Budućnost američke moći: SAD će ostati jedina supersila?

Foto: Dreamstime

Nakon izbijanja globalne financijske krize prije punih deset godina pa sve do danas ispisane su brojne osmrtnice posvećene Sjedinjenim Američkim Državama kao hegemonu na zalasku. Nakon izbora Donalda Trumpa za 45. američkog predsjednika spomenuta teza dodatno je zaoštrena. No, što ukoliko dotična percepcija ne korespondira s činjeničnim stanjem? Što ukoliko je američki primat u svijetu i dalje bez premca, unatoč usponu novih sila poput Kine ili sve jačeg revizionizma Rusije kao stare sile u silaznoj putanji?

Ad
Ad

Upravo takvo viđenje iznosi vrlo intrigantna knjiga iz pera Michaela Beckleyja Unrivaled: Why America Will Remain the World’s Sole Superpower? u izdanju Cornell University Pressa.

U poplavi knjiga i članaka koji se zadržavaju na pukom nagađanju buduće distribucije političke i ekonomske moći u svijetu, Beckley predstavlja pravo osvježenje. Autor na samom početku iznosi stav kako je potrebno definirati koncept moći u svrhu preciznog mjerenja. Razlikuje moć kao kontrolu ishoda i moć koja se bazira na posjedovanju resursa. Prvi način operacionaliziranja moći jest koristan, ali njegov glavni nedostatak sastoji se u tome da pretpostavlja znanje istraživača o stvarnim preferencijama aktera koje se onda mogu usporediti s konačnim ishodom. Osim toga, spomenutom metodom moguće je analizirati isključivo minule događaje. Nasuprot tome, Beckley smatra kako je daleko svrsishodnije osloniti se na koncept moći temeljem posjedovanja resursa.

Moć kao posjedovanje resursa: bruto i neto pristup

Autor se u analizi oslanja na presudno razlikovanje bruto i neto resursa. Standardne metrike poput BDP-a i vojne potrošnje previše naglašavaju moć teritorijalno i demografski velikih država. Spomenute metrike zanemaruju tri vrste troškova koji umanjuju neto moć pojedine države, tj. moć oblikovanja i zadržavanja postojećeg međunarodnog poretka, te nadvladavanja strateških rivala. Dotični troškovi obuhvaćaju troškove proizvodnje, sigurnosti i blagostanja.

Troškovi proizvodnje podrazumijevaju utrošene sirovine i negativne eksternalije poput zagađenja zraka i vode u procesu stvaranja ekonomskih i vojnih kapaciteta. Troškovi sigurnosti odnose se na održavanje javnog reda i mira te zaštitu vlastitih građana od agresije izvana. Konačno, troškovi blagostanja odnose se na sve troškove koji sprječavaju doslovno umiranje ljudi na ulicama i obuhvaćaju izdatke za hranu, zdravstvo, obrazovanje i socijalno osiguranje.

Analogno bilanci stanja poduzeća, Beckley smatra kako je u slučaju država moguće izdvojiti imovinu (ekonomske i vojne resurse pojedine države), obveze (trošenje resursa u tri prethodno spomenute kategorije) i neto vrijednost (mogućnost projekcije moći u međunarodnoj areni).

Osim mogućnosti predviđanja budućeg razvoja događaja, prednost dotičnog koncepta sastoji se u poprilično visokom stupnju pouzanosti. U prilog tome ide i analiza ishoda ključnih strateških rivalstava u protekla dva stoljeća poput: SAD vs. SSSR, Japan vs. Kina, Rusija vs. Njemačka ili Velika Britanija vs. Kina. U svakom navedenom slučaju prevladale su države s više neto resursa poput SAD-a, Japana, Njemačke i Velike Britanije.

Ekonomski resursi

Beckleyjeva analiza bruto i neto moći u domeni ekonomskih resursa najviše se posvećuje ključnom odnosu SAD-a i Kine. U analizi međunarodne distribucije ekonomske i političke moći presudno je pitanje odnosa efikasnosti i veličine. U smislu populacije, Kina ima četiri puta veću populaciju od SAD-a. Međutim, američka poduzeća i zaposlenici čak su sedam puta produktivniji od kineskih konkurenata.

Zbog tog nerazmjera Beckley se odlučuje na stvaranje nove formule za izračun ekonomske moći određene države koja uključuje umnožak BDP-a i BDP-a per capita. Slika 1 demonstrira kontinuirano povećanje razlike u apsolutnoj razini bogatstva SAD-a u odnosu na Kinu, unatoč činjenici da Kina brzim tempom ostvaruje relativnu konvergenciju. Odgovor na ovaj paradoks leži u snazi nižih stopa rasta pomnoženih s velikom ekonomskom osnovicom u odnosu na kombinaciju visokih stopa rasta pomnoženih s malom osnovicom.

Slika 1

Izvor: World Development Indicators (konstantni dolari iz 2011. godine, PPP), izračun autora

Slika 2 daje dodatno objašnjenje za prethodno uočene trendove. Efikasnost američkih investicija nakon 2000. godine ostaje konstantna dok to nije slučaj s ostalim velikim ekonomijama, pogotovo Kinom. Dakle, Kina postiže ubrzani rast prvenstveno porastom inputa što dovodi do rasta troškova i zakona opadajućih prinosa. Cijeli problem je dodatno usložnjen strelovitim rastom duga kineskog ne-financijskog sektora nakon 2008., pri čemu je nedavno premašena razina zaduženosti SAD-a. Uskoro bi se to moglo odnositi i na usporedbu s razinom zaduženosti eurozone (Slika 3). Šokantna je spoznaja da čak četvrtina od 1000 najvećih kineskih poduzeća spada u skupinu Ponzi financija, s troškom kamata većim od vlastite neto dobiti.

Slika 2

Izvor: Penn World Table, izračun autora

Slika 3

Izvor: Bank for International Settlements, izračun autora

Kada se raspravlja o dugu također valja istaknuti dug prema inozemstvu. Međunarodna neto investicijska pozicija SAD-a na kraju drugog kvartala 2018. godine iznosila je – 8,64 bilijuna američkih dolara dok je 2008. godine negativni saldo bio ispod 5 bilijuna američih dolara. Za usporedbu, međunarodna neto investicijska pozicija Kine prema podacima publikacije Global Public Investor 2018. iznosila je 1,71 bilijuna američkih dolara zaključno s 2017. godinom. SAD predstavljaju najvećeg svjetskog neto-dužnika u apsolutnom iznosu, a Kina je nakon Japana i Njemačke treći najveći neto-vjerovnik. Unatoč tome, SAD bilježi kontinuirani pozitivni saldo neto primarnog dohotka (dohodak po osnovi kamata, dividendi, profita, itd.).

S druge strane, paradoksalno, Kina od 2009. godine (2014. predstavlja izuzetak) unatoč pozitivnoj neto investicijskoj međunarodnoj poziciji ima negativan saldo neto primarnog dohotka (Slika 4). Beckley nudi natruhu objašnjenja za takve trendove. Naime, kineska vlada očekuje da će izgubiti čak 80% od vrijednosti ulaganja u Južnoj Aziji i 50% u Jugoistočnoj Aziji u sklopu Belt and Road Initiativea, što ukazuje na činjenicu da Kina slabo bira svoje međunarodne investicije i prvenstveno ih promatra geostrateškim lećama.

Slika 4

Izvor: World Development Indicators, izračun autora

Ukupna procjena bogatstva u usporedbi Kine i SAD-a oslanja se na UN Inclusive Wealth Report, World Bank Comprehensive Wealth i Credit Suisse baze podataka. Isključivo podaci Svjetske banke ukazuju na njihovu blagu konvergenciju, dok preostale baze evidentiraju jasno ‘odljepljivanje’ SAD-a od brzorastuće Kine. U knjizi se izdvajaju tri važne vrste kapitala koje objašnjavaju ove odnose: ljudski, proizvedeni i prirodni.

U pogledu ljudskog kapitala navodi se prednost SAD-a u obrazovanju, zdravlju i organizacijskoj kvaliteti. Populacija SAD-a posjeduje kvalitetnije obrazovanje i privlači daleko više izumitelja i znanstvenika-imigranata iz cijelog svijeta (za razliku od negativnog salda Kine). U pogledu zdravlja, SAD prema podacima WHO-a gubi daleko manje godina života na 1000 stanovnika zbog ključnih problema poput dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Ove razlike će se povećati u budućnosti jer će prema projekcijama UN-a 2055. godine udio kineskog stanovništva starijeg od 65 godina iznositi gotovo 30% (410 milijuna), dok će SAD zadržati ovaj udio na 20%. Takav trend će povećati eroziju ljudskog kapitala u slučaju Kine, što će se negativno odraziti na produktivnost. Zadnje i ne najmanje važno, kada se govori o ljudskom kapitalu potrebno je istaknuti ulogu organizacije koja omogućava upotrebljivost znanja i vještina raspršenih na veliki broj ljudi. Usporedba SAD-a i Kine na ljestvicama Doing Businessi World Economic Forum Competitiveness Indexdodatno naglašava prednost SAD-a. Unatoč rizicima jačanja američke plutokracije i negativnog utjecaja iste na dinamičnost gospodarstva, poduzetnici u Kini troše oko 70% vremena na obilazak partijskih kadrova, te je razina korupcije daleko izraženija prema svim međunarodnim metrikama.

U pogledu akumulacije proizvedenog kapitala (proizvedenih dobara i infrastrukture) SAD posjeduje 2-3 puta više resursa. Unatoč postupnoj kineskoj konvergenciji u pogledu dodane vrijednosti u visokotehnološkim industrijama i broju patenata, SAD povećava svoje vodstvo u neto-priljevu tantijema visokotehnoloških industrija i broju iznimno citiranih znanstvenih članaka u STEM području. Ukoliko se pogleda udio SAD i Kine u dodanoj vrijednosti industrija budućnosti, onda je vidljivo da SAD nema premca u: farmaceutici, biotehnologiji, medicinskoj tehnologiji, nanotehnologiji, programiranju, aeroindustriji, zarobljavanju CO2 i preciznim alatima. Jedina područja u kojima Kina brzo lovi priključak su: energetska učinkovitost, alternativni izvori energije, umjetna inteligencija i komunikacijska tehnologija. Ostaje za vidjeti da li će program Kina 2025 uspjeti značajno promijeniti ove omjere u kinesku korist, ali sasvim je sigurno da dosadašnji pristup fiksacije na kvantitativne pokazatelje, ne-efikasna alokacija kapitala i loša koordinacija političkih prioriteta i industrijskih potreba ne mogu dati značajnije rezultate. Ozbiljni tehnološki iskorak prema W. H. Janewayu podrazumijeva suradnju propulzivnog financijskog sektora, vlade i tehnoloških poduzetnika, a ona je prema dosadašnjem povijesnom iskustvu uvijek bila lakša u demokracijama i tržišnim ekonomijama.

Beckleyjeva analiza distribucije prirodnog kapitala ukazuje kako SAD posjeduje daleko više nafte, zemnog plina, ugljena i obradivih poljoprivrednih površina od Kine. Osim toga, SAD uživa i manju prednost u zalihama vode, pri čemu je dostupnost pitke vode još izraženija. Budući da smo već utvrdili kako nije sve u količini, već i u efikasnosti korištenja resursa, svakako valja istaknuti kako SAD dobiva tri puta veću količinu BDP-a po galonu vode od Kine, 40% više BDP-a po jedinici utrošene energije i proizvede 30% više hrane na hektaru obradive zemlje.

Kineski troškovi proizvodnje i održavanja sve tri vrste kapitala daleko su veći od američkih, a pogotovo troškovi prehranjivanja populacije i održavanja socijalne stabilnosti uz prisutnost ekstenzivne mreže vojnih, policijskih i paravojnih organizacija u najperifernijim dijelovima zemlje. Iz svega što je navedeno moguće je zaključiti da SAD posjeduje najrobustniju ekonomiju od svih velikih sila te da je uspon Kine kao novog stožera svjetske ekonomije precijenjena priča.

Vojni resursi

Analiza prezentirana u knjizi pokazuje da SAD posjeduje 5-10 puta veće vojne kapacitete od Kine, ovisno o predmetu komparacije. Slika 5 najbolje ilustrira ogroman jaz u dostupnosti vojnih resursa između SAD-a i ostatka svijeta. Razlika između neto i bruto moći najizraženija je prilikom usporedbe mornarice, zrakoplovstva i kopnenih postrojbi SAD-a i Kine. Kineske postrojbe upola su slabije utrenirane, te nemaju značajnog operativnog i borbenog iskustva. Osim toga, kineske postrojbe troše 25% više resursa na hladni pogon. Gotovo 35% kineskog vojnog budžeta i 50% postrojbi fokusirano je na održavanje stabilnosti kod kuće, pri čemu napeti etnički odnosi u Xinjiangu i Tibetu predstavljaju najveće potrošače vojnih resursa. Za razliku od Kine, SAD takve zadatke prepušta civilnim vlastima. Osim toga, Kina mora brinuti o čuvanju 14.000 milja kopnenih granica koje okružuje čak 19 susjednih država, od kojih su mnoge kroz prošlost imale napete odnose s Kinom. Mnogi od tih odnosa danas se dodatno zaoštravaju zbog potrebe alokacije oskudnih prirodnih resursa u regiji s čak 50% svjetskog stanovništva. Nasuprot tome, SAD je okružen s ‘prijateljima i ribama’ te mu geografija pruža jedinstvenu prednost. Uspostava kineske regionalne hegemonije u Istočnoj Aziji još uvijek nailazi na ozbiljne prepreke jer SAD posjeduje jedinstvenu mogućnost zračne i pomorske kontrole do nekoliko stotina milja od kineskog kopna. 

Slika 5

Izvor: SIPRI, izračun autora

Budućnost svjetskog poretka: geografija, institucije, demografija

 Međunarodna politička ekonomija kao znanstvena disciplina nudi dvije teorije koje pokušavaju odgovoriti na pitanje zbog čega dolazi do uspona i pada velikih sila. Prva teorija koja naglašava ‘ravnotežu sila’ smatra kako slabije države u međunarodnom sustavu koaliraju u nastojanju da spriječe ili ponište primat najsnažnije sile, utječući tako na redistribuciju moći. Druga teorija počiva na tezi o konvergenciji, prema kojoj slabije razvijene države rastu brže od onih koje su pri samom vrhu razvoja.

Beckley razlikuje tri vrste uravnoteživanja, tj. jačanja moći vis-a-vishegemona. Unutarnje uravnoteživanje odnosi se na rapidnu izgradnju vlastitog vojnog kapaciteta na globalnoj i regionalnoj razini (pojava globalnih i regionalnih hegemona). Vanjsko uravnoteživanje pokriva izgradnju političkih i vojnih savezništava protiv hegemona. Nasuprot takvom pokušaju danas stoji mreža od čak 68 formalnih saveznika SAD-a koja pokriva 25% svjetske populacije te 75% svjetskog BDP-a i vojne potrošnje. Smatra se kako formiranje alijanse Moskva-Peking nema previše šanse za dugoročan uspjeh zbog niza konkurentskih interesa obje strane. S druge strane, zajednička vanjska i obrambena politika EU još uvijek predstavlja praznu prijetnju neizostavnoj ulozi SAD-a, unatoč povremenim pozivima na solidarnost i suradnju. Ukoliko će SAD pažljivo čuvati svoju mrežu savezništava, američki primat bit će siguran i u narednim desetljećima.

Konačno, postoji još mekano uravnoteživanje u vidu korištenja ne-vojnih sredstava uperenih prema redistribuciji ekonomske i političke moći. Ekonomska podvarijanta mekanog uravnoteživanja uključuje: sankcije, cyber-napade, špijunažu i stvaranje ekskluzivnih ekonomskih blokova. Politička podvarijanta pak implicira: miješanje stranih sila u domaće političke procese i manipulaciju globalnim javnim mnijenjem, protivno reputaciji određene države. Od završetka Hladnog rata Sjeverna Koreja stekla je nuklearno naoružanje, dok su Rusija i Kina koristile unutarnje uravnoteživanje jačanjem vojnih kapaciteta. Unatoč tome, SAD još uvijek djeluju u relativno permisivnom međunarodnom okruženju i na horizontu ne postoji ozbiljan izazivač koji je u stanju ostvariti brzu redistribuciju moći na štetu SAD-a. Stoga više opasnosti po SAD leži u teoriji konvergencije.

Ipak, teza o konvergenciji nije dovoljno specificirana. Povijesno gledajući, ponekad su siromašnije države rasle brže od bogatijih (Japan, SAD i Njemačka u odnosu na Veliku Britaniju uoči 1914.), dok su ponekad razvijenije države nazadovale u odnosu na siromašnije (Habsburška monarhija, Francuska i Kina u odnosu na Veliku Britaniju nakon izuma parnog stroja). Beckley smatra kako izostanak prediktivne snage ove teorije valja nadomjestiti izdvajanjem tri ključna faktora koja utječu na ekonomski rast: geografiju, institucije i demografiju.

Idealna geografija podrazumijeva obilje iskoristivih energetskih resursa, odličnu prometnu povezanost i postojanje tampon-zone koja štiti od potencijalnih rivala. Idealna vlada jest ona koja je odgovorna te posjeduje kapacitet pružanja usluga i održavanja reda, ali je istovremeno dovoljno podijeljena da otežava korupciju i uzurpaciju vlasničkih prava. Konačno, idealna demografija obuhvaća veliki bazen mlade i obrazovane radne snage.

Autor knjige uspoređuje SAD, Kinu, Japan, Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju i Indiju prema svim navedenim kriterijima. Njegov zaključak glasi kako SAD posjeduje najbolje fundamente za ekonomski rast. U demografskom smislu, SAD raspolaže najproduktivnijom radno sposobnom populacijom koja će za razliku od populacije rivala rasti u narednim godinama. Najveći pad zabilježit će Kina u kojoj će omjer zaposlenika i umirovljenika pasti s današnjih 8:1 na 2:1 u 2050. godini. S druge strane, medijanska dob američkog stanovništva danas je jedino viša od indijske medijanske dobi. U domeni energetskih resursa valja istaknuti kako je SAD nedavno postao najveći svjetski proizvođač nafte i zemnog plina, a projekcije govore da će 2030. godine postati neto-izvoznik energije. Za takav razvoj događaja najviše je zaslužna revolucija u iskorištavanju škriljevca, u kojemu SAD nema ozbiljnog tehnološkog rivala s tolikom mogućnošću iskorištenja vlastitih rezervi. U konačnici, SAD posjeduje institucije koje su daleko odgovornije i imaju veći kapacitet od Kine, Indije i Rusije, malo veći od Francuske, dok Velika Britanija, Njemačka i Japan stoje nešto bolje. Mala i podijeljena vlada SAD-a ima loš učinak kada je u pitanju redistribucija bogatstva, ali to kompenzira poticanjem inovacija i poduzetništva, te magnetskom privlačnošću za tehnologiju, investicije i ljudski kapital iz ostatka svijeta. SAD definitivno nisu savršene, ali imaju najbolju perspektivu za kontinuirani rast i ogromnu startnu prednost u posjedovanju ekonomskih i vojnih resursa.

Zaključak: Pax Americana?

Beckley se na samom početku knjige preventivno ograđuje od nekoliko pogrešnih interpretacija njegovih nalaza. Prvo, hegemonija SAD nije zajamčena i neće trajati vječno. SAD dugoročno može podlegnuti štetnim efektima populizma ili plutokracije, utjecaju prirodnih katastrofa ili ograničavanju useljavanja talentiranih pojedinaca. Unipolarizam nije uklesan u kamen. Drugo, unipolarizam ne treba izjednačavati s američkom svemoći i prisutnošću u svakom kutku svijeta. SAD je ranjiv na izazove asimetričnog ratovanja i mekog uravnoteživanja. Uistinu, SAD ima daleko više neto resursa od svih rivala, ali da bi ih pretvorio u utjecaj, trebat će se oslanjati na suradnju sa saveznicima i regionalnim igračima. Treće, unipolarizam ne znači Pax Americanu u kojoj vlada vječni mir i blagostanje. On samo znači odsustvo hegemonskog rivaliteta kao jednog od glavnih uzroka međunarodnih sukoba kroz povijest, ali ne znači odustvo terorizma i sukoba niskog intenziteta. U konačnici, američki primat ne znači da je SAD superioran drugim nacijama u moralnom smislu i da je uvijek ‘blještavi grad na brdu’. SAD nije izniman, već je samo blagoslovljen iznimnim okolnostima koji sve samo ne garantiraju da će i dalje ostati svjetska sila broj jedan.

Nekoliko je scenarija koji bi mogli srušiti SAD s pijedestala od kojih Beckley izdvaja: kušnju ulaska u glupe ratove s malo istinskog strateškog uloga, osipanje nacionalnog jedinstva zbog odsustva jakog izvanjskog rivala te s time povezanu političku paralizu i izolacionizam koji bi SAD pretvorio u ‘globalnu silu bez globalnih interesa’. Erozija globalnih javnih dobara i tragedija zajedničkih resursa samo su neke od opasnosti potencijalnog američkog povlačenja.

 

Slika 6

Beckley nudi fantastičnu knjigu prepunu dubokih uvida. Jedina slabost knjige očituje se u zanemarivanju važnosti valutne moći o kojoj sam već detaljno pisao na ovome portalu u tekstu Monetarna hegemonija SAD-a i budućnost dolara. Ukoliko Trumpov protekcionizam ostane kontroliran i zaustavi bespotrebno podbadanje Europske unije, tada će značajno smanjiti inklinaciju europskih elita ka jačanju globalne uloge eura. Zapravo, euro je jedini ozbiljni monetarni rival američkog dolara u naredna dva desetljeća. Nasuprot tome, prema Eswaru Prasadu sa Sveučilišta Cornell uloga kineskog yuana nedvojbeno će rasti, ali neće biti ni približno u poziciji da zauzima ulogu eura, a kamoli američkog dolara. Slika 6 to najbolje ilustrira. Trumpova vanjska i ekonomska politika jest kaotična, ali od potonuća u kaos i bezidejnost nisu imuni ni američki rivali. Duhovita pučka predaja govori kako za preživljavanje od napada šumskog medvjeda nije potrebno biti brži od njega, već je samo potrebno nadtrčati svoje suputnike. Velika većina argumenata i podataka iznesenih u ovoj knjizi ukazuje na sposobnost SAD-a da to i učini.

Izvor: SWIFT, izračun autora