Hrvatski BDP može rasti 4-5% godišnje, ali neće

Foto: Ali Asche / Dreamstime

U trećoj godini rasta nakon duge krize Hrvatska može rasti po stopi od 4% do 5% godišnje, ali vjerojatno neće. Glavni politički akteri još uvijek ne razumiju kako je i zašto došlo do oporavka i što je potrebno učiniti da se on ubrza. Kada bi se pokrenuo ozbiljniji program privatizacije i razvoja tržišta kapitala, hrvatska stopa rasta bi uz malo sreće mogla prijeći 5%. Razlika između ostvarenog i mogućeg rasta, premda hipotetička, predstavlja mjeru ekonomskog neuspjeha kada gospodarstvo raste.

Ekonomski trendovi proteklih godina mogu se objasniti pomoću tri teze:

  1. Vanjski utjecaji pokrenuli su krizu 2008./09., ali je ona u Hrvatskoj zbog unutarnjih slabosti trajala šest godina. Najveći utjecaj na dubinu i trajanje krize imale su krive političke odluke i otpor državnog sektora prema reformama. Zbog toga je javni dug dosegnuo 86% BDP-a, ali je sada, srećom, u padu.
  2. Privatni sektor se spontano restrukturirao, razduživao, tražio nove prigode, snažnije se okrenuo prema izvozu. Ulazak u EU predstavljao je povoljnu okolnost. Taj proces je stvorio pretpostavke za novi ciklus rasta.
  3. Sektor poduzeća zabilježio je bolje rezultate već 2014., ali su tromost investicija i osobne potrošnje u početku zadržali stopu rasta u negativnoj zoni (-0,4% za 2014.). Postupni oporavak osobne potrošnje ubrzao je rast na 1,6% 2015., a u 2016. ostvaren je rast po stopi od 2,9%.

Relevantne institucije prognoziraju da će se rast u ovoj godini nastaviti sličnim tempom:

Tablica 1. Usporedba relevantnih prognoza
Tablica ovdje

Postavlja se pitanje je li gornja prognoza relevantna, ili je u Hrvatskoj moguć znatno brži gospodarski oporavak, po stopama većim od 4%, kakve su ostvarene u razdoblju 2002.-2007.?

Slika 1. Stopa rasta realnog BDP-a 1996.-2015. i procjene za 2016. i 2017.

Izvor: DZS, Arhivanalitika

Razlozi za optimizam

Mnogo je toga napisano o potencijalima turizma. Ozbiljan investicijski ciklus tek počinje. Govori se o 800 milijuna eura investicija samo ove godine. Sezona se širi na mjesece koji tradicionalno nisu turistički. Samo u prosincu 2016. stranci su ostvarili 30% više turističkih noćenja nego u prosincu 2015. Hrvatska je in, a dolasci poprimaju karakter grude snijega.

Još je važnije da robni izvoz dalje raste. To je nova kvaliteta, kakvu nismo imali u proteklom desetljeću kada su svi bili fokusirani na državna ulaganja i nabavke, te općenito na domaće tržište.

HNB objavljuje podatak o robnom izvozu u eurima bez brodova i energenata. Taj podatak nije osjetljiv na kolebanja tečaja eura u odnosu na dolar te na jednokratne stavke i povremeno snažne mjesečne oscilacije. Trend robnog izvoza bez brodova i energenata raste po stopi od oko 7% godišnje. Takozvani roterdamski efekt ne može objasniti toliki rast.[1] Stoga bi prikazana konsenzus-prognoza izvoza (tablica 1) mogla biti podcijenjena za 1 do 2 postotna boda.

Slika 2. Robni izvoz bez nafte i brodova u eurima

Izvor: HNB

Oporavak izvoza može se pripisati dinamici u privatnom sektoru koji se proteklih godina spontano prilagođavao. Razduživao se, restrukturirao i tražio nove poslovne prigode. Realne plaće su dugo stagnirale ili padale, dok su u drugim zemljama rasle. To je poboljšalo troškovnu konkurentnost gospodarstva. Knjige narudžbi u brodogradilištima i mnogim drugim sektorima su pune. Više poduzetnika nego ranijih godina iskazuje poslovni optimizam. Samo sektor brodogradnje najavljuje više nego dva puta veći izvoz u odnosu na 2016.

Trend industrijske proizvodnje u studenom i prosincu prošle godine neočekivano se prelomio prema gore (slika 3), uz rast u 26 od 33 industrijske grane. Siječanjski indeks nije tako dobar, no bez obzira na to, rast je snažan.

Slika 3. Indeks industrijske proizvodnje

 Izvor: DZS

Pojavio se i novi važan izvor ne-dužničkog financiranja: EU fondovi. HGK procjenjuje da je Hrvatska u prošloj godini povukla 850 milijuna eura iz EU fondova. Velika većina tih sredstava odnosi se na prethodno proračunsko razdoblje 2006.-2013. Povlačenje sredstava iz proračunskog razdoblja 2014.-2020. tek počinje. Od 2017. do 2023. moguće je povući oko 10,7 milijardi eura ili oko 1,5 milijardi eura godišnje. Uz pretpostavljenu efikasnost korištenja sredstava od oko 90%, to je oko 600 milijuna eura na godinu (ili oko 1,5% BDP-a) više nego 2016. Taj se iznos mora uvećati i za domaću komponentu financiranja, što uz multiplikativne efekte daje potencijal ubrzanja rasta od oko 2% BDP-a na godinu. Ne radi se o rastu po toj stopi, nego o za toliko postotnih bodova većoj stopi rasta.

Kvaliteta domaće ekonomske politike predstavlja rizik za rast. Vlada premijera Plenkovića do sada je povukla samo dva konkretna gospodarska poteza. To je malo, ali moglo bi imati pozitivne učinke: (1) porezna reforma (Zdravko Marić) i  (2) akcijski plan za ukidanje ili pojednostavljenje gospodarskih propisa (Martina Dalić). Takve mjere, osim što imaju realne učinke, potiču optimizam. Nije slučajnost da je Indikator ekonomskog sentimenta Europske komisije za Hrvatsku u siječnju zabilježio najveću vrijednost u EU. Blagdanska potrošnja je u prosincu uzrokovala rast volumena trgovine na malo po stopi od 5,9% u odnosu na prosinac 2015.

Kada bi sve drugo bilo u redu, kada bi postojali još neki planovi ekonomske politike koji bi obećavali rast i kada ne bi postojali razlozi za pesimizam, spomenuti bi faktori mogli proizvesti gospodarski rast od oko 5%. Međutim, postoje utezi koji vuku prema dolje.

Razlozi za pesimizam

Novoizabrani američki Predsjednik Donald Trump mijenja pravila igre i stvara nove problematične situacije na geopolitičkoj razini. S jedne strane potiče pozitivna očekivanja, s druge strane unosi neizvjesnost. Provocira EU, Meksiko i čitavu Aziju (trgovački sporazumi). Nije jasno kakav će odnos uspostaviti s Putinovom Rusijom. Nije jasno ni što će moći progurati kroz Kongres. Međutim, jasno je da će Ameriku zatvarati i usmjeravati sebi samoj. Iako se nakon početnoga zaleta u toku ožujka prilično primirio, Trumpova politička retorika ide na ruku političarima poput Viktora Orbana i Marine Le Pen.

Francuski predsjednički izbori (drugi krug u svibnju) veliki su test za Francusku i EU. Pobjeda Le Pen – koja nije vjerojatna, jer u anketama vodi protukandidat – mogla bi gurnuti EU, ne u ambis, ali u nastavak neugodnog putovanja koje je započelo Brexitom. Međutim, upravo je Brexit pokazao sporost tektonskih političkih procesa. Mala je vjerojatnost da bi negativan razvoj događaja mogao brzo utjecati na gospodarske trendove. Stoga međunarodnu politiku za sada možemo ignorirati; ona neće imati utjecaj na trendove u kratkom roku.

Promjena monetarne politike Europske središnje banke zbog buđenja inflacije mogla bi imati brži utjecaj na gospodarska kretanja od političkih promjena. Inflacija u EU iznosila je 1,8% u siječnju u odnosu na siječanj 2016., a u veljači je podatak dosegnuo 2%, koliko iznosi deklarirani cilj Europske središnje banke. Sve iznad 2% stvara nervozu i polako budi očekivanja rasta kamatnih stopa.

Osim toga, rast kamatnih stopa u SAD-u već najavljuje kraj ekspanzivne monetarne politike na globalnoj razini. Desetogodišnje njemačke državne obveznice pomakle su se iz zone negativnih u zonu uvjerljivo pozitivnih prinosa (0,48% u trenutku pisanja). Negativne kamatne stope pomalo postaju zaboravljen problem. Procjene govore da bi potkraj ove ili početkom sljedeće godine mogao početi novi ciklus rasta kamatnih stopa.

Domaće politike su najveći rizik za rast, za njegovu brzinu i održivost. U Hrvatskoj nema reformi obrazovanja, pravosuđa i javne administracije. U širem smislu, nema onoga što se već potrošeno naziva strukturne reforme. Izostanak jedne od njih – one obrazovne – već godinama ograničava gospodarski rast. Nedostaju ljudi odgovarajućih stručnih profila. Problemi su za sada koncentrirani u IT sektoru, turizmu i brodogradnji, no nedostatak kvalitetnih radnika širi se i na graditeljstvo, a to znači da se Hrvatska nalazi u poodmakloj fazi gospodarskoga ciklusa, približno kao 2005. ili 2006. U takvim uvjetima će se sigurno pojaviti pritisci na rast plaća. To nije loše kratkoročno, ali rast će i pritisci na uvoz radne snage.

Druge institucionalne slabosti (prije svega pravosuđe i javna administracija) ne mogu ograničiti rast u kratkom roku. No, izostanak promjena u tim područjima Hrvatsku bi mogao skupo stajati jednom kada ovaj ekonomski ciklus prođe.

Političke slabosti i strukturne promjene koje izostaju proizlaze iz nespremnosti političke nomenklature da mijenja svoje ponašanje. Politika odnosno stranke zadržavaju kontrolu nad mnoštvom tvrtki u državnom i djelomičnom državnom vlasništvu. Nema privatizacije i plana razvoja tržišta kapitala. Zbog toga se najveći razlog za pesimizam krije u nepromijenjenom odnosu politike prema državnoj imovini. Konkretno, nema depolitizacije i profesionalizacije upravljanja, a privatizacija je i dalje riječ koja se križa u političkim govorima. Ozbiljan plan za razvoj tržišta kapitala ne postoji.

Kombinacija socijalističkog mentaliteta i financijske prehrane političkih nomenklatura iz rezervi državne imovine i dalje zadržava dio vrijedne imovine pod nadzorom interesnih skupina koje ne znaju stvarati nove vrijednosti. Skromno budžetiranje privatizacijskih prihoda ispod 200 milijuna eura na godinu jamči da operacije u ovom sektoru neće imati makroekonomski značaj. Pokazano nesnalaženje vlade oko INA-e i HEP-a ukazuje da će politika u ovom segmentu voziti u standardnom smjeru na koji se društvo, na žalost, naviklo.

I privatni sektor ima svoje probleme. Agrokor je kompanija koja je početkom ovoga stoljeća imala manje od deset, dok trenutno ima oko šezdeset tisuća zaposlenih, od čega oko polovice zapošljava u Hrvatskoj (što znači da zapošljava oko 2% zaposlenih). Približno tri četvrtine radi u veleprodaji i maloprodaji, što uključuje i kioske, a preostali dio uglavnom je zaposlen u prehrambenoj industriji i poljoprivredi. Kompanija je prezadužena, čemu je preuzimanje Mercatora dalo konačni obol. Situacija zahtijeva restrukturiranje kako bi se izbjegao stečaj.

S oko 2% zaposlenih i sa snažnim utjecajem na mrežu dobavljača, problemi u takvoj kompaniji mogu imati negativne makroekonomske učinke u kratkom roku. Međutim, već je dosadašnji razvoj događaja pokazao da se takav sustav ne može odjednom zaustaviti i/ili likvidirati, osobito u uvjetima kada ukupna potrošnja u zemlji raste. Međutim, kašnjenja plaćanja i pojačane racionalizacije mogu imati negativan utjecaj na rast ove godine. Sve do sada iznesene ad hoc procjene učinaka Agrokora čine se prenapuhane. Stoga u Ekonomskom labu pripremamo analizu mogućih makro učinaka koja će uskoro biti objavljena.

Poruka glasi: da se tržište kapitala sustavno razvijalo u proteklih petnaestak godina i da su druge domaće kompanije kapitalno jače, na domaćem bi tržištu postojali snažniji potencijali za kapitalno restrukturiranje tako velike kompanije. Ovako je sve u rukama inozemnih vjerovnika.

Ostaje samo nada da se povijest neće ponoviti

Hrvatska ovakvu povijesnu prigodu nije imala već petnaest godina. Zadnja slična prigoda je prokockana, jer nije postojalo stvarno opredjeljenje za pokretanje modernog razvitka.

Sada je važno shvatiti gdje leže skriveni potencijali za trajniji ekonomski uspjeh. Ova plima sretnih okolnosti prije ili kasnije će se povući, a niti jedna zemlja koja je dominantno rasla na EU fondovima i turizmu nije uspjela trajno osigurati razvitak. Grčka je bolno svjedočanstvo o tome.

Osim promjena u sektorima koji su naznačeni kao izvori pesimizma, ključevi trajnog uspjeha leže u fiskalnoj odgovornosti. Ako se kratkoročna plima u državnoj blagajni iskoristi za štampanje bonova za političku prehranu kao od 2002. do 2007., te za ne daj bože ulaženje države u različite vlasničke aranžmane, za koju godinu nas čeka novi krah ili još jedna duboka kriza koja će izbrisati sav rast koji imamo ovih godina. Naposljetku, u izvještajima svih rejting agencija koje su poboljšale izglede za Hrvatsku jasno je napisano da je visina javnog duga ozbiljan i trajan rizik koji našu zemlju razlikuje od zemalja s boljim rejtingom. Stoga, ako se ova plima javnih prihoda iskoristi za smanjenje deficita i duga i za nastavak porezne i drugih reformi, Hrvatska bi u sljedećih deset godina mogla imati puno više sreće nego u proteklih deset. A onda bi se i ljudi počeli vraćati.


[1] Roterdamski efekt se odnosi na slučaj kada se roba iz trećih zemalja uvozi u EU preko neke hrvatske luke, te se od tamo otprema dalje u neku drugu državu članicu.