Forsiranje ideologije: kejnezijanci vs. ekonomski liberali

Foto: Evgenya Typliashina / Dreamstime

Koje se ekonomske ideje mogu označiti liberalnima, a koje kejnezijanskima i ima li takva klasifikacija uopće smisla? Odgovor na to pitanje traži se kroz raspravu o otvorenim dilemama u pogledu monetarne i fiskalne politike te mirovinskog sustava

Ad
Ad

Pred nekoliko tjedana dao sam kratak intervju Večernjaku na temu odnosa kejnezijanizma i ekonomskog liberalizma. Već desetljećima postoji rašireno uvjerenje da se ekonomske politike, ideje i njihovi zagovornici mogu jednostavno klasificirati u nekakve «kampove». Ladice za klasifikaciju se mijenjaju s vremenom i klasifikatori ih koriste dosta proizvoljno. Tako je neko vrijeme bila popularna klasifikacija monetaristi vs. kejnezijanci pa intervencionisti vs. liberali, a povremeno se koriste i neke karikaturalne klasifikacije tipa komunisti, socijalisti ili etatisti vs. ekonomski liberali i libertarijanci.

Klasifikacije su ponekad korisne radi oslikavanja razlika u idejama i politikama. Međutim, da bi imale smisla, klasifikacije moraju biti minuciozno sastavljene, s mnogo poznavanja povijesti ekonomske misli i pažnje naspram ideja. Kada se koriste u medijskom prostoru, takve klasifikacije su u najvećemu broju slučajeva toliko površne i neprecizne da samo zamućuju sliku i otežavaju razumijevanje svijeta i ideja koje nas okružuju. Ponekad služe i za to da se neistomišljeniku prilijepi etiketa i diskvalificira ga se u raspravi, bez argumenta naravno. Takav pristup se može nazvati forsiranjem ideologije. 

Naravno, postoje (malobrojni) koji misle da je tržište uvijek superioran mehanizam uređenja ekonomskih odnosa i oni u nas ne toliko malobrojni, koji misle da samo jaka država osigurava ekonomski rast. Međutim, to ne znači da se prve odmah može nazvati ekonomskim liberalima, a druge kejnezijancima. Vladin sektor i država se prožimaju na brojne složene načine i mnogi ekonomski liberali i kejnezijanci imaju prilično nijansirane poglede na te stvari. Zbog toga treba pažljivo raskopati konkretne probleme i stavove da bi se mogla izvesti neka smislena idejna klasifikacija. Pri čemu je mnogo lakše klasificirati ideje nego ljude (stavovi ljudi, osim ako nisu ideolozi, u pravilu izmiču klasifikaciji). 

Uzmimo za primjer aktualnu raspravu o liberalizaciji taxi usluga. S jedne se strane smatra da će liberalizacija dovesti do nižih cijena, veće zaposlenosti i bolje dostupnosti usluga. Kao da se misli da će tržište riješiti sve. S druge se strane upozorava da će liberalizacija izazvati nered, kaos, gužve u ionako pretrpanim gradovima, povećati rizike vožnji. Problem druge strane je što se razuman oprez pretvara u argument za status quo, a status quo, sjećamo se, znači veoma skupe usluge. Zašto ne biti pragmatičan? Provesti liberalizaciju, pratiti da li ona doista dovodi do očekivanih pozitivnih učinaka, a tamo gdje se eventualno pojavi neki problem s kvalitetom ili nekim drugim segmentom pružanja usluge, provesti re-regulaciju. To se može raditi lokalno s obzirom na ovlasti gradskih i općinskih vlasti u pogledu regulacije prometa. Ali temeljni princip mora uvijek biti isti – da ljudi dobiju što bolju uslugu po što povoljnijoj cijeni. Čini se da taj princip nadilazi ideološke razlike i pragmatično usmjerava ekonomske rasprave.  

Ovaj tekst dakle ide protiv forsiranja ideologije u ekonomskim stvarima i teži ocrtavanju nekih neočekivanih nijansi koje, uvjetno rečeno, spajaju i razdvajaju pripadnike različitih ekonomskih škola. Kako bi objašnjenja bila što jasnija, pitanja iz izvornog intervjua preinačio sam u podnaslove. Čitatelj treba imati na umu da to nisu novinarska pitanja, nego moja, rekonstruirana pitanja, koja su sada u funkciji lakšeg razumijevanja teksta. Neki su odgovori prošireni u odnosu na prvu verziju, osobito zadnji odgovor o mirovinskom sustavu.  

Mogu li državna potrošnja i državni intervencionizam povećati stope rasta?

 U Hrvatskoj smo potkraj 90-ih i 2001.-2008. imali rast koji je predvodila država svojim izdacima, kako tekućim, tako i investicijskim. Ni u jednom od ta dva slučaja nije stvorena gospodarska struktura sposobna za dugoročno održiv ekonomski rast. Naprotiv, u oba slučaja bujala je dijelom koruptivna, a u svakom slučaju neefikasna država koja je uzrokovala ono što u ekonomici zovemo pogreškom u alokaciji resursa. Na koncu je nastao neodrživ javni dug; dio resursa privatnog sektora vezan je uz dugoročno neodržive poslove s državom kao glavnim naručiteljem poslova umjesto da je stasao na tržištu (npr. graditeljstvo), a formirane su ekonomsko-političke interesne mreže usmjerene ka slabljenju institucija i zatvaranju u odnosu na svjetsko tržište. Posljedice takve politike bile su tragične i u strukturnom smislu uzrokovale su dugu recesiju 2009.-2014. od koje se još nismo oporavili. (Uočite da nisam odgovorio da državna intervencija u smislu ekspanzije državne potrošnje ne može ubrzati rast, ali nisam rekao koliko i upozorio sam na neke uzgredne pojave, tzv. efekte višeg reda o kojima se ne misli na prvi pogled).

Zalažu li se kejnezijanci za ekspanzivnu monetarnu politiku, ne bi li se oni trebali više brinuti oko inflacije?

 Nisam primijetio da su se kejnezijanci zalagali za to i ne znam ni tko su to «hrvatski kejnezijanci». Za ekspanzivnu monetarnu politiku zalagali su se oni koji nisu čitali statistike iz kojih se lako moglo iščitati da je monetarna politika ekspanzivna, ali njeni učinci ne dovode do novog kreditiranja zbog eskalacije rizika, slabe i rigidne gospodarske strukture i prezaduženih poduzeća na početku krize. Ako su poduzeća prezadužena, onda ne možete monetarnom politikom potaknuti stvaranje još više duga radi financiranja investicija. To je dolijevanje ulja na vatru ili, u najboljem slučaju, posve neefikasan instrument. Mi smo sada u sedmoj ili osmoj godini ekspanzivne monetarne politike i ne, ne treba se bojati inflacije jer još uvijek nemamo neodrživ rast domaće potražnje. Na inflaciju puno više utječe kretanje cijena energenata na svjetskom tržištu. A ako se vratimo na vezu između kejnezijanizma i monetarne politike u sferi ideja, kejnezijanizam se nikako ne može automatski povezati s monetarnom ekspanzijom u svim uvjetima. Sam Keynes je mnogo puta isticao važnost stabilne vrijednosti novca.

John Maynard Keynes by Unknown photographer, bromide print, 1933, Wikimedia Commons

 Jesu li kejnezijanci ti koji upozoravaju na prejak tečaj kune zbog čega pati hrvatski izvoz, i je li po vašem mišljenju tečaj uzrok problema s izvozom, ili neki drugi faktori poput kasnog ulaska u EU?

 Kasni ulazak u EU je među ključnim razlozima. I ona ekspanzija državnih poslova, o čemu sam govorio na početku, vezala je dio faktora proizvodnje uz vladin sektor. Zadnjih godina udjel izvoza roba i usluga u BDP-u raste s ispod 40% na vrhuncu krize na preko 50% 2017., pri čemu udjel robnog izvoza raste brže od udjela turizma i ostalih usluga. I sve se to dogodilo uz jačanje kune, što još jednom ukazuje na to da tečaj nije presudan nego su strukturni faktori presudni. Inače, ne možete nekoga smatrati kejnezijancem ako misli da je tečaj precijenjen. To nije kriterij klasifikacije. I monetaristi se po definiciji zalažu za fleksibilan tečaj, pa biste od monetarista u uvjetima upravljanog tečaja jednako tako mogli očekivati prigovore da tečaj nije ravnotežan.

Zajedno s Borisom Vujčićem objavili ste 2001. članak u kojem ste istaknuli kako ne mislite da je u 1990-ima u Hrvatskoj bio dominantan ekonomski liberalizam. Mislite li da je Hrvatska od neovisnosti, uključujući i glavne stranke, sličnija Keynesovu ili Friedmanovu pogledu na svijet?

 U Hrvatskoj nema ni Keynesa ni Friedmana, to su pogrešni kriteriji klasifikacije. Ovdje postoji velika i neefikasna država s nedozrelim, predmodernim institucijama koje pothranjuju nepotizam i korupciju. Ako koncepte nastale na Zapadu pred više od pola stoljeća na temelju ideja koje su formirane 30-ih (Keynes) i 50-ih (Friedman) preslikavate u postkomunističku Hrvatsku, to je kao da pokušavate riješiti matematički zadatak analitičkim aparatom za lingvistiku.

Postoji li u hrvatskoj ekonomskoj znanosti neka razdioba između mlađih liberalnih ekonomista koji su bili okupljeni oko Ekonomije moderne i starijih kejnezijanaca u Hrvatskom društvu ekonomista?

Ne, to su opet klasifikacije koje ne funkcioniraju. Ja sam kejnezijanac po tome što mislim da je koeficijent obrtaja novčane mase varijabilan (Friedman je smatrao da je fiksan iako je potkraj života malo modificirao taj stav) i što smatram da se fiskalna politika treba prilagođavati poslovnom ciklusu tako da bude restriktivna u fazi uzleta i ekspanzivna u fazi pada. Ali, to su generalna tehnička opredijeljena koja možemo označiti apriornim teorijskim stavovima. Njihova primjena – na primjer, ako želite odgovoriti na pitanje koliko fiskalna politika treba biti restriktivna u uzletu, a koliko ekspanzivna u padu – zahtijeva analizu. A ta analiza mora sadržavati i polit-ekonomsku komponentu. Na primjer, ako znamo da državni sektor nije reformiran, efikasan, i ako se bojimo da će ekspandiranje proračuna, bez obzira što za to postoje makroekonomska opravdanja, povećati korupciju, neefikasnosti, možda čak i oslabiti institucije, umanjiti pritisak na reforme, zašto bi uski makroekonomski argument trebao biti jači od ovog polit-ekonomskog koji je oprezniji spram napuhavanja države?

Mislim da se ekonomisti trebaju prvenstveno dijeliti po tome koliko su dobri ekonomisti, koliko ozbiljno analiziraju stvari prije nego što iznose svoje stavove, koliko varijabli uzimaju u obzir, a tek onda po tome kakva su im uvjerenja u stvarima koje se teško ili nikako ne mogu analizirati. Ekonomija je po tome donekle slična arhitekturi. Neka zgrada izvana može biti lijepa ili ružna zavisno o tome kakav stil volimo, ali prvo treba vidjeti je li to kvalitetna zgrada i je li život u njoj funkcionalan i ugodan. 

Postoje li još neke teme za koje smatrate da su jako važne i da u duljem periodu razdvajaju kejnezijance i liberale u Hrvatskoj? Na pamet mi pada na primjer rasprava o drugom mirovinskom stupu.

Generalno, dihotomija kejnezijanci vs. liberali neće pomoći u razumijevanju rasprava o mirovinskim stupovima. Međutim, kao što sam rekao na samom početku, ako se u neki problem zakopamo dovoljno duboko, neka od klasifikacija može biti od pomoći u razumijevanju problema, ali uvjet je da analizu radimo minuciozno. Pokušajmo ju stoga napraviti na ovom primjeru.

Keynes je definirao paradoks štednje i bavio se pitanjem kako smanjiti kratkoročne fluktuacije ekonomske aktivnosti. Poznata je ona njegova tipično britanski cinična uzrečica da smo u dugom roku svi mrtvi. Iz te perspektive, očekivali bismo da kejnezijanci ne brinu za posljedice dugoročnih demografskih promjena i mirovinsku štednju. Naprotiv, očekivali bismo da bi oni radije preporučili da se uplate za mirovinsku štednju trenutno potroše. U tom smislu, kritičare našeg mirovinskog sustava poput Lovrinovića i Jakovčevića možemo označiti kejnezijancima.

Međutim, Keynesovo vrijeme je bilo vrijeme mladih i rastućih populacija s vrlo malom ulogom države u gospodarstvu pa ne možemo biti sigurni kako bi Keynes na problem mirovina gledao danas u uvjetima starenja stanovništva. Unatoč tome, razumno je pretpostaviti da bi bio skeptičan prema tržišnim rješenjima. Keynes je, naime, strogo razlikovao kratkoročna i dugoročna očekivanja. Smatrao je da je dugi rok skriven iza vela neizvjesnosti. Racionalno saznanje o neizvjesnosti (definiranoj kao nemogućnost proračuna vjerojatnosti odnosno rizika) odvratilo bi ljude od dugoročnih ulaganja, pa se ljudi samozavaravaju tako što brkaju kratkoročna očekivanja (kod kojih se rizici mogu razumno procjenjivati) s dugoročnima. Rezultat su velika tržišna kolebanja i nužnost države da intervenira u području dugoročnih ulaganja, osobito u infrastrukturi. Vjerojatno bi isto zaključio o mirovinskom sustavu. Dakle, kejnezijanska logika navodi na zadržavanje državnog mirovinskog sustava. No državnih mirovinskih sustava ima raznih, pa je veoma teško reći koji bi od njih bio u skladu s Keynesovim učenjem, ovaj naš koji veže mirovinu uz visinu plaća kroz život uz limite, ili onaj australski koji isplaćuje samo minimalnu socijalnu mirovinu. 

S druge strane, ekonomski liberali misle da je Keynes pogrešno tumačio razliku kratkoročnih i dugoročnih očekivanja i neefikasnost tržišta u alokaciji investicijskih dobara. Financijska tržišta su uvijek efikasna s obzirom na raspoložive informacije (informacijski efikasna tržišta). Oni bi se, dakle, založili za neko tržišno rješenje. Ali, koje? I tržišnih rješenja ima raznih.

 Jedna liberalna struja bi vjerojatno pošla od stava da je svatko kovač svoje sreće i da je velika većina ljudi dovoljno pametna i odgovorna da brine za sebe. Dakle, nikakav prvi i drugi stup, nikakva državna intervencija. Vratiti ljudima doprinose (sada 15% bruto plaće za prvi i 5% za drugi stup) i ljudi će sami najbolje znati kako kombinirati potrošnju i štednju i gdje ulagati. Tko uštedi premalo do starosti, sam si je kriv; valjat će kasnije platiti cijenu što je previše trošio ili loše ulagao ranije. Istom logikom, kasnije će oni štedljivi i dobri ulagači biti nagrađeni.

Druga liberalna struja – provokacije radi možemo reći da je to struja koja je malo «zaražena» kejnezijanizmom – polazi od rezultata istraživanja koja pokazuju da ljudi slabo rješavaju probleme koji uključuju dugoročnu vremensku perspektivu. Tehničkim rječnikom rečeno, subjektivni diskontni faktori su nam uglavnom hiperbolični, što dovodi do skraćivanja vremenskih horizonata za racionalno odlučivanje i nekonzistentnih odabira. Zbog toga je opravdana intervencija koja će navesti ljude da obavezno (drugi stup) ili uz pomoć vlade (poticaji u trećem stupu) štede za mirovinu.

 Međutim, ovaj pristup koji zovemo (oksimoronom) liberalni paternalizam ne znači automatsku obranu aktualnog mirovinskog sustava. Na primjer, ekonomski liberali će se zabrinuti zbog troškova sustava, sličnih portfelja mirovinskih fondova i visokog udjela državnih obveznica u portfeljima, što su indikacije nedovoljno jake konkurencije među pružateljima usluga upravljanja sredstvima. 

Također, zagovornici liberalnog paternalizma, čemu sam u ovoj temi i sam najskloniji, uzimaju u obzir polit-ekonomske efekte u dugom roku. Što to znači? Ekonomska rješenja nisu samo tehnička odnosno tehnokratska. Ona se uvijek ukorjenjuju u politici koja ih donosi i može ih mijenjati. Dakle, ako očekujemo pogoršanje demografskih parametara, onda moramo predviđati i povezane političke promjene. Stranku umirovljenika već imamo, a u budućnosti će važnost glasova umirovljenika samo rasti. Samim time, rast će i pritisak da se izglasaju veće mirovine bez obzira na realne mogućnosti odnosno deficit javnog mirovinskog sustava.

«Čisto» kejnezijansko rješenje koje počiva na državnim mirovinama evidentno ne umanjuje očekivani politički pritisak na izglasavanje rasta mirovina iznad mogućnosti u budućnosti, jer sve državne mirovine zavise o doprinosima koje uplaćuju radno aktivni. Dugoročno prijeti ili eksplozija javnog duga, ili izglasavanje rasta doprinosa, ili preusmjeravanje državnih izdataka iz drugih područja – sigurnosti, obrazovanja, obrane i sl. – za mirovine.

Međutim, niti «čisto» liberalno rješenje ne rješava taj problem. Današnji ideološki stav «tko nije dosta štedio, imat će manje kad bude star» zgodna je utjeha onome tko ga izriče, međutim taj je stav slijep prema budućnosti i prema tome da je društvo složen organizam. Siromaštvo starijih će biti problem, ljudi će se mobilizirati i izglasati veće mirovine ili veće minimalne mirovine, i to na način koji će «čisti» liberali smatrati nepravednim – podjednako će biti nagrađeni i oni koji su manje štedjeli ili loše ulagali u toku života. Današnja ideologija ne rješava sutrašnju politiku.

Pristup liberalnog paternalizma koji nastoji umanjiti problem kroz prisilu i navođenje na štednju koja se inače ne bi ostvarila, ide i za time da kroz mirovinsku štednju za sve članove društva stvori dovoljnu privatnu imovinu iz koje će se platiti dodatna mirovinska renta. Ta dodatna renta bi trebala biti dovljna da umanji pritiske na buduće povećanje deficita, mirovinskih doprinosa ili restrukturiranje državnih izdataka. Renta iz drugog i trećeg stupa se može na razini metafore promatrati kao socijalni amortizer ili polica osiguranja od društvene nestabilnosti uzrokovane prevelikim javnim dugom, previsokim doprinosima ili slabljenjem drugih funkcija države do čega dolazi ako mirovinski sustav nije prilagođen uvjetima starenja stanovništva.  

Ovaj kratki osvrt na problematiku mirovinskog sustava pokazuje kako nazivi za ideje mogu biti koristan okvir za razumijevanje ideja i politika tek ako se provede jako pažljiva analiza.