B2B2-2: Velika pitanja dugog roka – priprema pozornice

Ilustracija: Željko Badurina

Bićanić i Deskar-Škrbić nastavljaju svoju seriju Makroekonomika II u sklopu B2B2. Otvaraju temu o tajnama rasta: što neka društva čini bogatima, a druga siromašnima? Što je konvergencija? Sve ovo je samo predtekst za ono što slijedi…

Ad

„Jednom kada se počne razmišljati o rastu teško je razmišljati o bilo čemu drugom“– Robert Lucas


Dohodak Austrije po stanovniku 2017. u međunarodno usporedivim dolarima iz 2010. je 52.400, Hrvatske 26.300, a Moldavije 5.700. To su ogromne razlike, a da Afriku nismo ni spomenuli. Između Austrije i Hrvatske, na primjer, to nisu razlike u nijansi. Nije stvar u malo boljem vinu ili par dana duljem ljetovanju ili broju kupaonica u kući nego u posve drugim načinima života, izloženosti većim različitostima i iznad svega sigurnosti.

Postojanje tako velikih razlika traži objašnjenje. Ono se traži od kraja 18. stoljeća jer se već Adam Smith mučio s tim problemom i mnoge je stvari posve točno natuknuo (ne kaže se bez vraga za makroekonomiku ‘sve to postoji već kod Adama Smitha’, a za mikroekonomiku ‘sve to već postoji kod Alfreda Marshalla’).

Od onda se ponuđena objašnjenja lepezasto šire i sve uvjerljivije dokazuju, ali konačnog odgovora oko kojeg bi postojao konsenzus među ozbiljnim istraživačima nema (iako razni ekonomski gurui, politički savjetnici i vizionari tvrde da znaju odgovor, i ne samo to – znaju točan odgovor). No, iako se ne zna jedan posve točan odgovor, kumulirana znanja preko dva stoljeća istraživanja jamče da se o osobinama razvoja i razlikama razvijenosti ipak prilično toga zna. Ekonomisti su daleko odmakli od početka.

Ključna pitanja dugog roka možemo podijeliti u nekoliko skupina.

Prvo su pitanja o faktorima rasta. Postoji li neka zajednička osobina svih bogatih zemalja koja objašnjava njihovo bogatstvo, ili se svaka obogatila na svoj način?

Drugo su pitanja o konvergenciji. Iako znamo da u dugom roku gospodarstva svih zemalja rastu, postavlja se pitanje da li se među zemljama razlike u razvijenosti smanjuju ili povećavaju? Zašto neke zemlje jednostavno ne mogu sustići bogate i ostaju siromašne, a drugima to uspije?

Treće su pitanja o politikama rasta. Ako se razlike smanjuju, jesu li uzroci tog smanjenja isti u svim zemljama ili je svaka zemlja posebna? Da li su zemlje koje su rasle po najvišim stopama rasta ubrzale rast i ostvarile visoke stope rasta na isti način kao i druge?

To su velika pitanja ekonomske analize. Robert Lucas je imao pravo kada je napisao: „Jednom kada se počne razmišljati o rastu, teško je razmišljati o bilo čemu drugom.“ Koliko je turista došlo na Jadran neke godine, kako je završio trgovinski rat Kine i SAD 2018., da li euro treba brzo ili sporo uvoditi važna su i zanimljiva pitanja, ali blijeda u usporedbi s velikim pitanjima rasta.

Sva ta velika pitanja ekonomskog rasta ilustrira Slika 1. Neke zemlje unatoč sličnim polazištima (u sva tri slučaja skoro istog BDP po stanovniku na početku 1960.) prolaze kroz potpuno drukčiju kasniju povijest jer neke ubrzavaju rast i sustižu, neke druge rastu, ali skromno i gube korak, a treće iz istih početnih uvjeta gotovo ostaju na mjestu.

Slika 1: Različita sudbina zemalja koje počinju sa sličnih polaznih osnova

Izvor: Maddison Project Database

Slika 1 ukazuje na tri vrlo važne stvari. Prvo, obilje prirodnih izvora nije dovoljan uvjet za razvoj. Grčka ima predivno more, a i Argentina je bogata prirodnim izvorima. Osim prirodnih izvora ni položaj nije presudan: Irska je na europskoj periferiji, a Bocvana je na afričkoj periferiji. Imati prekrasno more (Jadransko) ili biti na dobrom položaju (na prometnim pravcima) nije dovoljno.

Druga stvar na koju Slika 1 jasno upozorava je da uspjeh nije zagarantiran jer su neke zemlje uspjele, a druge nisu. Treće, veličina nije važna: uspješna Španjolska je velika a Irska mala; neuspješna Argentina je velika a Grčka mala. Dakle, očito je da u analizi rasta ne postoje nedvosmislene pravilnosti.

Analizi dugog roka može se pristupiti kroz prizmu pozitivne analize (kakve stvari jesu) i kroz prizmu normativne analize (kakve bi stvari mogle/trebale biti). Srž pozitivne i normativne analize dugog roka vrlo pojednostavljeno prikazuje Slika 2.

Na Slici 2 (a) prikazane su dugoročne stope rasta zemalja s različitim početnim uvjetima. Neke ‘putuju’ po višoj stazi ravnotežnog dugoročnog rasta Ai toj stazi konvergiraju slična gospodarstva označena kao a, b, e. To su, recimo, zemlje jezgre svjetskog gospodarstva (najrazvijenije). Manje razvijene zemlje se od njih razlikuju i rastu po istoj stopi ravnotežnog rastaΒ, ali na nižoj razini. I tu slična manje razvijena gospodarstva (označena kao c, f) konvergiraju. Hrvatska je, kao zemlja periferije, konvergirala stazi B, ali se nakon 2008. konvergencija zaustavila. To je kao da je dostigla stazu B, ali se konvergencija zaustavila pa se kreće po B uz jednaku distancu prema A.Za nju je presudno pitanje što se može napraviti da počne konvergirati stazi A, tj. skočiti u razvijeniji klub konvergencije kao zemlja d na donjoj slici. Te izbore pokazuje Slika 2 (b). Strelice na kraju pokazuju da je Hrvatska trenutačno suočena sa skromnim rastom, budući da sve prognoze predviđaju stabilan rast na nešto nižim razinama od onih koje su zabilježene u prethodnih godinama. Međutim, Hrvatska bi mogla i ubrzati rast koji bi je mogao odvesti do staze A, ili se suočiti s neuspjehom koji bi ju spriječio i u konvergenciji prema stazi B. Ostatak Slike 2 (b) pokazuje stilizirani rast Hrvatske nakon 1990. i o njemu će biti puno riječi u sljedećim nastavcima.

Slika 2: Izazovi dugog roka: (a) dugoročni i (b) trenutni

Ako postoji mogućnost utjecaja na stopu rasta važno je iskoristiti priliku koju ta mogućnost otvara. Čak i malo povećanje stope rasta tijekom duljeg razdoblja ima značajni učinak kroz dulje razdoblje. To pokazuje Slika 3. Zbog te mogućnosti valja pažljivo istražiti ne samo osobine stope rasta nego, ako se može, kako najbolje na nju utjecati.

Slika 3: Kumulativni učinak različitih stopa rasta u dugom roku

Kada se razmišlja o stopama rasta Hrvatske još jednu stvar treba imati na pameti. Ona se odnosi na povijesna iskustva prikazana u Tablici 1. Većina zemalja ima dugoročne stopa rasta između 1% i 4%, iznimke su one sa višim stopama.

Tablica 1: Podjela zemalja prema prosječnoj godišnjoj stopi rasta (CAGR) 1960.-2016.

Izvor: izračun autora

Makroekonomika II pokušava naći odgovore na sva ova pitanja. Ona u fokusu ima rast, odnosno dugi rok ili kako ga neki zovu sekularni rast. Međutim, slijedeći Lucasovu ideju, ako se bavite rastom druge stvari postaju manje važne i mogu se potisnuti. Analiza dugog roka više je od drugih područja istraživanja gospodarskog procesa podložna grubim pojednostavljenjima. Ako se gleda dugi rok, onda sve međuzavisnosti i bogatstvo gospodarskog života kratkog i srednjeg roka odlaze u drugi plan.

Zato je okvir za pristup dugom roku u prvom koraku prilično jednostavan. Kasnije se on po običaju komplicira, ali prvi korak grubo pojednostavljuje stvari i ostaje samo ono što je bitno. Na primjer za dugi rok monetarna politika nije važna jer je novac neutralan i ne utječe na realne veličine. Fiskalna politika također nema utjecaja jer u dugom roku budžet mora biti uravnotežen, ne može se vječno ni posuđivati ni pozajmljivati.

U središtu su osobine dugoročne staze rasta. Bez obzira koji se pristup odabere ‘naočale’ kojima se gleda dugi rok su vrlo slične. Pretpostavi se da postoji stabilna dugoročna staza rasta po kojoj se gospodarstvo kreće. Dozvoljavaju se ograničeni šokovi koji izbace gospodarstvo s te staze no endogeno generirane promjene vode vraćanju na neku ravnotežnu stazu rasta. Kao brod, koji se nagne pa se sam od sebe ispravi jer je tako napravljen. No i takav jednostavni okvir omogućava da se istraže mnoge važne osobine dugoročnog rasta. Moći će se gledati kakvi su utjecaji promjene stope rasta stanovništva, kakva je priroda tehničkog napretka, koji se faktori proizvodnje više koriste, što se dogodi kada se promijene inter-temporalne preferencije (odnos prema vremenu u smislu strpljenja koje pogoduje odgađanju današnje potrošnje za neku buduću) i navike štednje, kakva je uloga institucija i kakve su institucije pogodne za rast, moći se razgraditi stopa rasta na sastavne dijelove, istražiti kako šokovi mogu imati kratkoročne i dugoročne utjecaje, itd. Nakon tog prvog koraka opis svijeta sve se više komplicira i približava izgledu stvarnog svijeta. I gleda se da li se rezultati iz početnog jednostavnog svijeta prenose i na složeniji opis. Ispostavi se da su rezultati prenosivi i to opravdava prvo pojednostavljenje.

Postoje neke stvari koje osnovni model i njegova proširenja ne uzimaju u obzir. Pretpostavlja se recimo efikasno korištenje faktora proizvodnje, rada i kapitala. To znači da uvijek postoji ekonomska i tehnička efikasnost proizvodnje i potrošnje. Osim toga pretpostavlja se da BDP, prikladno obrađen, vjerno mjeri razinu uspješnosti i razvoja društva. U oba slučaja zanemaruju se implikacije tih pretpostavki tokom analize i što se time isključuje iz razmatranja. To se ispušta ne zato što su to nezanimljive ili nevažne stvari. Dapače, potpuno zanemarivanje može voditi u posve krivom smjeru. Čak i kada nisu u prvom planu njih uvijek treba imati na pameti, ali isticati ih na samom početku odvuklo bi pažnju od središnjih pitanja dugog roka. Zato će se tim pitanjima koje ‘ne pišemo, ali pamtimo’ baviti slijedeći nastavak.