Institucije su ograničeno objašnjenje rasta: primjer Prve industrijske revolucije

Foto: Lubomir Novak / Dreamstime

Mnogi gospodarski i društveni problemi (poput aktualnog Agrokora) izviru iz povijesti i ideja o tome što je uspješno gospodarstvo. Na primjer, kada neka zemlja slabo raste, govori se da joj institucije ne valjaju. Međutim, institucije nisu jedino važno objašnjenje rasta. Ideje i relativne cijene koje određuju što se isplati raditi, a što ne, jednako su važne. Ivo Bićanić ovim tekstom postavlja pitanje kakav je odnos ideja, institucija i užih ekonomskih objašnjenja gospodarskoga rasta. Nakon «kopanja» po povijesnim dubinama bolje ćemo shvatiti što se danas događa.

Od kada su institucije postale dio glavnog toka ekonomske misli njima se objašnjava sve. Za gospodarski neuspjeh krive su loše posložene institucije, gospodarski procvat je posljedica dobrog institucionalnog okvira. Za omnipotentnu ulogu institucija uvelike je zaslužan Daron Acemoglu s M.I.T.-a. Prvo, uspio je institucije oblikovati alatima moderne neoklasične ekonomske analize i uklopiti ih u mainstream. S takvom ambalažom su institucije dobile ‘pravo građanstva’. Drugo, s nizom ko-autora je objavio veliki broj radova i knjiga koje u središtu imaju ulogu institucija.

Daron Acemoglu nije otkrio institucije i njihovu važnost, jer su se njima i prije bavili ekonomisti. Treba se samo sjetiti Adama Smitha. Dapače, marksist Douglas North, koji je zapravo zaslužan za modernu pažnju danu institucijama, za rad na ulozi institucija u gospodarskom rastu dobio je Nobelovu medalju 1993.

Oduvijek su postojali ekonomisti koji nisu institucije smatrali odgovorom za sve. Onima koji su važnost institucija ilustrirali standardnim primjerom Južne i Sjeverne Koreje (na istom stupnju razvoja različite institucije dovode do dramatično različitih ishoda) suprotstavljali su se oni koji su navodili primjer ujedinjenja Njemačke (Istočna Njemačka preko noći preuzima institucije Zapadne Njemačke ali i nakon 25 godina to nije ukinulo razlike). Dani Rodrik će pak napisati knjigu o tome kako se isti ekonomski problem može riješiti različitim institucijama, jer ne postoji jedan skup najboljih. Ima i drugih primjera sumnji u omnipotentnost institucija, no mora se priznati da su ekonomisti koji sumnjaju u moć institucionalnih objašnjenja danas na obrambenim položajima.

Rasprava o važnosti institucija nije se vodila samo o današnjim gospodarstvima. Proširena je i na istraživanje ekonomske povijesti. Jedna takva rasprava odnosi se i na pokušaje tumačenja Prve industrijske revolucije.

S vremenom ne postajemo pametniji

Prva industrijska revolucija bila je prije oko 250 godina. To nije bila revolucija. Današnji novi pristup naglašava postupnost nastanka i učinka, ali se svi slažu da se faut de mieux i dalje naziva revolucija. Suvremenici (recimo Adam Smith ili David Ricardo) niti neposredni nasljednici (Karl Marx ili John Mill) nisu vidjeli niti shvatili da žive u iznimno vrijeme industrijske i tehnološke revolucije.

Za široku upotrebu pojma Industrijska revolucija zaslužan je viktorijanski povjesničar Arnold Toynbee. U zadnjih pedesetak godina Toynbeejovom pojmu dodan je prefiks ‘prva’, jer uz miopiju današnjih ekonomista neki prepoznaju i drugu (krajem 19. stoljeća), treću (nakon Drugog svjetskog rata), četvrtu (od osamdesetih) pa i petu (u kojoj navodno živimo) industrijsku revoluciju. Za prvu i drugu bi se većina složila, ali u pogledu ostalih stvari su jako sporne.

Pojam Industrijske revolucije skovan je krajem 19. stoljeća u viktorijansko doba pax Britanice. Tokom 150 godina i uz mnogo uloženog istraživačkog rada i vremena reklo bi se da se o Prvoj industrijskoj revoluciji sve zna: tko, kada, s čime, zašto i kako, gdje tražiti ‘sjeme’ i što je bilo prije i poslije. Nakon 150 godina istraživanja u ekonomskoj povijesti nema više razloga očekivati neka nova otkrića koja će bitno promijeniti stvari (ekonomska povijest nije arheologija pa da se nađe koja netaknuta grobnica ili Atlantida). Može se naći koja serija ili podatak da popuni neku malu prazninu, ali ne nešto što može promijeniti ‘veliku sliku’. Opravdano bi se moglo misliti da je glavni posao istraživača već duže vrijeme sveden na to da se drugačije poslažu kockice, da se ljepše iznese poznato, ili naglasi neka osobina koja nam je danas zanimljivija nego što je bila jučer.

Međutim, još uvijek nemamo konačni odgovor kako se sve to odigralo. Dapače, sada se naše razumijevanje Prve industrijske revolucije čini slabije nego prije tridesetak godina kada je prevladavalo jedno tumačenje. Prvo su u drugoj polovici 20. stoljeća sastavljene važne baze podataka, a u zadnjih 15 godina bitno su dorađena tri različita objašnjenja koja su još uvijek predmet žive rasprave. Na raspolaganju je još jedno, ono Odeda Galora (tehničko izlaganje je u Galor (2005) a popularnije u Galor (2011)), koji naglašava demografske promjene i prijelaz s malthuzijanskog režima na moderni režim rasta stanovništva (koji za razliku od malthuzijanskog dozvoljava istovremeni rast stanovništva i dohotka po stanovniku). No, demografsko objašnjenje nije naišlo na osobitu prođu u struci. I jedno staro tumačenje koje je početkom stoljeća ponudio Max Weber gdje se ključna uloga u nastanku kapitalizma i slijedom toga Prvoj industrijskoj revoluciji daje protestantskoj etici nije dio današnjih rasprava.

Tri su tumačenja danas ‘u igri’. Ideje iz tih rasprava pružaju nove uvide i pomažu u razumijevanju onoga što se danas zbiva.

Tokovi Prve industrijske revolucije: stilizirane činjenice

Može se govoriti o nekoliko ‘stiliziranih činjenica’ (široko prihvaćenih i neosporavanih činjenica) u vezi Prve industrijske revolucije:

  1. Lokacija. Nitko ne spori da je Industrijska revolucija počela u Engleskoj, Walesu i Škotskoj (Velikoj Britaniji) u drugoj polovici 18. stoljeća i od tamo se širila na ostatak Europe i Sjevernu Ameriku.
  2. Vrijeme trajanja. Većina se slaže da je počela oko 1780. (neki početak stavljaju ranije, 1760.) i da je završila 1840. (kada prestaje val inovacija i dolazi do usporavanja sekularnog rasta)
  3. Stopa rasta. Tokom Prve industrijske revolucije, prema današnjim shvaćanjima, stope rasta su bile skromne. U razdoblju najvećega rasta bile su oko 2,5%, ali tokom 35 godina i ta niska stopa je vodila do udvostručenja početnih veličina. No, ukupno niske stope rasta u gospodarstvima u kojima prevladava poljoprivreda kriju visoke stope rasta sektora koji su bili zahvaćeni najvećim tehnološkim promjenama u vrijeme Prve industrijske revolucije.
  4. Vrijeme ubrzanja rasta. Mada se početak Prve industrijske revolucije veže uz drugu polovicu 18. stoljeća (1760. ili 1780.), do osjetnog ubrzanja rasta dolazi sa zadrškom, možda krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Vrijeme od tehnoloških otkrića i promjene tehnološke matrice do ubrzanja rasta ne mora biti kratko.
  5. Širenje na Europu i Sjedinjene države uz Gerschenkronovu ‘prednost zaostalosti’. Jednom kada je nova tehnologija otkrivena (u Velikoj Britaniji) druge zemlje više ih nisu morale otkrivati nego samo kopirati i to najčešće u usavršenom prilagođenom obliku.
  6. Ništa više nije bilo isto. S Prvom industrijskom revolucijom počelo je doba modernog ekonomskog rasta koji se u slijedeća dva stoljeća proširio na cijeli svijet i stubokom ga promijenio.
  7. Počelo je doba divergencije (koje u nekim dijelovima svijeta traje još i danas). Asimetrično širenje novih tehnologija Prve industrijske revolucije vodilo je velikom rastu nejednakosti između poslova, radnika, područja, zemalja i regija, za koje još nije sigurno da se na globalnoj razini smanjuju nakon 250 godina.

Tokovi Prve industrijske revolucije: tehnološki razvoj

Što se tiče tehnološkoga razvoja, uz Prvu industrijsku revoluciju veže se 140 važnih otkrića, od čega je 10 ključnih. Ključna su u smislu njihove dvije Schumpeterijanske osobine. Prva, promijenila su tehnološku matricu sektora, a i šire. Druga, nakon njih se javljaju grozdovi manjih inovacija koje dalje tehnološki unapređuju sektor.

Sektori gdje se promijenila matrica i pojavili grozdovi inovacija su tekstil, strojogradnja, crna metalurgija, cestogradnja i poljoprivreda. Promjene u ostalim sektorima bile su manje.

Najvažnije promjene dogodile su se u tekstilnoj industriji. Dotadašnju organizaciju proizvodnje iz faze protoindustrijalizacije posve zamjenjuju tvornice. Dva su ključna otkrića. Prvo je zamjena ljudskog pogona u izradi niti (predenju) i tkanine (tkanju) sa vodenim pogonom. To višestruko povećava proizvodnost i mijenja lokaciju pogona. Prije otkrića u proizvodnji pređe i tkanine prevladavala je kućna proizvodnja. Drugi korak zamjenjuje vodeni pogon parnim strojem. Temeljna važnost drugog otkrića nije toliko povećanje proizvodnosti koliko promjena lokacije proizvodnje. Pogon više nije bio vezan uz potok ili rijeku nego je mogao biti bilo gdje, recimo na mjestu gdje ima radnika, blizu luka ili blizu tržišta (pamuk se uvozio).

Drugi sektor je strojogradnja i posebno proizvodnja parnih strojeva. Otprije poznati parni strojevi bili su izuzetno neefikasni i nepokretni, ali to se sa tehnološkim inovacijama Prve industrijske revolucije mijenja; strojevi postaju efikasni i pokretni. Efikasnost omogućava korištenje u drugim sektorima (tekstil i poljoprivreda). Pokretni parni stroj pak omogućava neslućeni razvoj prometa, kopnenog i vodenog, koji više ne ovisi o meteorološkim uvjetima i postaje dovoljno redovit da ima vozni red.

Treći sektor je crna metalurgija gdje niz otkrića omogućava proizvodnju kvalitetnijeg sirovog željeza, s manje primjesa, koje je manje krto. Takvo željezo nalazi važnu primjenu u strojogradnji. Strojevi traju dulje i izrada je preciznija (mada je ključni izum u crnoj metalurgiji otkriće proizvodnje čelika, ali to je već dio Druge industrijske revolucije).

Cestogradnja je četvrti važan sektor. Polaganje makadamskih cesta (tucanik) omogućava cestovni prijevoz bez obzira na vremenske prilike. Dotadašnje ceste u vrijeme kiša bile su neprohodne, pa je cestovni saobraćaj bio neredovit i nepouzdan.

Uz tekstil najvažniji sektor tehnoloških promjena je ipak poljoprivreda, gdje strojevi povećavaju kapitalnu intenzivnost proizvodnje i mehaniziraju niz poljoprivrednih poslova (i dovode do sabotera i ludista). Kasnije se razvija plodored i industrija gnojiva, koji dalje povećavaju proizvodnost rada i poljoprivrednu proizvodnju koja omogućava prehranu novih industrijskih radnika i brzo rastućih gradova.

Traženje korijena 1: okvirni uzroci su-nisu sporni

U opisu toka događaja Prve industrijske revolucije dakle nema pretjeranoga spora. Postoje stilizirane činjenice i poznate tehnološke promjene. Međutim, to nisu tumačenja. Prva industrijska revolucija je razdoblje ubrzanja rasta, sekularne akceleracije i ubrzanja tehnološkog napretka. To su pojmovi iz alata suvremene teorije rasta, pa nema razloga da se ona ne primijeni. Zbog toga treba razlikovati okvirne i temeljne uzroke rasta.

Što se tiče okvirnih uzroka rasta, stvari nisu osobito sporne. U literaturi se navode slijedeći okvirni uzroci koji ujedno predstavljaju posebnosti Velike Britanije:

  1. Relativno obilje raspoloživog kapitala (novca) i bogatstva stečenog trgovinom i protoindustrijalizacijom. Bilo je dovoljno imućnih ljudi koji su imali dovoljno sredstva za ulaganje u nove strojeve, tehnike i izvore sirovina i koji su bili voljni snositi rizik.
  2. Već utemeljene kolonije i nova tržišta, jer je Velika Britanija imala najveće kolonijalno carstvo, što je vodilo razvoju trgovine i novih poslovnih običaja. Kolonije postaju izvor sirovine, osobito za razvoj tekstilne industrije.
  3. Prirodna bogatstva Engleske: obilje jeftine energije (potoci, rijeke i izuzetno kvalitetni ugljen blizu površine) te željezne rude (također blizu površine) koja daje temelj strojogradnji i crnoj metalurgiji
  4. Prednosti u prometu: među prirodna bogatstva valja ubrojiti i odsustvo brda i gora koje su prirodna prepreka razvoju prometa, tako da je Velika Britanija imala relativno niske troškove prijevoza; dapače, razmjerno lako je razvijen sistem unutarnjih vodenih puteva, kanala i rijeka.
  5. Ponuda radne snage vezana uz rano slabljenje feudalizma (nakon Crne smrti nastaje višak potražnje za radom koji slabi feudalne veze u Velikoj Britaniji) dovodi do mobilnosti radnika i oslobađa ponudu rada koja je dalje povećala okrupnjavanje posjeda na selu. Poljoprivreda zbog toga nije bila prepreka brzoj urbanizaciji.
  6. Velika Britanija (i Nizozemska) je područje relativno visokih nadnica koje daju važan poticaj radno štednim tehnološkim otkrićima.
  7. Poljoprivredna proizvodnost koja okrupnjava posjed i uklanja granice između parcela, što dalje povećava proizvodnost rada i smanjuje zaposlenost u poljoprivredi.
  8. Prije Prve industrijske revolucije Velika Britanija raspolaže s najvećom trgovačkom flotom koja može snabdjeti rastuću industriju sa sirovinama i prevoziti gotove proizvode na nova tržišta.
  9. Otočni položaj Velike Britanije omogućava joj da uživa u unutarnjem miru i vojno-političkoj izoliranosti od neprekidnih europskih vojnih sukoba. Tako je izbjegnuto povećanje poreza i uništenje resursa koje prati ratove.
  10. Kao bogata zemlja Velika Britanija ima veliko unutarnje tržište tako da proizvodnja može iskoristiti prednosti ekonomije obujma.

Kaledonijski kanal, Fort Augustus, Škotska: Velika Britanija je prije razvoja željeznica razvila sustav kanala koji je pomoću ustava omogućavao premošćivanje brežuljaka između jezera.

Traženje korijena 2: tri ponuđena temeljna uzroka

Sve nabrojano ipak ne daje odgovor na ključno pitanje: zašto je došlo do Prve industrijske revolucije u Velikoj Britaniji u drugoj polovici 18. stoljeća? U potrazi za odgovorom treba prijeći s analize okvirnih na temeljne uzroke rasta. Danas se raspravlja o tri pristupa objašnjenju temeljnih uzroka Prve industrijske revolucije. To nisu novi pristupi u smislu nove osnovne ideje, ali jesu novi jer daleko strože izlažu ideje. U razradi i dokazu koriste alate moderne teorije rasta te rezultate i tehnike primijenjenih istraživanja modernoga rasta. Mada svi priznaju nedvojbene velike međuzavisnosti tri temeljna uzroka, zbog jasnoće i analitičke strogosti promatraju se kao međusobno isključivi, a rasprave još uvijek ne idu u smjeru konsenzusa. Uzme li se u obzir još i to da je u razradama uložen rad mnogih istraživača, malo je neopravdano pripisati svaki pristup jednoj osobi. Uz te ograde, ovdje će se pojedini pristupi ipak vezati uz istraživača koji ih je u zadnjih 20 godina prvi vratio u maticu istraživanja i ponudio u obliku moderne ekonomske analize.

Prvi pristup oživio je Joel Mokyr sa Sveučilišta Northwestern u SAD-u. Mokyr je dugogodišnji istraživač Prve industrijske revolucije i vrlo plodan pisac. Osnove njegovog pristupa može se na zahtjevnoj razini vidjeti u knizi Mokyr (2009) ili članku Mokyr (2007), a u popularnijoj u eseju Mokyr (2010). On izvodi nastanak Prve industrijske revolucije iz intelektualnih pomaka koji su posljedica prosvjetiteljstva i empirizma. Drugi je pristup oživio Robert Allan sa Londonske škole ekonomike i političkih nauka. Manje je plodan autor od Mokyra, ali dobar uvid u njegov rad daje knjiga Allen (2009) i članak Allen (2001), a popularniji prikaz je u Allen (2009). On osnovni uzrok Prve industrijske revolucije vidi u ekonomskih temeljima, odlikama poduzetnika, relativnim cijenama i raspoloživim resursima koji su vladali u Velikoj Britaniji 18. stoljeća. Treći je pristup vrlo star, a u novom ruhu je vidljiv u radovima vrlo produktivne trojke Daron Acemoglu, Simon Johnson i James Robinson. Prva dvojica su sa M.I.T., a treći sa Harvarda. Rezultate istraživanja o temeljnim uzrocima Prve industrijske revolucije nude u članku Acemolgu, Johsnon i Robinson (2005), a u tehnički manje zahtjevnom obliku u nizu popularnih članaka. Temeljne uzroke Prve industrijske revolucije vide u institucijama koje je generirao rast atlantske trgovine.

Svođenjem glavnog toka rasprave na tri velika objašnjenja učinjena je velika nepravda prema mnogim istraživačima i njihovim vrlo zanimljivim rezultatima koji se ne uklapaju u ovaj okvir. Primjer je rad Nizozemca Jan van Zandena, recimo knjiga van Zanden (2009), ili vrlo plodnog istraživača Engleza Nicholasa Craftsa (1995) ili Irca Kevina O’Rourkea (2008) i mnogih drugih. Nepravda je učinjena i prema nekim temama, jer isticanjem traženja temeljnih uzroka rasta zanemareni su mnogi zanimljivi istraživački projekti o prirodi tehničkog napretka (egzogeni ili endogeni), velikom i malom razlazu, ulozi globalizacije, širenju rasta na europsko kopno, ‘Willimasovoj hipotezi’ da se industrijska revolucija temelji na profitima trgovine robljem, itd. No, to je neminovna cijena sužavanja polja zanimanja.

Spona industrija-prosvjetiteljstvo

Temelj Mokyrovog pristupa je da intelektualna klima prosvjetiteljstva stvara potrebne preduvjete za nova otkrića i nove tehnike proizvodnje koje onda dovode do Prve industrijske revolucije. Institucije ovdje jesu važne, ali kao posljedica prosvjetiteljstva i zato nisu temeljni uzrok rasta. Prva industrijska revolucija je posljedica svijeta ideja.

Mokyr prvo naglašava da je Prva industrijska revolucija europska pojava, a ne posebno stvar Velike Britanije. Prosvjetiteljstvo se razvija u Europi, a ne u nekim njenim dijelovima. Prosvjetiteljstvo stvara duh analize i racionalnosti koji se odražava u novom institucionalnom okviru koji pogoduje mobilnosti i propitivanju. Stare granice i ograničenja padaju u vodu. Mokyr ne može sporiti stilizirane činjenice, pa pokazuje da Prva industrijska revolucija znači promjene u cijeloj Europi. Promjena idejne klime je europski fenomen koji u Britaniji nailazi na najplodnije tlo. Tamo se stvaraju bolje institucije koje daju poticaje novinama i pokusima. Osim toga, Britanija već ima ponudu ljudskoga kapitala (kvalificirane radnike, inženjere, praktičare) koji mogu iskoristiti novonastalu klimu i dovesti do grozdova otkrića i Prve industrijske revolucije. Britanska prednost nije u početnim uvjetima potražnje (Nizozemska je bogatija, Francuska veća i Španjolska ima više kolonija), nego u prednostima na strani ponude. Prva industrijska revolucija samo doživljava vrhunac u Velikoj Britaniji, jer su tamo bolje nego drugdje iskorištene novine koje nameće europski pokret prosvjetiteljstva.

Jezičac koji Velikoj Britaniji daje prednost u svijetu ideja je onaj koji slijedi iz rada Francisa Bacona i temelji se na ideji korisnih znanja, empirizma, pokusa i prednosti rješavanja praktičnih problema. Mokyr naglašava važnost nove klime i istraživačkoga pristupa.

U razradi presudne važnosti ideja za Prvu industrijsku revoluciju Mokyr razlikuje makro-otkrića (dramatično nove tehnologije bez presedana koje nastaju ex nihilo) i mikro-otkrića (kojima se makro otkrića pretvaraju u unosne procese i proizvode). Prva nisu pod utjecajem ekonomskih zakona, nego klime i okružja te stanja duha. Presudno za druge je ponuda i potražnja za resursima i ekonomska kalkulacija profita i gubitaka.

Mokyr tumači Industrijsku revoluciju kao grozdove makro-otkrića koja su dovela do ubrzanja mikro-otkrića. Vrijeme makro otkrića je nepredvidivo i nema neposredni utjecaj, jer ta otkrića nisu odmah prepoznata. Istraživanja pokazuju da treba vremena da se makro-otkrića prevedu u promjene tehnologija i da je ‘learning-by-doing’ važno. To objašnjava pomak i kašnjenje stope rasta. No, iscrpljivanje primjene makro-otkrića može objasniti usporavanje stope tehničkog napretka u drugoj polovici 19 stoljeća. Ovakvo tumačenje se dobro može uklopiti u promjene tehnoloških matrica i tehnoloških promjena kao motora rasta proizvodnosti.

Unosnost novih proizvodnih procesa

Allen ide posve drugim putem. On temelji objašnjenje na računima profitabilnosti novih tehnologija. Uspoređujući profite i troškove proizvodnje novim tehnologijama u tekstilnoj industriji u Francuskoj i Velikoj Britaniji pokazuje da je jedino uz relativne cijene u Velikoj Britaniji bilo unosno (jedva) koristiti novootkrivene tehnologije. Nove tehnologije u Francuskoj jednostavno nisu stvarale profite pa ih racionalno ponašanje nije opravdalo.

Komparativne prednosti Velike Britanije zbog kojih su nove tehnologije bile profitabilne, bile su visoke nadnice (pa se isplatilo uvoditi radno štedne tehnologije), jeftini kapital (koji je mogao financirati tehnološki napredak), obilata jeftina energija (ugljen vezan uz parni stroj je presudan za crnu metalurgiju) te visoka razina ponude ljudskog kapitala (kvalificirana radna snaga). Bitna je dakle relativna cijena faktora (skup rad i jeftin kapital), a ne institucije ili intelektualna klima. Samo je uz relativne cijene koje su prevladale u Velikoj Britaniji bilo unosno skupa makro-otkrića (u smislu visokih fiksnih troškova) pretvarati u mikro-otkrića koja se onda mogu širiti u primjenama u pojedinačnim proizvodnim procesima. Allen naglašava ulogu cijena energije i nadnica.

Njegovo objašnjenje je uže ekonomsko (ne počiva u kulturi, institucijama i sličnom). Da bi ekonomsko objašnjenje bilo uvjerljivo, analiza se mora protegnuti unazad u 16. i 17. stoljeće kada nastaje integrirano europsko i svjetsko tržište (prva globalizacija).

Važan je izvor jeftine energije. U slučaju Velike Britanije to je kvalitetni ugljen, crni i mrki, a kasnije se javlja proizvodnja koksa koji daje jeftini izvor energije za grijanje kuća i pogon industrije. Posljedica je da je cijena energije u Velikoj Britaniji komparativno najniža (izuzetak je Nizozemska koja ima vjetar, vodu i treset). Jeftina energija u Velikoj Britaniji vidljiva je iz slika 1.

Slika 1: Relativne cijene drva i ugljena u Londonu

Izvor: Allen (2009b)

Britanija je bila zemlja visokih nadnica. Na Slici 2 dane su realne nadnice (mjerene kao omjer nadnica u gramima srebra naspram troškova minimalne košarice dobara u gramima srebra) u izabranim gradovima. Na slici je vidljivo da su realne nadnice u Londonu (Velika Britanija) i Amsterdamu (Nizozemska) najviše. To je imalo više posljedica. Prvo, bilo je unosno uvoditi nove radno štedne tehnologije koje smanjuju potrebu za relativno skupim radom. Drugo, rast je doveo ne samo do industrijalizacije i deagrarizacije nego i do brze urbanizacije. Na koncu, visoke nadnice generiraju potražnju za boljom prehranom (više ugljikohidrata i bjelančevina životinjskog porijekla) i za luksuznim proizvodima (bolja odjeća, namirnice, čaj, kava te umjetnička dobra poput slika i knjiga).

Tako je došlo do rasta potražnje i za poljoprivrednim proizvodima. Zanimljivi su kumulativni učinci prijelaza na hranu životinjskog porijekla. Osim učinka na ograđivanje i okrupnjavanje parcela, sijanje stočne hrane (osobito djeteline) znatno je povećana proizvodnost drugih kultura.

Slika 2: Realna nadnica kao omjer nadnice i troškova košarice minimalne potrošnje

Izvor: Allen (2009b)

Atlantska trgovina i prikladne institucije

Acemoglu, Johnson i Robinson pokušavaju objasniti glavni uzrok Prve  industrijske revolucije institucijama kao temeljnim faktorom rasta. Moderna teorija rasta uz otvorenost i položaj prepoznaje baš institucije i kulturu kao temeljni faktor rasta. Da bi u tome uspjeli, autori moraju dokazati nekoliko stvari. Prva je pokazati da postoje institucije koje pogoduju rastu. Druga je pokazati da su kvalitetne institucije postojale u Velikoj Britaniji u većoj mjeri nego drugdje i da je zato tamo bila moguća Prva industrijska revolucija. Na koncu, moraju pokazati kako i zašto su takve institucije nastale baš u Velikoj Britaniji. Postoji duga tradicija vezanja Prve industrijske revolucije sa svjetskom trgovinom, no posebnost Acemoglua, Johnsona i Robinsona je naglasak na ulozi institucija.

Nije im bilo teško utvrditi kako izgledaju institucije koje pogoduju rastu, jer su ih istražili drugdje. Radi se o institucijama koje štite privatne ugovore, vlasništvo, patentno pravo, mobilnost kapitala, roba i ljudi (što je preduvjet za tržišnu efikasnost), akumulaciju kapitala i slično. No, teže je pokazati da su takve institucije postojale baš u Velikoj Britaniji i da su funkcionirale bolje nego drugdje. Nizozemska je u 16. stoljeću bila institucionalno barem jednako razvijena i bogatija, no u 17. stoljeću Zlatno doba Nizozemske već je prošlo i gospodarstvo je izgubilo dinamičnost, a institucije su više štitile stečeno, rente, nego poticale novo. Velika Britanija je s druge strane bila gospodarstvo u nastajanju sa širenjem industrije i prostornim širenjem, a institucije su podržavale baš tu razvojnu fazu.

Acemoglu, Johnson i Robinson ključnu ulogu u nastanku institucija pogodnim za Prvu industrijsku revoluciju vide u razvoju međunarodne trgovine. Sredozemna trgovina je bila u kontrakciji već od 15. stoljeća, a sa procvatom Nizozemske baltička trgovina (majka svih trgovina) prerasla je u atlantsku. Pravi procvat atlantske trgovine slijedi nakon 16. stoljeća. Međutim, institucije koje podržavaju trgovinu u Španjolskoj i Portugalu drugačije su od onih u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. U Nizozemskoj i Velikoj Britaniji atlantska trgovina jača ulogu i moć trgovaca koji pak razvijaju institucije koje sprečavaju rast apsolutizma i ograničavaju moć kralja, jačaju ulogu sudova i sigurnost ugovora itd. Na koncu trgovci su kroz međunarodnu trgovinu akumulirali bogatstvo koje su po prirodi svog posla bili spremni ulagati u rizične poslove i industriju, dok veleposjednici nisu bili skloni rizičnim ulaganjima, a radnici nisu imali štednju za financiranje ulaganja.

Jesmo li pametniji?

Od tri objašnjenja temeljnih uzroka Prve industrijske revolucije dva ključne promjene traže par stotina godina prije samoga događaja. Mokyr vidi pokretače u svijetu ideja (intelektualna klima koju stvara prosvjetiteljstvo i važnost koja se daje rješavanju praktičnih problema) a Acemoglu, Johnson i Robinson u institucijama koje su nastale u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, jer je trgujući Atlantikom trgovačka klasa dovoljno ojačala da stvori institucionalni okvir koji je pogodovao sigurnosti ugovora, regulaciji rizika, otporu apsolutizmu, itd. Allen Prvu industrijsku revoluciju izvodi iz unosnosti novih procesa u uvjetima relativnih cijena koje su bile takve da omoguće profite s novim tehnologijama u djelatnostima poput tekstila, za koje su kapitalistima na raspolaganju stajali i relativno obilni resursi (rad i energija).

Istraživački napor traženja temeljnih uzroka Prve industrijske revolucije važan je u barem dva smisla. Imamo bolje razumijevanje događaja i bogatije znanje o tome ‘kako je bilo’. I jasnije je kakvi problemi s nepotpunim tumačenjima nastaju ako se traži samo jedan temeljni uzrok.

Važna je i druga posredna posljedica tih istraživanja. Zadnjih godina, točnije od kada su Acemoglu i njegovi glavni koautori istraživanje institucija omogućili standardnom ekonomskom analizom (neoklasičnom sintezom), institucije su postale sveprisutno i sveobuhvatno objašnjenje gospodarskog uspjeha i neuspjeha. Institucije su pojam i varijabla koja sve objašnjava i sve ostalo gura u sjenu. Međutim, istraživanje uzroka Prve industrijske revolucije svakako je relativiziralo omnipotentnu važnost institucija i pokazalo korisnost drugačijih pristupa.

To valja imati na umu i kada se raspravlja o uzrocima rasta u današnje vrijeme. Vrlo je vjerojatno da taj relativizam koji vrijedi za tumačenje Prve industrijske revolucije vrijedi i za tumačenje današnjih gospodarstava. U slučaju Hrvatske 2017. moderni ekonomski rast neće nastati samo izborom i prilagođavanjem institucija, jer osim Acemoglu-a i Mokyr i Allen imaju pravo.


Reference

Acemoglu Daron, Johnson Simon i Robinson James (2005): ‘The rise of Europe: Atlantic Trade, Institutional Change and Economic Growth’, American Economic Review, godina 95, broj: 3 (lipanj 2005), strane 546-579.

Allen Robert (2009a):The British Industrial Revolution in Global Perspective, Cambridge University Press, Cambridge.

Allen Robert (2009b) ‘Why was the Industrial Revolution British?’VoxEU (15 May 2009), http://voxeu.org/article/why-was-industrial-revolution-british

Allen Robert (2001) ‘The Great Divergence in European Wages and Prices,’ Explorations in Economic History, 2001, 411-447.

Crafts Nicholas (2010): ‘Explaining the First Industrial Revolution’, European Review of Economic History, Godina 15, strane 153-168.

Crafts Nicholas (1995): ‘Exogenous or Endogenous Growth? The Industrial Revolution Reconsiderred’, Journal of Economic History, godina 55, broj 4, strane 745-772.

Galor, Oded (2011): Unified Growth Theory, Princeton: Princeton University Press.

Galor Oded (2005): ‘From Stagnation to Growth:Unified Growth theory’ u Aghion Paul i Durlauf Steven, urednici (2005): Handbook of Economic Growth, North holland, Amsterdam.

Mokyr Joel (2010): ‘Enlightened and Enriched’, City Journal, Summer 2010https://www.city-journal.org/html/enlightened-and-enriched-13305.html

Mokyr Joel (2009): The Enlightened Economy, An Economic History of Britain 1700-1850, Yale University Press, New Haven.

Mokyr Joel (2007): The European Enlightenment, the Industrial Revolution and Modern Economic Growth, Max Weber Lecture No 2007/07, European University Institute.

Mokyr Joel (2005): ‘The Intelectual Origins of Modern Economic Growth’, The Journal of Economic History, godina 65, broj 2 (lipanj), strane 285-351.

O’Rourke Kevin, de la Escosura Leandro i Daudin Guillame (2008): Trade and Empire 1700-1870, Cocument de travail No 2008-24, Observatoire Français des Conjuoctures Ėconomique, Paris.

Van Zanden Jan (2009): The Long Road to the Industrial Revolution: The European Economy in a Global Perspective 1000-1800, Brill, Leiden https://www.google.hr/webhp?sourceid=chrome-instant&ion=1&espv=2&ie=UTF-8#safe=active&q=The+Long+Road+to+the+Industrial+Revolution&stick=H4sIAAAAAAAAAONgFuLRT9c3LDSqyMgyyzJQAvOMkgpSCuLNKrQEHEtLMvKLQvKd8vOz_fNyKgGABTqaMAAAAA&*