Fertilitet: razlog za paniku ili povod za prilagodbu?

Ad

Eurostat je objavio podatke o stopi fertiliteta 2017. za države članice EU. Bit će to još jedan razlog za paničarenje jer “nestajemo”. Ne samo Hrvati. Cijela Europa, cijela jedna stara civilizacija, “nestaje”. OK, nije da će nestati sutra, ali trend je jasan. Smiješno niska stopa fertiliteta (ispod 1,6) u odnosu na potrebnu za fizičko obnavljanje populacije (iznad 2) znači da nestajemo.

Razlike među zemljama su značajne. Osobito je zanimljiva razlika između sjevera i juga. Jug brže odumire jer žene rađaju manje djece. Po tome je Hrvatska “južna”.

Ne može se to objasniti samo ekonomskim razlozima. Malta ima fantastičan ekonomski rast već godinama, jako je izložena imigrantima na Mediteranu, pa ništa, eno je na začelju.

I ako bismo klimu ili religiju pokušali gurnuti u prvi plan kao objašnjenja prikazanih razlika, vjerojatno bismo pogriješili. Tumačenje je, za sada, mala tajna.

Činjenica je, međutim, da ovo što gledamo nije ništa neobično. Demografi su ovu fazu demografske tranzicije odavno najavili i predvidjeli. To je takozvana faza 4 ili post-tranzicijska faza, u kojoj su stope nataliteta i mortaliteta veoma niske a populacija stagnira ili pada. Japan je prvi na svijetu ušao u četvrtu fazu, još pred nekoliko desetljeća. A slika pokazuje da Hrvatska u toj fazi nije sama.

Dakle, hoćemo li paničariti, ili ćemo malo dublje razmišljati o tome što ova promjena znači za društvo, gospodarstvo, način kako se organiziramo i poimamo budućnost?

Gomile novca koje se troše i koje će se potrošiti na poticanje nataliteta i fertiliteta neće donijeti neku bitnu promjenu. Možda bi trebalo razmišljati na druge načine: kako olakšati i pospješiti priliagodbu društva četvrtoj fazi demografske tranzicije?

Jedan instrument je tehnologija. Tehnološki napredak može osigurati rast produktivnosti koji će, unatoč manjem broju zaposlenih, osigurati output dovoljan da društvo u cjelini napreduje.

Drugi instrument je poticanje rada. Još uvijek postoje nezaposleni, i još važnije, osobe izvan tržišta rada – ni zaposlene ni nezaposlene – koje se na neki način mogu aktivirati.

Treći instrument je imigracija. Hrvatska još uvijek nema jasnu imigracijsku politiku, a dio problema leži u tome što najpoduzetniji dio globalnih imigranata ni ne zna gdje je Hrvatska. Kada bismo postali poželjna destinacija za business, privukli bismo i kvalitetnu imigraciju. No, treba znati da to nije panaceja. Niti jedna zemlja još nije riješila ovaj problem imigracijom.

Četvrti instrument je napredak u društvenoj organizaciji. Bolje institucije i napredak demokracije znače veću šansu za bolje politike, razvoj i ostanak ljudi.

To je na tragu petog instrumenta. Naprosto postati bolje društvo. Društvo u kojem, na primjer, ministrica koja vozi bez dozvole i udari dijete trenutačno daje ostavku i nestaje zauvijek iz političkog života. Mislite da to nema veze s temom ovog teksta?

Podsjećam na prošlogodišnji tekst Jasene Torme o istoj temi. Tekst je napisan povodom spektakularne ostavke državnog tajnika Strmote koja je u međuvremenu zaboravljena.