih desetljeća ‘zario u svaki režanj naših mozgova’ i već predstavlja refleksni način kako ekonomisti pristupaju problemima. Korijene vuče iz marginalističke revolucije iz druge polovice 19. stoljeća. Danas je u temelju pristupa neoklasične sinteze u svim oblicima i to ne samo u temeljnoj neoklasičnoj sintezi nego i u školi racionalnih očekivanja.

Drugi pristup je nakon razdoblja zanemarivanja opet u usponu. Donedavno je bio manje proširen, no ne tako davno u povijesti ekonomske misli imao je važno mjesto i dulju tradiciju od danas prevladavajućeg marginalističkog pristupa. Koristili su ga klasični ekonomisti do kraja 19. stoljeća. Ricardove ideje razvijene u okviru tog pristupa još i danas inspiriraju. Danas ga koriste ne samo neo-rikardijanci, neo-marskisti i post-kejnezijanci nego i ekonomisti koji slijede posve druge tradicije i učenja, poput onih Johna von Neumanna ili Wassilya Leontiefa.

Prvi pristup će se ovdje zvati Pristup optimizirajućih agenata, a drugi Pristup cijena proizvodnje.

Pristup optimizirajućih agenata

Pristup optimizirajućih agenata danas je prevladavajući pristup u ekonomskoj analizi. Za njega se uglavnom još koristi naziv neoklasična sinteza, koji mu je dao Paul Samuelson poslije Drugog svjetskog rata. U okviru tog pristupa izvodi se većina rezultata današnje ekonomske analize.

U ovom tekstu zanima nas raspodjela dohotka, za što će biti dovoljno razraditi neoklasični jednosektorski model opće ravnoteže. Ograničeni prostor onemogućava strogi (matematički) izvod pa će se ovdje navesti samo zanimljivi rezultati u vezi raspodjele i kako ih se može koristiti u ekonomskoj analizi različitih fenomena (recimo izbora optimalnih tehnika, tehničkog napretka, učinka fiskalne i monetarne politike na raspodjelu, itd.).

Za potrebe određivanja raspodjele treba koristiti pet dobro poznatih pretpostavki neoklasične ekonomske teorije:

  • postoji točno određeno privatno vlasništvo nad svim resursima koji su prije proizvedeni i u svakom trenutku dani (zna se tko ima koliko čega),
  • postoje ekonomski subjekti koji maksimiziraju korisnost kao potrošači, i profite kao proizvođači; to su optimizirajući agenti koji donose odluke,
  • postoje funkcionirajuća tržišta na kojima konkurencija ukida sve ekstra rente pa cijene odgovaraju oportunitetnim troškovima,
  • postoji dobro ponašajuća proizvodna funkcija (njena važnost opisana je dalje u tekstu), koja opisuje kako se faktori proizvodnje pretvaraju u proizvod,
  • postoji funkcija štednje prema kojoj ekonomski subjekti uvijek štede i ostave dio dohotka za budućnost; funkcija je takva da je omjer štednje i dohotka na razini gospodarstva uvijek isti.

To je sve što treba da bi se pokazalo kako za dane početne uvjete postoji samo jedna stabilna ravnoteža. Treba opet naglasiti da su stvari pojednostavljene jer se prepoznaju samo dva ulaganja: rad i kapital. No, proširenja koja čuvaju obilježja modela ne mijenjaju rezultat. Korištenje samo dva ulaganja potrebno je zbog dvodimenzionalnosti papira (i ekrana, op. ur.) i ne gubi se na sadržaju. Što se raspodjele tiče, osnovni rezultat neoklasične raspodjele je prikazan na Slici 2.

Slika 2: Krivulja supstitucije u neoklasičnomjednosektorskom modelu opće ravnoteže

Krivulja povezuje ravnotežne relativne cijene faktora, ω, koji predstavlja omjer cijene kapitala, r, i cijene rada, w, kao u jednadžbi (4),

s ravnotežnom relativnom upotrebom odnosno zapošljavanjem faktora, k, koji predstavlja omjer uloženog kapitala i rada, što je prikazano u jednadžbi (5),

Važno je uočiti da su sve točke na krivulji stabilne ravnoteže što znači da je gospodarstvo uvijek na nekoj točki na krivulji. Ako neki šok izbaci gospodarstvo s krivulje, ono se na nju vrati.

Za raspodjelu je važno uočiti još jednu osobinu točke na krivulji. Točka je određena apscisom, relativnim cijenama faktora ω, i ordinatom, relativnim intenzitetom korištenja faktora k. Njihov umnožak daje odnose raspodjele, odnosno pokazuje koliki su omjeri prihoda od kapitala (profita) i prihoda od rada (nadnica). To je opisano u jednadžbi (6):

Jednadžba ne daje udio u raspodjeli, to opisuju jednadžbe (2) i (3), nego služi za analizu utjecaja relativnih cijena na korištenje faktora proizvodnje. Znači gospodarstvo se ‘šeće’ po krivulji i za dane uvjete postoji samo jedna raspodjela koju određuju ω i k, preko koje se određuje obujam proizvodnje (korištenjem proizvodne funkcije) i raspodjela. Površina pravokutnika stranica ω i kodređuje odnose makroekonomske raspodjele.

U danas dominantnoj paradigmi, odnosno neoklasičnom jednosektorskom modelu opće ravnoteže, raspodjela je određena pretpostavkama i položajem krivulje supstitucije koja je prikazana na Slici 2 i izvodi se iz zakrivljenosti proizvodne funkcije. Nema proizvoljnosti. Ako se gospodarstvo nalazi dalje od ravnoteže, to ima ekonomske troškove smanjene proizvodnje. Recimo, ako tržišta nisu konkurentna, gospodarstvo trpi gubitak, a za iste uvjete proizvodnja bi mogla biti veća. Isto vrijedi ako se umjetno drže relativne cijene faktora različite od tržišnih, što podrazumijeva da je jedan faktor relativno jeftiniji. Odstupanja od ravnoteže, koju određuju početni uvjeti, stvaraju trošak izgubljenog dohotka. Doduše, neoptimalna ravnoteža može imati druge važne osobine. Recimo, ako kao društvo ne želimo velike visoke profite, onda nam „sreća“ takvih odnosa može biti veća od izgubljenog dohotka. To su osobine jedne točke, ali što je s usporedbama dvije točke, sa ‘šetanjem’ po krivulji?

Na Slici 3 su prikazane dvije točke, Ai B. Uspoređujući ih, odmah se vidi da ako raste relativna cijena rada u odnosu na kapital, što je prikazano pomakom iz točke A u točku B (pada ω), dolazi do manjeg ulaganja faktora koji je poskupio (rad), odnosno raste k. Ako nas zanima makroekonomska raspodjela, onda nas zanimaju cijene faktora proizvodnje, ali još više odnos površina vezanih uz točku odnosno B. Kakav je odnos površina koje prikazuju raspodjelu u točki A i točki B?

Slika 3: Komparativan statika na krivulji supstitucije

Ako se počelo u točki A, i gospodarstvo se preseli točku uz koju je vezana veća površina pravokutnika, onda je, prema jednadžbi (5), došlo do rasta udjela profita i pada udjela dohotka od rada. Ovakvo seljenje pogodovalo je kapitalu odnosno vlasnicima kapitala. Da je površina u točki manja nego u točki A, onda bi seljenje pogodovalo radnicima jer bi se povećao udio dohotka od rada.

Kakav će biti konačan odnos pravokutnika odnosno između rada i kapitala,  ovisi o zakrivljenosti krivulje supstitucije, a ona određuje odnose površina koje s osima zatvaraju točka A i točka B. Ta je zakrivljenost pak određena proizvodnom funkcijom, odnosno tehnologijom koja određuje kome i koliko će pogodovati seljenje po krivulji (točna veza bit će pokazana u kasnijem poglavlju).

Postoje i okolnosti u kojima je površina i ista. To će se postići ako će postotak za koji se smanjila relativna cijena faktora ω (zbog rasta nadnica) biti jednak postotku za koji se povećalo relativno korištenje kapitala k. To znači da su odnosi u raspodjeli ostali isti, da na gubitku nisu ni radnici ni kapitalisti.

Kada su u pitanju postotne promjene dviju veličina ekonomisti govore o elastičnosti. Elastičnost je omjer postotne promjene jedne u odnosu na postotnu promjenu neke druge veličine. U slučaju makroekonomske raspodjele, to su postotne promjene relativnih cijena faktora i relativnih cijena korištenja faktora. Kao što je spomenuto, ako su obapostotka ista, elastičnost je jedinična i tada nema promjene u raspodjeli između dohotka od kapitala i dohotka od rada. Ako je elastičnost veća od jedinične, rast troška rada će dovesti do iznadproporcionalnog rasta korištenja kapitala, što pogoduje vlasnicima kapitala, a ako je manja od jedinične, raste udio dohotka od rada.

Ovi odnosi su prikazani u jednadžbi (7):

Da bi raspodjela bila nepromijenjena proizvodna funkcija, odnosno tehnologija (kombinacije kapitala i rada) koju opisuje, mora imati neka specifična obilježja. Tu osobinu ima Cobb-Douglasova proizvodna funkcija (jednadžba 8). To je najčešće korištena proizvodna funkcija i ona daje najbolje rezultate u primijenjenim istraživanjima:

Y je razina proizvodnje koja stvara ukupan dohodak, K je razina kapitala, L je količina rada,  α udio dohotka od kapitala u ukupnom dohotku, a 1-α udio rada u ukupnom dohotku. U literaturi se najčešće pretpostavlja da je udio kapitala u ukupnom dohotku 1/3, a rada 2/3 (treba podsjetiti da ovdje rad ukjučuje i vještine i znanja radnika, dakle ljudski kapital).

Neoklasična sinteza nudi objašnjenje veličine ravnotežne nadnice, i ravnotežne cijene kapitala, r. Primjenjuje se načelo graničnih troškova, koje kaže da se neki faktor zapošljava dotočke gdje je cijena tog faktora jednaka njegovoj graničnoj proizvodnosti. U tom slučaju za rad vrijedi:

odnosno za kapital

U obje jednadžbe javlja se parcijalna derivacija koja je određena proizvodnom funkcijom, odnosno tehnologijom. Jednadžbe (9) i (10) nude jedno tumačenje koje je važno. One nude prikaz načela pravednosti udjela u raspodjeli. Kapitalu ide onoliko koliko doprinosi vrijednosti proizvodnje, profiti su jednaki doprinosu kapitala vrijednosti proizvodnje. Isto vrijedi i za rad, ukupne nadnice jednake su vrijednosti doprinosa rada ukupnoj vrijednosti proizvodnje.

Ovdje je zanimljivo najaviti analizu utjecaja tehnološkog napretka na raspodjelu. Svaka pojedina krivulja supstitucije određena je danom razinom tehnoloških znanja, onih koja su utjelovljena u ugrađeni kapital. Taj okvir ukazuje kako se raspodjela mijenja u uvjetima dane razine tehnoloških znanja što se opisuje seljenjem duž krivulje. No, ovaj okvir vrlo je pogodan i za istraživanje utjecaja tehnološkog napretka. Opet se mogu uspoređivati površine vezane uz točku A i točku B, koje su ovaj put na različitim krivuljama supstitucije. Tehnološki napredak vodi seljenju cijele proizvodne krivulje, a ne duž nje, a to znači i seljenje cijele krivulje supstitucije. To je prikazano na Slici 4.

Slika 4: Seljenje krivulje supstitucije pod utjecajem tehnološkog napretka

Ovdje se nećemo baviti implikacijama seljenja krivulje supstitucije. Time ćemo se baviti u jednom od narednih tekstova, kojima je u središtu pozornosti tehnološki napredak.

Pristup cijena proizvodnje

Pogled na gospodarstvo kroz „naočale“ cijena proizvodnje daje drukčiju sliku i dozvoljava drukčije zaključke. Temelj ovog pristupa je da cijene za potrošače ne određuju ponuda i potražnja, nego cijene proizvodnje. U pristupu cijena proizvodnje ponuda i potražnja su jako važne jer određuju veličinu i strukturu proizvodnje (koliko se čega proizvodi), ali ne i cijene. Cijene proizvodnje određuju cijene dobara i usluga tako da se jediničnim troškovima, u koje su uračunati troškovi rada, doda neka profitna marža. Ako su jedinični troškovi c, a profitna marža π ona je cijena proizvoda dana jednadžbom (11):

(11) p=(1+ π)c

Razmišljanje je jednostavno. Poduzetnik će započeti posao samo ako ostvari očekivanu zaradu, a to će postići ako troškove proizvodnje poveća za profitnu maržu. Da bi se ideja takvog određivanja cijena mogla koristiti kao tumačenje ekonomskog procesa, potrebno je zadovoljiti određene pretpostavke:

  • postoji točno određeno privatno vlasništvo nad svim resursima koji su prije proizvedeni i u svakom trenutku dani, zna se tko ima i koliko čega,
  • postoje proizvođači koji maksimiziraju profite i sele svoje resurse u one proizvodnje koje nose više profitne marže,
  • postoje funkcionirajuća tržišta na kojima konkurencija ukida sve ekstra rente pa cijene odgovaraju cijenama proizvodnjei svi zarađuju istu maržu,
  • postoji proizvodna funkcija koja opisuje kako se investicije kroz proizvodnju pretvaraju u proizvod.

Ove pretpostavke (uz još neke tehničke pretpostavke) dovoljne su za postojanje ravnoteže u kojima su cijene određene cijenama proizvodnje u čijem izračunu se koristi jedinstvena profitna stopa. Znači da svaka aktivnost koristi istu profitnu maržu.

Da bi se okvir prilagodio prikazu raspodjele, treba posebno istaknuti troškove rada i profitne marže. Za jediničnu proizvodnju koristi se sirovinacpo cijeni psi rad, kojeg se plaća nadnicom w. Cijena proizvodnje je:

Za danu tehnologiju koja opisuje potrošnju sirovina i rada, moguće je (uz neke tehničke pretpostavke) izvesti ključnu krivulju za analizu raspodjele. To je krivulja profita-nadnica koja je prikazana na Slici 6. Krivulja ne mora biti pravac (ali ne može imati točku infleksije). Pravac je odabran zbog lakše razumljivosti.

Slika 5: Krivulja profita-nadnica

Za točke na pravcu važno je uočiti tri stvari. Prvo, pravac povezuje točke različitih kombinacija ravnotežnih profitnih stopa i nadnica. Drugo, za svaki par na pravcu vrijede ravnotežne cijene proizvodnje. Treće, svaka točka na pravcu podrazumijeva korištenje iste tehnologije.

Drugim riječima, u uvjetima kada vladaju ravnotežne cijene proizvodnje, ista tehnologija može podrazumijevati više ravnotežnih parova profitnih stopa i nadnica. Očito postoji više ravnoteža i dok pretpostavke osiguravaju da će gospodarstvo završiti na pravcu, ono ne određuje u kojoj točki.Koja točka na pravcu na kraju prevlada, određuje se izvan ovog modela.

Teorija je ponudila tri rješenja. Jedno je da se izvan modela ograniči nadnica. Drugi da se izvan modela ograniče profiti. Treći da se odredi mehanizam istovremenog određivanja nadnica i profita.

Prvo, za egzogeno određivanje nadnica ponuđeno je nekoliko rješenja. Na primjer, minimalne nadnice koje osiguravaju životni minimum odnosno preživljavanje radnika. Predložene su i povijesno prihvatljive nadnice koje su iznad minimuma i dozvoljavaju pristojan život radnika. Može se zamisliti još načina egzogenog određivanja nadnica ili njihovog zadržavanja na određenoj razini. Drugo, isto vrijedi i za profite. Na primjer ako se pretpostavi da se investicije financiraju samo iz profita onda se određena stopa rasta može jednoznačno povezati s određenom profitnom stopom. Viša stopa rasta zahtijeva veće profite. Zamislive su i druge mogućnosti za određivanje profitne stope. Treća mogućost iznjedrila je zanimljiva rješenja koja se temelje na pravcu gdje viši profiti podrazumijevaju niže nadnice i iz tog se izvodi postupak sukoba kapitala i rada koji ne mora biti nasilan nego jeposljedica pregovora radnika i kapitalista. Rješenje pregovora određuje ravnotežni par i točku na pravcu.

Ovakav pristup dozvoljava analizu izbora tehnologija. Na Slici 6 prikazane su dvije linearne tehnologije koje se sijeku u točki A, za koje vrijedi ravnotežni par profitnih stopa i nadnica. Za profitne stope manje od ravnotežnese koristi tehnologija α a za profitne stope veće od ravnotežnetehnologija β.

Slika 6: Izbor tehnologija

Ovdje su cijene proizvodnje objašnjene preko rikardijanskog pristupa, ali postoje dva rezultata u neoklasičnoj sintezi koji su slični. Samuelson je pedesetih izveo uvjete u kojima ponuda i potražnja ne određuju cijene nego samo veličinu proizvodnje (tzv.non-substitution theorem), a svaki bolji udžbenik mikroekonomike srednje razine pokazuje kako u uvjetima kada ne vlada savršena konkurencija cijene određuju profitne marže (tzv. mark-up pricing) koje su određene elastičnostima potražnje (na tržištu standardnih piva je elastičnost velika pa je marža mala, a na tržištima posebnih piva je elastičnost mala pa su marže veće).

Zašto je važno razumijeti odnose makroekonomske raspodjele?

Postoji više razloga zbog kojih je važno poznavati odnose makroekonomske raspodjele, a ovdje ćemo istaknuti samo neke.

Prvo, s aspekta vođenja ekonomske politike vrlo je važno znati je li neko gospodarstvo vođeno dohodcima od rada (eng. wage-led growth) ili dohodcima od kapitala (eng. profit-led growth). Preporuke za nositelje politike značajno se razlikuju u ova dva modela rasta. Drugo, literatura koja se koncentrira na nejednakosti u raspodjeli dohotka od rada i kapitala ističe da slabljenje srednje klase, koja ipak većinom živi od dohotka od rada, dovodi do dugoročnog usporavanja gospodarskog rasta zbog smanjene razine agregatne potražnje i ističe nove ekonomske prilike gornjih 1%. Treće, raspodjela može značajno utjecati na motivaciju i pregovaračku moć sindikata i poslodavaca, što ima značajne posljedice na tržištu rada. Četvrto, mnogi vide velike promjene u raspodjeli bogatstva pa je zanimljivo znati odnos veličline i raspodjele dohotka od kapitala i raspodjele bogatstva.

Posebno je važno znati makroraspodjelu zbog rasta i dugog roka koji su u središtu pažnje Makroekonomika II. Gornjim razlozima može se doati peti razlog. Zanimljivo pitanje je izmjeriti i objasniti da li tehnički napredak pogoduje dohocima od rada ili dohocima od kapitala odcnosno kako utječe na makroraspodjelu. Važno je znati u čiju korist ide tehnički napredak i kolika je ta pristranost. I šesti razlog ima vremensku kompontnu. Sve navedeno utječe na ponašanje pojedinaca kada ulažu u svoje kompetencije i nove znanja ili kompetencije i znanja svoje djece jer to određuje njihov budući dohodak.

Konačno, tehnički gledajući, udio rada i kapitala snažno utječe na procjenu potencijalnog BDP-a (za Hrvatsku ga računaju HNB i Europska komisija), koji je važna komponenta brojnih pokazatelja, pogotovo fiskalnih. Svi ovi razlozi sugeriraju da bi se analizi makroekonomske raspodjele u Hrvatskoj trebalo pristupiti ozbiljnije, a trenutačno se njome nitko sustavno ne bavi.