Ekonomske i političke slobode su na istoj strani

Objavljeno

Foto: Johan Elzenga / Dreamstime

Šonje je u jedan tekst sažeo svoja dosadašnja razmatranja o odnosu ekonomskih i političkih sloboda. I jedne i druge slobode se povećavaju kroz pokušaje i pogreške, ali uz što manje strasti, ideoloških sukoba i što više pragmatičnog traženja dobrih razloga za rješavanje ekonomskih problema. Tako su danas razvijene zemlje napredovale kroz pralelno širenje ekonomskih i političkih sloboda, pa možda još nije kasno za Hrvatsku da pokuša ponoviti taj razvojni put.

Pročitajte i u novom broju Expressa

 

U tekstu o (de)regulaciji objavljenom krajem prošlog tjedna pokušao sam pokazati da su ideološka sukobljavanja zagovornika slobodnog tržišta i državne intervencije uglavnom posve beskorisna. Za dobro funkcioniranje većine tržišta nužan je pragmatičan balans između tržišnog natjecanja i državne regulacije. Načelo jednako vrijedi za taxi usluge (za koje je i laicima jasno da će tržišno natjecanje donijeti koristi u vidu više posla i nižih cijena), kao i za lijekove, za koje su pitanja ekonomske dostupnosti, informiranosti potrošača i ocjene kvalitete teška, pa laička intuicija u prilog slobodnog tržišnog natjecanja nije od velike koristi.

U Hrvatskoj se slabo razumije ta potreba pronalaženja pragmatične ravnoteže između tržišnog natjecanja i regulacije u tisućama konkretnih situacija. Umjesto toga, tema država protiv tržišta opterećena je ideološkim sukobima. Njihovo stišavanje preduvjet je racionalnijeg pristupa pronalaženju dobrih odnosa između tržišnih sloboda i državne intervencije.

Kada ideološko sučeljavanje država spram tržišta ima smisla

Ponekad postoje situacije u kojima je opravdano ili nužno prikazati neki bitan ideološki sukob u vezi funkcioniranja tržišta. Uzmimo za primjer dječji rad. To je primarno ideološko i emotivno pitanje vezano uz to kako definiramo opseg ljudskih prava i čovjekova razvoja. Danas je svijet bogat i preživljavanje više ne može biti argument za dječji rad. I pitanje rada nedjeljom ne može se riješiti bez priziva ideologije i emocija. Ako u zakonu o radu već imamo limitiran broj radnih sati u tjednu, ne postoji ništa izvan ideologije, u ovom slučaju one tradicijskog i religijskog porijekla, što bi nedjelju moglo učiniti posebnom u odnosu na utorak ili petak.

U rješavanju dobrog dijela ekonomskih problema ipak se ne očekuje tako jak upliv ideologije. Uzmimo za primjer privatizaciju državne imovine. Pitanja kvalitete upravljanja njome i opravdanosti njene privatizacije nisu posve lišena ideoloških perspektiva. Osobito nisu lišena sukoba interesa (npr. od strane zaposlenih u državnim poduzećima). Međutim, u velikoj je mjeri riječ o pitanjima računice što se društvu najviše isplati.

U takvim bi situacijama ekspertni argumenti trebali imati važnu, ako ne i glavnu riječ. Međutim kod nas to nije tako. Bez obzira je li riječ o INA-i, HEP-u, famoznoj monetizaciji autocesta, ili u odnosu na te primjere zanemarivo maloj Hrvatskoj poštanskoj banci, u pitanjima privatizacije caruju ideološka opredjeljenja.

Opravdanje se može dijelom naći u ranijim sumnjivim privatizacijama. Dio njih se odvijao u korist prijatelja vlasti koji su imali povlaštene informacije i pristup institucijama. Zbog nejednakog tretmana proširilo se nepovjerenje. Međutim, naivno je misliti da je argument davnih frustracija jači od dvije aktualne sile.

Prva sila su aktualni interesi: interesne skupine koje žele da se status quo s velikom i dubokom državom nastavi, koriste podgrijavanje ideološkog uzbuđenja i moralne panike, ne bi li spriječile bilo kakvu promjenu u pogledu raspolaganja državnom imovinom. Na primjer, dio političara – populista može vidjeti smisao u tome da ovlada upravljačkim tijelima državnih poduzeća. Motivi mogu biti razni – od nepotističkih (na primjer, zaposlenje za osobni i stranački krug) do opako malignih (milijunske pljačke kroz javnu nabavu koje će materijalno osigurati dvije generacije obitelji i njihovih financijskih patrona).

Druga je sila uvjerenja: velik broj ljudi vjeruje kako alati iz arsenala ekonomskog liberalizma – npr. privatizacije, liberalizacije, deregulacije – imaju izrazitu ideološku boju. Navodno rade u korist korporativnih elita, stranaca, financijske industrije ili kakve slične kabale. Ukratko, navodno ugrožavaju državu i njen suverenitet.

Ovdje nas zanima da li politike iz arsenala ekonomskog liberalizma poput privatizacije, liberalizacije i deregulacije pripadaju izrazito jednostranim političkim programima poput «neoliberalizma», pogrešno shvaćenog kao političkog programa koji štiti interese bogatih i korporacija, ili je ekonomski liberalizam možda dio bitno drugačijeg, demokratskog političkog programa?

Ekonomski liberalizam – hrvatska inačica baba-roge

Ekonomski liberalizam se u hrvatskom javnom i političkom prostoru smatra dijelom desnoga svjetonazora. Ta se etiketa javlja u brojnim inačicama. Jedna kaže da ekonomski liberalizam priziva diktaturu kao optimalan oblik vladavine za ostvarenje svojih (gospodarskih) ideja i ciljeva. Slično tome ponekad se ističe da su ekonomski liberali posve slijepi na gušenje ljudskih sloboda i prava u ne-ekonomskim društvenim pitanjima.

U blažim varijantama, na ekonomski se liberalizam lijepi etiketa nemoralnog svjetonazora. Ekonomski liberali navodno toleriraju nejednakost, siromaštvo, dužničko ropstvo, novac kao temeljni kriterij društvenog života i pokazuju slične deficite socijalne empatije i općenito shvaćanja društva. Pripisuje im se da zagovaraju pogrešnu teoriju društva: ekonomski liberali su ljudi koji navodno naivno vjeruju da će tržišta riješiti sve probleme društvene koordinacije.

Svim ovim interpretacijama krajnji je cilj zadržati ideje ekonomskog liberalizma na društvenim marginama ili ih kontrolirati u okviru nekih drugih ideologija te zatamniti ulogu koju je ekonomski liberalizam imao u historijskoj konstrukciji najuspješnije civilizacije u povijesti čovječanstva – ove Zapadne ili Euro-atlantske, kako se ponekad naziva.

Ekonomske i političke slobode idu ruku pod ruku

Postoji jedna misao vjerojatno najutjecajnijeg ekonomskog liberala XX stoljeća, austrijskog filozofa i ekonomiste Friedricha A. Hayeka, koji je kazao da ekonomske slobode mogu postojati bez političkih sloboda, ali političkih sloboda nema bez ekonomskih sloboda.

Površnim čitanjem prvoga dijela njegove rečenice (o tome da ekonomske slobode mogu postojati bez političkih sloboda) moglo bi se zaključiti da je Hayek mislio kako su nedemokratski režimi desne orijentacije plodno tlo za ekonomski liberalizam. Međutim, rečenica ima i drugi dio – onaj koji kaže da političkih sloboda nema bez ekonomskih sloboda. Hayek je za tu tezu imao čvrsta uporišta.

Često prikazujem sliku na kojoj je svaka točka jedna zemlja, a položaj te točke odnosno zemlje određen je indeksom ekonomskih sloboda Fraser instituta (os x) i indeksom glasa i odgovornosti Svjetske banke (os y). Slika pokazuje da ljudi u zemljama s većim stupnjem ekonomskih sloboda u prosjeku uživaju veće političke slobode. Važno je uočiti da pokazatelj na osi y ne mjeri efikasnost administracije ili pravosuđa, što je cilj dostižan i u nedemokratskim režimima. Indeks glasa i odgovornosti (engl. voice and accountability) mjeri srž demokratskih sloboda – percepciju građana o tome mogu li i kako sudjelovati u izboru svojih političkih predstavnika te percepciju slobode izražavanja, udruživanja, organiziranja i slobodu medija. Dakle, slika pokazuje da veće ekonomske slobode ne zahtijevaju čvrstu ruku, nego upravo suprotno – ekonomske slobode u prosjeku idu ruku pod ruku s političkim slobodama. Zemlje koje su slobodnije prema oba kriterija (ekonomskom i političkom) ujedno su bogatije zemlje koje osiguravaju bolji životni standard svojim građanima. Zemlje s mnogo ekonomskih i vrlo malo političkih sloboda gotovo da ne postoje – Singapur je iznimka u desnom dijelu slike.

Bez obzira je li na slici prikazana puka korelacija ili vidimo trag uzročno-posljedične veze, poruka ove slike ruši raširenu naraciju o suprotstavljenosti ekonomskih sloboda i razvoja demokracije. Nasuprot tome, pokazuje njihovu kompatibilnost.

Desni i lijevi ekstremizmi protiv ekonomskog liberalizma

Postoje dva tipa ekstremizma-populizma koji nameću suprotnu (nedokazanu) tezu o suprotstavljenosti političkih i ekonomskih sloboda. S jedne strane je krajnje lijevi, marksizmom inspirirani ekstremizam, koji u svakoj mjeri usmjerenoj prema ka afirmaciji tržišnih odnosa i privatnoga vlasništva vidi «turbo-kapitalizam» i podiže moralnu paniku zbog širenja navodno nehumanih odnosa koji čovjeka svode na robu ili bankomat. Tu vrstu ekstremizma imamo na margini u Radničkoj fronti, ali susrećemo ga i prema političkom i društvenom mainstreamu, u lijevom krilu SDP-a, dijelu sindikata, udruga civilnog društva i s njima povezanim medijima.

S druge strane nalazi se krajnje desni, ekstremnim nacionalizmom zadojeni kvazi-patriotizam (zapravo se radi o suštoj suprotnosti patriotizmu) koji u svakoj mjeri umjerenoj prema afirmaciji tržišnih odnosa i privatnoga vlasništva vidi izdaju nacionalnih ili narodnih interesa te podiže moralnu paniku zbog slabljenja državne kontrole nad društvom, imovinom zajednice. Iz ove perspektive vidi se prijeteći, ahistorijski marš internacionalizma i globalizma koji rastače tradicionalne vrijednosti u korist stranaca i establišmenta, a na štetu naroda. Tu vrstu ekstremizma imamo na marginama politike i društva (npr. HSP), ali i u političkom i društvenom mainstreamu – dijelu HDZ-a, Mosta i Živog zida, na stranicama nekih časopisa i portala (usp. tekstovi Jure Vujića u Vijencu Matice Hrvatske).

Nije slučajno da se upravo na tom ideološkom krilu pozicionira Živi zid, što je počelo oštrim napadom Sinčića na Plenkovića vezano uz Piranski zaljev parolom objavljenom na Facebooku «Plenkoviću gdje ti je mornarica», koordinirano s pozivom (u intervjuu Expressu 29.12.2017.) patriotski orijentiranim HDZ-ovcima da se priključe Živom zidu koji je očišćen od robovanja svjetskim projekatima. Drugim riječima, Živi zid počinje pecati anti-europski orijentirani dio HDZ-a. Važno je shvatiti da iza tih političkih strategija postoji i specifično poimanje ekonomskih odnosa tj ekonomskog liberalizma.

Protiv ekonomskog liberalizma i Europske unije

EU je trn u oku lijevim i desnim ekstremistima. Za lijeve je u najboljem slučaju nužno zlo, kao instrument obrane od suprotnoga tabora, a zapravo je predmet mržnje jer EU je za njih «neoliberalna unija kapitala», stroj za promociju «štednje» na korist kreditora država. Za krajnje desne EU je neokolonijalna tvorevina izgrađena s ciljem da moćni i veliki narodi ekonomski porobe manje i naivne. Sve u svemu, otpor prema EU poklapa se s otporom ekonomskom liberalizmu s oba kraja političkoga spektra.

Postoji i nekoliko parcijalnih ekonomskih izvedenica iz dviju dominantnih anti-kapitalističkih i anti-europskih naracija. Dvije su najzanimljivije – naracija o različitim kapitalizmima i naracija o divljem kapitalizmu u Hrvatskoj.

Prema teoriji o različitim kapitalizmima, skandinavski tip kapitalizma navodno je nešto posve drugo u odnosu na anglosaksonski ili germanski tip kapitalizma. Čak se govori o skandinavskom socijalizmu. Problem s ovom teorijom leži u tome što prenaglašava razlike u pogledu organizacije proizvodnje i uloge financijskog sektora. Naime, vlasničke strukture, organizacije tržišta, intenzitet tržišnog natjecanja, odnos birokracije i poduzetništva (izdavanje dozvola i sl.), načini proizvodnje i komercijalizacije inovacija i izrazito razvijeni financijski sektori u Švedskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji veoma su slični bez obzira na neke tehničke razlike. Utoliko je priča o različitim kapitalizmima pretjerana i skriva sličnosti sustava proizvodnje. Razlike su uglavnom locirane u poreznom sustavu i transferima građanima, dakle, u dijelu preraspodjele, a ne stvaranja nove vrijednosti.

Druga izvedenica dominantno ekstremnih naracija o odnosu političkih i ekonomskih sloboda odnosi se na priču da je u Hrvatskoj 90-ih provedena divlja privatizacija, da se država povukla iz vlasništva i s tržišta i da je nastupila opća deregulacija, liberalizacija i afirmacija neoliberalnih principa što je uzrokovalo gospodarsko nazadovanje. Ništa nije dalje od istine od ovih teza. Nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj je bilo potpuno privatizirano tek svako deseto poduzeće, država je zadržala kontrolu nad gotovo svim većim poduzećima (nad dobrim dijelom do danas), program liberalizacije i deregulacije nikada nije proveden nego su uglavnom zadržana regulacijska rješenja iz bivše Jugoslavije (o tome sam pisao u prošlog tjedna), a državni prihodi i izdaci daleko prelaze mogućnosti gospodarstva.

Izlazak iz konfuzije

Nerazmjer između polit-ekonomske stvarnosti i njenih prevladavajućih opisa morao je dovesti do potpune konfuzije. Iako je problem univerzalan, u Hrvatskoj je posebno teško shvatiti što je ekonomski lijevo, a što desno, i zašto se SDP ponekad (na primjer, kad je reformirao tržište rada) činio ekonomski više desno od HDZ-a, koji je pak nalikovao na slijednika komunističke partije dok je napuhavao proračune preko svih razumnih razmjera (Sanaderovo razdoblje) ili branio državnu imovinu od privatizacije (razdoblja Kosor i Plenkovića).

U Hrvatskoj se u najšire definiranom javnom sektoru zapošljava oko 400,000 od oko 1,4 milijuna službeno zaposlenih i u isto vrijeme jamra o tržišnom darvinizmu i fundamentalizmu. Prema jednom OECD-ovom pokazatelju raširenosti državnog vlasništva u 31 ključnom sektoru gospodarstva, Hrvatska je pozicionirana do Rusije i Kine.

Prema tome, kada se prestane vjerovati u bajke o sveprisutnom tržišnom fundamentalizmu, neoliberalizmu, kapitalističkoj financijskoj kabali i turbo-kapitalizmu i kada se stvarnost sagleda onakvom kakva stvarno jest, možda će se otvoriti prostor za pragmatično rješavanje razvojnih problema. Ta se rješenja, kao što je pokazala slika, nalaze u sferi otklanjanja deficita ekonomskih i političkih sloboda. Povećanje političkih sloboda znači bolje institucije – na primjer, neovisnije i efikasnije pravosuđe i administraciju, ravnopravnost i nepristranost u njihovom funkcioniranju, suzbijanje korupcije i nepotizma – ali i slobodnije medije, ljudsku ravnopravnost. Povećanje ekonomskih sloboda znači porezna i slična rasterećenja poduzeća i građana, micanje birokratskih barijera ulaganjima, pametniju regulaciju, više uspjeha filtriranog kroz tržišno natjecanje, a ne političke i druge moćne patrone. Kroz te dvije promjene dobit ćemo i bolje obrazovanje, zdravstvo i socijalnu politiku.

Kako to postići? U liberalnoj demokraciji napredak se odvija u malim koracima; kroz pokušaje i pogreške. Stoga slijepo uvjerenje da liberalizacija, privatizacija i deregulacija mogu riješiti sve probleme neće biti od pomoći. Konkurencija može biti destruktivna, a informacije o proizvodima i uslugama mogu biti toliko nepotpune da neki oblik regulacije mora uokvirivati ili suspendirati tržište. U pronalaženju korisnih rješenja najviše će pomoći analize, dijalog i razboritost u traženju najboljih rješenja.

U kulturi navikloj na mesije i gazde, pokušaji i pogreške uz mukotrpno traženje najboljih rješenja ne zvuče kao čaroban lijek koji može osigurati potporu javnosti. No čarolija nije bilo ni u danas razvijenim europskim zemljama. Tek mukotrpno i dugotrajno traženje, usuglašavanje i učenje kroz pokušaje i pogreške, ali uz što manje strasti i što više razložnosti te možda najvažnije, uz odbacivanje ekstremnih paradigmi o svijetu, čovjeku i gospodarstvu, spontano je vodilo do shvaćanja da se ekonomske i političke slobode razvijaju ruku pod ruku. Za Hrvatsku možda nije kasno da pokuša ponoviti taj razvojni put.