Blokirani: kako uravnotežiti financijsku disciplinu i solidarnost

Ilustracija: Alaine Lacroix / Dreamstime

Kako uravnotežiti financijsku disciplinu i društvenu solidarnost u zemlji u kojoj oko 320 000 građana ima blokirane račune zbog ovrha? Iako se broj blokiranih smanjuje, problem je kroničan i ne treba očekivati da će se riješiti sam od sebe.

Pročitajte i u novom broju Expressa, a širu HUB Analizu 61 pronaći ćete ovdje.

 

Problem ovrha odnosno blokada računa građana prisutan je godinama. Svaka se nova politička garnitura nađe pod pritiskom da učini nešto. Za to postoje dobri razlozi. Oko 320,000 građana s blokiranim računima enorman je broj, gotovo 10% od ukupnoga broja punoljetnih građana.

Slabu utjehu pruža činjenica da se broj blokiranih zadnjih godina smanjuje. Od sredine 2016. ukupan broj građana s blokiranim računima smanjio se za oko 9 tisuća. Broj bi ovim tempom pao ispod 100 tisuća za oko 25 godina.

Problem se dodatno zaoštrava, jer ukupan iznos ovrha građana stalno raste. Prema zadnjim podacima FINA-e, prelazi 42 milijarde kuna. To naizgled nema logike: ekonomija raste, broj ovršenih građana se (blago) smanjuje, a zašto se onda ukupan iznos ovrha građana povećava?

Tragovi izlaska iz krize ipak se vide u podacima o kratkotrajnim blokadama računa građana do godine dana. Na vrhuncu krize sredinom 2014. broj kratkotrajno blokiranih građana prešao je 90 tisuća. Danas se kreće oko 50 tisuća i trend je prema dolje. To pokazuje da je izlazak iz krize pomogao dijelu ljudi. I prosječni iznos kratkotrajnog duga se smanjuje.

Međutim, kronični karakter problema ostaje. Malo više od 95% duga i 80% dužnika blokirano je dulje od godine dana. Zbog toga se nitko ne može pouzdati da će se problem riješiti sam od sebe. Razvoj je krivudav put, a ekonomija podložna ciklusima. Stoga, ma koliko problem već sada bio težak, nema jamstva da jednoga dana neće eskalirati.

Ako se ovo malo mirnije vrijeme ne iskoristi za usavršavanje svih aspekata politike (socijalne, pravosudne, financijske) u cilju rješavanja problema ovrha građana, socijalne bi napetosti mogle postati nepodnošljive u nekoj sljedećoj krizi.

Vaga financijske odgovornosti i solidarnosti

Rješavanju ovog problema ne bi se smjelo prići iz perspektive krajnjih rješenja. S jedne strane može se reći da se «svaki dug mora vratiti». Jer, tko bi inače dobrovoljno vraćao dug ako bi unaprijed mogao računati s nekom rupom u sistemu za koju zna da će ju većina drugih ljudi iskoristiti? Ni moralni među nama nisu ovce. Ako se dogodi takav poremećaj, možemo reći zbogom i štednji i financijskom sustavu i kreditima uz prihvatljive kamatne stope i gospodarskom rastu. Društvena odgovornost postoji i prema većini građana koji na vrijeme plaćaju svoje obaveze, brojni među njima i uz ozbiljne napore.

S druge strane, treba uvažiti činjenicu da su okolnosti u životu često takve da se svaki dug ne može vratiti. Gubitak posla, bolesti i nesreće nisu baš rijetke pojave. I odgovoran se građanin može naći u situaciji da ne može vratiti dug. Stoga je jasno da se načelo čvrste financijske discipline mora uravnotežiti s načelom društvene solidarnosti. I to treba učiniti na način koji će reafirmirati obje vrednote. Izgleda da u Hrvatskoj još nije pronađen odgovor na pitanje kako.

Ovršni zakon, o kojemu se ovih dana ponovo počelo raspravljati (radna skupina od koje se prijedlozi očekuju u toku 2018. već je oformljena), uređuje mnogo uže pravno područje od cjeline politika koje su bitne za rješavanje prezaduženosti građana. Ovršni zakon naprosto nije konačno rješenje koje može uravnotežiti disciplinu i solidarnost. To se može postići tek širim sklopom usklađenih politika.

To ne znači da Ovršni zakon nije važan. Dobar ovršni postupak, a u ovom trenutku ga nemamo, treba isključiti sve one probleme na koje ljudi nailaze, a koji mirišu na nepravdu ili nepotrebnu administrativnu komplikaciju. Često se događa da ljudi uopće ne znaju da se protiv njih vodi ovršni postupak. Događa se da se kamate kumuliraju iznad svake razumne mjere jer su postupci nepodnošljivo dugi. Dogodi se i to da osoba koja želi platiti dug isto ne može učiniti jer ovrhovoditelj u tom trenutku ne zna točan iznos stvarnog duga s uključenim kamatama. Efikasan Ovršni zakon koji rješava takve probleme koristio bi i dužnicima i vjerovnicima.

Svega oko 10 od oko 320 tisuća blokiranih ima gotovo 2/3 ukupnoga duga

No problem je, rekli smo, mnogo širi. Do sada se nisu dovoljno sagledavali njegovi različiti aspekti pa su se uvodila parcijalna rješenja koja u konačnici nisu riješila problem.

Socijalni kriteriji su primijenjeni 2015. pri otpisu starih dugova do 30,000 HRK. Ta mjera je pomogla manje od 20,000 dužnika. Iste je godine provedena konverzija kredita u švicarskim francima bez socijalnih kriterija, pa ta mjera nije ni mogla pomoći većem broju blokiranih. Nadalje, od 2016. na snazi je Zakon o stečaju potrošača (osobni stečaj), ali se za korištenje toga instituta do sada prijavilo u odnosu na ukupni broj blokiranih zanemarivih, malo više od 1,000 osoba s ukupnim prijavljenim dugom manjim od 700 milijuna kuna. To je tek oko 1,5% ukupnog iznosa blokada građana. Još nije sigurno da će svi prijavljeni proći kroz osobni stečaj. Naposljetku, zadnje zakonske izmjene zaštitile su ljude koji žive u jedinoj nekretnini i povećale iznos zaštićenih primanja do visine tri četvrtine prosječne plaće.

Međutim, blokirani po osnovi stambenih kredita mala su manjina od ukupnoga broja blokiranih. Istraživanje za Hrvatsku udrugu banaka (HUB Analiza 61) pokazalo je da su banke pokrenule ovrhe nad oko 38% dugotrajno ovršenih osoba koje duguju oko 49% ukupnoga iznosa. Brojčano gledano, veći broj građana nalazi se pod ovrhama vjerovnika iz telekomunikacijskog sektora i same države. Tu je riječ o u prosjeku manjim iznosima dugovanja.

S druge strane, banke su dominantni vjerovnici kod dužnika s velikim dugovima. Štoviše, postoji uzak gornji sloj od nekih desetak tisuća dužnika s milijunskim prosječnim iznosima neplaćenih dugovanja. Njihov je ukupan dug sredinom ove godine činio 63% ukupnog iznosa ovršenog duga građana. Iako do sada nije bilo dubinskih analiza fenomena koncentracije dugova, može se pretpostaviti da je dobrim dijelom riječ o dugovima koji su vezani uz poslovne aktivnosti (iako bi tu tezu trebalo dublje istražiti).

U ovim je slučajevima vjerojatno riječ o složenim pravnim stvarima, moguće i o problemima koji su vezani uz veći broj postupaka koji uključuju i pravne osobe. To se u konačnici može razriješiti samo kroz složene sudske postupke i primjenu osobnoga stečaja, novog instituta koji treba dodatno promovirati i usavršavati.

Zanimljivo je da se najveći dio prirasta duga nakon izlaska iz krize dogodio upravo u tom, najgornjem segmentu. Podaci u tablici pokazuju da ukupan dug osoba koje su dužne više od milijun kuna čini više od 50% ukupnoga povećanja (desna kolona ukupno). Znatnija povećanja iznosa ovršenih dugova prisutna su i u razredima iznad 100 odnosno iznad 500 tisuća kuna.

Promjena iznosa dugotrajnog duga preko godinu dana prema sektorima vjerovnika i visini ukupnog duga 30.6.2014.-30.6.2017.

JLUS – jedinice lokalne uprave i samouprave
Izvor: FINA, obrada Arhivanalitika, HUB Analize br. 61

S druge strane, dobra je vijest da se kod manjih iznosa dugova bilježi smanjenje tamo gdje su vjerovnici banke, ostali sektori (u kojima su dominantne agencije koje su preuzele dio problematičnog duga od banaka) i u najmanjim razredima kod ICT sektora, gdje su telekom operateri dominantni vjerovnici.

Isti kroj nije za sve

Brojke dakle pokazuju da se iza veoma visokog ukupno ovršenog duga i njegova zabrinjavajućeg rasta u dijelu dugoročnog duga građana koji su blokirani dulje od godine dana, krije vrlo različita dinamika. To poziva na različita rješenja. Rješenja izlaze izvan okvira Ovršnog zakona koji bi trebao osigurati pravovremeno informiranje, transparentnost (digitalizacija postupaka) i efikasnost u smislu razumno niskog troška kako troškovi FINA-e, banaka, bilježnika, odvjetnika i sudova ne bi pretjerano teretili takozvane male dužnike.

Osim već spomenutog usavršavanja instituta osobnog stečaja, u preostalome dijelu su ključne dvije stvari. Prvo, stvaranje poticaja kreditorima da reguliraju – reprogramiraju, djelomično ili u cijelosti otpišu – dio duga, osobito kod malih dugova, za koje se razumno očekuje da se neće moći naplatiti odnosno za koje se očekuje da bi trošak naplate mogao biti veći od same naplate.

Naime, svi vjerovnici, ne samo banke, preuzimaju rizik neplaćanja kada sklope neki ugovor. Njihovo je pravo i obveza da upravljaju tim rizikom. Rješavanje problema neplaćanja dio je procesa upravljanja rizikom. Do sada to nije bilo moguće zbog rigidnosti drugih, napose poreznih propisa. Tek su ove godine prvi put uvedene mogućnosti da se na nenaplaćeni-otpisani dio ne plati porez na dobit i ako službeno nije pokrenuta ovrha. Predstavnici banaka kažu da taj poticaj nije dovoljno dobro osmišljen i da neće dati rezultata. Ako je to točno, treba vidjeti zašto je tako te usavršiti propise kako bi se afirmirale nagodbe dogovorom vjerovnika i dužnika mimo pravosuđa.

Druga ključna stvar, još važnija od prve, je uvođenje jasnih socijalnih kriterija pomoći prezaduženim građanima. Do sada je to bilo dvostruko problematično. Prvo, država nije imala jasnu sliku imovinskog stanja dužnika. Drugo, vlade u proračunima nisu sustavno predviđale sredstva za pomoć zbog prezaduženosti (naravno, predviđena su sredstva za druge vidove socijalne politike).

Međutim, pomoć i solidarnost su imanentno političke kategorije. Ako kao društvo želimo i solidarnost, a ne samo slijepu disciplinu bez obzira na okolnosti, onda te kategorije moraju biti poduprete politikama i javnim novcem. Kriteriji moraju biti jasni, tako da ne bude sumnju, nego da pothranjuju povjerenje u institucije.

Očekivati da će vjerovnici i dužnici sami, kroz inherentni konflikt, riješiti ovaj problem, je iluzorno. Samo vlada s učinkovitim institucijama može trajno uravnotežiti odnos financijske odgovornosti odnosno discipline s jedne i neophodne solidarnosti s druge strane. Bez takvih institucija na kraju stradaju i dužnici i vjerovnici.