Bizantizam: zašto je Macron zaustavio proširenje?

Foto: Carol Robert / Dreamstime

Nedavni veto Emmanuela Macrona na otvaranje pregovora za Sjevernu Makedoniju ocijenjen je riskantnim i izazvao je osudu jer se time otvara prostor za ulazak drugih igrača u regiju. Francuski predsjednik smatra da je došao trenutak za velike reforme Europske unije, kojih je revizija proširenja tek jedan dio. Ines Sabalić analizira što stoji iza ideja francuskog predsjednika

Ad
Ad

U zadnjem službenom obraćanju novinarima, Jean Claude Juncker, jedan od najkvalitetnijih kadrova koji su u Bruxellesu sjeli na stolicu predsjednika Komisije, naveo je dva golema propusta europske politike  za svoga mandata. To  su Brexit i francuski veto na proširenje na Balkan. Govorio je duboko upućeno, a spontano i otvoreno. No, o znaku stop što ga je Pariz podigao prema Skopju i Tirani, ponovio je izraz “povijesna pogreška”.

Može li se Balkan okrenuti od EU?

Kad god se nešto važno dogodi, bilo dobro ili loše, a da se u Bruxellesu komentira, artikulira se fraza, proširi kroz sve institucije i do besvijesti ponavlja. Kad svi stanu iza toga, birokratska fraza dobiva na težini i postaje politička poruka. Povijesna pogreška, ponavljali su kao mantru svi portparoli u Bruxellesu i posvuda gdje god bi se poteglo pitanje o Macronovom potezu zabrane otvaranja pregovora o članstvu za Sjevernu Makedoniju i Albaniju.

Zašto je to“povijesna pogreška”? Najviše zato jer se odnosi na vjerodostojnost Unije, a vjerodostojnost donosi ugled, a ugled donosi utjecaj i unutar EU-a i prema van. Utjecaj se odnosi na snagu stvaranja ad hoc koalicija u određenim europskim politikama i pri donošenju odluka, što se odnosi i na koalicije i odluke o smjeru kojim ide Unija, a koji se ogleda u dobrobiti zajednice. Ugled-utjecaj moneta je i u odnosu među članicama, i zato i pomaže da se akteri drže standarda. Macronov veto prema Makedoniji je zato drugima nepodnošljiv.

EU je naime godinama radila na tome da oslabi VMRO vladu i podupirala Zorana Zaeva, kako bi se konačno riješila nejasna, nezavršena situacija oko nečeg tako krucijalnog, osnovnog, kao što je ime zemlje koja želi postati članica. Zaev i Makedonci trebali su prihvaćanjem teškog kompromisa dokazati da im je stalo do puta prema Bruxellesu, jer im se ime zemlje godinama ispostavljalo kao prepreka za otvaranje pregovora o članstvu. S grčke strane, sretna je okolnost bila da je na vlasti bio Aleksis Cipras. Makar i sam mnogo veći nacionalist nego što ostavlja dojam, bio je pravi državnik i usudio se zatvoriti konflikt. Kada se uzme u obzir koliko je to bilo osjetljivo, teško, koliko je uloženo, ispada da je Emmanuel Macron ponizio ne samo vlade u Skopju i Ateni, nego i trud drugih europskih zemalja, poglavito Njemačke, zatim trud europskih institucija, pa i UN-a koji se angažirao u medijaciji između dvije zemlje. Jednim potezom, francuski predsjednik srušio je strategiju proširenja na Zapadni Balkan, koja je bila na snazi od 2003. godine kada se EU, u Solunu na summitu, obavezala da će primiti u članstvo zemlje bivše Jugoslavije plus Albaniju, u zamjenu za europeizaciju putem reformi.

Europeizacija se razumijevala kao postignut standard, poravnanje novih sa starima u institucijama, zakonima i u vrijednostima koje obilježavaju društva tih zemalja. Slično je, smatralo se donedavno – do početka vala autarkičnog društvenog konzervativizma u Poljskoj i “neliberalnih” ambicija Orbana, bilo postignuto sa zemljama istočne i srednje Europe, bivšim sovjetskim dominionima koje su 2004., godinu dana nakon Solunskog summita, bile primljene u EU.

Odmah nakon veta Skopju (i Tirani, ali oko Tirane nije postojao konsenzus drugih članica da se otvore pregovori, a oko Makedonije jest), sve zemlje u regiji shvatile su da se zabrana odnosi i na njih. Prvi je reagirao Milo Đukanović, rekavši upravo ono što je bilo najpametnije, a to je da je njegova zemlja predana tome da bude europska zemlja, na europskom putu. No, artikulirao je i ono što će biti temelj europskih prigovora Macronu. Biranim riječima prigovorio je francuskom predsjedniku da ne razumije europsku viziju: “Uvjeren sam da nije slučajno vizija ujedinjene Europe odabrana kao vizija koja otvara najbolju perspektivu globalnom pozicioniranju Europe. Nije moment da se dovodi u pitanje ta vizija, imajući u vidu poremećene odnose na globalnoj sceni i potrebu nekih vaneuropskih zemalja da penetriraju svoje interese u Europu”.

To je potvrdio i Aleksandar Vučić koji je, također ispravno, primijetio da višegodišnja poruka  iz Bruxellesa, “sve je na vama, sve ovisi o vama” ne vrijedi. Zato je on najavio da se taktički okreće Rusiji. Vučićeva izjava, kao i Đukanovićevo upozorenje, zapravo su poruka Uniji – što vi, zapravo, hoćete, i hoćete li svi ono što želi Macron?

Usporavanje pristupa je davno počelo

Juncker je žalio povijesnu pogrešku, ali usporavanje vlaka u kojem su vagoni kompozicije koja kreće s Balkana u Bruxelles, počelo je već za vrijeme njegove Komisije. Njemački institut ESI usporedio je angažman Europske komisije prema Zagrebu na pola puta od početka pregovora do hrvatskog članstva s jedne strane, i onog što je Komisija tražila od Srbije i Crne Gore od početka njihovih pregovora s druge strane, i ustanovio da je EK prema Zagrebu bila mnogo stroža nego prema Beogradu i Podgorici koja je, inače, najviše napredovala na putu prema EU. To znači, prema ESI-ju, da je Bruxellesu bilo stalo da Hrvatska postane članica, da se na tome cilju ozbiljno radilo, za razliku od ove dvije zemlje. Očekivanja od njih su niža, trud, skrutinizacija je niža. Ili možda više nisu imali očekivanja? Ako je tako, onda je to velika prevara.

Nakon pada Zida i  ujedinjena Njemačke, kad je Europa bila najjača, najutjecajnija, započeo je i proces “transformacije” istočne Europe, najprije PHARE programima, zatim pregovorima kako bi sovjetske satelite prilagodila, reformirala, promijenila, učinila “istima” kao stare, zapadne članice. Najbolji đak u razredu bila je Madjarska. Najviše problema stvarala im je Slovačka. U bivšoj Jugoslaviji fokus je bio na Hrvatskoj (kojoj je PHARE uskraćen zbog kampanje u Bosni i Hercegovini, a bila joj je ponuđena perspektiva članstva istodobno sa Slovenijom – fatalno izgubljena prilika) i na Bosni i Hercegovini. Hrvatska se promatrala kao buduća članica, a u BiH se htjelo dokazati kako EU može izgraditi državu i društvo. Izgradnja nove, europske Bosne i Hercegovine trebala je biti tour de force nove, jake Europe, čija sila nije vojna, nego je u izgradnji institucija i izgradnji vrijednosti. Taj, u biti saidovsko-orijentalistički koncept, propao je. Život se otimao, a Europi je proširenje dosadilo. Angažman u Bosni i Hercegovini donio je razočaranje i iritaciju time da BiH odbija reforme (makar mislim da je i to razočaranje, karikaturalno rekavši, vrst nezadovoljstva bijelog sahiba nad nepouzdanim domorocima, nereflektirani orijentalizam).

U Hrvatskoj, međutim, volja građana za pristupanjem bila je dugotrajna, neslomljiva, pitanje identiteta, a politička volja u Europi postojala je, jer se naprosto oduvijek razumijevalo da je mjesto Hrvatske unutar Unije. Što se tiče transformacije institucija, strogo nastojanje Komisije da nešto napravimo od toga, urodilo je, ajde, prolaznom ocjenom, i Hrvatska je ušla u Uniju. Sami vidimo da naše institucije nisu kao u razvijenih europskih zemalja, a eksperti za proširenje sada kažu da je da je u Srbiji još i gore nego je nama bilo na pola puta. Mnogi su, i prije Macrona, postavljali pitanje kako to da EU nije  uspjela u transformativnoj ulozi na Balkanu, kao što je uspjela u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Strogost pristupa o kojoj se govori odnosila se na metodu mrkve za postignute reforme, a batine za zaostajanje. Ipak, mnogi od nas koji su pažljivo promatrali pregovore, vidjeli su da su vremenom balkanski lideri naučili fraze i govorili ono što se od njih očekuje. Karikiram: “mrzimo korupciju”, “posvećeni smo vladavini prava”, “štitimo manjine”,  itd. Vrlo često radilo se samo o fasadi. Toliko puta smo mi novinari gledali ministre, lidere iz regije kako na zajedničkim press konferencijama s europskim dužnosnicima kao papige ponavljaju ono što znaju da treba reći u Bruxellesu, a europski dužnosnici se prave da im vjeruju. Fol reforme pružene Bruxellesu i fol povjerenje zauzvrat iz Bruxellesa.

Tako je uvjetovanje reformi, to  oružje/oruđe koje je Komisija imala u rukama – politika mrkve i batine, oslabilo. Da je po stvarnom učinku reformi, po stvarnoj tranformaciji, tko zna bi li Hrvatska bila primljena u članstvo.

Problem je da za druge takvog razumijevanja nije bilo. Ipak, cijela bivša Jugoslavija je kulturno, tradicijski, dio Europe i to će i ostati. Crna Gora ne bi predstavljala problem, ali je mala, i prevladalo je uvjerenje da Podgorica treba čekati na Beograd, a Srbija može ući ako se razgraniči s Kosovom. Makedonija je, ovako sama, napravila mnogo, uzevši u obzir da je to zemlja koja nema niti jednog velikog prijatelja koji bi se za nju zauzeo. No, zbog Macronovog poteza cijela regija više nije pokrivena geopolitičkim obećanjem koje ju je sidrilo za Europu. Sada regija pluta. Kao što kaže Milo Đukanović – u doba velikih geopolitičkih poremećaja, to nije mudar potez.

Turska – ključ za vrata jugoistoka?

Također na francusku inicijativu, odustalo se i od Turske. Tako je EU, zapravo Francuska, bila izdala proeuropske, moderne i sekularne kemalističke elite koje su cijelo stoljeće inspiraciju nalazile u idealima francuske republike. Turska se također sidrila uz Europu, i makar bi njeno članstvo bilo odgođeno u nedogled, da je ostala u procesu, značilo bi mnogo. Nije čudno da je, kad se ispustila Turska, pala vrijednost i Balkanu. Naime, zemlje bivše Jugoslavije (minus Slovenija i Hrvatska, plus Albanija) profitirale su od toga što je još južnije velika, teška sila, prema kojoj su male zemljice mogle služiti ili kao remorkeri ili pak demonstrirati kako barem one mogu unutra ako Turska ne može.

Kad kažem da je za vrijeme Junckerove komisije započelo zanemarivanje geopolitičkog obećanja, mislim na to da je Europa odustala da od regije traži bilo što drugo osim rješavanja pitanja Srbija-Kosovo i mira među narodima u Bosni i Hercegovini. Inkorporacija ostatka bivše Jugoslavije nije se činila nužna, a kamoli hitna. Nominalno, proširenje se smatralo jednom od najuspješnijih politika EU-a. Volja zemalja da postanu članice, da se transformiraju, europeiziraju, stalno je svjedočila o atraktivnosti Unije. Ali, atraktivnost samih zemalja u regiji nije bog zna kakva.

Francusko-njemački temelji i zapadnoeuropski populizam

Na sve to nadovezuje se da sa scene odlazi Angela Merkel, a to možda znači da je na zalasku politika koja je bila na snazi od kancelara Kohla do kraja njenog mandata. Ne očekuje se da Berlin bitno mijenja politiku, ali svejedno se ne zna da li će sljedeći kancelar imati lidersku viziju. Moguća buduća kancelarka Annegret Kramp-Karrenbauer nedavno je govorila o “kulturi suzdržanosti”, “nenametanja”. Je li to neka vrst povlačenja? Poanta je da ne znamo što će biti u Njemačkoj nakon izbora 2021. Što bi, u tom kontekstu, Emmanuel Macron mogao imati na umu?

Transatlantski odnosi definirani su s Trumpove strane i obilježeni provokacijama i omalovažavanjem Europe, a Angela Merkel već je prije godinu dana konstatirala da je Europa, u tom smislu, sama. Otići će i Britanija. Što će biti nakon Macrona, također ne znamo, jer su Francuzi, čini se, odustali da poklanjaju po dva mandata predsjedniku.

Od osnivanja Europske zajednice, njemački kancelari smatrali su da su interesi Europe ujedno i interesi Njemačke. Merkel je vodila, i još koliko ima snage, vodi Njemačku tako da su interesi Njemačke ujedno i interesi Europe, i obratno. Kod Francuza  je složenije. Oni su, malo karikiram, zamišljali europsku zajednicu zemalja kao prostor koji opslužuje Francusku. Dugo vremena to su i mogli postizati, sve dok ekonomska snaga Njemačke i njena politička ozbiljnost nije prevladala. Macron je sada krenuo naglo, asertivno, oslabiti to njemačko naslijeđe. On smatra da je sada tren da nametne svoju viziju. U jednoj riječi, on smatra da Europa treba zbiti redove, smiriti tenzije između istoka i zapada Europe na način da bivše socijalističke zemlje postanu što sličnije zapadnima, sa što manje specifičnosti koje stvaraju nelagodu u starom, zapadnom dijelu, što manje orbanizama i poljskog klerikalizma. Kad se izvrši takva konsolidacija, tada bi se možda  moglo dalje razmišljati o proširenju, ali na drugačijim osnovama, predlaže Macron.

Francuska je tradicionalno skeptična prema ideji proširenja. Primjerice, De Gaullea je zapravo interesirao samo odnos s Njemačkom, samo zbližavanje dvije velike, centralne zemlje, a ne male zemljice okolo. Benelux je bio taj koji je stvarno okupio i sklopio prvu Europu šestorice. De Gaulle je dva puta odbio Britaniju, uz argumentirano i smireno  objašnjenje da su razlike između Europske zajednice i Londona prevelike. De Gaulle je zahtijevao sličnost bez puno priče u zajednici zemalja i kad bi Pariz i Bonn postigli kompromis oko neke teme, u tom kompromisu su se lako pronašle i druge članice. Zato nije htio Britaniju, mislio je da su previše različiti.

Mitterand je išao protiv svog instinkta, bio veći od sebe kad je dao zeleno svjetlo za ujedinjenje Njemačke, a i to uz mnoštvo osigurača. Jacques Chirac bio je iritiran zemljama istočne Europe 2003. jer su podržavale američku kampanju na Irak, pa im je na summitu u Bruxellesu s visoka  poručio da zatvore usta! Novim članicama. Ravnopravnim članicama! Kao da je time već bila povučena linija tko se smatra prvom, a tko drugom ligom, i što se zapravo mislilo o proširenju.

Nicolas Sarkozy zaustavio je Tursku. U stvari, Sarkozy je zaustavio sve osim Hrvatske odlukom da će svako naredno proširenje nakon Hrvatske morati proći francuski referendum. A to, kako populizam raste, znači da nitko ne bi prošao. U Francuskoj je proširenje toliko nepopularno da se čak i prepiru tko ga je prvi zaustavio – da li Sarkozy ili Macron, i traže za sebe pravo prvenstva. Proširili bi se na Norvešku, na Švicarsku, na Island – ali ne i na Balkan.

Europa je sve tvrđa tvrđava. UK van, Makedonija i Albanija unutra– nekako, ne budi optimizam u građaninu zapadne Europe.

Euroskepticizam raste i među populistima, ali i demokratima. Istočna Europa zbunjuje. Nakon proširenja, Francuzi su bili nezadovoljni delokalizacijama – otvaranjem tržišta novoj radnoj snazi iz novih članica, što je rezultiralo smanjivanjem plaća domaćim radnicima. Antipatija prema istočnoj Europi nije splasnula, postala je sastavni dio zapadnoeuropskog populizma. Ali, Istočna Europa zbunjuje i progresivne elite. Opisuju ju kao klerikalnu, nacionalističku, autarkičnu, onu koja se vječno nešto buni, koja je smiješno tradicionalna i konzervativna. I negodovanje Balta i Poljaka usmjereno na Putina ponekad se shvaća kao šovinizam. Posebno se loše gleda na Rumunjsku i Bugarsku i na proširenje Schengena na te dvije zemlje.

Ruski razlog izlazi iz sjene

Međutim, ne zaboravimo da je Emmanuel Macron, razmišljajući kako i gdje da sad usidri Europu, pomislio na Rusiju.

Otvaranje prema Rusiji samo je dio plana reformi koje bi Macron želio provesti na europskoj razini. Macronu je jako stalo do Europe, smatra da je ona esencijalna, nužna, ključna, i smatra da je izlazak Britanije iz briselskog bloka moment koji treba iskoristiti. Iznio je svoje prijedloge, ali nisu naišli na odaziv. Macron misli da su institucije rigidne, a lideri umorni. Želi nešto novo.

Francuski predsjednik je iznimno obrazovan, njegov mentor bio je René Girard, intelektualac goleme važnosti, originalan, nesputan u razmišljanju. Čini se da Macron stvarno traži nova, originalna rješenja za Europu. Nije zaustavio Makedoniju zato jer se boji populističkih, negativističkih reakcija. Da je htio, otvaranje pregovora moglo se odviti tiho, ne bi to potreslo Francusku. Ne, stop Makedoniji bio je, čini se, kolateralna šteta da bi upozorio na to što misli da bi trebalo za Europu.

Nakon 2.svjetskog rata, prije početka Hladnog rata i podizanja Zida, i prije stvaranja NATO saveza 1949.godine, cirkuliralo je nekoliko ideja o sigurnosnoj strukturi Europe,. One su sve uključivale SSSR kao saveznika. Moskva i Zapad posvađali su se zbog ideologije, jer su obje strane smatrale onu drugu iznimno opasnom. Možda Macron misli da ta temljena  prepreka više ne postoji i da je moguće s putinovskom Rusijom naći bolji modus vivendi. Konačno, Gorbačov je govorio o Europi kao zajedničkoj kući. Dobro, Putin očigledno nije Gorbačov, nije nježna duša, nije Čehov, Tolstoj ili Puškin, ali, ako Amerika pokazuje svoju zainteresiranost tako da likuje zbog Brexita, onda se Rusiju treba umiriti, a ne razjarivati.

Ne mislim da je Macron prepustio zemlje s kojima smo bili u jugoslavenskoj državi Rusiji kao znak dobre volje i otvaranja, ali da je to posljedica dizanja sidra, jest. (Kina je posebna tema.)

Srbija je već krajem listopada potpisala s Euroazijskom unijom kojom dominira Rusija ugovor o slobodnoj trgovini. Kako ne trguju mnogo, uglavnom se radi o političkoj podršci, simbolu prijateljstva i naklonosti. Moskva je pozvala u asocijaciju i Sjevernu Makedoniju i Albaniju, ali one su odbile poziv.

Kancelarka Merkel usprotivila se Macronovom vetu. I za nju je to povijesna pogreška. No, Macron može procijeniti da je od dosadašnjih proširenja na istočnu i srednju Europu profitirala najviše Njemačka, i da bi tako bilo i s proširenjem na cijelu bivšu Jugoslaviju. Nakon odlaska Britanije, dominacija Njemačke bila bi još očiglednija. Što proširenje na Balkan donosi Parizu? Ništa. Berlinu? Novi utjecaj.

Moguće je da Macron radi rebalans, nastoji vratiti izgubljenu njemačko-francusku ravnotežu. Sad je udario vetom na politiku do koje je Berlinu i Bruxellesu (a njihovi se interesi vrlo lijepo preklapaju) bilo jako stalo. Možda se želi nagoditi, pa, primjerice, dopustiti otvaranje pregovora na budućem Zagrebačkom summitu, za vrijeme hrvatskog predsjedavanja, a ishoditi od Njemačke nešto do čega mu je stalo. Pragmatična Angela Merkel napomenula je da je zadržavanje perspektive članstva važno i za problem kontrole migracije. Naravno, jest.

Možda je namjerno otvorio prostor Rusiji da poveća ulog. U ovom trenutku balkanske zemlje služe kao moneta za potkusurivanje. Hoće li krenuti ponovo naprijed, i da li će to biti put prema ravnopravnom članstvu, ovisi o nagodbama velikih.