Crni petak, hibridno djelovanje i neverending Brexit: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Ilustracija: Elena Schweitzer / Dreamstime

Kad sam bio mali, a bilo je to davno u prošlome stoljeću, za Noć vještica nismo znali. Onda su došli američki filmovi i pao je Berlinski zid. Danas nekim novim klincima te probušene bundeve nešto znače.

Crni petak

Isto se tako, niotkuda, pojavio Crni petak – dan kada trgovci popustima vabe potrošače ne bi li u jedinstvenom socijalnom eksperimentu ustanovili što ćemo najviše tražiti za predstojećih blagdanskih kupovina. Rado u tome sudjelujemo, kao što se vidjelo prošloga petka.

Nad time se snebiva još samo pokoji sociolog lijeve provenijencije. Odavno su prošla vremena kad su se uzbuđeni TV voditelji svakoga prosinca javljali iz prepunih, tada novih šoping-centara, licemjerno zdvajajući nad hordama novih peglača kartica.

Danas, pomireni s tim novim užicima ili tek navikama ljudi, komentatori s TV ekrana i portala stvaraju mainstream vijesti u kojima je glavno pitanje ono o procjeni rasta prosinačke potrošnje: 12,5 miijardi kuna bit će, kažu, a to je 4% više nego prošle godine.

I takve procjene su povod za dezinformiranje javnosti. Na jednome TV dnevniku rekli su da će se ove godine potrošiti više, jer je turizam «napunio blagajne». Daleko od toga da turizam nije važan, ali postoje i drugi jednako važni izvori gospodarskoga rasta. Robni izvoz raste brže od prihoda od turizma već dulje vrijeme. Stoga se jednako tako moglo reći da će se ove godine potrošiti više jer su naši izvoznici roba napunili svoje blagajne.

No to se ne spominje. Hrvati su opčinjeni turizmom. U ovo gluho doba godine nestrpljivo čekamo tople dane i reportere koji zapeti kao lovci na čeki čekaju na naplatnim kućicama autocesta, zatvarajući tako naš sudbinski sezonski krug.

Drugi primjer: neka lijepo odjevena gospođa iz Hrvatske gospodarske komore je u kontekstu Crnoga petka napomenula da se životni standard podiže tako što se kupuje domaće. To je, naravno, posve pogrešno. Životni standard se podiže tako da se kupuje ono što nam doista treba, uz najbolji odnos cijene i kvalitete.

Ako kupci kupuju lošije i skuplje jer je domaće, životni standard bit će niži za većinu ljudi. No, to se ne spominje. Hrvati su, osim autocestama i turizmom, opčinjeni i ekonomskim nacionalizmom. Barem kada je priča u pitanju. S novčanikom ipak postupaju malo racionalnije.

Hibridno medijsko djelovanje

Izjave oko Crnoga petka spadaju u skupinu benignih dezinformacija. Postoje i maligne dezinformacije.

Premijer je u petak boravio u Bruxellesu. Tamo se održao sastanak Istočnoga partnerstva, foruma koji okuplja države članice EU, Armeniju, Azerbejdžan, Moldaviju, Bjelorusiju, Gruziju i Ukrajinu. To su zemlje iz zone ruskoga utjecaja. I baš tamo, kaže premijer, najviše se pričalo o hibridnome medijskom djelovanju:

«Pogledajte temu današnjeg sastanka, glavna tema sastanka Istočnog partnerstva je hibridno medijsko djelovanje. Pogledate reference na brojne izbore, referendume koji su održani u Europi. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio toga procesa.”, rekao je Plenković.

Reći nešto nejasno, što naizgled zvuči mudro, državnički, odgovorno, a opet, možda i nije takvo, otvara vrata raznim tumačenjima. Nije bilo uglednoga političkog i sigurnosnog analitičara koji prošloga tjedna nije pokušao protumačiti premijerovu nejasnu izjavu.

Čulo se sve – od onih koji su u poruci iščitali odgovorno upozorenje da Rusija putem medija i društvenih mreža danas bitno utječe na javno mnijenje i političke procese u EU (kako neće u EU kad su, izgleda, napravili politički rašomon u Americi), do onih koji su u poruci iščitali plašenje ljudi žutim vragovima i predtekst za političku cenzuru.

Teško je dokučiti istinu. To je pouzdan znak da ni glavni akteri nisu sigurni u nju. U toj postmodernističkoj informacijskoj kaši gotovo je nemoguće razlikovati dobre i loše momke. To je možda znak da su ovi drugi uspjeli. Ali, tko su oni? Poznavajući stavove našeg premijera, oni su – Rusi. Osiguravaju i šire svoj politički utjecaj kroz medije i utjecaj na političke procese u cijeloj EU. Naročito im je stalo oslabjeti sve što ide u pravcu jačanja temeljnih vrijednosti i institucija EU i NATO.

To baš i nije neka vijest – godinama to znamo. Zbog toga je problematično ako se nejasno (hibridno?) govori o hibridnom medijskom djelovanju. Jer, ako će se svako propitivanje i kritika institucija EU i NATO-a sumnjičiti kao plod hibridnog medijskog djelovanja (rata?), istim tim institucijama i organizacijama oduzet će se njihov demokratski temelj iz kojega velikim dijelom crpe legitimitet i snagu.

Nejasan politički govor donosi sumnjičenje i nesigurnost umjesto rasprave. Bez čvrstoga sidra, bez  autoriteta s pokrićem, sve postaje moguće. Je li takva nova sveopća (informacijska) nesigurnost normalno i trajno stanje stvari na koje se valja naviknuti? Je li riječ o odrazu neke dublje tektonske promjene u društvu i geopolitičkim odnosima, ili je oduvijek bilo tako?

Gdje su se izgubili socijaldemokrati?

Eto, i taj neuspjeh Nijemaca u sastavljanju koalicijske vlade od prošloga tjedna: što to zapravo znači, što se time najavljuje?

«Jamajka» koalicija (prema bojama jamajkanske zastave: crno – CDU/CSU Angele Merkel, žuto – liberali, FDP te zeleni) od početka je izgledala nategnuto, neprirodno. Ipak, vjerovalo se da je odustajanje crvenih (SPD-a Matina Schulza) od velike koalicije dovoljna prijetnja koja će natjerati crno-žutu-zelenu trojku na sastavljanje vlade. Ujedinila ih je želja da se izbjegne uključivanje radikalno desnog AfD-a u pregovore u sastavljanju vlade.

Međutim, pokazalo se da su razlike prevelike. Liberali su iskočili s tračnica pregovora. Ne mogu izaći biračima pred oči s potpisom sporazuma koji bi udovoljio zahtjevima zelenih. Kritičari su navalili na liberale zbog njihove navodne neodgovornosti. Nekako se uvijek više krivim doima onaj koji kaže ne od onoga koji pritišće u smjeru da. FDP-u pada rejting.

Međutim, pravo pitanje glasi zašto su socijaldemokrati iz SPD-a odbacili mogućnost nastavka velike koalicije s Merkeličinim CDU/CSU u kojoj su bili od izbora 2013.? Pitanje je posebno na mjestu ako se ima na umu njemačka politička tradicija. I prva Merkeličina vlada 2005. bila je velika koalicija, a i ranije je zabilježena jedna 1966.-1969. te nekoliko njih za Weimarske republike (1919.-1933.).

Odluka SPD-a o odustajanju od velike koalicije čini se logičnom u svjetlu činjenice da su sa svega 20,5% osvojenih glasova na rujanskim izborima za Bundestag zabilježili povijesno najslabiji rezultat. Socijaldemokrati misle da je tome kumovalo sudjelovanje u velikim koalicijama. Na trenutak su se ponadali da će im time out od dijeljenja vlasti s kršćanskim demokratima omogućiti da osmisle novi politički identitet – politike i prateću naraciju koji će pomoći u postizanju uspjeha na nekim sljedećim izborima. Pri tome se nisu previše zagledali u vlastito dvorište i pitali nije li u temeljima nešto pogrešno postavljeno u njihovom programu i nastupu?

Europski socijaldemokrati su baš kao i ovi naši, u potrazi za novim političkim identitetom. U nedostatku inventivnih rješenja nastavili su robovati starim misaonim shemama. One se uglavnom svode na sukob rada i kapitala i pitanja nejednakosti u raspodjeli dohotka te oporezivanja.

Jedan od najupečatljivijih momenata njemačke izborne kampanje bio je Schulzov napad na Siemens zbog odluke uprave kompanije da smanji broj radnih mjesta. Jeva dočekavrši prigodu za revanš, predsjednik uprave Siemensa sada je vratio lideru SPD-a Schulzu, označivši odbijanje velike koalicije s Merkel neodgovornim, nedržavničkim potezom.

Donedavno je takvo prepucavanje korporativne i političke Njemačke bilo nezamislivo. No vremena se mijenjaju. Dobrim dijelom zbog neinventivnosti potonje, političke Njemačke – zbog njene nesposobnosti da ponudi suvisao odgovor na društvene promjene.

Na kraju, najnovije informacije govore o tome da bi se SPD mogao vratiti za pregovarački stol radi dogovora oko nove velike koalicije. Ako pregovori uspiju, hoće li se ona zvati Siemens koalicija, kao svojevrsna poruga iznevjerenim najavama socijaldemokrata iz njihove kravat-borbe protiv velikih korporacija?

Neverending Brexit

Brljanje takozvanih mainstream političkih stranaka nije nigdje tako jasno došlo do izražaja kao u Velikoj Britaniji. Petljanje konzervativaca bilo je, i još uvijek je, više nego očito. No petljanje laburista ostalo je skriveno u političkoj pozadini.

Podsjetimo: sam referendum o Brexitu nastao je kao posljedica sukoba unutar vladajućih konzervativaca u Cameronovo vrijeme. Cameron je bio uvjeren da referendum neće proći pa ga je raspisao s ciljem da porazi sve jače unutarstranačke oponente poput osebujnog Borisa Johnsona. Zbog toga je ishod Brexita zatekao sve nespremne – sve je bilo zamišljeno kao unutarstranačka igra!

Uskoro će godina i pol od referenduma o Brexitu. U međuvremenu se premijerka May, koja je naslijedila Brexitom nokautiranog Camerona, jedva provukla na prijevremenim izborima na kojima je naumila odnijeti veliku pobjedu. Umjesto pobjede koja bi joj omogućila unutarstranački mir i suvislo vođenje pregovora s EU, dobila je još trusniji politički teren na kojem jedva uspijeva držati ravnotežu.

Nastavljena su unutarstranačka prepucavanja. Kako se radi o vladajućima, to su ujedno prepucavanja unutar vlade (jer konzervativci su i dalje zapravo podijeljeni oko Brexita, pa samim time i oko pregovora o Brexitu s EU). Tako uopće nije jasno što Velika Britanija zapravo želi i kakve su joj pozicije u pregovorima. Glavni EU pregovarač Barnier prošlog im je tjedna dao još deset dana da se zbroje. Jedino u čemu je May u govorima uvjerljiva su napadi na Ruse, što je još jedna ilustracija tanke linije razdvajanja između opravdane ljutnje na drugu državu koja se petlja gdje joj mjesta nema i pronalaženja uvijek istog Pedra i za stvari za koje Pedro ne može biti odgovoran.

Najzanimljivije je da britanske ljevice (laburista) u toj priči gotovo pa i nema. Ni prije ni poslije referenduma. Oni statiraju u za sada najvažnijoj povijesnoj drami Velike Britanije u XXI stoljeću. Naizgled mudro čekaju da im pečen golub padne u krilo. No ako se sjetimo nedavnog potopa ljevice s Hollandeom u Francuskoj, pa i ovoga što se događa s našim SDP-om, očito je da europskoj ljevici u okviru općeg trenda brljanja glavnih stranaka pripada posebno mjesto koje zaslužuje komentar.

Problem lijevoga centra nije osobito vidljiv u Velikoj Britaniji jer ih od 2010. tamo nema na vlasti. Ali da su na vlasti, itekako bi se vidjelo da malo ispolirani stari lenjinist Jeremy Corbyn nema prave odgovore za današnje biračko tijelo. Stare i mlake marksističke priče samo dodatno otvaraju vrata raznim populističkim pokretima s lijeva i desna, koji nude površniju i glasniju retoriku bližu bilu širega biračkog tijela. Tako se samo nabrijava glasnoća, bez ozbiljnoga sadržaja.

Anti-imigrantske i protu-globalizacijske nacionalističke ideje dijelu razočarane političke publike mogu se činiti kao podloga za nekakva rješenja ili kao tek dobrodošao motiv za provjetravanje ustajalog zraka u zatvorenim sobama političkog establišmenta. I to nosi svoje nemale probleme, jer se uglavnom radi o ispraznom ničem, galami koja se ne da pretočiti u suvislu politiku. Ali, to nije tema ove nedjelje. Tema je taj ispražnjeni prostor političke naracije koji ostaje širom otvoren nakon što omiljene teme europske ljevice – sukob rada i kapitala i nejednakosti – upale lampice tek kod ostarjelih tinejdžera koji su pred 50-tak godina na zidovima držali postere Che Guevare. Pucanj u prazno, makni se druže stari, jer dolaze novi strijelci koji imaju radikalnija rješenja kad su u pitanju institucije liberalne demokracije. Ostarjeli lenjinisti su ih onako, malo nevoljko, u zadnjih 30-40 godina prihvatili, pa sada dolaze neki novi klinci koji bi ih razbucavali.

Dakle, pitanje svih pitanja, koje na kraju ne samo ovoga tjedna ostaje otvoreno, glasi: je li sve ovo plod hibridnog medijskog djelovanja, ili se ipak radi o rezultatu dramatičnog nerazmjera ponude i potražnje na tržištu političkih ideja na Zapadu, što obilježava ovo naše vrijeme?