Isplati li se organizirati velika sportska natjecanja?

Objavljeno

Foto: Wikimedia Commons, Tokio je domaćih sljedećih Olimpijskih igara 2020.

„Kada čitate samo-promotivne procjene učinaka snažno politiziranih sportskih događaja poput Svjetskog nogometnog prvenstva na domaće gospodarstvo, slobodno pomaknite decimalnu točku za jedno mjesto ulijevo.“  – John Vrooman (profesor ekonomike sporta, Vanderbilt University, USA)

Ad

Građani kanadskog Calgaryja na nedavnom su referendumu većinom glasova odbili kandidiranje njihova grada za organiziranje Zimskih olimpijskih igara 2026. Nitko osim vjerojatno članova lokalnog organizacijskog odbora nije bio iznenađen takvim ishodom glasovanja. Calgary se tako pridružio Münchenu, Bostonu, Krakowu, Hamburgu, Oslu, Budimpešti i drugima koji su u posljednjih nekoliko godina aplicirali, ali onda pod pritiskom javnosti i/ili održanih referenduma odustali od kandidature za organiziranje najmasovnijeg sportskog natjecanja na svijetu.

Olimpijske igre – od atraktivne udavače do ružnog pačeta?

Sve donedavno vodile su se bespoštedne borbe za dobivanje organizacije velikih sportskih natjecanja poput Olimpijskih igara (OI). Primjerice, za organizaciju Ljetnih igara 1996. do završnog glasovanja natjecalo se čak šest gradova. Tri desetljeća kasnije – Los Angeles je dobio organizaciju OI 2028. kao jedini zainteresirani kandidat. Poseban izazov za Međunarodni olimpijski odbor (IOC) postao je kako privući bogate, razvijene zemlje i gradove koji su već dokazali da su sposobni kvalitetno organizirati tako veliki događaj, jer kod njih je rizik probijanja zadanih rokova i ispunjenja organizacijskih obveza najmanji.

Problem je što ekonomski razvijene zemlje u pravilu imaju i vrlo razvijenu demokratsku kulturu te inkluzivne institucije, a to je jako «nezgodno»: njihovim građanima je malo teže prodati priču o „strateškom interesu“, „neprocjenjivoj promociji“, „dugoročnim ulaganjima“ i sl., sve kako bi se opravdao astronomski trošak organizacije i očita ekonomska neisplativost takvog poduhvata.

Sportski ekonomisti već dugo istražuju ekonomske efekte organizacije velikih sportskih natjecanja na gospodarstva organizatora. I u pravilu su vrlo skeptični oko toga da u konačnici neto efekt može biti pozitivan. Znanstvenici s Oxforda istraživali su sve financijske izvještaje organizatora OI-a počevši od Igara 1960. sve do Igara 2016. i pronašli da je trošak organizacije u prosjeku bio više nego dvostruko veći od inicijalno planiranoga! Slika 1. pokazuje tu usporedbu za Igre održane od 1996. nadalje.

Slika 1. Planirani vs. stvarni troškovi organizacije Olimpijskih igara (u mlrd USD)

Izvor: Council on Foreign Relations

Zagovaratelji organizacije OI-a često se pozivaju na „dugoročnu pozitivnu ostavštinu“, „osjećaj ponosa“ i „feel-good faktor“, kakve organizacija Olimpijskih igara nosi sa sobom. No riječ je o konceptima koje je vrlo teško izmjeriti i testirati. Iako organizacija OI-a može dovesti do ostvarivanja značajnih prihoda od sponzora, ulaznica, TV prava i sl., pokazalo se da većina tih prihoda u pravilu završi kod Međunarodnog olimpijskog odbora. Ostale kratkoročne ekonomske koristi, uključujući i famozni efekt multiplikatora kroz građevinsku industriju, u pravilu su preuveličane u službenim projekcijama organizatora te se ne mogu potvrditi rigoroznom i nepristranom analizom ekonomskih učinaka.

Ruske procjene koristi od Svjetskog nogometnog prvenstva

Preuveličavanju pozitivnih ekonomskih efekata organizacije sportskih natjecanja nisu odoljeli ni Rusi. Oni su netom prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u ljeto 2018. objavili kako od organizacije SP-a očekuju pozitivan 10-godišnji efekt (2013. – 2023.) na svoje gospodarstvo u iznosu od 31 milijarde dolara!

Potom su u listopadu 2018. objavili da je točno na polovici te desetoljetke dosadašnji kumulativan pozitivan učinak na rusko gospodarstvo iznosio gotovo točno polovicu od ukupno planiranog iznosa, tj. 14,5 milijardi dolara. To je, kako tvrde, stvorena dodana vrijednost u gospodarstvu u iznosu od 1,1 posto BDP-a. Nisu, međutim, pritom napomenuli da su, da bi došli do ovog postotka, petogodišnju kumulativnu dodanu vrijednost dijelili s jednogodišnjim BDP-om.

Sportski ekonomisti širom svijeta gotovo unisono su odbacili ovakve procjene ekonomskih efekata SP-a. Vodeći se citatom s početka teksta, vjerojatnije je da će stvarni neto učinak na rusko gospodarstvo na kraju biti 3,1, a ne 31 milijardu dolara.

Većina ekonomista slaže se kako su neto učinci organizacije ovakvih mega-događaja u najoptimističnijem scenariju neutralni (zero sum) – no da unutar raspodjele postojećeg kolača postoje dobitnici i gubitnici. Određene industrije ili interesne skupine mogu ostvariti potencijalno ogromne koristi, dok troškove snosi društvo u cjelini.

Nepotpuna cost-benefit analiza

Najčešće se prilikom ocjene ekonomskih učinaka sportskih događaja zanemaruju dva aspekta – efekt supstitucije i oportunitetni trošak. Zemlje koje organiziraju velika sportska natjecanja u najvećem broju slučajeva ionako imaju vrlo razvijenu turističku industriju – tako da organizacija SP-a ili OI-a ne dovodi nužno do velikog povećanja turističkih dolazaka, već uobičajene turiste supstituira – sportskim turistima. Dobar dio turista koji bi inače posjetili Moskvu u lipnju ili srpnju 2018. nisu to učinili upravo zbog velike gužve oko SP-a i viših cijena smještaja i ugostiteljskih usluga tijekom prvenstva.

Čest je slučaj da službene projekcije organizatora uključuju procjene porasta turističkih dolazaka koje nisu utemeljene na pouzdanim statističkim modelima koji bi bili testirani na iskustvima organizatora prethodnih sličnih događanja. Podaci za takva istraživanja postoje i lako su dostupni, no organizatori svaki puta iznova rade neke vlastite projekcije i pokušavaju uvjeriti javnost da je „ovaj put drugačije“ i da će baš oni ostvariti rast turističkih prihoda kakav nitko do sada nije uspio ostvariti. Na primjer, SP 2010. u Južnoafričkoj Republici donio je toj zemlji porast turističkih dolazaka od svega 200.000 osoba, što je generiralo tek oko milijardu američkih dolara dodatnih prihoda. Za zemlju te veličine to je gotovo zanemarivo.

Također, investicije u infrastrukturu predstavljaju i oportunitetni trošak – da nije bilo SP-a, taj bi se novac vjerojatno potrošio na gradnju cesta, željeznica ili neke druge infrastrukture umjesto na gradnju glomaznih i skupih stadiona na lokacijama koje nemaju ekonomsku snagu održavati ih. Najbolji primjer za to je velebni stadion u Manausu, sagrađen usred brazilske amazonske džungle za potrebe četiriju utakmica SP-a 2014., a koji danas zjapi prazan i neiskorišten. Samo na njega je utrošeno 270 milijuna dolara, a ta cifra ne uključuje troškove održavanja.

Što razvijeniji domaćin – to isplativija računica

Velike zemlje, i to one s dobro razvijenom postojećom infrastrukturom, mogu očekivati veće koristi (ili barem manje troškove) od organizacije velikih sportskih događaja, nego manje zemlje ili one koje su prisiljene infrastrukturu graditi ispočetka. Primjerice, SAD je potrošio tek 5 milijuna dolara na „ušminkavanje“ stadiona za SP 1994. jer su ionako već bili izgrađeni i u dobrom stanju. Rusija je za stadione za SP 2018. potrošila 1000 puta više– 5 milijardi dolara (!), Brazil 3 milijarde dolara za stadione za SP 2014., Južnoafrička Republika 2 milijarde dolara za SP 2010., a Katar, prema najavama, za organizaciju SP-a 2022. planira potrošiti nezamislivih 200 milijardi dolara!

Foto: Wikimedia Commons, stadion u Cape Townu

Pa ipak, unatoč očitoj ekonomskoj neisplativosti, zemlje i gradovi se i dalje kandidiraju za organizaciju megalomanskih sportskih događanja poput Olimpijskih igara ili Svjetskog nogometnog prvenstva. U nedemokratskim zemljama ili onima s ekstraktivnim institucijama, odgovor je jasan – konglomeratu političara i interesnih skupina vrlo je lako požnjeti glavninu koristi od organizacije, a troškove prevaliti na porezne obveznike. No, što je sa zemljama koje su ipak na višoj razini ekonomskog, institucionalnog i demokratskog razvoja? Ljetne igre 2012. organizirao je London, a jedan od najrazvijenijih gradova svijeta – Tokio – bit će domaćin sljedećih igara u ljeto 2020. Upravo ćemo se primjerom japanske prijestolnice pozabaviti malo detaljnije.

Japan – idealan domaćin po ukusu IOC-a

Prema analizi Eve Leeds s američkog Moravian Collegea, Tokio nema razvijenu kulturu organiziranja i izlaska građana na referendum, premda je riječ o jednom od ekonomski najrazvijenijih kutaka na planetu. Naime, Tokio je prefektura koja se sastoji od 23 oblasti, 26 gradova i niza dodatnih sela i gradića. Za raspisivanje referenduma potrebno je skupiti 2% potpisa glasačke populacije u pojedinoj oblasti ili gradu, no čak i tada lokalne vlasti nisu ga obvezne raspisati. A čak i ako ga raspišu – rezultati referenduma nisu obvezujući. Dovoljno je reći da do sada nije održan niti jedan referendum koji bi obuhvatio cijelu prefekturu Tokio. To ovu japansku prijestolnicu čini vjerojatno idealnim kandidatom za organizaciju Igara – razvijeni, bogati, pedantni, odgovorni, ali bez previše neugodnih uplitanja od strane građana – baš po mjeri IOC-a te drugih zainteresiranih strana.

Japan je i zemlja čiji građani imaju razvijen jak osjećaj patriotizma. Stoga je organizacija Olimpijskih igara pitanje ponosa i prestiža. Pogotovo nakon što je veliki rival Kina, tj. njen glavni grad Peking, pobrao hvalospjeve za organizaciju OI-a 2008. Također, i dan danas mnogi se Japanci s velikim ponosom sjećaju organizacije OI-a 1964. godine koje su bile okidač nade i optimizma u zemlji koja je niti 20 godina ranije preživjela najveću katastrofu u ljudskoj povijesti. (S obzirom da je riječ o jednoj od najstarijih populacija na svijetu, gotovo polovica danas živućih Japanaca se Igara iz 1964. sjeća i iz prve ruke). Mnogi se nadaju da će nove Igre 2020. biti okidač za novi procvat ekonomije koja se već par desetljeća vrti u začaranom krugu (pre)niskog rasta.

Premda postoji i nezanemariv broj protivnika organizacije Igara koji budno ukazuju na prekoračivanje najavljenih troškova[1], oni nisu okupljeni niti organizirani u jedinstvenu platformu, dovoljno jaku da se suprotstavi snažnim i dobro povezanim interesnim skupinama koje će itekako profitirati od organizacije OI-a.

Sprega politike i Yakuze

Bivši japanski premijer Yoshiro Mori bio je izabran za predsjednika Lokalnog organizacijskog odbora, glavnog tijela odgovornog za organizaciju OI-a. No, vrlo je brzo morao odstupiti s tog mjesta, između ostalog i zbog optužbi za jake veze s Yakuzom– japanskom inačicom mafije. Upravo se za pripadnike Yakuze sumnja da imaju vrlo jake veze s građevinskom industrijom koja je, razumljivo, najveći zagovaratelj organizacije Igara.

Građevinske kompanije, pak, imaju vrlo bogatu povijest financiranja kampanja aktivnih političara te zapošljavanja bivših visokih vladinih dužnosnika na visoko plaćena radna mjesta po završetku njihove političke karijere. Time osiguravaju zaštitu svojih interesa na najvišim razinama vlasti i zakonodavstva.

S jedne strane – slabo organizirana oporba, s druge strane – vrlo jake i dobro povezane interesne skupine, a s treće strane patriotski nastrojena glavnina stanovništva kojoj su Olimpijske igre pitanje nacionalne časti i ponosa. Političarima ne preostaje ništa drugo nego zajahati na tom valu i snažno gurati organizaciju skupih Olimpijskih igara. Sve na oduševljenje Međunarodnog olimpijskog odbora.

Umjesto zaključka – IOC ipak mijenja smjer

Već je ranije spomenuto kako su previsoki troškovi organizacije zbog zahtjeva za sve većim i glamuroznijim Igrama odbili mnoge gradove od kandidature. Međunarodni olimpijski odbor je u svom strateškom dokumentu Agenda 2020ipak pokazao namjeru smanjenja troškova kandidature i organizacije Olimpijskih igara, kako bi povećao broj gradova kandidata za buduće Igre. Jasno je da IOC to ne radi iz pobuda „dobrog samaritanca“, već zbog toga što premali broj kandidata znači manje izdašne kandidature, a time dugoročno i manje prihode za Međunarodni olimpijski odbor.


 Dr. sc. Tomislav Globan je docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na istoj instituciji voditelj je istraživačkog centra MacroHub. Stavovi autora ne odražavaju nužno stavove institucije u kojoj je zaposlen.

 

[1]Premijer Abe bio je prisiljen mijenjati nacrt novog Olimpijskog stadiona jer su ga naknadne izmjene u planovima učinile trostruko skupljim od izvorno najavljenog!