Je li tehnološka tranzicija glavni razlog relativne stagnacije?

Ilustracija: Iqoncept / Dreamstime

Nakon što je u prvom nastavku postavio problem dugoročnog usporavanja rasta produktivnosti i rasta nejednakosti, Vuk Vuković u nastavku postavlja tezu da je Treća industrijska revolucija tek počela. Analogno Prvoj i Drugoj industrijskoj revoluciji, svijet tek ulazi u razdoblje ubrzanja rasta produktivnosti na temelju novih tehnologija.

U prethodnom tekstu dao sam pregled nekih ekonomskih hipoteza koje objašnjavaju čimbenike koji su doveli do relativne ekonomske stagnacije zapadnih zemalja u posljednjih 30-ak godina. U ovom tekstu iznosim tezu da je takozvana relativna stagnacija tek privremeno usporavanje, koje doduše može trajati desetljećima, ali isto tako nudi priliku za budući rast životnog standarda. Ostavljajući u ovom trenutku po strani utjecaj interesnih skupina koje stjecanjem i obranom privilegija i renti utječu na usporavanje rasta u zapadnim zemljama, u ovom tekstu se usredotočujem na tehnološku tranziciju kao uzrok aktualne relativne stagnacije (pogotovo u produktivnosti i realnim dohocima). Hipoteza glasi da se trenutno nalazimo u destruktivnoj fazi kreativne destrukcije, pri čemu se kreativna faza još nije počela manifestirati u punom obliku.

U proteklih 30-ak godina svjedoci smo tzv. Treće industrijske revolucije (Jeremy Rifkin i The Economist tako definiraju proces digitalizacije započet 80-ih i rasta uloge Interneta od 90-ih do danas). IT revolucija zapravo se tek počela zahuktavati te će vrlo vjerojatno kroz iduća desetljeća dovesti do novih disruptivnih inovacija koje će promijeniti svijet kao što su to učinile i prve dvije industrijske revolucije. Kreativna destrukcija vođena tehnološkim napretkom uvijek ima kratkoročne gubitnike. Većina ljudi se teško prilagođava zahtjevima za stjecanjem potpuno novih vještina tokom životnog vijeka, pogotovo ako su dugo razvijali vještine za kojima više ne postoji potražnja. Robotizacija i automatizacija, a ne outsourcing u Aziju, ključni su uzročnici gubitka nisko-kvalificiranih poslova na Zapadu. Zbog toga će Trumpu biti teško održati obećanja o povratku proizvodnih poslova u SAD.

Disruptivan karakter tehnološkog napretka doprinijet će probitku budućih generacija. U novoj ekonomiji stari poslovi zamjenjuju se sa čitavim nizom novih mogućnosti i potpuno novih, do sada nepoznatih karijera (npr. marketing na društvenim mrežama prije 10 godina nije postojao). Koje će točno nove poslove i karijere stvoriti IT revolucija, u ovom trenutku nitko ne može precizno predvidjeti. No, kao što su prve dvije industrijske revolucije stvorile potpuno nove i do tada nepoznate poslove (preko 95% poslova koje postoje danas nisu postojali početkom Prve industrijske revolucije) i time pretvorile svijet u oblik kakav danas poznajemo, tako će i Treća revolucija stvoriti nove mogućnosti koje prelaze našu trenutnu imaginaciju. Društvene mreže i nove metode komunikacije već stvaraju nove mogućnosti i nove tehnološke big data start-upove, čije valuacije na tržištu nadmašuju većinu postojećih poduzeća, čak i onih u IT sektoru. Brojni blogeri, instagrameri i youtuberi pretvorili su vlastiti hobi i besposličarenje u unosan posao. Poduzeća tek počinju iskorištavati koristi Interneta, dok korisnici tek otkrivaju moguće načine kako zarađivati novac tim putem. Sve ovo bilo je nezamislivo 1990-ih kada smo Internet koristili rijetko, frustrirani sporim dial-up vezama. Danas se taj svijet čini stoljećima daleko.

Tranzicija izvan tradicionalnih industrijskih poslova

Dobra vijest u vezi Treće revolucije je da se neizbježna promjena događa postepeno. Čak i ako roboti počnu u potpunosti zamjenjivati nisko-kvalificirane radnike, čitav proces će se događati tokom duljeg perioda u kojem će biti moguće napraviti tzv. generacijski pomak. Generacijski pomak podrazumijeva postupno gašenje nekonkurentnih industrija i otvaranje novih poslova u novim sektorima uvjetujući time nove obrasce specijalizacije i obrazovanja. Primjerice, Britanija je 80-ih napravila generacijski pomak iz starih industrija u uslužni sektor – umjesto karijera u rudarstvu nove generacije odlazile su na fakultete i završavale u uslužnim djelatnostima financijskog sektora ili konzaltinga – nedvojbeno profitirajući puno više od svojih roditelja koji su ostali gubitnici prethodne tranzicije.

Tranzicija se ne zbiva bez poteškoća i otpora. O tome svjedoče primjeri gubitka poslova nisko-kvalificiranih radnika u tradicionalnim industrijama na Zapadu, što je stvorilo disruptivne političke ishode (Brexit i pobjedu Donalda Trumpa pojedini analitičari vezuju upravo uz gubitke poslova zbog tehnologije, globalizacije, ali i zbog imigranata). Političke reakcije gubitnika tehnološkog napretka također su legitiman odgovor dijela populacije koji traži sigurnost i zaštitu, te indirektno shvaća da nije konkurentan u novoj ekonomiji, žudeći za povratkom na staro.

Svijet se dakle trenutno nalazi u tranzicijskom razdoblju. Radi se o tranziciji iz tradicionalne ekonomije bazirane na utanačenim industrijskim granama u novu digitalnu ekonomiju. Tradicionalna ekonomija i dalje počiva na staroj industrijskoj klasifikaciji djelatnosti: primarni sektor (poljoprivreda, ribarstvo, rudarstvo), sekundarni sektor (industrijska proizvodnja), i tercijarni sektor (usluge). No danas smo na pragu nečeg potpuno drukčijeg – pomaka izvan postojeće paradigme. Disruptivan tehnološki napredak značajno će mijenjati postojeće obrasce proizvodnje i specijalizacije. Neće biti nalik ničemu što sada poznajemo, kao što je bio slučaj s učincima prve dvije industrijske revolucije koje su nam stvorile ekonomiju kakvu ljudi do tada nisu poznavali. U 16. i 17. stoljeću lokomotiva i strojevi bili su nezamislivi. U 18. stoljeću električna energija, automobili, avioni i moderna medicina bili su nezamislivi. Nakon Prvog svjetskog rata kompjutori i putovanje u svemir bili su nezamislivi. Prije 40 godina mobiteli su bili nezamislivi, kao i pametni telefoni prije 15-tak godina. Ipak, uvijek je bilo pojedinaca vizionara koji su pružali vlastitu entuzijastičnu viziju budućnosti ekstrapolirajući trendove tehnološkog napretka poput zanimljivih vizija budućnosti iz 1960-ih koje su uključivale leteće automobile, putovanje svemirom, jet-packove ili osobne robote.

Je li Internet sve promijenio na bolje?

Američki Nobelovac Rober Sollow izjavio je jednom da „doba kompjutera možemo vidjeti svuda osim u statistici produktivnosti“. Drugim riječima, nastao je paradoks produktivnosti: napredak u računalnoj snazi nije učinio radnike produktivnijima. Ovakva statistika suprotna je logici da bi automatizacija posla trebala povećati ukupnu faktorsku produktivnost. Kritičari ističu da unatoč svim koristima koje nam je internet donio (superbrza globalna komunikacija, potpuno novi poslovni i marketinški modeli, promijenjeni obrasci ponašanja potrošača, društvene mreže, itd), internet je zapravo stvorio tek marginalna poboljšanja u životnom standardu ljudi, pogotovo u usporedbi sa zadnjim velikim rastom standarda u 20. stoljeću. Dok je izum automobila bilo značajno postignuće i napredak u odnosu na kočiju i konje, daljnji napredak automobila (nakon Fordovog T-modela) povećavao je brzinu i razinu sigurnosti, no nije doveo do značajnog skoka (recimo da automobili lete bio bi to ekvivalent promjene iz kočije u auto). Sličan su primjer avioni. Danas su puno sigurniji nego prije, no vremena letenja su i dalje vrlo slična onima prije 50 godina. Smartphone je poboljšanje u odnosu na klasični mobitel, no ne onoliko koliko je mobitel bio poboljšanje u odnosu na klasični telefon i sigurno ne onoliko koliko je telefon bio poboljšanje u odnosu na telegram, pisma i golube pismonoše.

Međutim ovi primjeri ne zahvaćaju puni smisao Treće industrijske revolucije. Još uvijek smo u njenoj u ranoj fazi. Još uvijek ne ostvarujemo njene potpune koristi i čekamo u kojem će se smjeru manifestirati kreativni dio ove destrukcije. Polako ulazimo u informacijsko doba, gdje će nove najvrjednije imovine biti podaci i znanje. Samo ova činjenica promijenit će pozicije moći u odnosima multinacionalnih korporacija. Energetski divovi bit će zamijenjeni podatkovnim divovima koji već privlače najveće talente. Nitko ne može u potpunosti predvidjeti kako će takav svijet izgledati. Jedino što znamo sa sigurnošću je da konvergiramo prema takvom novom svijetu (nadamo se ne ‘novom vrlom svijetu’ (parafraza Huxleyeve negativne utopije, op. ur.)).

Osim budućih koristi, Internet je donio puno veće promjene nego što sugeriraju standardni ekonomski indikatori poput rasta BDP-a ili produktivnosti. Mnogo koristi nije vidljivo. Ogromna dostupnost informacija putem Interneta može poboljšati poslovne strategije i prisiliti tvrtke da se prilagode, bez obzira u kojoj se industriji nalaze. U nadolazećim desetljećima to će postati još očitije. Štoviše, Internet je imao ključnu ulogu u promicanju ekonomskih prilika za sve, osobito za siromašne. Sve što trebate za početak poslovanja je prijenosno računalo i internetska veza (naravno, to se razlikuje od zemlje do zemlje ovisno o opsegu propisa). Ono što je najvažnije, Internet i s njime povezana sve veća socijalizacija mogu se koristiti za poticanje demokracije i osnaživanje srednje klase. To je jedna od njegovih najvećih prednosti. Društvene mreže mogu učiniti više u svrgavanju diktatora i promicanju političke odgovornosti u demokracijama nego što su mediji ikada mogli (ta snaga je ponekad i dvosjekli mač – društvenim mrežama se lakše distribuiraju lažne vijesti, teorije zavjere, te se potiče život u mjehurima, no budimo realni, lažne vijesti, eho komore i teorije zavjere postojale su i širile su se davno prije Interneta).

Zbog toga u nadolazećem informacijskom dobu Internet bi trebao biti dostupan za sve – globalno javno dobro. Slobodan pristup trebao bi biti ljudsko pravo (UN je puno učinio u promicanju ove ideje, postoji čak i inicijativa za uvođenje Interneta kao temeljnog ljudskog prava, ali još uvijek postoje neslaganja). Unatoč tome, njegova uloga u stvaranju gospodarskih prilika, poticanju demokracije, pristupu obrazovanju (online tečajevi mogu učiniti čuda) više su nego dovoljni da ga se proglasi ljudskim pravom i ponudi kao globalno javno dobro. To je nešto što nam budućnost može dati – javni Internet, širom svijeta (s time da neće nužno biti besplatan – imamo slobodan pristup struji i vodi, ali oboje ipak i dalje plaćamo).

Učimo od Japana

S navedenim prednostima Interneta i tehnološkog napretka dostigli smo limit i s pred-IT revolucijskim modelima rasta. Japan najbolje ilustrira aktualne dosege tehnološke tranzicije. Najbrže rastuća svjetska ekonomija u 30 godina nakon Drugog svjetskog rata bila je pogođena puknućem nekretninskog mjehura 1990. Od tada prolazi dva i pol desetljeća stagnacije s prosječnim godišnjim stopama rasta od svega 0,7% u 26 godina. U tom razdoblju Japan postaje najzaduženija zemlja svijeta čiji se javni dug u postotku BDP-a popeo na 230% (veći čak i od Grčkih 170% BDP-a). U čitavih dva i pol desetljeća nakon puknuća mjehura kamatne stope i inflacija su oko nule, te graniče s deflacijom. Japanske vlade poduzimale su spektar monetarnih i fiskalnih poticaja s ciljem da potaknu gospodarstvo, ali ništa nije uspjelo. Posljedice tih aktivnosti vidljive su u dramatično proširenoj monetarnoj bazi i ogromnom javnom dugu.

Ali u stvarnosti, s Japanom je sve u redu. Premda su njegovi gospodarski pokazatelji više nego zabrinjavajući, sa starenjem stanovništva – što je uvijek problem u zemljama s visokim razinama zaduženosti – Japan ostaje jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Njihov BDP po glavi stanovnika (PPP) iznosi oko 38.000 dolara u zemlji sa 127 milijuna stanovnika. U usporedbi s time, velika ekonomija kao SAD ima BDP po glavi stanovnika (PPP) od 55.000 USD. Osim prema BDP-u, Japan je u svjetskom vrhu po mnogim mjerama životnog standarda. Prema očekivanom trajanju života prvi su na svijetu (prosječno žive 84 godine!), dok ih indeksi prosperiteta, ekonomskih sloboda, sreće i ljudskog razvoja uvijek svrstavaju među top 5%  zemalja svijeta. Zdravstvo i obrazovanje su im među najbolje organiziranima, imaju niske stope kriminala i smanjuju nejednakosti. Čak i jedan konvencionalni ekonomski pokazatelj – nezaposlenost – tokom čitavog perioda stagnacije ostao je na impresivno niskih 4%. Konačno, bitno je istaknuti da je japanska razina inovacija i tehnološke prilagodbe u samom svjetskom vrhu. Velika većina stanovništva stoga uživa visok životni standard. Čini se da mali rast BDP-a, blaga deflacija i visok javni dug (sve dok ga drži domaća populacija u zemlji koja je stabilna i dovoljno bogata da ima veliku potražnju za dugom denominiranim u domaćoj valuti) ne ugrožavaju životni standard. Dva i pol desetljeća stagnacije očigledno nisu naštetili kvaliteti života u Japanu.

U čemu je onda problem? Japan je dostigao visoku razinu životnog standarda u sprezi s težnjom za nadmetanjem u tehnološkim inovacijama koje su možda i pogoršale neke statistike produktivnosti i BDP-a (iako postoji čitav niz razloga zašto je rast BDP-a bio nizak u Japanu nakon 1990.). IT revolucija je upravo u Japanu poprimila impozantne razmjere. Tko god posjeti Japan ističe njihovu tehnološku superiornost i niz cool tech gadget-a (različite tehnološke ‘igračke’). Malo je tih „igrački“ povećalo BDP, ali su ipak doprinijele standardu života stanovništva, te još važnije, otvorile su se nove mogućnosti. Japan je među prvima dosegnuo novi tehnološki plato, te trenutno razvija uvjete za uspon na novi plato. U međuvremenu će prolaziti kroz relativnu ekonomsku stagnaciju.

Treća industrijska revolucija je u srcu trenutne stagnacije…

 Trenutno proživljavamo relativnu stagnaciju materijalnog standarda uzrokovanu nizom čimbenika, od kojih je jedna od važnijih svakako tehnološka revolucija. U osnovi, tehnološki napredak započinje promjenom strukture radnih mjesta i promjenom obrazaca specijalizacije i proizvodnje, a posljedično i promjenom preferencija i navika potrošača. To će trajati još nekoliko desetljeća. Što se dulje bude odvijao taj proces, stvarat će više novih pogodnosti koje će svima biti vidljive.

Trenutna stagnacija plaća i produktivnosti (a ponegdje i gospodarskog rasta) neizravna je posljedica nadolazećeg i kontinuiranog tehnološkog napretka, ako je suditi prema povijesnom iskustvu Zapada. Potrebno je vrijeme da ljudi prepoznaju nove obrasce specijalizacije i iskoriste mogućnosti za nova radna mjesta. To često neće ni biti isti ljudi koji će se nanovo specijalizirati, već će pomak napraviti nova generacija. S početkom IT revolucije u 80-ima već se moglo primijetiti da se počeo stvarati niz novih radnih mjesta. Sve je počelo s tvrtkama kao što su Dell, HP i Apple koje su proizvodile novi hardver. Zatim je došao Microsoft i uveo revoluciju u softveru (Apple ga je učinio još praktičnijim u drugom dolasku Stevea Jobsa). Zatim je započelo doba internetskih divova: Google, Facebook, Amazon, YouTube, eBay, Twitter i mnogi drugi. Za sada je opravdana kritika usmjerena prema ovim firmama da nisu napravili jedan-za-jedan zamjenu poslova koji su nestali u proizvodnji, jer su ih u IT sektoru stvorili puno manje.

Svi ti novi igrači pojavili su se na samom početku IT revolucije. Očekujte mnoge nove u narednim desetljećima koji bi mogli narasti još više (kao što su i Google i Facebook veći od bilo kojeg proizvođača hardvera). Ne očekujte nove tražilice, proizvođače softvera, online trgovce ili društvene mreže. Nove high-tech firme bit će nešto sasvim drugačije. I za svoj će uspon koristiti upravo one prednosti koje su stvorile firme prije njih (svi koristimo laptope, ili na Windowsima ili na Macu, svi koristimo Google, Facebook, Youtube, itd.).

…ali će stvoriti pozornicu za novi veliki uzlet u životnom standardu

 Trenutna razina tehnološkog razvoja postavlja pozornicu za Next Big Thing. Izgubljeni poslovi još nisu zamijenjeni novima, dok se pogođene industrije još nisu oporavile od destruktivne strane napretka. Međutim, temelji su položeni. Na njima su narasli i podržavaju ih trenutni (privremeni) industrijski divovi. No, najvažnije je da oni osiguravaju okružje za rast, za nove tvrtke koje će jednoga dana biti još veće i možda neće samo promijeniti tržište radnih mjesta, već bi mogle duboko promijeniti naš način života (npr. nanotehnologija, umjetna inteligencija, fuzijska energija – imaginacija je neograničena). Za nekoliko desetljeća automatizirani rad smatrat ćemo relikvijom prošlosti. I nitko se neće žaliti jer će ljudi imati vremena da slijede svoje najpoželjnije karijere. S današnje točke gledišta ovo možda zvuči odveć idealistički, no jednako tako bi automobili, vlakovi i avioni zvučali idealistički sredinom 18. stoljeća.

Sve ovo je samo teorijska postavka. Mogu izvući mnoštvo primjera i argumenata koji ju podupiru, ali ju ne mogu testirati. Vrijeme će pokazati održivost hipoteze. Priznajem da sam optimistično pristran u uvjerenju da živimo u izvanrednim vremenima i da smo na rubu probitaka kojih većina nije svjesna. Moja optimistična pristranost čini me subjektivnim prema utjecaju tehnološkog napretka na budući životni standard, ali na temelju povijesnih obrazaca i mogućnosti koje su ostvarene u prethodnim industrijskim revolucijama može se zaključiti da IT revolucija može pružiti višu razinu napretka i utjecaja na gospodarski rast i životni standard.