B2B2 5: Faktori rasta

Ilustracija: Željko Badurina

Ad
Ad

Hrvatska je u zadnjih sedam desetljeća rasla po vrlo različitim stopama. Ako se promatra rast realnog bruto domaćeg proizvoda (BDP), stope rasta su se većinom kretale između 0% i 5%. Međutim, dva puta je zabilježen rast od preko 15% (1955. i 1957.), jednom preko 10% (1963.), ali je isto tako jednom zabilježen i pad od preko 20% (1991.) i 10% (1992.), a više puta preko 5% (1990., 1993. i 2009.).

U prethodnom tekstu smo napomenuli kako je ovakve epizode izuzetnog rasta ili pada, pa i poslovne cikluse, lakše objasniti nego ono što određuje dugoročne stope rasta. Primjerice, za snažan rast 50-ih godina prošlog stoljeća zaslužna je snažna industrijalizacija i urbanizacija, za pad 90-ih Domovinski rat i gubitak zajedničkog tržišta koji su se poklopili s post-socijalističkom transformacijom, a za pad 2009. Velika recesija. Međutim, odgovor na pitanje što određuje dugoročan rast je puno kompleksniji i zahtjeva ekonomsku analizu.

Jedan pristup ekonomske analize, koji se temelji na ekonomskim modelima, ranije smo ilustrirali na primjeru Solow-Swann modela. Drugi način kako pristupiti tom zadatku je u središtu ovog poglavlja, a naziva se pristupom regresija rasta (eng. growth regressions). Uz pomoć regresija rasta dolazi se do faktora rasta.

Osnovna ideja je jednostavna. Postoji statistička serija dugoročnog rasta koja se promatra kao zavisna varijabla. Izabere se niz varijabli za kojese smatra da bi mogle utjecati na stopu rasta i one se promatraju kao nezavisne varijable. Varijable se povežu regresijskom jednadžbom i istraži eksplanatorna moć izabranih nezavisnih varijabli.

Varijable koje utječu na stopu rasta se onda nazivaju faktori rasta. Ti se rezultati onda pokušaju objasniti ekonomskom teorijom ili barem nekim uzročnim vezama koje se izvode iz teorije. Pristup je manje strog od onog koji se temelji na modelima  jer ekonomska analiza dolazi tek ex post.

Pristup regresija rasta počeo je 1980-ih (nakon objavljivanja velikih baza podataka) i doživio je procvat 1990-ih godina. U velikom broju radova s regresijama rasta neki od najcitiranijih radova iz područja ekonomskog rasta su onaj Roberta Barroa iz 1991. godine i Xaviera Sala-i-Martina iz 1997. godine. U tim radovima autori su pokušali identificirati varijable koje su statistički signifikantno vezane uz stopu rasta BDP-a per capita.

Opći oblik regresije koje su oni koristili (danas se nazivaju Barrovljeve regresije) možemo zapisati kao:

gdje je zavisna varijabla g prosječna stopa rasta realnog BDP-a per capita različitih zemalja, je skup ad hoc (bez teorije, prema ‘feelingu’) izabranih nezavisnih varijabli za koje a priori pretpostavljamo da bi mogle utjecati na rast (npr. Xdržavna potrošnja, Xinvesticije, Xnejednakosti itd.), a BDPpc0 početna razina BDP per capita kojom se želi „uhvatiti“ efekt konvergencije (o kojem će više riječi biti u jednom od sljedećih nastavaka). Ova jednadžba se može procijeniti u originalnom cross section obliku (gdje se u obzir uzima samo prostorna dimenzija – razlike među zemljama) ili u panel obliku (gdje se u obzir uzimaju i prostorna i vremenska dimenzija).

Rezultati regresija rasta

Dakle, postoji jednadžba, postoji dohodak ili dohodak po stanovniku kao zavisna varijabla u obliku rasta i postoji niz mogućih i zanimljivih nezavisnih varijabli između kojih treba birati kako bi se mogle uvrstiti u jednadžbu. Ranije je spomenuto, one koje se pokažu važnima nazivaju se faktori rasta.

Pitanje je koji je najbolji izbor malog broja nezavisnih varijabli iz vrlo dugog spiska zanimljivih varijabli – potencijalnih objašnjenja. Sposobnost današnjih ekonometrijskih programa da bez problema sami naprave ‘dva i četiri milijuna regresija u jednoj noći’ (naslovi radova ranije spomenutog Xaviera Sala-i-Martina) omogućili su ekonomistima da različitim kombinacijama varijabli među 150-tak korištenih objašnjavajućih varijabli pronađu one najbolje.

U literaturi se ističe devetnajvažnijih eksplanatornih varijabli – faktora rasta, koje su objašnjeni u Tablici 1:

Tablica 1: Faktori rasta (redoslijed ne govori o važnosti)

Faktor rasta Objašnjenje
Stopa ulaganja u fizički kapital

(udio bruto investicija ili štednje u BDP-u)

Investicije pokazuju koliko BDP-a neka zemlja ne potroši ‘danas’ nego investirajući ostavlja za bolju budućnost. Ulaže u strojeve koji utjelovljuju nove tehnologije. Ovo je jedini faktor rasta koji se pokaže uvijek statistički signifikantan. Viša stopa investicija se u svim mjerenjima povezuje s višom stopom rasta, pri čemu (Grangerova) uzročnost ide od investicija prema rastu.
Otvorenost ekonomije

(udio zbroja uvoza i izvoza roba u BDP-u pri čemu se obično izuzme nafta)

Očekuje se da što je viša razina razmjene, to je viša stopa rasta. Ideja iza toga je da veća međunarodna razmjena pospješuje prelijevanja (tehnologije i znanja) i proširuje područje arbitraže te omogućava uštede zbog povećanog obujma. Uspoređivanje te veličine među zemljama krije mnogo problema jer manje zemlje relativno više trguju (i to s razvijenijim zemljama od sebe), dok veće zemlje relativno manje trguju. Kada se uključi, ova varijabla se uvijek pokazuje statistički signifikantna, ali smjer uzročnosti nije određen: neka istraživanja pokazuju da otvorenost utječe na stopu rasta, a neka da uzročnost ide u drugom smjeru.
Udio državne potrošnje

(udio komponente G u BDP-u, prema klasifikaciji nacionalnih računa )

Općenito uzevši, manji državni izdaci uglavnom znače viši rast jer je više resursa oslobođeno za investicije. Taj se negativni odnos često pojavljuje nakon određenog stupnja razvoja odnosno određene razine javne potrošnje (zdravstva, školstva, usluga države, itd.). Opet postoje problemi uspoređivanja (postoje i iznimke poput skandinavskih zemalja s velikim državnim izdacima i visokim rastom).
Stopa rasta stanovništva Izračuni pokazuju da zemlje s nižim stopama rasta stanovništva (a to su redom više razvijene) imaju više stope gospodarskog rasta. Taj se odnos obično objašnjava time što zemlje sa visokim stopama rasta broja stanovnika moraju veliki dio proizvedenog potrošiti na prehranu i osobnu potrošnju brzo rastućeg stanovništva, pa samo mali dio ostaje za investicije i rast. To objašnjenje je dio ‘zamke niske razvijenosti’.
Istraživanje i razvoj (R&D)

(mjeri se na različite načne,uglavnom se mjeri ulaganjem u R&D, brojem patenta, stopom povrata na R&D i sl.)

Aktivnost istraživanja i razvoja najčešće je pozitivno korelirana s rastom. Mehanizam utjecaja nije samo kroz nove tehnologije nego i kroz prelijevanja koje one izazivaju. Postoje problemi mjerenja, ali složeniji računi pokazuju i obrnuti rezultat (utjecaj od rasta prema R&D aktivnostima). Veliki je problem što mnoge druge varijable implicitno uključuju R&D (recimo nove investicije imaju nove tehnologije).
Ekonomske nejednakosti

(obično se mjere Ginijevim koeficijentom ali postoje i druge mjere)

Razmišljanje u vezi ovog faktora jest da visoke nejednakosti snižavaju stope rasta jer stvaraju političku nesigurnost, velike pritiske na preraspodjelu i vode velikoj i skupoj državi. No, premale nejednakosti su također loše jer ne generiraju štednju (ne štede siromašni) kojom se mogu financirati investicije i smanjuju sklonost riziku. U tom smislu odnos ima oblik Kuznetsove obrnute ‘U’ krivulje (povećanje nejednakosti se prvo pojavljuje u sprezi s ubrzanjem rasta, no kada nejednakost prijeđe neki kritični prag, njezino daljnje povećanje usporava rast, op. ur.).

 

Ljudski kapital

(koriste se podaci o trajanju školovanja, ishodima učenja i sl.)

Više ljudskog kapitala podrazumijeva bolje obučene radnike i njihovu višu proizvodnost te djelotvornija ulaganja u R&D. Zadnjih pola stoljeća ljudski kapital je vrlo popularan faktor rasta jer je politički i medijski eksploatiran. Obzirom da se ljudski kapital tretira kao input (resurs), očekuje se da viša razina ljudskog kapitala vodi višoj razini gospodarskog rasta. Novija istraživanja pokazuju da stvari nisu tako jednostavne i da je često procijenjeni koeficijent za razinu ljudskog kapitala, stopu rasta ljudskog kapitala i ulaganje u ljudski kapital negativan tj. da veće ulaganje u ‘proizvodnju’ ljudskog kapitala smanjuje stopu rasta i da stvar nije u razinama ulaganja nego u efikasnosti.
Pritisak konkurencije

(‘meka’ varijabla, koja se temelji na različitim pokazateljima kvalitete institucija – npr. Doing Business)

Ne treba čuditi da ekonomisti izdvajaju ovaj faktor rasta jer je on povezan s izjednačavanjem cijena i oportunitetnih troškova, što vodi optimalnoj alokaciji resursa i smanjenju monopolističkih renti i njihovog pogubnog utjecaja.
Sigurnost provedbe ugovora, vladavina prava i zakonodavni sustav

(‘meka’ varijabla, koja se temelji na različitim pokazateljima kvalitete institucija – npr. Wordwide Governance Indicators)

Tržišno gospodarstvo se nerijetko naziva ugovorno gospodarstvo jer bez sigurnosti ugovora odnosno njihovog sklapanja i provedbe tržišta ne mogu funkcionirati. Pretpostavka poslovanja je poštivanje ugovora (odnosno pouzdano brzo kažnjavanje svakog nepoštivanja ugovora) i djelotvorni zakonski okvir (to znači pouzdan, brzi i jeftino donošenje i provođenje zakona).

Međutim, važno je napomenuti da su ovi faktori rasta u većem broju istraživanja statistički signifikantno korelirani s rastom BDP-a per capita, ali da o uzročnosti na temelju rezultata regresija rasta ne možemo govoriti (zato ih neki autori nazivaju correlates), osim u slučaju investicija, za koje je u nizu istraživanja dokazano da uzročnost (barem u Grangerovom smislu) ide od investicija prema rastu. Čak i kad bismo pretpostavili da uzročnost postoji, tj. da ovi faktori uzrokuju rast, postavlja se pitanje zašto se oni razlikuju među zemljama.

Očito postoji „neka pozadinska priča“ koja objašnjava zašto neke zemlje prema svim ovim pokazateljima stoje jako dobro, dok druge, iako njihovi političari znaju što bi im moglo povećati rast, to ne mogu ostvariti. Zato faktore koji su izdvojeni u regresijama rasta nazivamo okvirnim ili posrednim faktorima rasta, a one koji utječu na njihovo oblikovanje fundamentalnim ili prafaktorima rasta. O ovim drugima će više riječi biti kasnije.

Faktori rasta u Hrvatskoj

Nakon što smo utvrdili koji su najčešće spominjani faktori rasta u literaturi, postavlja se pitanje kako u tom kontekstu izgleda Hrvatska. Kako bismo dobili odgovor na to pitanje, u nastavku prikazujemo odabrane faktore za Hrvatsku i skupinu usporedivih zemalja prema klasifikaciji Svjetske banke (Hrvatska po novoj klasifikaciji pripada razvijenim zemljama, s BDP per capita iznad 12 376 USD, koju čini jako šarolika skupina zemalja).

Iako je uobičajeno Hrvatsku uspoređivati sa zemljama EU, u ekonomici rasta je standard promatrati šire skupine zemalja. Ove su zemlje ad hoc izabrane jer se čine relevantnim i zanimljivim (s obzirom da ih Svjetska banka vodi kao zajedničku skupinu) pa dolje prikazano treba prvenstveno shvatiti kao ilustraciju i smjer za dalje istraživanje, a ne kao čvrst rezultat. U nastavku prikazujemo podatke za zemlje iz ove skupine, ovisno o dostupnosti podataka.

Faktore ovdje nismo stavili u regresije nego ih samo prikazujemo grafički iz nekoliko razloga. Najvažniji je da bi ozbiljna analiza izašla izvan okvira ovog teksta (možda ne bi trebalo dva milijuna regresija, ali svakako bi trebao vrlo veliki broj), a primjer jedne regresije, čak i ako posluži kao primjer, mogao bi zavesti čitatelja da je rezultat ‘jači’ nego što stvarno jest. Također, dostupnost podataka je ograničena. pa bi se morale ponovno ad hoc birati zemlje za koje se analiza provodi.

Stopa investicija

Hrvatska pripada skupini zemalja s relativno niskom stopom investicija (21% BDP-a). S obzirom da se u zadnje vrijeme govori o ubrzanju investicijske aktivnosti (velikim dijelom potaknutom javnim investicijama vezanim uz EU fondove), u budućnosti se može očekivati značajniji doprinos ovog faktora rasta. U promatranoj skupini zemalja najnižu stopu investicija imaju Grčka i Urugvaj, oko 15% BDP-a, a najvišu specifične zemlje kao Katar (oko 55% BDP-a) te otočje Commonwealth-a Antigva i Barbuda (preko 60% BDP-a).

Slika 1: Stopa investicija u 2017.

Izvor: Penn World Table Database

Otvorenost ekonomije

Prema pokazatelju otvorenosti ekonomije (udio uvoza i izvoza proizvedenih roba u BDP-u od oko 70%) Hrvatska pripada skupini relativno zatvorenih zemalja. Takav položaj Hrvatske sugerira da relativno slaba otvorenost vjerojatno djeluje kao ograničavajući faktor za snažniji dugoročan rast. Pozitivno je što se s ulaskom u EU i restrukturiranjem poduzeća tijekom šestogodišnje recesije Hrvatska počela snažnije otvarati, pogotovo s gledišta izvoza. Najviše zatvorene zemlje u promatranoj skupini su SAD (23% BDP-a) i Makao (33% BDP-a), a najviše otvoreni su Britanski Djevičanski Otoci (390% BDP-a) i Hong Kong (preko 500% BDP-a).

Slika 2: Udio uvoza i izvoza proizvedenih roba u BDP-u u 2017.

Izvor: Penn World Table Database

Udio državne potrošnje u BDP-u

Prema udjelu državne potrošnje u BDP-u (oko 22%) Hrvatska pripada skupini zemalja s najvećim udjelima, što s gledišta ekonomike rasta nije ohrabrujuće budući da je veza između državne potrošnje i dugoročne stope rasta uglavnom negativna (iako to ne umanjuje važnost protu-cikličkog djelovanja fiskalne politike). Najniži udio državne potrošnje u BDP-u u promatranoj skupini zemalja imaju Ujedinjeni Arapski Emirati i Švicarska (ispod 10% BDP-a), a najviši Aruba (oko 40% BDP-a) te ponovno Antigva i Barbuda (preko 60% BDP-a).

Slika 3: Udio državne potrošnje u BDP-u u 2017.

Izvor: Penn World Table Database

Stopa rasta stanovništva

Prema stopi rasta stanovništva Hrvatska pripada skupini s najvećim padom, što s gledišta rasta standarda nije nužno loše, iako ima važne negativne reperkusije. U ekonomici rasta se smatra da je blagi porast stanovništva blagotvoran za rast, dok snažan rast nije, što je objašnjeno u tablici. Zemlje s najvećim padom stanovništva su Latvija i Litva s oko 1%, dok je najveći rast u 2017. zabilježen u Kataru (oko 3%) i Bahrainu (oko 5%).

Slika 4: Stopa rasta stanovništva u 2017.

Izvor: Penn World Table Database

Ljudski kapital

Penn World Tables sadrže varijablu Indeks ljudskog kapitala, koja se temelji na godinama školovanja i povratu na obrazovanje (više o pokazatelju se može pronaći ovdje). Prema ovom pokazatelju Hrvatska ne stoji loše i nalazi se između Slovenije i Austrije. Dakle, ljudski kapital se ne čini značajno ograničavajućim faktorom rasta, iako prostora za poboljšanje ima. Najviši indeks u promatranoj skupini zemalja bilježe Izrael i Singapur.

Slika 5: Indeks ljudskog kapitala u 2017.

Izvor: Penn World Table

Istraživanje i razvoj (R&D)

Prema ovom pokazatelju Hrvatska pripada skupini zemalja s najnižim ulaganjima u R&D (ispod 1% BDP-a), što se može smatrati ograničavajućim faktorom rasta. Iako, kako je pisano na Ekonomskom labu, sama razina ulaganja ne znači previše ako ta ulaganja nisu efikasna, može se reći da u Hrvatskoj postoji prostor za povećanje i razine i efikasnosti ulaganja u R&D. Najniža ulaganja u R&D u promatranoj skupini zemalja imaju Kuvajt i Makao (ispod 0,2% BDP-a), dok najviša imaju Koreja i tzv. start up nacija Izrael (preko 4% BDP-a).

Slika 6: Ulaganje u R&D u 2016.

Izvor: Svjetska banka

Dohodovne nejednakosti (Gini)

Hrvatska pripada skupini zemalja s umjerenom nejednakošću u raspodjeli dohotka. U tom kontekstu nejednakosti se ne mogu smatrati ograničavajućim faktorom rasta u Hrvatskoj. Zemlje s najnižim dohodovnim nejednakostima u promatranoj skupini zemalja su Švedska i Češka, a s najvišom SAD i Čile.

Slika 7: Ginijev indeks u 2017. (0 – potpuna jednakost, 100- ekstremna nejednakost)

Izvor: Svjetska banka

Zaštita vlasničkih prava

Nakon niza ‘tvrdih’ faktora rasta, sada se okrećemo ‘mekim’. Prema podacima Global Competitiveness Report Hrvatska ima najnižu razinu zaštite vlasničkih prava u promatranoj skupini zemalja pa se ovaj faktor može smatrati značajno ograničavajućim, što je zaključak niza analiza o kvaliteti institucija u Hrvatskoj. Osim Hrvatske, na dnu ljestvice se nalazi i Mađarska, dok se na vrhu ljestvice nalaze Švicarska i Finska.

Slika 8: Zaštita vlasničkih prava u 2018. (0- najgore, 7 – najbolje)

Izvor: Global Competitiveness Report

Pokazatelj dominacije na tržištu

Pritisak konkurencije se može mjeriti na različite načine, a mi smo u ovom tekstu odabrali podatak Global Competitiveness Report o razini dominacije na tržištu (eng. extent of market dominance). Visoka dominacija podrazumijeva postojanje snažnih monopolističkih i oligopolističkih struktura, koje ne odgovaraju uvjetima tržišne konkurencije. Hrvatska se i prema ovom pokazatelju nalazi na dnu ljestvice, što sugerira kako je i nedostatak pritiska konkurencije na tržištu važan ograničavajući faktor rasta. Uz Hrvatsku, na dnu ljestvice se nalaze Brunei, dok najniži stupanj dominacije na tržištu imaju Japan i Švicarska.

Slika 9: Razina dominacije na tržištu u 2018. (0- najgore, 7 – najbolje)

Izvor: Global Competitiveness Report

Može se zaključiti kako bi glavni ograničavajući faktori rasta u Hrvatskoj mogli biti ‘meki’, institucionalni faktori. Nesigurno pravno okruženje i nedostatak konkurencije vjerojatno značajno ograničavaju Keynesov ‘animal spirits’ u Hrvatskoj, tj. predstavljaju značajne prepreke za poduzetnike i investitore. Velika država također djeluje ograničavajuće. Ovi faktori za posljedicu vjerojatno imaju i relativno nisku stopu investicija, što predstavlja jedan od temeljnih ograničavajućih ‘tvrdih’ faktora rasta.

Naravno, kako bi se utvrdilo da su ovi faktori glavne prepreke rastu trebalo bi provesti detaljniju analizu kakva je, primjerice, provedena u projektu Dijagnostika prepreka rasta u Hrvatskoj, što nadilazi okvir B2B2 serije. Međutim, zanimljivo je kako su  se upravo institucionalni pokazatelji pokazali najznačajnijim preprekama rastu i u navedenom projektu, a institucije predstavljaju jedan od tzv. fundamentalnih faktora rasta, kojima se okrećemo u nastavku.

Prafaktori (fundamentalni faktori) rasta

Istraživanje prafaktora (uzroka) ekonomskog rasta važno je iz najmanje dva razloga.

Prvo, svaka teorija koja je usmjerena samo na analizu okvirnih faktora rasta, bez razumijavanja pozadinskih mehanizama i uzroka je nepotpuna. To znači da će problemi koje je namjeravala riješiti ili pitanja na koja je nastojala pružiti odgovor ostati neriješeni i bez odgovora. Drugo, ako je barem dio istraživanja ekonomskog rasta motiviran stvarnim poboljšanjem ekonomskih performansi nekih zemalja i podizanjem životnog standarda njezinih građana, razumijevanje fundamentalnih uzroka rasta je temelj za postizanje tih ciljeva. Metaforički rečeno, bez znanja o fundamentalnim uzrocima ekonomisti se zapravo bave simptomima bolesti, ne razumijevajući u potpunosti uzroke i značenje bolesti.

U literaturi postoji konsenzus kako se dva faktora sa sigurnošću mogu smatrati prafaktorima ekonomskog rasta: (i) geografija (zemljopisni položaj) i (ii) institucije. Oko trećeg područja još ne postoji konsenzus jer neki autori ističu ulogu međunarodne integracije (Rodrik), a drugi značajnu ulogu kulture (Acemoglu).

Zemljopisni položaj može značajno utjecati na rast i bogatstvo neke zemlje. Zemljopisni položaj određuje hoće li se ekonomska aktivnost odvijati u uvjetima nesnosnih vrućina i vlage ili u umjerenim klimatskim uvjetima, ima li zemlja izlaz na otvoreno more ili ne, ili pak sprečavaju li planine povezanost, ili je li reljef pogodan za promet i razmjenu. Odavno je dokazano da je produktivnost radnika veća u zemljama umjerene klime, koje su povoljnije i za zdravlje pojedinaca. Također, nije isto jesu li zemlje izolirane i prilično udaljene od potencijalnih trgovačkih partnera (što čini troškove trgovanja i prijevoza visokim) ili ih zemljopisni položaj smješta uz važne trgovačke rute i/ili blizu velikih i razvijenih susjeda. Izlaz na more se u tom kontekstu pokazao kao vrlo važna odrednica međunarodne trgovine, a osim međunarodne razmjene blizina susjedima određuje i intenzitet prelijevanje znanja i tehnologije. Geografija određuje i prirodne resurse s kojima zemlja raspolaže. Neke zemlje imaju obilje hrane, ruda i izvora energije, dok druge zemlje sve te resurse moraju uvoziti.

Treba ukazati, međutim, da neke zemlje koje su vrlo bogate jednim resursom mogu zapasti i u zamku ‘prokletstva resursa’ i ne ostvariti visoke stope rasta koje bi se očekivalo od resursima bogate zemlje. Naravno, zemljopis nije ‘tvrda’ odrednica i za sve se mogu naći iznimke. Primjerice, središnji dio SAD-a, kao jedno od najrazvijenijih područja na svijetu, nalazi se na približno istoj zemljopisnoj širini kao prilično nerazvijeni Turkmenistan i Afganistan. Također, jedan od najpropulzivnijih dijelova SAD-a, Teksas, nalazi se u tropskoj klimi za koju se često ističe da može objasniti slabu razvijenost afričkih zemalja jer pogoduje razviju bolesti i smanjuje produktivnost rada. Može se istaknuti i primjer bogatstva prirodnim resursima, pri čemu postoje vrlo bogate zemlje bez gotovo ikakvih prirodnih resursa (Švicarska) te siromašne zemlje bogate prirodnim resursima (Nigerija).

Institucije se najčešće definiraju kao pravila igre u društvu, ili formalnije, kao od ljudi postavljena ograničenja koja oblikuju ljudske interakcije (kao što ih određuje nobelovac Douglas North). Preciznije, pod institucijama se podrazumijevaju pravila, regulacija, zakoni i politike koje utječu na ekonomske poticaje. Ovakva definicija ističe tri značajna obilježja institucija. Prvo, institucije su „proizvod“ ljudskog djelovanja, za razliku od zemljopisnog položaja, koji je potpuno egzogen faktor u analizi ekonomskog rasta. To znači da su institucije najčešće rezultat preferencija i izbora (mogu biti i nametnute, kao u slučaju kolonizacije). Drugo, institucije se odnose na određena ograničenja ponašanja u društvu. Ta ograničenja nisu neslomljiva, ali svaka politika, zakon, propis ili norma sigurno ima značajan utjecaj na ljudsko ponašanje. To također znači da će institucije direktno djelovati na poticanje i interakcije među ljudima, što je njihovo treće i možda najvažnije obilježje.

U analizi ekonomskog rasta ekonomske institucije imaju posebnu važnost. Pod tim terminom podrazumijevaju se različite institucije poput vlasničkih prava, funkcionirajućeg tržišta, ugovora te mehanizama razmjene. One su važne jer utječu na strukturu ekonomskih poticaja u društvu. Primjerice, bez vlasničkih prava pojedinci neće imati motivaciju ulagati u fizički i ljudski kapital ili prihvaćati i razvijati efikasniju tehnologiju. Ekonomske su institucije također važne jer osiguravaju efikasnu alokaciju resursa i određuju tko će steći kontrolu nad ekonomskim viškom. Ako u nekoj zemlji ne postoje tržišta, dobici od trgovine ostaju neiskorišteni i resursi se neefikasno alociraju.

Hipoteza da je razlika u ekonomskim insitucijama fundamentalni uzrok razlika u ekonomskom rastu među zemljama proizlazi iz činjenice da način na koji ljudi organiziraju svoja društva (naravno ta ‘organizacija’ ne mora biti svjesna kao rezultat domišljatih postupaka) određuje hoće li ona prosperirati ili ne. Određeni načini organizacije potiču ljude da inoviraju, poduzimaju rizike, štede za budućnost, pronalaze nove načine za obavljanje određenih aktivnosti, da uče i obrazuju se, rješavaju probleme kolektivnog djelovanja i adekvatne ponude javnih dobara. Drugi načini organizacije ne potiču te aktivnosti i u njima ‘leži ključ’ ekonomskog neuspjeha.

Sada nam preostaje objasniti još dva prafaktora rasta oko kojih još nema konsenzusa.

Prvo, jedna od empirijskih činjenica je da otvorene i snažno međunarodno integrirane zemlje u prosjeku bolje prolaze od zatvorenih. Pod pojmom otvorenost se ne podrazumijeva samo trgovanje robama, već je tu uključena i otvorenost prema novim idejama (tehnologijama), mobilnosti kapitala i ljudi. Otvorenije zemlje su izložene snažnijoj konkurenciji, mogu lakše postići ekonomiju obujma, imaju veću diversifikaciju proizvoda, mogu iskoristiti svoje komparative prednosti, lakše pribaviti intermedijarne proizvode potrebne za proizvodnju, lakše rješavaju potencijalne probleme „deficita štednje” i „deficita radne snage” kroz priljev kapitala i imigraciju itd. Također, strana ulaganja i vezanost poslovnih procesa otvorenim zemljama omogućuje snažniju apsorpciju novih znanja i tehnologija. Pod prijenosom znanja se podrazumijeva da ako su strana poduzeća tehnološki naprednija, suradnja stranih tehničara, inženjera i menadžera s domaćima povećava razinu znanja u domaćim poduzećima. Javljaju se i prelijevanja (takozvani ‘spill-over’ efekt) na druga poduzeća u domaćem sektoru jer će konkurenti uskoro početi, u krajnju ruku, imitirati nove proizvodne procese i usluge „donesene“ izvana.

Utjecaj kulture je najlakše shvatiti ako se prisjetimo racionalizma i prosvjetiteljstva 17. stoljeća. Kultura propitivanja naslijeđenih znanja i prevlast vlastitih iskustva i traženja racionalnih odgovora dovela je, smatraju mnogi (ali ne svi), do industrijske revolucije koja je u konačnici omogućila nastanak modernog ekonomskog rasta.

Weberove teze o protestantskoj etici i razvoju kapitalizma smještaju se u ovu tradiciju. Prema tom njemačkom sociologu, upravo je protestantska etika, koja podrazumijeva radišnost, preuzimanje odgovornosti za vlastitu sudbinu, prihvaćanje bogatstva kao legitimnog cilja ljudskog djelovanja itd., dovela do razvoja kapitalističkih zemalja koje su i dalje najrazvijenije na svijetu. Gledajući šire, pod kulturom se podrazumijevaju vjerovanja, vrijednosti i preferencije društva koje utječu na ekonomsko ponašanje pojedinaca. Ti faktori na ekonomski rast mogu utjecati kroz dva ‘kanala’.

Prvo, mogu utjecati na voljnost pojedinaca u nekoj zemlji da se bave određenim djelatnostima i/ili da današnju potrošnju odluče odgoditi kako bi u budućnosti imali više. Kroz taj kanal kultura utječe na odabir djelatnosti, strukturu gospodarstva, stopu štednje i voljnost ljudi da akumuliraju ljudski i fizički kapital. Kultura ispijanja kave u Hrvatskoj, dominantni odabir fakulteta društvenog usmjerenja, život na kredit te dominacija trgovine na malo u gospodarskoj strukturi vrlo se lako mogu suprotstaviti njemačkim marljivim i štedljivim radnicima, koji svojom štednjom financiranju kredite u Hrvatskoj, te njemačkim tehničkim školama i industriji (možda malo stereotipan primjer, ali će pomoći za razumijevanje). Drugo, kultura može utjecati na stupanj suradnje i povjerenja u društvu, koji su jedan od temeljnih preduvjeta obavljanja produktivnih aktivnosti – sjetite se hrvatskog jala i ‘susjedove krave’ ili ‘susjedove trave’.

Zaključno

Ekonomisti su istraživanjem faktora i prafaktora rasta regresijama značajno proširili razumijevanje ekonomskog rasta. To svakako vrijedi za svjetsko gospodarstvo, ali i za pojedina gospodarstva gdje je takva analiza provedena.

Hrvatska, na žalost, nije u toj grupi zemalja; razina našeg znanja u pogledu faktora rasta je skromna. Zato, kao što je spomenuto, ovdje nije ponuđen primjer regresija rasta za Hrvatsku da se ne bi stvorilo utisak kao je to lagan posao koji se može brzo obaviti. Nije samo stvar u relativno kratkom razdoblju za koje postoje podaci i u izvoru podataka nego u traženju ‘najboljih’ regresija te u kasnijem ekonomskom tumačenju dobivenih rezultata. Unatoč bogate literature i raspoloživih ekonometrijskih programa to nije lak posao zbog mnogih posebnosti svakog, pa i hrvatskog, gospodarstva.

Međutim, i ako se ne raspolaže regresijama može se nešto reći o devet najčešće korištenih faktora rasta. Relativne vrijednosti tih faktora u Hrvatskoj u odnosu na odabrani broj zemalja prikazan je u ovom tekstu. Ti su rezultati na prvi pogled vrlo optimistični.

Relativno nepovoljan položaj Hrvatske za skoro sve pokazatelje ukazuje da postoje veliki neiskorišteni potencijali rasta. S relativno malim pomacima u faktorima rasta Hrvatska bi mogla značajno povećati stopu rasta. No, ta promjena vrijednosti faktora mora biti trajna, što nije lako postići. S obzirom na sadašnje stanje istraživanja faktora rasta, to će biti zadatak za buduće istraživače, a ilustracije koje smo naveli možda samo ukazuju na put kojim bi bilo korisno ići u otkrivanju faktora rasta i za, uz pomoć otkrivenih faktora rasta, oblikovanje politike rasta.

Slijedeći nastavak trasirat će jedan drugi put objašnjavanju stope rasta. Taj će pristup, za razliku od ovdje prikazanog, već od početka morati koristiti ekonomsku teoriju pa stoga predstavlja poveznicu između literature o faktorima rasta gdje se teorija uključuje ex posti stroge analize rasta putem modela rasta, gdje se opsežna teorija koristi ex ante. To je pristup razlaganja stope rasta na sastavne dijelove koje se najčešće naziva knjigovodstvo rasta.


Dodatak: ograničenja regresija rasta

Prvo, pravilo je da za prihvatljivu pouzdanost rezultata treba raspolagati s podacima za najmanje 15 godina. U slučaju Hrvatske raspolažemo sa serijom malo dužom od 15 godina što znači da svaki rezultat mora biti pod lupom sumnje. Tome se pokušava doskočiti zamjenom ‘vremenskih serija’ (podacima jedne zemlje kroz niz godina) s ‘panel podacima’ (gdje se račun provodi za mnogo zemalja kroz vrijeme čime se generira potrebni broj podataka). Naravno, tim pomakom se u analizu ‘ukrca’ mnogo pretpostavki. Važna pretpostavka među njima je ona o linearnosti razvoja gdje se pretpostavlja da npr. geografski raštrkane zemlje različitog stupnja razvoja poput Haitija, Hondurasa, Hrvatske, Hong Konga i Holandija (točnije Nizozemske) se nalaze na različitim mjestima više manje zajedničke staze rasta.

Drugo, nemoguće je utvrditi ‘konačan’ popis točnih odrednica rasta jer da je moguće, imali bi zajamčen recept rasta za sve zemlje svijeta. Uvijek ćemo biti osuđeni na izvjesni stupanj neznanja. Pritom je jako važno koje varijable uopće odabrati budući da se u literaturi spominje preko 150 potencijalnih odrednica rasta (prema nekima koji imaju slobodniju definiciju odrednica je skoro 500). S time je povezan i problem izostavljenih varijabli.

Treće, uz odabir nezavisnih varijabli vezuje se i problem multikolinearnosti pa je potrebno koristiti tzv. instrumentalne varijable koje je ponekad teško pronaći. Multikolinearnost znači da su nezavisne varijable međusobno povezane, što narušava neke od temeljnih pretpostavki regresijske analize. Primjerice, ako se kao nezavisne varijable u model odvojeno uvrste neki pokazatelji obrazovanosti žena i muškaraca, uvijek se javljaju problemi multikolinearnosti jer je vrlo mali broj zemalja na svijetu u kojima stupanj obrazovanja muškaraca i žena u populaciji nije koreliran. Također, osim multikolinearnosti kod odabira nezavisnih varijabli se pojavljuje i problem endogenosti.

Četvrto, da bi se moglo računati regresije, izabrane varijable treba kvantificirati što je ponekad teško jer su mnoge od njih ‘meke’ varijable koje treba procijeniti (‘tvrda’ varijabla je recimo udio bruto investicija u BDP-u a ‘meka’ je ‘zaštita vlasništva’). S razvojem institucionalnih i endogenih teorija rasta, ‘meke’ varijable se smatraju sve važnijim odrednicama rasta. Tom se problemu često doskače korištenjem proxyvarijabli, čije korištenje može dovesti do zaključaka koji ne vrijede za prave varijable.

Peto, u velikim uzorcima zemalja se često javlja problem ekstremnih vrijednosti (eng. outlier) koji mogu značajno utjecati na rezultate regresija.

Šesto i vrlo važno, regresije rasta ne govore ništa o kauzalnosti. Uvijek se treba sjetiti pravila da korelacije ne impliciraju uzročnost. Regresijama rasta se može utvrditi smjer i snaga utjecaja nezavisnih varijabli na zavisnu varijablu, ali se ne može reći ništa o uzročnosti među tim varijablama. Ponekad se u analizama koristi Grangerov test uzročnosti, ali se kauzalnost u ekonomiji dokazuje metodološki puno zahtjevnijim pristupima.

Ovi problemi nisu novi i postoje testovi te metode kojima se neki uočavaju i uklanjaju, ali ostaje činjenica da se nezavisne varijable odabiru ad hoc, najčešće bez čvrste teorijske podloge te da rezultati značajno ovise o kvaliteti korištenih podataka.

Međutim, uz sva navedena ograničenja, regresije rasta su dale značajan doprinos razumijevanju faktora rasta, a pomogle su i razvoju same ekonometrijske metodologije te su ekonomske istraživače potaknule na traženje vrlo zanimljivih instrumentalnih varijabli zbog kojih su morali zakoračiti u mnoga druga područja poput politologije, povijesti, ali i antropologije i biologije (primjer Acemoglu i suradnici o smrtnosti doseljenika i formiranju institucija).