Inflacijski ciklus, treći put u malo više od 10 godina: koliko će biti jako ovaj put?

Foto: Elnur / Dreamstime

Prošli je tjedan objavljeno da su cijene u svibnju ove godine bile 1,9% veće nego u svibnju prošle godine. Ista stopa inflacije zabilježena je u EU. Prvo pada na pamet da razlog leži u rastu cijena goriva. Doista, cijene energenata rasle su oko 6% u EU u istom razdoblju. Temeljna inflacija iz koje su isključene cijene hrane i energije rasla je znatno sporije od ukupnoga prosjeka, 1,1%.

U Hrvatskoj je rast cijena bio rašireniji među raznim skupinama roba i usluga. U svibnju (naspram svibnja prošle godine) najveći je porast zabilježen kod odvoza smeća i otpada (više od 10%), opskrbe vodom, a dosta su rasle i cijene alkoholnih pića i duhana (2,9%). I učinak rasta cijena energenata bio je vidljiv (tekuća goriva +20,4%, električna energija +6,3%, usluge prijevoza +4,1%), ali je vidljivo i to da je ukupna inflacija prilično oživjela. Ovo je najveća međugodišnja stopa rasta na mjesečnoj razini od kolovoza 2013:

Indeks cijena potrošača, promjena u odnosu na isti mjesec prethodne godine

Izvor: DZS

Sada tek slijedi ugradnja znatno viših cijena energenata u ostale cijene te uobičajeni sezonski rast cijena usluga rekreacije, kulture, hotela i restorana, pa je očito da će podatak prikazan na gornjoj slici i dalje rasti, što će označiti vrhunac trećeg cjenovnog ciklusa u proteklih deset godina. Vrhunac dva nedavna ciklusa vidi se na slici 2008. i 2012.

Kako su oba prethodna cjenovna vrhunca koincidirala s recesijama (ova druga iz 2012. često se smatra drugim krakom glavne recesije 2008.-09.), nameće se pitanje slijedi li novi cjenovni vrhunac i potom nova recesija i pad cijena?

Načelno da, jer takva je logika ekonomskih ciklusa. Ali tri faktora bi mogla ublažiti sljedeći cjenovni ciklus.

Prvo, emigracija i manji broj ljudi u zemlji prirodno postavlja ograničenja rastu agregatne potražnje i povlačenju cijena prema gore. Drugo, već se vidi da je Europska središnja banka veoma oprezna u pogledu zaoštravanja monetarne politike i podizanja kamatnih stopa. I FED je objavio da će neko vrijeme tolerirati inflaciju iznad 2% na godišnjoj razini tj. neće ubrzavati predviđeni tempo povećanja kamatnih stopa (koji je mnogo agresivniji nego u euro području – FED-ova stopa je već na 2%, dok je ECB-ova još uvijek na 0%). Centralne banke ne žele ponoviti neke pogreške iz prošlosti kada su prerano podizale kamatne stope. Treće, na tržištu nafte dogodile su se strukturne promjene u odnosu na stanje pred deset godina. Veći je udjel proizvođača iz Kanade i SAD-a koji su ovladali novim tehnologijama koje su na ovim razinama cijena (oko 70 USD) profitabilne, odnosi unutar OPEC-a su daleko od kompaktnih, a otvoreno je i pitanje što će biti s Iranom koji drži ogromne rezerve. U takvim uvjetima ne treba očekivati prevelika iznenađenja i troškovne udare (energetske, kamatne) koji bi mogli preokrenuti aktualne trendove u smjeru ozbiljnije recesije, barem ne skoro.

Unatoč tome, inflacije se uvijek treba bojati. Kada prijeđe 2% postoji opasnost od početka utjecaja na ponašanje aktera na tržištima. Mogu se povećati zahtjevi za rast nadnica i poremetiti inflacijska očekivanja. Upravo objavljeni podaci Eurostata o rastu troškova rada pokazuju da: (a) nominalni jedinični troškovi rada u EU već rastu oko 2% i (b) rast je jako različit među zemljama – ima zemalja gdje nominalne plaće stagniraju (Portugal, Italija, Finska) i zemalja s rastom iznad 5% (sve zemlje Nove Europe što obuhvaća i Hrvatsku).

S rastom jediničnog troška rada po satu od oko 6% za prvi kvartal ove godine, Hrvatska je na začelju Nove Europe. Međutim nesporno je riječ o značajnom (nominalnom i realnom) rastu troška rada po satu angažiranog rada. U takvim uvjetima se ne mogu izbjeći inflacijski pritisci koji umanjuju realne učinke nominalnog rasta plaća. U Hrvatskoj bi oni mogli biti pojačani nešto lošijim financijskim stanjem nerestrukturiranih komunalnih poduzeća koja troškove energije i druge unutranje neefikasnosti pokušavaju prebaciti na budžete građana.