Je li moguć razvoj u uvjetima političke nestabilnosti

Foto: Flynt / Dreamstime

Enigma je jesu li ikakvi – eksplicitni ili prešutni – sporazumi o političkom nenapadanju o bitnim razvojnim temama mogući u zemlji poput Hrvatske gdje nema minimalnog suglasja o tome zašto zaostajemo u razvoju, a kamoli o tome kako to promijeniti. Ipak, sve veća disperzija političke moći nameće nužnost političkih razgovora i dogovora o barem četiri ključne teme.

Lokalni izbori su potvrdili da u Hrvatskoj nastaje prošarana politička karta na kojoj je moć već jako rasuta. Promjene (takozvane reforme) u takvim su uvjetima moguće samo ako se inače vrlo različite političke opcije nauče sklapati sporazume o nenapadanju o razvojno važnim pitanjima. Ti sporazumi ne moraju biti eksplicitni, dobri su i oni prešutni, no enigma je jesu li ikakvi sporazumi mogući u zemlji u kojoj zbog nedostatka javnog dijaloga nema minimalnog suglasja ni o tome zašto zaostajemo, a kamoli o tome kako to promijeniti. Doista, što je važno za razvoj Hrvatske i ima li teoretske šanse da neke od ključnih političkih opcija postignu makar labavu prešutnu suglasnost o bitnim razvojnim pitanjima?

Politička moć se rasipa, ali se ukida procedura prekomjernog deficita

Pogledamo li skupštine u četiri najveća grada, u tri je došlo do povećanja disperzije glasova. Čak je i u tradicionalnoj lijevoj utvrdi Rijeci koalicija predvođena SDP-om pala s 45% na 38% od lokalnih izbora 2013. do danas.

Situacija je slična na razini županija. Osobito tamo gdje su Most i/ili Živi zid prešli prag, kao i u Zagrebu, koji je poseban slučaj zbog fijaska Mosta i Živog zida i uspjeha liste Brune Esih koja je žestoko ušla u trbuh HDZ-u. Treba primijetiti da je Most ipak prešao prag u većini županija i potvrdio se kao treća politička snaga u zemlji. Najzanimljivije je da ni HDZ ni Most nisu izgubili žestokim razvodom na nacionalnoj razini. Nakon neriješenog u ovoj rundi (u smislu da nitko nije izgubio političke dionice), tek slijede pravi okršaji bivših partnera u vlasti.

Rast se događa više spontano nego zbog politike

Da su sada održani parlamentarni izbori, disperzija bi vjerojatno bila još i veća. Radi se o procesu koji je započeo pred dvije godine i koji se nastavlja. Međutim, proces rasipanja političke moći do sada nije donio gospodarske probleme. Naprotiv, od 2015. Imamo gospodarski rast. Zahvaljujući boljem punjenju prihoda proračuna deficit je smanjen na svega 0,8% BDP-a (više o tome dalje u tekstu). Europska komisija predlaže da Hrvatska izađe iz Procedure prekomjernog deficita, a prosječna neto plaća po prvi put u povijesti prelazi 6,000 kuna.

Sve se to u najvećoj mjeri događa spontano. Politika je u isto vrijeme otvarala i zatvarala vrata gospodarskom oporavku, pa je njezin doprinos upitan.

Vrata su otvorena ulaskom u EU 2013. Nakon toga je započeo rast robnog izvoza. Premašio je pred-krizne razine, kao i rast prihoda od turizma. Nešto manji doprinos došao je od rasterećenja oporezivanja dohotka u dva navrata, 2015. i 2017. Mali doprinos stiže i od boljeg povlačenja EU fondova.

U preostalom dijelu, politika i dalje ometa brži rast održavanjem visokih poreznih i drugih tereta, zadržavanjem statusa quo u sustavima socijalne sigurnosti, javnoj administraciji i teritorijalnom ustroju, i nadasve kontrolom velikoga broj važnih poduzeća. Osim što posluju neefikasno, ona služe za uhljebljivanje političkih kadrova.

Politička promjena – disperzija moći koja je nastupila 2015. – u takvim se uvjetima manifestirala blokadom interesnih skupina koje više ne stižu pronaći i konsolidirati kanale političkoga utjecaja kroz koje će izvlačiti koristi iz proračuna. Zbog toga se povećani prihodi proračuna mogu koristiti za smanjenje manjka umjesto za ekspanziju rashoda kao u Sanaderovo vrijeme. Politički mehanizam je sljedeći: taman kad se kanal političkog utjecaja uspostavi, ministar ili vlada padnu, pa sve mora ići ispočetka. Međutim, potrebno je barem pet godina takve politike da Hrvatska izađe iz zone opasno visoke prezaduženosti u kojoj pretjerano visoke kamatne stope i dalje jako opterećuju državni proračun (gotovo 3,5% BDP-a iznose kamate koje se plaćaju iz proračuna, što je više od budžeta za javno obrazovanje, toliko je javni dug visok).

Opisani proces fiskalne konsolidacije mogao bi se nastaviti ako se ove godine dogode novi parlamentarni izbori. Ako se rast nastavi tempom od oko 3% godišnje, moguć je i prijelaz proračuna u zonu suficita, uz još brži pad javnog duga. U tom scenariju moglo bi se spriječiti i lobiranje u raspletu slučaja Agrokor. Sada je, naime, jasno da u mreži dobavljača ima mnogo onih koji, umjesto da se bave restrukturiranjem poslovanja, izlaz traže u lobiranju radi mnogo puta viđenog zahtjeva za posebnim tretmanom. (To je ono što nas razvojno «ubija» na svim razinama i u javnom i u privatnom sektoru).

Ograničenja spontanog modela rasta

Međutim, proces spontane prilagodbe kroz političku nestabilnost ima ograničenja. Slika u nastavku pokazuje da se prilagodba proračuna dogodila zbog rasta prihoda opće države koji je bio mnogo brži od rasta BDP-a. Omjer prihoda opće države i BDP-a prošle je godine dosegao 47,4% i nalazi se daleko iznad prosjeka EU. Hrvatska je među osam država članica EU s najvećim omjerom javnih prihoda i BDP-a, što znači i s najvećim državnim teretom (slika zapravo podcjenjuje ulogu države jer ne uzima u obzir udjel većine državnih poduzeća). Treba uočiti da je plavi stupac na slici (2015.) mnogo niži od crvenog (2016.), što znači da je opterećenje brzo raslo otkako je počeo oporavak. Hrvatska se tako našla u skupini s mnogo bogatijim državama koje lakše podnose visoka opterećenja (npr. Finska, Francuska), ali i s bankrotiranom Grčkom koja stenje pod prikazanim teretima. Unatoč visokom opterećenju, najavljuje se uvođenje poreza na nekretnine, građevinske rente i više nema ozbiljnijih najava o daljnjim rasterećenjima i privatizacijama, što je razlog za zabrinutost.

Izvor: Eurostat

Što je važno za razvoj Hrvatske i je li moguć dogovor?

1. Fiskalna odgovornost

Odgovorna politika nastojala bi iskoristiti historijsku priliku koja se ukazala s gospodarskim rastom kako bi trajno ukrotila nabujale državne rashode kroz povećanje efikasnosti (bolja organizacija i kontrola, reforma javne administracije), čime bi pokušala otvoriti prostor za daljnje smanjenje tereta. Hrvatska bi se tako pozicionirala uz bok zemalja na sličnom stupnju razvitka i došla u priliku u sljedećih 10-20 godina sustići neke od njih (barem Estoniju i Slovačku kad su Češka i Slovenija već tako nedostižne). Takva bi politika pogodovala gospodarskom rastu koji bi onda omogućio rast realnog standarda u zdravstvu, školstvu, obrani i drugim javnim funkcijama, ali na zdravim, održivim osnovama. Problem je što su takvi potezi za politiku neugodni, jer brojnim aspirantima na rashode državnog proračuna u kratkom roku treba reći ne – strpite se dok ne oborimo javni dug i stvorimo realne izvore financiranja društvenog standarda.

HDZ i SDP su se kroz povijest, kada su imali jaku kontrolu u vlasti, pokazali nesposobnima za odgovorno vođenje javnih financija. U razdobljima čvrste kontrole osigurali su najveće bujanje svih vidova opterećenja i javnih rashoda.

Most je u startu pokazivao neku fiskalnu odgovornost na lokalnoj razini. Taj dio njihove retorike brzo se izgubio. Unatoč tome, Most je nenamjerno, kroz destabilizaciju dvije HDZ-ove vlade, dao doprinos fiskalnoj konsolidaciji. Međutim, ni danas ne znamo što Most zapravo misli o javnim financijama, osobito o rashodnoj strani proračuna. Isto se odnosi na Živi zid. Napast privlačenja pokojega glasa kakvim proračunskim obećanjem toliko je velika, da je teško očekivati bilo kakav dogovor o fiskalnoj odgovornosti.

2. Uvođenje eura

Politički su jednako ambivalentna pitanja o monetarnoj i financijskoj politici. Na primjer, da li i kada uvesti euro? Brojne analize pokazuju da su koristi od uvođenja eura za zemlju poput Hrvatske veće od troškova. Zadnji Eurobarometar otkriva da je većina građana Hrvatske još uvijek za euro. Odluka o pristupanju euro području ima potencijal kroćenja fiskalne nediscipline i smanjenja kamatnih stopa. Unatoč tome, o ovom pitanju ne treba očekivati suglasnost.

Povučemo li analogiju s dogovorom o pristupanju EU, SDP i HDZ su vjerojatno dosta bliski u pogledu opredjeljenja za nastavak europskih integracija, što uključuje i euro. S druge strane, tzv. protestne stranke teško će se odreći teme na kojoj mogu bez argumenata, jeftino, skupljati glasove plašenjem naroda briselskim i bankarskim zavjerama, masonima, neoliberalima i ostalim babarogama.

Živi zid prvi s time nema nikakav problem. Dapače, Ivan Vilibor Sinčić svojedobno je hladno pomirio najavu referenduma o izlasku Hrvatske iz EU (kuda?) s isticanjem primjera niskih kamatnih stopa u Nizozemskoj. To što je Nizozemska kolijevka zapadnoeuropskog kapitalizma i EU koja ima euro od 1999. nimalo ga ne smeta da riskira udaljavanje Hrvatske od svoje zemlje uzora.

Most o ovim temama pak «mudro» šuti. Vjerojatno je razapet između dijela članova i glasača koji imaju razumna stremljenja izgrađena na svijesti da se ne može vječno biti razarač (nema tima bez kreatora i strijelca) i dijela stranke izraslog iz tradicionalističkog anti-europskog aktivizma. Eventualni dogovor o ovoj temi i inače se minira ujedinjenjem (stavova, ne političkim ujedinjenjem) radikalne ljevice i desnice, za koje je svaki oblik integracije odiozan. To je vrlo slično suglasnosti Le Pen s krajnje desnice i Melenchona s krajnje ljevice o europskim pitanjima na nedavnim izborima u Francuskoj. I takve nesretne suglasnosti su nus-proizvod disperzije političke moći.

3. Upravljanje i privatizacija državnih poduzeća

Još je manja šansa za kakav-takav dogovor o teškim pitanjima upravljanja i privatizacije državnih poduzeća. Stavovi o tome podijeljeni su i unutar stranaka. Ljudi o toj temi općenito nemaju jasan stav. Metaforički, ujutro plaču zbog korupcije i nepotizma u tom sektoru, a popodne kukaju jer je «sve naše blago rasprodano». Pri tom ne shvaćaju ni da je drugo laž koju prodaju neki političari, ni da je jedno drugim uvjetovano (korupcija i nepotizam cvatu baš zbog veličine tog sektora kojeg do sada nitko nije bio u stanju profesionalno i efikasno nadzirati). Stoga je teško zamisliti širi dogovor. U prostor otvoren eventualnim dogovorom dijela političkih aktera brzo bi uletjela većina političkih konkurenata plašenjem zlim privatnicima, nedajbože strancima, domaćim izdajnicima i gubitkom suvereniteta, što će mesijanski zaštitnici nacionalnog interesa, naravno, spriječiti. Nikada ne treba smetnuti s uma da je uz sektor državnih poduzeća vezan goli politički interes za zadržavanjem kontrole nad što više resursa i radnih mjesta koja se u politici dijele kao plijen nakon izbora. Stoga prije treba očekivati eksplicitni ili prešutni dogovor da se u ovom dijelu ništa ne mijenja, nego dogovor o nekakvim reformama ili ozbiljnijim privatizacijama.

4. Bolja regulacija

Stvari, dakle, izgledaju dosta pesimistično. Zbog toga i nema smisla raspravljati o još težim pitanjima kao što su reforme u mirovinskom, zdravstvenom, obrazovnom i teritorijalnom sustavu, jer tih reformi, budimo realni, neće biti. Ipak, postoje dvije stvari koje daju malo nade.

Prvo, čini se da se svi slažu da je potrebno pojednostaviti regulaciju i otklanjati birokratske prepreke poslovanju koje su izvor administrativne korupcije. Na tom se programu radi još od Milanovićeve vlade. Ministarstvo gospodarstva nastavilo je raditi na tome i pod Mostovim Panenićem i HDZ-ovom Dalić. Zbog toga se vide i neki prvi rezultati iako oni nisu dovoljni zbog slabe političke podrške svih resora. Tu bi se, uz neki krajnji napor u traženju suglasja koje je moguće (jer osim samih birokrata tu nema ozbiljnijih političkih prepreka – čak i sindikati su za to), moglo postići značajno ubrzanje.

Postoji li lokalni poučak?

Drugo, na lokalnim razinama nisu nepoznate situacije sa širokom disperzijom političke moći u skupštinama i s gradonačelnicima koji moraju stalno osiguravati fluidne potpore. Takve su situacije u Zagrebu bile dosta kvrgave, no osječki stari i vjerojatno novi gradonačelnik Vrkić na njih je navikao. Stoga je nakon prvog kruga izbora izjavio da će raditi tražeći potporu projekt po projekt. To znači mukotrpno tumačenje, uvjeravanje, stalnu gradnju potpore, uz puno nametanja autoritetom koji ne proizlazi iz moći već iz vjerodostojnosti i reputacije. To je teško, ali to je sama bit politike – uvjeriti ljude da je neki potez ispravan i koristan za građane i da ga ekipa u izvršnoj vlasti može uredno izvršiti.

Dijalog, uvjeravanje argumentima i susprezanje od efektnih poentiranja moralnom panikom i proizvodnjom straha, čine se kao utopijski instrumenti u političkoj kulturi nabijenoj nepovjerenjem. Stoga je lokalni ili Vrkićev poučak možda politička anomalija, a ne politička budućnost Hrvatske. Ipak, odgovornost i strah mogli bi potaknuti dogovor. Jer, političari ne žive u oblacima (većina). I oni dobro znaju da, ako brzo ne pokažu sposobnost za minimalne dogovore o pitanjima društvenog i ekonomskog razvoja, Hrvatsku unatoč trenutnog kratkog izboja ekonomskog rasta čeka daljnje trajno zaostajanje. Jedino pravo pitanje glasi: koliko to njih zapravo brine?

Objavljeno i na Tportalu