COVID retrospektiva: F.E.A.R. ili smije li strah biti instrument politike?

Edward Munch, Vrisak, 1893. Nacionalni muzej, Oslo, Norveška.

Ad
Ad

“Tijekom epidemije ebole u Zapadnoj Africi 2014. više je ljudi umrlo zbog prekida pružanja socijalnih usluga i ekonomskog kolapsa nego od samog virusa.” Ova rečenica je zapisana u UN-ovom dokumentu A UN Framework for Immediate Socio-economic response to COVID-19 iz travnja ove godine. A ako je zapisana u travnju, rečenica je bila poznata mnogo ranije, i to za ebolu, čija se procijenjena CFR, case fatility rate (omjer umrlih i potvrđeno zaraženih), kreće oko 50%. Pravi omjer umrlih i zaraženih je niži, kao i kod COVID-19, jer svi zaraženi nisu evidentirani, ponajviše zbog toga što se dio ljudi uopće ne razboli (asimptomatski slučajevi). Unatoč tome, ebola je mnogo opakija bolest od COVID-19, ali opet, već se u tom slučaju naučilo da je tvrdi lockdown upitan.

Jučer je objavljen tekst o brojanju umrlih od COVID-19 u Velikoj Britaniji. Broj je navodno precijenjen, jer tamo su svakoga tko je umro brojali kao da je umro od COVID-19 ako je i mjesecima ranije imao pozitivan test. Inače, Velika Britanija je sa 667 umrlih na milijun stanovnika prema ovom pokazatelju druga na svijetu (ako isključimo San Marino i Andoru, prva je Belgija s 845 gdje su brojali i one za koje se sumnjalo da su umrli od COVID-19). Postavlja se pitanje čemu uopće služe dnevne objave i usporedbe tako nepouzdanih i neusporedivih podataka.

Ovo nisu nove spoznaje. Prvi dio knjige Koronaekonomika: pet jahača apokalipse svjedoči o tome kako su laici od prvih dana pandemije mogli prepoznati upitnost učinaka tvrdog lockdowna, ogromne razlike između CFR-a i IFR-a, krajnju nepouzdanost statistika o broju zaraženih i umrlih, i mnoga druga upitna obilježja ovoga događaja koji je iz temelja potresao naše živote. Međutim, tada se o tome nije raspravljalo. Politika i Struka proglasile su kineski pristup lockdownu najboljim, bez obzira na posljedice i ulazne podatke.

Kliknite na sliku za više informacija o knjizi i narudžbi

Strah zbog premalo znanja o virusu i bolesti naizgled opravdava takvu odluku. Strah je logičan, nužan i inteligentan. Navodi na oprez u susretu s Nepoznatim. Strah čuva živote. Međutim, strah je pitanje ravnoteže. Koncept primjerenog straha objasnio sam u jednom ranijem tekstu, a ovdje me zanima nešto drugo: je li moguće da je netko odlučio odabrati strah, odnosno namjernu proizvodnju straha kao oslonac u borbi protiv COVID-19? Ako je odgovor potvrdan, može li se takav odabir politike opravdati „višim ciljevima“?

Prvo o jednoj ogradi koju moram istaknuti kako ovaj tekst ne bi bio krivo shvaćen. Pandemija je katapultirala razne teorije o globalnim zavjerama: 5G, Bill Gates, Četvrti svjetski biološki rat, vježba za dolazak super-virusa ili vanzemaljaca, sve su to priče iz maštovitoga arsenala s ruba. Uz svaku od tih priča u paketu ide i proizvodnja straha koju se zamišlja kao glavni instrument sračunate manipulacije koja je vođena iz nekog skrivenog „centra moći“. U ovom tekstu ne govorim o toj vrsti planiranog straha. Govorim o strahu koji se spontano širi, podjednako zahvaća široke slojeve građanstva i kreatore politike, pretvara se u spiralu, i na kraju dovodi do glavne teme ovoga teksta – svjesne odluke o korištenju (širenju) straha kao instrumenta politike.

Postoje tri uvjeta u kojima kreatori politike mogu donijeti odluku o strateškom korištenju straha: strah kada nema izbora, strah zbog nepovjerenja u ljude i strah iz interesa.

Širenje straha kada nema izbora

Ako o nekoj opasnoj pojavi malo znamo i/ili ako kreatori politike imaju skučene kapacitete (ili malo vremena) za prikupljanje informacija i učenje, može nastati situacija u kojoj nema izbora. Proizvodnja straha postaje najbolje rješenje. Čak i kada bi netko umjesto strateškog korištenja straha želio informirati i educirati ljude, ne bi imao čime to postići. Bolje je koristiti strah koji zajamčeno utječe na ljude.

U ožujku se činilo da se nalazimo u takvoj situaciji. I Struka je čvrsto stala uz lockdown kineskog tipa koji počiva na strahu. Malobrojni glasovi koji su propitivali takav odabir bili su ignorirani ili stigmatizirani. I sam sam neko vrijeme u ožujku mislio da je situacija takva da je strah bio prirodan odabir u svjetlu nedostatka informacija i znanja. Međutim, kao što pokazuje citat iz UN-ovog dokumenta s početka ovoga teksta, teza o nedostatku informacija i znanja ne stoji na čvrstim nogama. Prilično sam uvjeren da se u ožujku, uz uvažavanje svega što se o virusu i bolesti tada nije moglo znati, znalo ili trebalo znati mnogo više o rizicima čvrstog lockdowna i velikoj vjerojatnosti da je stopa umrlih višestruko niža od podataka koji su stizali iz Kine. Drugim riječima, nismo bili u situaciji u kojoj nismo mogli birati. Bili smo u jednoj od druge dvije situacije straha.

Širenje straha zbog nepovjerenja u ljude

Služenje strahom kao instrumentom politike može se opravdati ako se nekim drugim instrumentom (na primjer informiranjem i edukacijom) ne može postići željeni cilj javne politike. Procijeni se da nema dovoljno vremena, ili da ljudi nedovoljno reagiraju na informiranje i edukaciju. Zatim se taj problem odvagne u odnosu na jednim dijelom nepoznatu opasnost i donese se odluka o planskom širenju straha. Uz to pristane i Struka.

Malo straha i stresa navodno ne znači ništa, ako se na drugoj strani vage nalaze ljudski životi. U ovom scenariju, strah je instrument u rukama humanističkoga poriva – čuvanja života. Čak i teški znanstveni promašaji, kao što su procjene o deset, dvadeset ili osamdeset tisuća umrlih u Hrvatskoj ako se ne provede čvrsti lockdown, imaju opravdanje ako je cilj spašavanje ljudskih života.

Ova lijepa priča drži vodu ako strah i stres također ne ubijaju ljude (što je upitno) i ako čvrsti lockdown posredno ne ubija ljude (što je posve upitno). Upitnost ovih postavki raspravljena je u prvoj polovici knjige Koronaekonomika gdje se obrazlaže teza izvedene iz liberalne ideje o jednakosti ljudi u smislu prava na život. Teza kaže da se javne politike moraju oblikovati tako da se ljude jednako štiti, bez obzira od koje su bolesti ugroženi i jesu li ugroženi danas ili sutra. Takva je perspektiva izgubljena u prvoj fazi krize. U početku pandemije strah je odabran kao politički instrument jer se nije vjerovalo u informacije, učenje i sposobnost ljudi da se prilagođavaju samostalno procjenjujući opasnost. I jer su se – namjerno ili nenamjerno – jedni ljudski životi (oboljeli od COVID-a) pretpostavili drugima (oboljeli od drugih bolesti, nezaposleni, općenito ljudi čije zdravlje strada u strahu i stresu).


Ian Brown: F.E.A.R.


Širenje straha iz interesa

Kreatori politike i regulatori u raznim oblastima često polaze od aksioma da znaju bolje od drugih ljudi koji su uključeni u spontane procese. Na primjer, supervizori banaka vjeruju da bolje procjenjuju (dugoročne) rizike od bankara. Agencije za zrakoplovstvo misle da znaju bolje od aviokompanija. Takva vjerovanja nisu posve bez osnove. Niz povijesnih kriza i katastrofalnih događaja govori tome u prilog. S druge strane, kreatori politike i regulatori dobro znaju da se s regulacijom lako pretjera. No, oni nalaze opravdanje u uvjerenju da, ako griješimo, bolje je da griješimo na sigurnu stranu. U slučaju zrakoplovstva i javnog zdravstva, pogreška u sigurnu stranu još uvijek znači da spašavamo ljudske živote, samo je društvena cijena takve strategije malo veća. No “malo veće” znači prihvatljivo.

Ta logika može opravdati korištenje straha kao instrumenta politike. Strah je pogonsko gorivo pogrešaka u sigurniju stranu. Međutim, ova postavka drži vodu samo dok troškovi pretjerivanja ne prevagnu nad koristima.

Teško je unaprijed znati gdje leži fina linija primjerenog straha koja razdvaja područja opravdanog i neopravdanog straha. U teoriji je lako znati da takva linija postoji, no prava je umjetnost pronaći ju u praksi. Praksom dominiraju interesi. Interes može biti da se pokažu i dokažu dobre namjere, ili da se dokaže kako je netko ranije bio u pravu i odgovorno djelovao. Zbog toga ljudi koji su uronjeni u odlučivanje na temelju doktrine o komotnoj pogrešci u sigurnu stranu teško mogu objektivno procijeniti realne gubitke koji nastaju zbog primjene takve strategije.

Strah i pet jahača apokalipse

Analiza, propitivanje (kritika), informiranje i učenje jedini su instrumenti koji mogu pomoći u pronalaženju fine linije primjerenog straha. Zbog toga je u Koronaekonomici bilo važno identificirati pet jahača apokalipse: tiskanje novca kao rješenje izazvanih ekonomskih problema, samodostatnost kao rješenje za organizaciju proizvodnje u uvjetima pandemije, kompromitacija EU kao putokaz za okretanje od međunarodne trgovine i integracija, država-majka kao opravdanje za zanemarivanje privatnog sektora, i kraj demokracije kao opravdanje za napuštanje liberalnih pristupa radi navodne efikasnosti autoritarnih režima u borbi protiv pandemije. Svih pet jahača proizvod su pretjeranog straha. Moguće posljedice takvih ideja, koje poznajemo iz povijesti, živi su dokaz protiv komotnog prihvaćanja pogrešaka u sigurnu stranu.

Demokracija, shvaćena kao sloboda govora, rasprave i kritike, kolikogod bila zamorna zbog otvaranja javnog prostora za sve vrste idiotizma, jedini je instrument koji može dugoročno osigurati identifikaciju i odbacivanje svih vrsta jahača apokalipse. Ona u tome ne uspijeva uvijek. Ponekad iznjedri skupe eksperimente. Međutim, iz povijesti smo naučili da je cijena loših ideja i eksperimenata rasla samo onda kada je sama demokracija bila suspendirana. To se događalo nakon što je upravo demokracija iznjedrila historijske pogreške poput fašizma i nacizma. A temeljno opravdanje i pogonsko gorivo za takve suspenzije demokracije bio je – pretjeran strah.

Strah nas prožima, okružuje, muči. Pokreće burne somatske reakcije u organizmu. Strah je i prije pandemije bio pogonsko gorivo politike: strahovi od nezaposlenosti, siromaštva, drugačijih, migranata, klimatskih promjena, financijskih kriza i sto drugih čuda, oblikovali su civilizaciju u kojoj živimo. Ona je danas, izgleda, stigla do stupnja razvoja kada se nalazi pred jednim od temeljnih izazova: kako da kolektivno, kao društvo, naučimo kontrolirati strah u smislu pronalaženja one fine linije primjerenog straha koja podjednako isključuje ignorantski optimizam kao i doktrinu komotnih pogrešaka u sigurnu stranu. Očito je kako moramo naučiti da se što bolje uravnotežimo.