Hrvatska gubi utrku s Novom Europom i prema ostalim pokazateljima standarda

BDP per capita prema paritetu kupovne moći (PPP) je jedan od najšire korištenih pokazatelja životnog standarda u međunarodnim usporedbama. Prema tom pokazatelju Hrvatska je u proteklih desetak godina na žalost izgubila utrku s mnogim tranzicijskim zemljama, a u 2016. godini ju je sustigla i Rumunjska.

Međutim, ova je mjera pomalo apstraktna. Ljudi ju teško povezuju sa svojim životnim standardom. BDP uključuje različite komponente kao što su investicije, izvoz, imputirana renta (procijenjena vrijednost naknade za život u vlastitoj nekretnini), a promjene zaliha još su teže direktno povezive sa životnim standardom.

Ekonomisti zbog toga često koriste neke alternativne mjere. U svakodnevnom životu standard je najlakše povezati s potrošnjom. Većina građana (svjesno ili nesvjesno) standard života povezuje s time koliko si je stvari s postojećim dohotkom moglo priuštiti, a ne s time koliko je realne vrijednosti zemlja proizvela po glavi stanovnika.

Na toj logici temelji se pokazatelj stvarna individualna potrošnja po stanovniku u PPP, dakle prema paritetu kupovne moći (eng. actual individual consumption per capita, PPP – AIC) koju Eurostat objavljuje u kategoriji pokazatelja kvalitete života. Stvarna individualna potrošnja uključuje stvarnu potrošnju dobara i usluga neovisno o tome jesu li je kućanstva financirala sama, ili su dobra i usluge pruženi od strane države i neprofitnih organizacija (često se zaboravlja da obrazovanje, zdravstvo i socijalne naknade nisu besplatan ručak i da razlike među zemljama u sustavu socijalne zaštite značajno utječu na životni standard).

Podatak je osobito važan za Hrvatsku, gdje se godinama govori i misli (političari su širili tu priču) da ako i nemamo osobitu kupovnu moć iz dohodaka, uživamo blagodati solidnog školskog i zdravstvenog sustava, kakav drugi narodi poput Rumunja i Bugara mogu samo sanjati.

Podaci o realnoj potrošnji per capita objavljeni u publikaciji Eurostata pokazuju da postoji značajna razlika u životnom standardu unutar EU. Hrvatska se i prema ovom pokazatelju nalazi gotovo na samom začelju ljestvice, što znači da je priča o nekom osobitom realnom socijalnom standardu u Hrvatskoj puka iluzija. Rumunjska je prema per capita potrošnji čak i ranije prestigla Hrvatsku, te se nalazi na 63% prosjeka EU, dok je Hrvatska na 59% (prema realnom BDP per capita poravnati smo s Rumunjskom na 59% prosjeka EU).

Slika 1: Stvarna individualna potrošnja per capita u PPP (EU 28=100)

Izvor: Eurostat

Naravno, iako je BDP bolji pokazatelj ekonomske aktivnosti, a potrošnja je bolji pokazatelj blagostanja (više o tome ovdje), jasno je da između ovih veličina postoji snažna veza (Slika 2).

Slika 2: AIC per capita i BDP per capita u PPP (EU 28=100)

Napomena: slika je prikazana bez Luksemburga i Irske zbog značajnog odstupanja ovih zemalja od ostatka EU (outlieri) što se velikim dijelom može objasniti značajnom ulogom financijskih usluga u ekonomiji ovih zemalja
Izvor: Eurostat

Slika pokazuje dvije zanimljive stvari.

Prvo, „stara“ i „nova“ Europa dijele se prema oba pokazatelja. U gornjem desnom kutu vidi se „klub“ većine starih zemalja članica koje značajno odstupaju od skupine novih zemalja članica u donjem lijevom kutu. Njemačka ima 2 puta veću per capita potrošnju od npr. Hrvatske.

Drugo, najslabije zemlje prema ovom pokazatelju – Bugarska, Hrvatska i Rumunjska – nalaze se na regresijskom pravcu ili vrlo blizu njega, što znači da realna potrošnja po stanovniku približno odgovara razini realnog BDP-a per capita.

Iako je vijest o izlasku iz dugogodišnje recesije i ubrzanju rasta vrlo pozitivna, ne čudi da gotovo svakodnevno možemo čuti kako građani u različitim TV prilozima i izjavama za medije napominju kako oni ne osjećaju poboljšanje. Naime, i u međunarodnoj i u „vremenskoj“ usporedbi hrvatski građani uistinu imaju relativno malu kupovnu moć. Glavni razlog leži u anemičnoj ekonomskoj aktivnost koja, unatoč oporavku nakon krize, i dalje zaostaje za svim zemljama EU osim Bugarske, te u ogromnom broju ljudi, koji su što zbog ranih umirovljenja, što zbog mirenja sa slabim životnim izgledima, izvan tržišta rada.