Doing Business unazad i o otpornicima koji sprječavaju napredak na listi

Ilustracija: Siloto / Dreamstime

Ususret skoroj objavi novog rangiranja na globalnoj ljestvici Doing Business: što bi moglo utjecati na novi ranking, zašto presporo napredujemo iako pomalo napredujemo u dugom roku, što bi se još moglo napraviti da Hrvatska raste na listi 2020. i 2021. i zašto veliki problem leži u Bandićevoj administraciji

Najpoznatnija i najmjerljivija svjetska metodologija koja govori o ključnim segmentima poslovne klime je Doing Business izvješće Svjetske banke. Kako je Hrvatska u prošlosti stajala na tim ljestvicama, gdje je sada i kako bi se mogla na njoj kretati u budućnosti?

Prije nešto više od 10 godina, točnije prema Doing Business 2006., Hrvatska je bila 134. u svijetu. Estonija je već tada bila 17. Latvija 31. a Slovačka 34. Ako ćemo gledati po tome, Doing Business ima veliku prediktivnu moć. Hrvatska je u tih 12 godina relativno brzo zaostajala za spomenutim zemljama.

S druge strane, prema Doing Business 2018. (koje se odnosilo na regulatorne promjene za razdoblje do 1. lipnja 2017. – Doing Business se objavljuje unaprijed), Hrvatska je bila 51. u svijetu. Godinu prije je Hrvatska bila na 43. mjestu (što je pad u rankingu jer su drugi napredovali, dok se sam skor nije pogoršao).

Što za Hrvatsku znači to 51. mjesto? Svakako određeni napredak za preko 80 mjesta u 10 godina, iako se (manji) dio tog napretka objašnjava i metodološkim promjenama koje su u međuvremenu stupile na snagu. Ipak, taj napredak nije bio dovoljno ambiciozan kao u slučaju baltičkih zemalja, Poljske i još nekih. Uz malo dobre volje i malo manje političke autističnosti, Hrvatska je u nekoliko segmenata već mogla biti u TOP30, u društvu Poljske i drugih zemalja Nove Europe.

U međuvremenu, dakle, Hrvatska jest napredovala, ali su drugi napredovali brže. Konkretno, ostvaren je napredak na mjesto na kojemu je Poljska bila prije okvirno 10 godina (ta zemlja je trenutno u TOP30 na svijetu, gdje Hrvatska tek treba doći). Također, Hrvatska se prema posljednjem izvješću nalazi u društvu razvijene Belgije (koja je prije više od 10 godina bila 18.), start-up Izraela, ekonomski slobodnog Čilea, bogatog Luksemburga i investicijskog raja Bahreina (koji su bili ponešto iza nje), a o rapidno rastućoj Kini da ne govorimo. Možda je to utjeha ako se držimo ove metodologije koja ionako ne daje cjelovitu sliku faktora rasta.

Vezano uz napredak sa 134. na 51. mjesto u 12 godina, treba reći da je određeni broj regulatornih reformi u pojedinim propisima i procedurama doveo do poboljšanja poslovne klime. Više o tome u nastavku. Istovremeno je gotovo cijelo vrijeme (sve do 2017.) izostajala sustavna institucionalna volja za cjelovitu i dubinsku regulatornu reformu koja bi prema navedenoj metodologiji značila promjenu institucija, propisa i procedura registracije u pravosuđu, poreznoj administraciji (i prikupljanju ne-poreznih nameta) i izdavanju građevinskih dozvola (od strane zagrebačke administracije, jer se mjerenje provodi prema regulatornim standardima u glavnom gradu).

Kako bi Hrvatska ušla u TOP30 zemalja u svijetu, potrebno je nekoliko regulatornih reformi. Provedba nekih je u tijeku i efekti tih promjena bi trebali biti zabilježeni 2020. ili do 2021. godine (uzimajući u obzir vremenski odmak izvješća i nužnu praktičnu provjeru). U nastavku ćemo pregledati regulatorne reforme koje su u toku i koje bi mogle utjecati na Doing Business rang koji će uskoro biti objavljen, a zatim ćemo dati pregled reformi koje bi se mogle napraviti da dođe do napretka u sljedeće dvije godine.

Što bi moglo utjecati na skori novi Doing Business

Regulatorne reforme koje su trenutno u provedbi – primjeri prema metodologiji koji će biti zabilježeni do 2020. ili 2021. godine – su sljedeće:

  1. Uvodi se objedinjeni (one-stop-shop) sustav za online pokretanje poslovanja u 1 koraku (eventualno 2) u kraćem roku trajanja (cca 1-3 dana). Prije više od 10 godina Hrvatska je imala 13 koraka u preko mjesec dana, kako bi pala na 8 te manje od mjesec dana potrebnih za pokretanje poduzeća prema posljednjem izvješću. U praksi će biti važno standardizirati cijeli proces, pogotovo da sudovi odustanu od neopravdanih odbijanja željenih imena društava te da sve banke odustanu od traženja pečata kod otvaranja računa novih firmi.
  2. Nastavlja se smanjenje broja procedura za građevinsku dozvolu (kojih je prije više od 10 godina i nakon zakonske promjene bilo 28, sada su 22). Država uz već uvedenu e-Građevinsku nastavlja uvoditi nova pojednostavljenja, no izazov će biti i na Gradu Zagrebu gdje se provodi mjerenje svih parametara dodjele građevinskih dozvola, o čemu više detalja dalje u tekstu.
  3. Biti će zabilježena i određena smanjenja vezano uz plaćanja poreza (rasterećenja kroz poreze na dohodak, dobit i promet nekretnina, HGK oslobođenje za osnivače prve godine), kao i digitalizacija poreznih procedura koja bi trebala skratiti broj sati poreznih plaćanja. U okviru nekih parafiskalnih smanjenja moguće je vidjeti i rasterećenje zbog ukidanja plaćanja naknade za šume malim poduzetnicima do 3 milijuna kuna prihoda, što se svakako znači olakšanje pokretanja poslovanja. Naknade za turizam će se (ali tek od 2020.) osloboditi neke uslužne djelatnosti, pa je stvar metodologije kako će istu tretirati).
  4. Možda će se vidjeti i ubrzanje stečajnih postupaka, registracije vlasništva i priključenja na struju. Ipak, navedene segmente tek treba provjeriti. Prva dva ovise o trgovačkim sudovima, a treći o HEP-u, a svo troje ovise o području Grada Zagreba.

Što bi se moglo napraviti za uspon na listi u naredne dvije godine

Ako se odmah krene u cjelovitu provedbu, skor za 2020. i 2021. mogao bi se popraviti u sljedećim područjima:

  1. Važan izazov bit će smanjiti (konkretno u Gradu Zagrebu) iznos komunalnog i vodnog doprinosa zbog smanjenja troška građevinske dozvole. Prema nekim procjenama, taj trošak je preko 20 puta veći nego u Varšavi (što je dovoljno za alarm).
  2. Trebalo bi smanjiti trošak stečaja u koji ulaze naknade odvjetnicima i bilježnicima odnosno sudske pristojbe te dodatno ubrzati trgovačke sudove kod stečaja. Likvidacija je također skup a nekad i dugotrajan postupak, pogotovo za start-up zajednicu koja očekuje bolji svijet u kojem će se firme lako paliti i gasiti. Sve drugo su relikti birokracije socijalizma, kontinentalne Europe i zastarjelih predodžbi u okviru dijela pravničke struke.
  3. HEP bi trebao barem 50% smanjiti trošak priključenja na struju.
  4. HGK i HRT bi se mogli plaćati jednom godišnje umjesto svaki mjesec, a pristojbe smanjiti ili ukinuti, kako bi se broj obaveznih plaćanja za oboje smanjio s 24 na 2, a najbolje na nulu. Činjenica jest da novoosnovane tvrtke ne plaćaju HGK prvu godinu, dok je sve ostalo pitanje odmjeravanja korisnosti po načelu „vrijednost za novac“.

Navedena otvorena pitanja zvuče jednostavno ukoliko postoji dovoljno volje kod trenutih otpornika, a to su redom: zagrebački birokrati, trgovački sud, odvjetnici, bilježnici, HEP, HGK i HRT.

Osim toga, provedene su ili se provode regulatorne reforme – administrativna rasterećenja – u dijelu liberalizacije tržišta usluga u raznim područjima koja sada neće biti zabilježena jer Doing Business mjeri svega 10 područja poslovne klime.

Najveći problem Hrvatske je Grad Zagreb, jer je Doing Business tako postavljen da se mjerenja provode prema regulatornim standardima glavnog grada. Primjerice, izdavanje građevinske dozvole je prosječno sporije nego u Varaždinu i nekim drugim mjestima sjeverne Hrvatske. Prema tome, propisi se mogu mijenjati i poboljšavati, ali neki rezultati će uvijek ovisiti o funkcioniranju lokalne administracije.

Zaključno

Zaključci nisu tako jednostavni kao što se to oblično čini. Doing Business je priča za sebe koju treba dubinski shvatiti, kao što treba do kraja proniknuti u dotrajale procese koji se mijenjaju unatoč otpornicima ili pak ne mijenjaju baš zbog njih. U svakom slučaju, cilj da Hrvatska do 2020. uđe u TOP30 je realan, ali uz nastavak i ubrzanje započete regulatorne reforme.