Intenzitet rada: neopravdana opravdanja za nizak radni intenzitet

Ilustracija: Iqoncept / Dreamstime

Ljudi često podcjenjuju ulogu intenziteta rada u gospodarskom razvitku i akumulaciji bogatstva. Općenito je veoma važno koliko ljudi u zemlji radi. To utječe na realni BDP po stanovniku. Bitno je i koliko dugo ljudi rade u životu; trajanje radnog života utječe na životni standard – osobito na standard u trećoj dobi, mirovine i vrijednost imovine koja se prenosi na sljedeću generaciju.

Slika 1. prikazuje udjel zaposlenih u ukupnom broju stanovnika, a slika 2. prosječno trajanje radnog života. Očito je da samo u Italiji radi (relativno) manji broj ljudi nego u Hrvatskoj. Relativno najveći broj ljudi radi na sjeveru EU – u Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj i Njemačkoj te u Austriji, Slovačkoj, Estoniji, Litvi i Češkoj.

Slika 1. Udjel zaposlenih u ukupnom stanovništvu 2016.

Izvor: Eurostat, vlastiti izračuni na temelju Ankete o radnoj snazi

Osim što relativno mali broj ljudi u Hrvatskoj radi, ljudi rade vrlo kratko. Prosječni radni vijek u Hrvatskoj iznosi oko 32 godine i među najnižima je u Europi. Kraće u prosjeku rade samo Talijani i Bugari. Najdulje rade najbogatiji narodi sjevera Europe:

Slika 2. Prosječno trajanje radnog života 2016. (s uključenim zemljama EEA)

Izvor: Eurostat

Neki tumači nisu skloni prikazane razlike olako pripisati kulturnim faktorima i lošim politikama koje ne stimuliraju rad. Popularna su tri objašnjenja prikazanih podataka koja problem prikazuju u posve drugačijem svjetlu.

Prvo objašnjenje kaže da bi Hrvati radili kao Šveđani kada bi imali švedske plaće. Za takvo tumačenje nema uporišta. U zemljama s relativno niskim plaćama na sjeveru (npr. Litva, Estonija) radi se mnogo više i dulje nego u zemljama s relativno visokim plaćama na jugu (npr. Italija). I zbog toga između ostaloga Italija polako zaostaje za prosjekom razvijenosti EU iako je u prošlosti akumulirala kapitale koji joj još uvijek omogućuju prednost. Baltičke zemlje se polako približavaju prosjeku EU u smislu razvoja (nije ovdje prikazano) iako ga još ne dostižu s obzirom na premalo kapitala akumuliranog u prošlosti. U svakom slučaju, nema dokaza o tome da relativne plaće uzrokuju razlike u radnom angažmanu kada se uspoređuju podaci među državama.

Drugo objašnjenje kaže da je etika rada zapravo ideologija kapitalizma u kojem je cilj eksploatirati radnike, ekstrahirati iz njih što veći višak vrijednosti. Prema marksističkoj teoriji, Hrvati rade malo i kratko jer su eksploatirani i premoreni – narade se dok su razmjerno mladi. Eurostatova statistika radnog vremena pokazuje da se u Hrvatskoj radi 39,4 sati tjedno, a kad se iz toga izuzmu pauze ostaje brojka jednaka europskome prosjeku od 37,5 sati. Hrvati imaju i jednu od najviših stopa bolovanja i razmjerno solidne naknade za bolovanje. Tkogod je ozbiljno radio, znade da se 40 sati na tjedan (čak i kada bi to bila prava brojka) ne može kvalificirati kao pretjeran rad ili eksploatacija. Naravno, zaključak vrijedi prije uzimanja u obzir razlika u blagdanima, bolovanjima i sl.

Treće objašnjenje kaže da su prikazani podaci posljedica nesretne privatizacije i rada loših, nesposobnih poduzetnika. Oni navodno ne uspijevaju osigurati dovoljno radnih mjesta. Međutim, sve bivše socijalističke zemlje imale su više ili manje «nesretne» (čitaj: ne-idealne) privatizacije pa nije jasno zašto bi u Hrvatskoj bio na djelu neki osobit problem. Hrvatska je specifična i po tome što je zadržala relativno vrlo velik državni sektor. Da je problem u privatizaciji, onda bi baltičke države ili Češka gdje su državna poduzeća mnogo manje važna a privatna važnija nego u Hrvatskoj, trebale mnogo manje rada. Situacija je, međutim, obratna.

Doduše, problem bi mogao ležati u ortačkom tipu privatizacije koji je zapriječio jačanje konkurencije na otvorenom tržištu i afirmirao zaštitu, subvencije, rente i privilegije za poduzetnike koje je odabrala partija, ali nije lako pokazati da je toga bilo više u Hrvatskoj nego u drugim promatranim zemljama. Pogotovo nije lako dokazati da je baš ta razlika bila presudna.

Stoga će buduća objašnjenja ovih razlika morati zaći malo dublje u kulturne, institucionalne i političke uzroke koji stoje iza prikazanih podataka. Za sada je ove podatke dovoljno samo imati na umu.