Filozofi u Saboru: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Flynt / Dreamstime

U ludilu protekloga tjedna, koji je završen bombama u Siriji, Istanbulska je konvencija još jednom prekrila druge ključne događaje. Počevši od toga da je glasanje o njoj doživljeno kao važnije od izglasavanja povjerenja potpredsjednici vlade. Vjerojatno i jest bilo važnije, u nekom širem poretku stvari.

Na primjer, Istambulska je posve prekrila nagodbu o Agrokoru. Pred godinu dana vladala je histerija zbog «ruske opasnosti» i mogućeg prijelaza kontrole nad plodnom baranjskom ravnicom u ruke tko zna kojih stranaca, a sada je sa olakšanjem dočekano priključenje Sberbanka nagodbi. I ne samo to; iako ne znamo konačne postotke vlasničkih udjela u Novom Agrokoru (smijemo li ga tako zvati po uzoru na Novu ljubljansku banku?), rijetko tko je primijetio da će «Rusi» (banke) i «Amerikanci» (KCM i još neki bondholderi), kada im se udjeli zbroje, imati većinu?

S obzirom na ono što se trenutno događa u i oko Sirije, netko sa smislom za ironiju mogao bi primijetiti da bi više takvih susreta i interesnih trvenja s nužnošću postizanja dogovora u zajedničkim projektima umanjilo šanse da Rusi i Amerikanci zarate. To je taj kantovski optimizam kojeg često evociram u nedjeljnim osvrtima i podsjećam na sjajnu Shaftesburyevu rečenicu o tome da trgovina (ovdje čitaj: kreditiranje i investiranje) brusi grube rubove naših karaktera. Da, Kant je doista vjerovao da slobodna trgovina (što danas donosi i slobodu tokova kapitala, ulaganja) pridonosi miru.

Istanbulska je prekrila i najavu o početku reforme javne administracije. Primanja državnih službenika od iduće će se godine moći skalirati zavisno o ocjenama koje neće davati samo nadređeni nego i mi, korisnici javnih usluga. Zvuči sjajno na papiru, kao zamisao, ali kako se to u ovakvoj zemlji može provesti u praksi, vidjet ćemo. Tko je ovdje dulje živio, bit će skeptičniji u pogledu izgleda da hrvatski javni sektor funkcionira prema načelima koja vrijede u nekim zemljama koje su mnogo razvijenije od nas.

Istanbulska je prekrila i informaciju da su cijene nafte u svijetu rasle protekloga tjedna dosegnuvši 67 dolara (zbog Sirije naravno), što je najviša cijena barela od listopada 2014. Međutim indikativno je da ni devizna ni dionička tržišta za sada nisu ni trepnula. Tržišta poručuju: Sirija nije događaj, deja vu. Potvrda i u nas sve češće spominjane teze o «dogovorenom udaru».

Istanbulska je prekrila i informaciju o cijenama nekretnina koju je objavio Državni zavod za statistiku. Podaci za zadnji kvartal 2017. pokazuju: (1) Rast cijena nekretnina ubrzava, što se lijepo vidi kroz znatno veće stope inflacije u zadnjem tromjesečju 2017. naspram zadnjeg tromjesečja 2016. nego za prosjek 2017./2016; (2) inflacija cijena nekretnina se više ne odnosi samo na Zagreb, niti na Zagreb i Jadran, nego na cijelu Hrvatsku. To se može tumačiti kao posredan signal da je gospodarski oporavak sada uhvatio dobar zamah koji se pomalo osjeća svuda.

Izvor: DZS

Ne bi li sve ove informacije trebale biti važnije od nekakve Istanbulske konvencije? Ekonomistička logika nameće potvrdan odgovor. Međutim, i ekonomisti bi mogli razmisliti o tome ne krije li se u toj Istanbulskoj nešto posebno, kada se toliko lome koplja oko nje?

Već je na prvi pogled očito kako se lome neka politička koplja: hoće li Plenković uspjeti do kraja pobijediti Karamarkov duh i pogurati HDZ natrag prema centru nakon što je od 2013. guran jako u desno? Hoće li Plenković kroz to konačno ovladati strankom za koju politički analitičari i mediji već dulje vrijeme govore da je u svojim dubinama mnogo podložnija unutarnjoj desnici nego liberalnijoj eliti u vrhu stranke (bez koje unutrašnjost, ipak, ne može)? Što je sada s Mostom koji se očito dijeli oko Istanbulske na sličan način kao i HDZ?

Zanimljiva su to (politička) pitanja, ali ne treba zaboraviti koji je smisao Istanbulske – sprečavanje nasilja nad ženama. Stoga je Istanbulska dijelom već postigla svoj cilj: povećan je društveni senzibilitet za tu temu; snažno su odjeknule strašne brojke o broju žena koje su ubili njihovi muževi ili partneri; i svi oni koji su se protivili Istanbulskoj, zbog navodne rodne ideologije koja se tamo promovira, u uvodima javnih nastupa isticali su nužnost sprečavanja nasilja nad ženama. Barem je u tom pogledu Hrvatska gotovo ujedinjena i mislim da je zanemariv postotak protivnika Istanbulske koji su pri iskazima o zaštiti žena od nasilja držali figu u džepu.

Dakle, ostaje pitanje rodne ideologije koje je u srži nove podjele. Rodna ideologija je za jedne fantom, izmišljotina, a za druge opasnost koja će dovesti do rastakanja tradicionalnih vrijednosti i obitelji.

Komplicirano je to – definirati ju i prepoznati, a kamoli, ako postoji, predvidjeti njene dugoročne učinke na kulturu, običaje i vrijednosti. U takvim se uvjetima dogodilo nešto možda nezapamćeno: dva zastupnika Hrvatskoga Sabora nastojala su o ovoj temi progovoriti dublje i artikulirano no što je uobičajeno, želeći samima sebi, a onda i drugim kolegama zastupnicima i hrvatskoj javnosti, razjasniti o čemu se tu zapravo radi.

Intelektualni, gotovo filozofski napor kakav već dulje vrijeme nismo mogli zapaziti u našem predstavničkom domu, uistinu je vrijedan pažnje: može pomoći boljem razumijevanju problema o kojemu većina naših građana sluša već tjednima, ali ga uglavnom ne razumije, jer se problem predstavlja na nedopustivo pojednostavljene načine. Tako, s jedne strane, slušamo patetične uzvike angažiranih protivnika tipa «Ja ću mojem sinu uvijek biti otac i nitko mi ne može nametnuti da bude drugačije!» (malo stilizirano da bude jasnije), dok s druge strane slušamo i gledamo elitistička napuhavanja koja polaze od toga da su svi protivnici Konvencije primitivčine. Zapravo nije lako utvrditi tko je više u krivu od ta dva tipa protivnika..

Zbog toga je malo priručne saborske filozofije dobro došlo da se dodatno izbruse grubi bridovi ljudskih karaktera.

Dakle, Davor Ivo Stier, mozak desnoga krila HDZ-a, u svojem je govoru prvo naglasio mogućnost razlikovanja, ali ne i odvojenosti roda od spola. Iako je u tom pogledu razlikovanja, ali ne i odvojenosti, ostao nedorečen, Stier je nastavio tvrdnjom da čovjek svoju slobodu ostvaruje u skladu s biološkim činjenicama pa se, prema tome, ljudski zakoni trebaju uskladiti s prirodnim zakonima. Govor je zaključio u klasičnom liberalnom tonu, naglasivši vezu između slobode čovjeka i slobode iskaza savjesti.

Mostov Marko Vučetić naglasio je da smo upravo čuli argument koji se može označiti kao biološki redukcionizam. Ljudi nisu primarno određeni biološkim podacima, već time što su ljudi (našalio se uvođenjem pojma čovječica uz pojam čovjeka). Utoliko i sloboda ne može biti vezana uz biološke karakteristike, već samo uz univerzalnija ljudska obilježja.

Neka od tih univerzalnih obilježja mogu biti posjedovanje duha i savjesti, dakle, onih neuhvatljivih stvari koje nemaju biološki spol i na kojima dijelom počivaju koncepti vjere i crkve. Ta vrsta ujednačavanja odnosno ravnopravnosti na bazi univerzalnosti, ne znači negiranje biološkog i spolnog ili prisilno izjednačavanje ljudi, nasilno klesanje novoga čovjeka. Zato je usvajanje te konvencije, po mojemu skromnom sudu, dobra odluka.

I ne samo to: cijela je rasprava bila i politički i filozofski i kako god hoćete jako važna radi razjašnjavanja pojmova, gledišta i, nadasve, radi zaštite žena od nasilja. Ekonomistička logika da su važnije cijene nekretnina, dionica, nagodbe i reforme javne uprave, ovdje naprosto ne vrijedi.