B2B br. 9: Ponuda novca

Ilustracija: Željko Badurina

Novac, njegova povijest, nastanak, širenje i načini kako središnje banke danas njime upravljaju, izvor je mnogih iluzija i nesporazuma. U novom nastavku serije Povratak osnovama Bićanić i Deskar Škrbić na briljantno jednostavan način objašnjavaju moderan novac. Obavezna literatura za svakoga tko o novcu želi znati više od toga koliko ima novčanica u novčaniku

Svi smo od malena naučeni na novac. Prvo ga susrećemo kao džeparac, a kasnije ga dobivamo kao plaću i od kada se sjećamo za njega kupujemo i imamo ga u džepu (uglavnom). To ne treba čuditi jer je novac vrlo star.

Najstariji nađeni novac je kovanica ‘elektron trite’ (elektron je mješavina zlata i srebra), nađena u Efesosu u Lidiji (grčka država u Maloj Aziji), koji je star 2.700 godina. Iskovao ju je lidijski kralj Alyattes oko 610.-600. godine prije naše ere.

Slika 1 Najstarija nađena kovanica iz Lidije, stara 2.700 godina

Izvor: Lunaticg.com

Sporno je koliko je bilo unosno bilo kovati prve kovanice. Starije je mišljenje da se radi o veoma unosnom poslu s profitnim stopama do 30%. Danas sve više prevladava stav da posao kovanja nije bio neposredno osobito unosan, ali da posredne posljedice privlačenja trgovine jesu (kovanje novca je ovdje ‘industrijska politika’, stvaranje trgovišta).

U svakom slučaju, jednom kada se pojavio, kovani novac se polako širio (ta sporost se nudi kao argument male unosnosti) i postepeno je istiskivao vaganje zrnca plemenitih metala. Važan element širenja je bilo kovanje novca manje vrijednosti koje su se mogle rabiti za svakodnevne potrebe (prve kovanice bile su velikih denominacija i vrijedile su kao jedno govedo pa su bile posve neprikladne za svakodnevnu upotrebu).

Prve kovanice nađene u Hrvatskoj su iz Antike (Grčke) i potječu iz trećeg ili četvrtog stoljeća prije naše ere. Novac je do Hrvatske došao svega oko 300 godina nakon što je nastao. Nakon toga su najstarije kovanice Rimske republike iz 2. stoljeća prije naše ere. U Hrvatskoj je nađen i još stariji novac. U jednoj ogrlici u Dalmaciji nađen je novac imitacije srebrnih statera grada Metaponta iz 5. stoljeća prije naše ere, no obzirom da je bio u ogrlici pitanje je da li je to novac korišten na uobičajeni način ili kao ukras.

Čemu služi novac?

Zamislite današnji svijet bez novca. Sve bi moralo biti trampa, neposredna razmjena dobara (ja tebi košulju, ti meni grincajg).

Zbog novca se poslovi mogu obavljati jako zaobilazno. Ja slikam veselu sliku u domu zdravlja i za to dobijem novce koje je država skupila porezima, a te poreze su platili Ribići, Ribarići i Ribarevići (i Fišeri). S tim novcima odem u dućan i kupim što mi treba.

Ovaj zaobilazni sistem je daleko efikasniji i jeftiniji (tu se, kao što Austrijska škola potpuno točno naglašava, vide prednosti zaobilaznosti, ali onda iz toga izvodi neuobičajene zaključke da je zaobilaznost odnosno vrijeme koje štedi izvor vrijednosti). Za sve zajedno se potroši daleko manje vremena i uštedi na transakcijskim troškovima. U ovom primjeru je novac sredstvo razmjene: ja dajem novac i dobijem neki proizvod.

Ali uz sredstvo razmjene novac je i mjera vrijednosti. Ako je cijena košulje 200 kuna, a grincajga 5 kuna, onda se za jednu košulju može dobiti 40 grincajga. Ako je litra mlijeka 5 kuna, onda se jedan grincajg može mijenjati za jednu litru mlijeka. Ovdje je uloga novca kao mjere vrijednosti.

Novac služi i za mjerenje kroz vrijeme. Za mjesec dana rada mjerim koliko za taj rad mogu dobiti proizvoda u dućanu, koliko kruha i mlijeka (jer, malo pojednostavljeno, ne radi se za novce nego za ono što njime može kupiti). Bez mjerenja vrijednosti i njegovog uspoređivanja u novčanim vrijednostima do trgovine ne bi moglo doći.

Novac je istovremeno i čuvar vrijednosti. Netko može danas dobiti plaću, ali dio nje potrošiti tek u daljoj budućnosti. Novac je kroz vrijeme sačuvao svoju vrijednost. Stvari su u ovom slučaju malo kompliciranije, ali novac može biti jedan od oblika u kojem se drži imovina, dio portfelja imovine. Naravno, imovina se može držati i u drugim oblicima, dionicama, štednji, slikama, automobilima, znanjima, vještinama i mnogo drugih oblika, ali može i u novcu. Tu se javlja zanimljivo pitanje strukture držanja imovine jer ako ima nekoliko oblika u kojima se drži pitanje je kako se ona rasporedi između tih oblika. U ovom slučaju pitanje je koliko se odlučimo svoje imovine držati u novcu, a koliko u drugim oblicima.

Ima još jedna funkcija novca koja se provlači kroz tri osnovne, a to je likvidnost. Novac lako može dobiti bilo koji oblik. Ako imate novca lako se može doći do mlijeka ili Citroën Picassa ili slike Picassa ili bilo čega drugoga što vas zanima. Ako imate samo Citroën Picassa vrlo teško možete doći do litre mlijeka, prvo se mora prodati Citroën Picasso za novce, a onda za mali dio tog novca kupiti mlijeko. Ta likvidnost je posebnost novca jer ništa drugo u gospodarstvu nije likvidno kao novac.

Što je novac?

Ako je jedna od temeljnih osobina suvremenog gospodarstva velika ovisnost o novcu onda se o njemu mora jako puno znati.

Jedna od najvažnijih stvari je znati koliko ga ima. Prvi korak u tome je znati što je novac i što nije. I tu nastaje problem jer stvari nisu jasne, budući da zapravo ne znamo točno što je novac, a što nije.

Primjerice:

–      Sir John Hicks koji je drugu Nobelovu medalju podijelio sa Paulom Samuelsonom: “Novac određuju funkcije koje obavlja… novac je ono što novac radi. ”

–      Sir Roy Harrod koji je postavio prvi model rasta: “Novac je društvena pojava i mnoge njegove sadašnje osobine određene su time što ljudi misle da rade ili što ljudi misle da bi trebali raditi.”

–      Tibor Scitovsky koji se proslavio kao Keynesov biograf: “Novac je pojam koji je teško odrediti jer ne zadovoljava jednu nego tri uloge i svaka od njih određuje načela novčanosti...”

Dakle nema jedne i točne definicije novca (bez obzira što se od studenata nekakva često traži).

Znamo čemu nam služi novac (likvidnost, razmjena, mjerenje, odnosno uspoređivanje i držanje imovine). Ali što je novac danas, što treba zadovoljiti da nešto bude novac?

Ako se pogleda u džep, odmah se vidi da novac ne mora imati intrinzičnu vrijednost. Onaj komad papira na kojem piše 100 kuna i ima sliku Ivana Mažuranića (Bana pučanina) toliko ne vrijedi. Za tu težinu papira se ne bi moglo dobiti 10 kilograma kruha, ne vrijedi ni kovanica ‘medeka’ od 5 kuna pet kuna. Tiskanje novčanice košta par lipa, a kovanje kovanice nije puno više. Novčanice i kovanice vrijede onoliko koliko za njih vjerujemo da možemo kupiti stvari (dobara i usluga). I u tome je tajna novca: novac je oblik imovine koji je korišten i prihvaćen kao sredstvo plaćanja, dok u njega vjerujemo (jer vjerujemo onome tko ga je tiskao); on vrijedi koliko vrijedi. Ništa više od toga. Ilustrativno, ljudi više vjeruju Mariu Draghiju (guverner Europske središnje banke) nego Borisu Vujčiću (guverneru Hrvatske središnje banke) pa štede u eurima i niz poslova rade vezano uz euro.

No čim se javi ‘vjerovanje’ i ‘društvene pojave’, stvari postaju neodređene. Ako se uđe u bilo koji dućan u Hrvatskoj i za košaricu kruha, mlijeka i salate ponudite novčanicu od 100 kuna blagajnica će je prihvatiti. Dok je cijena kruha 10 kuna za novčanicu od 100 kuna možemo kupiti deset štruca kruha, a za 5 kuna pola kruha. No za istu novčanicu bi mogli dobiti pet štruca kruha da on košta 20 kuna. Zato što nema intrinzičnu vrijednost naziva se fiat novac (neki drugi nije Ford ili Toyota novac).

Novac nije uvijek bio takav. Ako je novac stvar povjerenja, onda novac može biti bilo što u čiju kupovnu moć imamo povjerenje. Udžbenički poznati primjeri novca su cigareta u logoru ratnih zarobljenika (u logoru nije bilo novca pa su koristili cigarete umjesto njega) ili Picassovog čeka od 50 dolara (Picasso je pedesetih uvidio da nitko ne unovčava njegove čekove manje od 50$ jer im je potpis više vrijedio od toga pa nikada nije trošio više od 50$ i tako je zapravo kupovao ‘besplatno’ i «štampao» novac).

Kroz povijest je svašta imalo ulogu novca, od koža kuna (to je malo prenapregnuta priča) do školjaka. No takav robni novac je iznimka i obično se javlja u izoliranim krajevima. Skoro od početka se uvriježilo da su novac kovanice od zlata, srebra i bakra. Pojedine vlasti (kraljevi, države i slično) su svojim pečatom garantirale da određeni zlatnik ima propisanu količinu zlata (mada su povremeno vladari znali ‘kvariti novac’ i ne držati se propisane količine, to su bile prve inflacije). Opet, dok ste vjerovali tom kralju, vjerovali ste u taj zlatnik i dok su svi vjerovali tom kralju, zlatnik se mogao koristiti kao novac. Osim zlatnika koristio se srebrni i bakreni novac a povremeno je odnos zlatnog i srebrnog novca (bimetalni odnos) bio jako važan.

Sa razvojem trgovine i potrebom za seljenjem velike količine zlata, što je bilo skupo i opasno, brzo su se javile papirnate potvrde o količinama zlata i nakon toga novčanice. Onda se u zamjenu za određenu količinu zlata davala novčanica koja se mogla pretvoriti u zlato na zahtjev donosioca. Novčanice posve odvojene od bilo kakve sigurne veze s nečim opipljivim, recimo zlatom, nastale su tek prije manje od pola stoljeća, kada je Amerika prestala imati zlatno pokriće za dolar.

Kod novca je važna još jedna stvar, a to je razlikovati njegovu nominalnu od realne vrijednosti. Ako je cijena kruha 20 kuna onda bi se za 100 kuna moglo dobiti 5 štruca kruha, a za 5 kuna četvrtinu. Tih 100 kuna papira sada manje vrijedi. Kupovna moć novčanice od 100 kuna se može mijenjati. Zato valja razlikovati nominalnu vrijednost novca, to je onaj broj koji piše na novčanici, od realne vrijednosti, to je količina roba (dobara i usluga) koju se može kupiti za neki nominalni iznos. Potonji je promjenjiv, ali ujedno je to onaj koji nas zanima. Nakon Prvog svjetskog rata u poraženoj Njemačkoj postojale su novčanice od 50 milijuna maraka, no za njih se moglo kupiti jedno jaje. U Jugoslaviji su se tiskale novčanice od milijun dinara, ali zadnjih ste mogli kupiti jako malo. Jedno kratko vrijeme naši roditelji (ili mi sami) su bili milijarderi ali nisu mogli kupiti bitno više roba i usluga.

Slika 2: Novčanice iz Njemačke inflacije 1923., 50 milijuna maraka i plakat za dan najviše inflacije

Izvor: Pxere.com

Slika 3: Neke novčanice iz vremena kada su vaši bake i djedovi bili multimilijunaši i milijarderi

SFRJ 1990

Izvor:hrvatski-novac-kroz-povijest.blogspot.com

 Koliko ima novca?

Koliko ima novca u Hrvatskoj početkom 2018.? Izgleda kao jednostavno pitanje, ali zapravo nije. Prvo se zbroje sve novčanice i sve kovanice. OK. Ali što je s tekućim i žiro računima, raznim karticama? Što je s eurima? Za njih se isto tako može kupovati. Da bi se približilo točnom odgovoru treba kao obično stvari pojednostaviti (karta omjera 1×1 nije korisna). Ovdje ćemo pretpostaviti da se za transakcije koriste samo kune, a ne euri (€), dolari ($), funte (£), forinte (HUF) i slično. No ni time nismo riješili problem koliko novca ima.

Za okvirni odgovor na pitanje koliko novca ima, treba se sjetiti njegove osobine likvidnosti. Najlikvidnije su očito novčanice, kovanice i tekući računi (građana i poduzeća kod banaka). Njih se uobičajeno zove M1. No postoje stvari koje su manje likvidne, ali još uvijek vrlo likvidne i lako se pretvore u novčanice i kovanice. To su recimo štedni depoziti. Zbog velike, ali ne i savršene likvidnosti, njih se zove M2. Postoji i M3. To su manje likvidne imovine od M2, ali još uvijek dosta likvidne i lako se mogu pretvoriti u M1. Postoji i M4. Očito su stvari neodređene pa je negdje trebalo povući crtu. Običaj je količinu novca smatrati M2. Naravno to nije posve točno, ali je prihvaćeno pravilo.

S aspekta monetarne politike izrazito je važan primarni novac, koji se obično označava s M0, a obuhvaća novac u optjecaju i rezerve banaka kod središnje banke. O njemu će više riječi biti kasnije.

Kako izgledaju monetarni agregati u Hrvatskoj?

Time se bavi Hrvatska narodna banka (HNB)[1] i monetarni agregati se mogu pronaći na njihovoj web stranici u publikaciji Bilten. HNB monetarne agregate definira na sljedeći način (prema originalnoj metodologiji, ne metodologiji ESB-a):

  • primarni novac obuhvaća gotov novac izvan kreditnih institucija, gotov novac u blagajnama kreditnih institucija, depozite kreditnih institucija kod HNB-a (račun za namiru, izdvojena kunska pričuva, upisani obavezni blagajnički zapisi, prekonoćni depoziti) i depozite ostalih financijskih institucija kod HNB-a
  • novčana masa M1 obuhvaća gotov novac izvan kreditnih institucija, depozite ostalih financijskih institucija kod Hrvatske narodne banke te depozitni novac kod kreditnih institucija
  • novčana masa M1a obuhvaća gotov novac izvan kreditnih institucija i depozitni novac kod kreditnih institucija uvećan za depozitni novac središnje države kod kreditnih institucija
  • ukupna likvidna sredstva M4 obuhvaćaju novčanu masu M1, štedne i oročene depozite, devizne depozite, obveznice i instrumente tržišta novca te izdane udjele novčanih fondova

Njihovo kretanje je prikazano na Slici 4.

Slika 4: Monetarni agregati u Hrvatskoj

Izvor: HNB

Ono što je vidljivo na Slici 4 je da je su prije krize monetarni agregati rasli brzo. Primjerice, na kraju 2007. godine primarni novac je bio 340% veći u odnosu na kraj 2000., dok je najširi agregat M4 bio viši oko 200%. U recesiji je došlo do stagnacije i pada ukupnih likvidnih sredstava i novčane mase, ali je primarni novac zadržao pozitivan trend pa se ukupna količina novca mijenja, ali mijenja se i sastav. Agregat M4 je počeo ponovno značajnije rasti tijekom 2012. godine, što se najvećim dijelom može objasniti rastom oročenih depozita jer je novčana masa u tom razdoblju još uvijek stagnirala. Do oporavka novčane mase dolazi tijekom 2015. godine, usporedno s izlaskom Hrvatske iz recesije.

Slika 5: Primarni novac u Hrvatskoj

Izvor: HNB

Primarni novac se u standardnoj udžbeničkoj monetarnoj teoriji često naziva monetarnom bazom ili visoko potentnim novcem. Razlog je što središnja banka svojim instrumentima (repo aukcije, rezerve i sl., koje su dolje detaljno objašnjene) direktno utječe na kreaciju primarnog novca u sustavu koji služi kao „baza“ za nastanak novčane mase višeg reda, M1 i dalje. Odnos novčane mase i monetarne baze se očituje u monetarnom multiplikatoru, o kojem će više riječi biti kasnije.

Kretanje komponenti primarnog novca u Hrvatskoj može, među ostalim, dati informaciju o preferencijama likvidnosti, tj. koliko građani žele držati novca u gotovini te o monetarnoj i regulatornoj politici HNB-a. Primjerice, slika pokazuje kako je HNB koristio upis obaveznih blagajničkih zapisa kao instrument politike (okvirno) u 2003. godini, tijekom razdoblja 2007.-2009. i u razdoblju 2014.-2015. Također se može vidjeti kako je od početka krize pao udio obvezne pričuve zbog smanjenja regulatornog opterećenja te kako su banke u nedostatku potražnje za kreditima deponirale novce kod HNB-a dok kamatna stopa na prekonoćne depozite nije smanjena na 0% u 2013. godini.

Slika 6: Ukupna likvidna sredstva M4

Izvor: HNB

Nasuprot primarnom novcu nalazi se najširi monetarni agregat M4 koji je u Hrvatskoj dominantno određen količinom deviznih depozita (što je izrazito važno za razumijevanje domaće monetarne politike). Kretanje deviznih depozita pokazuje kako je s pojavom recesije došlo do njihovog značajnijeg porasta (bijeg u sigurniju valutu), ali je u posljednjih nekoliko godina zabilježen pad udjela deviznih depozita u M4 zbog veće orijentacije građana na kunske depozite (i kredite). Također, u posljednjih nekoliko godina je povećan i udio alternativnih oblika ulaganja poput obveznica, instrumenta tržišta novca i udjela u novčanim fondovima, što se najvećim dijelom može objasniti značajnim padom pasivnih kamatnih stopa u bankama zbog čega građani i poduzeća traže alternativne načine oplodnje svoje štednje.

Ponuda novca: tko stvara novac

Već je rečeno da je ponuda novca količina novca koju određuje država preko središnje banke unutar institucionalnog okvira koji određuje zakonodavac (postavljanje ciljeva i mandata) te u skladu sa strukturnim financijskim i ekonomskim obilježjima gospodarstva koja mogu značajno utjecati (ograničavati) na mogućnosti monetarne politike. Primjerice, u velikim zatvorenim ekonomijama, koje imaju vlastitu valutu, guverneri središnjih banaka ne moraju previše brinuti kako će njihovi potezi utjecati na kretanje tečaja ili kako će kretanje tečaja utjecati na inflaciju jer potencijalna deprecijacija valute ne utječe na teret duga građana i poduzeća, a i mali udio uvoza i izvoza u BDP-u velika gospodarstva čini manje osjetljivima na promjene tečaja. Međutim vrlo je važno istaknuti kako od 1990-ih središnje banke imaju neovisnost i one određuju prioritete monetarne politike, a izvještaj podnose parlamentu, a ne direktno Vladi.

Monetarna politika dakle mijenja ponudu novca, pri čemu ju ekspanzivna monetarna politika povećava, a restriktivna monetarna politika smanjuje.

Kako to radi središnja banka?

U osnovi na dva načina (opet u stvarnom svijetu je malo složenije). Prvi način je da neposredno utječe na primarni novac M0 i preko toga na novčanu masu M1. Drugi je da utječe na odnose između M0 i M1 pa za isti M0 može mijenjati količinu M1. Slijede primjeri za oba.

Utjecaj središnje banke na M0

Prvi način je da središnja banka neposredno kupuje i prodaje neke financijske instrumente od komercijalnih banaka. Kada kupuje povećava ponudu novca (plaća za instrumente koje kupuje, npr. obveznice, pa bankama daje novac), a kada prodaje smanjuje ju (jer dobiva natrag novac koji se tako povlači iz opticaja). Obzirom da se ovdje središnja banka javlja kao sudionik na tržištu to se naziva monetarna politika poslovanjem na otvorenom tržištu (engl. ‘open market operations’).

S čime sve središnja banka trguje? Ona može trgovati obveznicama, trezorskim zapisima i devizama (s drugim vrijednosnim papirima, recimo dionicama, trguju rjeđe). Ovdje treba uočiti jednu važnu razliku. Količina novca se mijenja samo kada središnja banka trguje s bankama. Kada to rade banke međusobno onda se novac samo raspoređuje, ali se ne mijenja njegova ponuda, odnosno ukupna količina u opticaju.

Treba uočiti još jednu važnu stvar. Kada središnja banka trguje obveznicama i trezorskim zapisima, onda utječe na kamatnjak (uobičajeno na kratkoročan, ali je kvantitativno popuštanje to značajno promijenilo, o čemu je više riječi bilo u prethodnom B2B). Za devize to ne vrijedi.

Proces stvaranja novca u Hrvatskoj je drukčiji nego što je prikazano u standardnim makroekonomskim udžbenicima budući da su oni najvećim dijelom orijentirani na velike i zatvorene ekonomije s vlastitom valutom. Hrvatska je, s druge strane, mala i otvorena ekonomija, s visokim stupnjem eurizacije (sjetite se slike komponenti M4). Također, zbog čestih devalvacija i hiperinflacije za vrijeme Jugoslavije i početkom 1990-ih su inflacijska očekivanja hrvatskih građana snažno vezana uz kretanje tečaja. Zbog toga HNB vodi politiku upravljano plivajućeg tečaja što znači da tečaj služi kao glavno sidro monetarne politike u ostvarivanju temeljnog cilja stabilnosti cijena (ali i financijske stabilnosti).

S obzirom na primarnu usmjerenost HNB-a na stabilnost tečaja, temeljni instrument monetarne politike su od početka bile devizne intervencije. Važno je napomenuti da su devizne intervencije HNB-a u najvećem dijelu bile usmjerene na kupnju eura kako bi se smanjili aprecijacijski pritisci u pravcu jačanja domaće valute nastali zbog priljeva stranog kapitala. To je stvaralo višak likvidnosti u sustavu. Devizne intervencije provode se putem povremenih deviznih aukcija, pomoću kojih HNB kupuje odnosno prodaje devize bankama.

Osim deviznih intervencija, koje su glavni instrument monetarne politike, HNB na ponudu novca utječe i redovitim i strukturnim repo operacijama u kojima od banaka kupuje ili im prodaje odgovarajuće vrijednosne papire te lombardnim kreditima koji banke mogu dobiti uz zalog odgovarajućih vrijednosnica). Kreiranje i povlačenje primarnog novca u Hrvatskoj od strane HNB-a je prikazano na Slici 7.

Slika 7: Kreiranje i povlačenje primarnog novca (u milijardama kuna)

Izvor: HNB

Slika jasno pokazuje kako su devizne intervencije dominantan instrument monetarne politike te je monetarna politika u Hrvatskoj u većini promatranog razdoblja bila ekspanzivna (+ stvaranje, – povlačenje). Također, može se primijetiti kako HNB u određenim trenucima koristi instrumente s „različitim predznakom“. Tj, jednim instrumentom vodi ekspanzivnu, drugim restriktivnu politiku. To je zbog toga što HNB istovremeno mora voditi računa o stabilnosti tečaja i likvidnosti bankarskog sustava.

Utjecaj na odnose M0 i M1

Drugi način utjecaja na ponudu novca je posredan. Dok je prilikom trgovine obveznicama trezorskim zapisima i devizama središnja banka akter na tržištu, prilikom posredne monetarne politike ona to nije. HNB određuje uvjete poslovanja privatnih banaka, a banke onda svojim odlukama mijenjaju ponudu novca.

Odnose primarnog novca i novčane mase određuje monetarni multiplikator, a on pak ovisi o pravilima poslovanja banaka (propisivanje vrsta i visine rezervi), preferencijama stanovništva i poduzeća (koliko vole držati gotovog novca) i tehnologiji (npr. karticama i recimo broju bankomata).

Kada se misli na monetarnu politiku, onda se prvenstveno misli na utjecaj središnje banke na poslovanje banaka. Na primjer, ako središnja banka poveća obvezne rezerve koje banke moraju držati na njezinom računu onda ona smanjuje raspoloživa sredstva s kojim one mogu poslovati što, preko multiplikatora, smanjuje ponudu novca.

Osnovni izraz za monetarni multiplikator je:

U gornjem izrazu M predstavlja novčanu masu, Mpredstavlja monetarnu bazu (primarni novac), c predstavlja preferenciju držanja gotovine (omjer gotovine u ukupnoj količini novca koju neko posjeduje, ostatak je u depozitima) , a r stopu obvezne pričuve. Pojednostavljeno, monetarni multiplikator pokazuje koliko se za jednu dodatnu kunu primarnog novca stvori kuna novčane mase. Što je veća sklonost građana i poduzeća gotovini (što je veći c) i što je veće regulatorno opterećenje u pogledu visine obvezne rezerve, to će multiplikator biti manji jer će više novca izaći iz bankarskog sustava pa će banke moći odobravati manje novih kredita koje stvaraju nove depozite.

U Hrvatskoj HNB primjenjuje različite regulatorne stope, koje su prikazane na Slici 8.

Slika 8: Regulatorne stope HNB-a

Izvor: HNB

Obvezna pričuva predstavlja „klasičnu“ obveznu rezervu (radi jednostavnosti zanemarujemo podjelu na kunski i devizni dio obračuna) koja postoji u većini zemalja na svijetu. Granična obvezna pričuva primjenjivala se od 2004. do 2008. godine da bi se usporilo vrlo intenzivno inozemno zaduživanje banaka, a obvezivala je sve banke da dio sredstava pribavljenih u inozemstvu deponiraju na poseban račun kod HNB-a. Minimalno potrebna devizna potraživanja se odnose na minimalna dnevni postotak deviznih obaveza koje banke moraju održavati s obzirom na visok stupanj eurizacije na strani pasive (ranije rečena visoka sklonost držanju deviznih depozita umjesto depozita u domaćoj valuti)  kako se ne bi desila velika izloženost valutnom riziku i kako bi se održala devizna likvidnost samih banaka. Slika pokazuje kako je HNB od početka krize značajno smanjio regulatorni trošak i otpustio veliku likvidnost u bankarski sustav ukidanjem granične pričuve te smanjenjem obvezne pričuve i minimalne devizne likvidnosti. O učinkovitosti tih mjera će biti više riječi u sljedećem B2B.

Slika 9 prikazuje kretanje monetarnog multiplikatora u Hrvatskoj definiranog kao omjer novčane mase M1 i primarnog novca.

Slika 9: Monetarni multiplikator u Hrvatskoj (M1/primarni novac)

Izvor: izračun autora

Kretanje monetarnog multiplikatora u Hrvatskoj pokazuje kako je on bio najveći početkom 2000-ih kada je dosegnuo vrijednost 1,6, a onda se postepeno smanjivao te je od 2003. do početka krize stagnirao na vrijednosti oko 1. Ovo smanjenje se najvećim dijelom može objasniti rastom regulatornog troška kojim je HNB pokušavala utjecati na snažnu kreditnu ekspanziju. Od 2009. do 2015. godine monetarni multiplikator je bio manji od 1 zbog naglog porasta sklonosti držanju rezervi likvidnosti u krizi (neki to nazivaju monetarni reduktor). Isti je fenomen primijećen i kod FED-a i ECB-a.

Upravo zbog pada monetarnog multiplikatora ispod 1 HNB se u vrijeme recesije našla pod snažnim kritikama. U ovom tekstu ne zauzimamo strane u toj raspravi, ali u nju želimo unijeti malo više podataka, a čitatelji neka sami prosude kojoj strani oni idu u korist. Iako su neki odnosi prikazani u prethodnim dijelovima ovdje ćemo malo detaljnije analizirati kretanje temeljnih determinanti monetarnog multiplikatora.

Prvo je potrebno podsjetiti da postoji primarna i sekundarna emisija novca. Primarna emisija novca se odvija na relaciji središnja banka – komercijalne banke i u njoj nastaje primarni novac na koji središnja banka ima utjecaj. Sekundarna emisija novca se odvija na relaciji komercijalne banke – poduzeća i stanovništvo, i u njemu nastaje depozitni novac. Kako bi se bolje razumjeli uzroci pada monetarnog multiplikatora na Slici 10 su prikazane godišnje stope rasta primarnog novca i depozitnog novca.

Slika 10: Godišnje stope rasta primarnog novca i depozitnog novca

Izvor: izračun autora

Na slici se vidi kako je tijekom 2008. i 2009. godine značajno smanjena razina depozitnog novca dok su stope rasta primarnog novca gotovo u cijelom promatranom razdoblju ostale u pozitivnom teritoriju, što znači da se primarni novac kontinuirano povećavao po većoj ili manjoj stopi rasta (vidi Sliku 4). Dakle, pad monetarnog multiplikatora ispod 1 teško je tražiti u mjerama monetarne politike (pogotovo kada se sjetimo da je ukidanjem i spuštanjem rezervi HNB u sustav otpustio više desetaka milijardi kuna). Uzrok više treba tražiti rastu nezaposlenosti (prazni tekući računi), razduživanju, padu kreditiranja zbog nedostatka potražnje i sl. Tijekom 2015. se multiplikator vratio iznad 1, usporedno s oporavkom gospodarstva te rastom sredstava na a vistaračunima. Prema tome, kad gospodarstvo i stanovništvo traže više novca zbog rasta transakcija, sustav se prilagodi.

Za kraj je potrebno napomenuti još jednu važnu stvar. U raspravi o monetarnoj politici nije dovoljno promatrati nominalnu već i realnu ponudu novca. Realna ponuda novca zapravo pokazuje koliko se roba i usluga u gospodarstvu novcem može kupiti ako se brzina optjecaja novca ne mijenja. Pad cijena, uz postojeću nominalnu ponudu novca, povećava „kupovnu moć“ tog novca, dok ju rast cijena smanjuje. Na Slici 11 su prikazane stope rasta realne i nominalne ponude novca.

Slika 11: Nominalna i realna ponuda novca (stope rasta)

Izvor: izračun autora

Slika pokazuje kako su stope rasta nominalne i realne ponude novca u većini promatranog razdoblja slične što sugerira da su cijene bile stabilne. Nešto snažnija inflacija je zabilježena u 2007. i 2008. godini te u 2012. pa je stopa rasta realne ponude novca bila niža od nominalne stope rasta. Međutim, u promatranom razdobljima se ne može govoriti o snažnoj monetarnoj kontrakciji ni u nominalnom ni u realnom smislu.

Ovom raspravom zaključujemo prvi tekst o novcu u B2B seriji. Rezimirajmo: novac ima transakcijsku funkciju, služi kao mjerilo vrijednosti i kao sredstvo čuvanja vrijednosti. U bitcoinu neki ljudi čuvaju vrijednost (kao i u drugim oblicima imovine), malo služi za transakcije, a mjerilo vrijednosti nije nego se druga mjerila vrijednosti (dolar, euro) koriste da se njemu odredi vrijednosti, pa po tome bitcoin barem za sada nije novac u punom smislu te riječi. Količina novca u ekonomiji nastaje putem primarne emisije, na koju središnja banka ima direktan utjecaj, i putem sekundarne emisije, gdje se konačna količina novca stvara u odnosu banaka i gospodarstva. Upravo sekundarna emisija u suvremeno doba preuzima sve važniju ulogu i ograničava moć središnjih banaka da upravljaju količinom novca u gospodarstvu. Sada kada znamo tko i na koji način određuje ponudu novca, okrećemo se strani potražnje. U sljedećem nastavku odgovaramo na pitanje što stvara potražnju za novcem.


[1]Na čelu HNB-a je guverner Boris Vujčić, prethodni guverneri: Željko Rohatinski, Marko Škreb, Pero Jurković, Ante Čičin Šain. Guverneri hrvatske središnje banke prije 1990. (u to vrijeme Narodna banka Hrvatske ,a ne kao sada Hrvatska narodna banka) i prije njih radili su u okvirima jedinstvenog monetarnog sistema Jugoslavije.