Ekonomske i političke slobode idu ruku pod ruku

Foto: Flynt / Dreamstime - političke i ekonomske slobode dio su iste slagalice

U Hrvatskoj se pitanja političkih sloboda često odvajaju od pitanja ekonomskih sloboda. Međutim, riječ je o dvije strane iste stvari. U liberalnoj političkoj misli i ekonomskoj teoriji, kao i brojnim istraživanjima pokazuje se da povećanje ekonomskih i političkih sloboda idu ruku pod ruku. Usporedba 149 država to dokazuje.

Tekst je objavljen i u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista 4.10.

U Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) često se smatra da je ekonomski liberalizam dio desnog svjetonazora. Ponekad ga svrstavaju krajnje desno. Ide se dotle da se tvrdi kako je diktatura optimalan oblik političke vladavine za povećanje ekonomskih sloboda.

Te tvrdnje mnogo češće dolaze iz redova kritičara ekonomskog liberalizma nego od ekonomskih liberala. Čim netko zagovara, recimo, niže poreze i manju i efikasniju javnu administraciju, lako se pomisli da samo «čvrsta ruka» može smanjiti državne rashode i poreze.

Na tom tragu, novinar Jutarnjeg lista Marko Biočina u tekstu od 3.10. postavlja pitanje želimo li gospodarstvo kao Singapur – u zemlji bez demokracije, slobodnih medija i mnogih ljudskih sloboda. Sugerira da postoji mogućnost izbora takvog «razvojnog modela», kao da je taj izbor relevantan za Hrvatsku danas. To jest, kao da postoji netko tko zagovara više ekonomskih i manje političkih sloboda.

Takav je pristup promašen iz tri razloga. Singapur je iznimka, nikada nije bio slobodna zemlja i u našem civilizacijskom krugu ekonomske i političke slobode idu ruku pod ruku.

  1. O pravilnostima se ne može zaključivati na temelju iznimki

Singapur spada među mali broj historijskih iznimki koje imaju visok stupanj ekonomskih i nizak stupanj političkih sloboda. To se vidi na slici. Svaka točka predstavlja jednu zemlju čiji je položaj određen indeksom ekonomskih sloboda Fraser instituta (os x) i indeksom glasa i odgovornosti Svjetske banke (os y). Ljudi u zemljama s većim stupnjem ekonomskih sloboda u prosjeku uživaju veće političke slobode.

Indeks glasa i odgovornosti (engl. voice and accountability) mjeri percepciju građana o tome mogu li i kako sudjelovati u izboru svojih političkih predstavnika te njihovu percepeciju o slobodi izražavanja, udruživanja i organiziranja te slobodi medija. Očito je da veće ekonomske slobode ne zahtijevaju čvrstu ruku, nego upravo suprotno – u najvećem broju slučajeva idu ruku pod ruku s političkim slobodama. Singapur (zeleni krug) desno je rijetka, rijetka iznimka.

  1. Singapur nikada nije bio slobodna zemlja

Singapur (zeleni krug desno) nije doputovao u taj dio grafikona gdje su ekonomske slobode niže tako što je pao odozgo (recimo iz pozicije crvenog kruga koji označava Hrvatsku). Singapur nije bio prvo politički slobodan, pa da je zbog ekonomske liberalizacije postao politički neslobodan. Singapur je oduvijek politički neslobodna zemlja i jedina je takva zemlja u prikazanom skupu država koja je uspjela postići visok stupanj ekonomskih sloboda. Totalna iznimka. Treba se zapitati koliko bi Singapur bio bolja zemlja za život da ima više političkih sloboda, a ne kolika je opasnost da Hrvatska postane kao Singapur ako poveća ekonomske slobode.

Ako razmišljamo o putanji razvoja države označene crvenim krugom na slici (Hrvatska), moramo se pitati kako usporedo povećavati ekonomske i političke slobode u smislu boljeg nadzora političara, još veće slobode izražavanja, udruživanja i slobode medija. Hrvatska se treba kretati desno gore, prema sjeveroistoku grafikona i ne treba se plašiti bauka ekonomskog liberalizma zbog neke njegove izmišljene veze s diktaturom.

  1. Znamo uzročno-posljedične mehanizme

Ovo nije tek puki empirijski rezultat, korelacija. U društvenim znanostima prilično su dobro identificirani mehanizmi koji pokazuju kako se u liberalnoj demokraciji ostvaruje sprega ekonomskog i političkog liberalizma. O tome sam pisao ovdje: «Liberalni postulat je institucionalna depersonalizacija – ništa se ne podređuje onome u vrhu koji ima moć. Onaj u vrhu prvenstveno ima dužnost, a ljudi imaju pravo ravnopravnog pristupa institucijama i nadzora onih koji imaju moć. To se odnosi na temeljna prava – od zaštite osobnog integriteta, imovine, sigurnosti i prava na zaštitu pred sudovima, do jednakosti odnosno ravnopravnosti u pristupu javnim institucijama i informacijama.  Liberalizam stoga nema nikakve veze s ortačkim kapitalizmom (kojeg mnogi, posve pogrešno, identificiraju s neoliberalizmom). Liberalizam isključuje korupciju i pogodovanje koji hrane ortački kapitalizam. Na takvim liberalnim institucionalnim zasadama cvate razvoj, jer iz njih ne niče apstraktno i spontano tržište, već tržište na kojem se akteri ravnopravno natječu na bazi prava ulaska na tržište i prava na informacije”

Ovo je, naravno, prilično pojednostavljeno. Stvari su mnogo teže, osobito u praksi. Nema mnogo gotovih recepata. No, principi se znaju i otkrivaju se kao na slici. Zbog toga Hrvatska može zaboraviti Singapur kad se govori o ekonomskom liberalizmu i za uzore uzeti zemlje koje su i ekonomski i politički slobodnije: Švicarsku, Njemačku, Irsku, U.K., SAD, Estoniju, Kanadu, Litvu, Dansku, Finsku, Nizozemsku, Austriju, Švedsku i tako dalje. Sve te inače raznolike zemlje počivaju na zasadama ekonomskog jednako kao i političkog liberalizma, jer oni su neodvojivi.

Treba li uopće podsjećati da je to civilizacijski krug kojem pripadamo i s kojim smo udruženi u različitim asocijacijama s ciljem da posudimo nešto od njihovog institucionalnog iskustva i kulture njihovog demokratskog života? Osim toga, za sada u Europi nije zabilježeno da neka zemlja padne u pogledu političkih sloboda s razine na kojoj je Hrvatska na razinu na kojoj je Singapur.

Naravno, to ne znači da se to ne može dogoditi. Liberalna demokracija je osjetljiva biljka. Treba stalno biti na oprezu. Viktor Orban je u Mađarskoj odustao od daljnjeg povećanja i ekonomskih i političkih sloboda, a na istom je tragu Kaczynski u Poljskoj (on nije na vlasti još ni dvije godine). No, prerano je za zaključke o rezultatima njihovih politika. Osim toga, Mađarska je do Orbana postigla zavidan stupanj političkih sloboda i one se u ovih nekoliko godina nisu u potpunosti urušile. Jedino je sigurno da je životni standard građana unazad nekoliko godina brže rastao u ekonomski slobodnijim zemljama srednje i istočne Europe kao što su države Baltika ili Češka, nego u Mađarskoj.

Prema tome, naizgled savjesno upozoravanje da se ekonomske slobode ne bi smjele uvoditi kroz diktaturu kao u Singapuru zapravo je podvala samoj ideji ekonomskih sloboda – mutna sugestija da u njima ima nešto opasno, ne-demokratsko.

Na razini ideja važne su dvije stvari. Prvo, treba shvatiti da naša demokratska sloboda (liberalna demokracija) još uvijek nije razvijena. Hrvatska mora povećati političke slobode (crveni krug na slici mora putovati prema gore). Drugo, Hrvatska mora povećati ekonomske slobode (crveni krug na slici mora putovati u desno). To nisu suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, oni su kompatibilni. Na stupnju razvoja na kojem se nalazimo vrlo su vjerojatno i međusobno uvjetovani: nema povećanja političkih bez povećanja ekonomskih sloboda, a vrijedi i obratno.