Je li Zapad u dugoročnoj stagnaciji?

Objavljeno

Ilustracija: Iqoncept / Dreamstime

Produktivnost rada i nadnice više ne rastu kao u desetljećima između 1880. i 1970. Vuk Vuković raspravlja o razlozima, o vezama s nejednakostima u raspodjeli dohotka i pruža pregled pet mogućih objašnjenja. Ni s jednim nije zadovoljan. Zbog toga najavljuje nastavak rasprave o učincima Treće (IT) industrijske revolucije.

Svjetska financijska kriza 2008-2009 i spori oporavak nakon krize u zemljama konsolidirane liberalne demokracije i tržišne ekonomije (Fukuyamovski pojam Zapada) praćen je neuspjelim pokušajima fiskalnih stimulusa i pogrešno definiranih politika štednje. Takav razvoj događaja inspirirao je nove ekonomske teorije o uzrocima ulaska zapadnih zemalja u fazu dugoročne stagnacije.

Aktualni sporiji oporavak pokušava se staviti u kontekst dugoročnog trenda usporavanja rasta koji je započeo 70-ih godina opadanjem rasta produktivnosti i stagniranjem realnih nadnica srednjeg sloja građana te povećanjem nejednakosti raspodjele dohodaka. Globalizacija i tehnološki napredak navode se kao glavni uzročnici ovih negativnih trendova. No, je li doista sporiji oporavak dio dužeg trenda relativne stagnacije ili je posljedica nekih drugih strukturalnih čimbenika?

Kako bismo pokušali odgovorili na ovo pitanje potrebno je obratiti pažnju na trendove koji su bili prisutni i prije krize. Mnogi indikatori upućuju na zaključak da je usporavanje rasta, posebice produktivnosti, počelo mnogo ranije. Tablica 1 i Slika 1 prikazuju značajan pad stope rasta ukupne faktorske produktivnosti (total factor productivity, TFP) za nekoliko odabranih zemalja Zapada (u usporedbi sa potpuno suprotnim trendom u Kini) u posljednjih 30 godina. Trend je posebno uočljiv kada se promatra u odnosu na stope rasta produktivnosti u dva post-ratna desetljeća. Zbog nedostatka kvalitetnijih serija podataka nije bilo moguće kreirati graf koji seže od 1950. do danas za sve zemlje. Stoga je odabrana kombinacija tablice koja prikazuje usporavanje trenda rasta produktivnosti i grafa koji prikazuje razlike među zemljama nakon 1970-ih.

Stope rasta TFP SAD UK Njemačka Francuska Italija Kina
1950-1973 3.3 2.2 4.4 4.7 5.2 0.1
1985-2013 1.0 0.9 0.8 0.9 0.4 3.2

Tablica 1: Usporavanje rasta produktivnosti (TFP) na Zapadu (odabrane zemlje) u posljednjih 30 godina. Izvori: OECD productivity statistics (1985-2013); Podaci od 1950-1973 (Carlin, 1994); Podaci za Kinu; Podaci za SAD.

Slika 1: Rast produktivnosti (TFP) za odabrane zemlje Zapada. Zamjetna je razlika između dvije skupine zemalja: SAD, Njemačka i Francuska s jedne strane čiji je rast produktivnosti, iako sporiji nego u post-ratnim desetljećima, i dalje bio relativno veći od rasta produktivnosti druge odabrane skupine zemalja: Velike Britanije, Australije, Kanade, i Italije od 90-ih do danas. Izvor: OECD productivity statistics (1985-2013).

Drugi znakoviti trend odnosi se na rast nejednakosti dohodaka od 1980-ih do danas (Slika 2), koji je posljedica brojnih strukturalnih i polit-ekonomskih procesa. Rast nejednakosti se može metodološki objasniti pomoću dva istovremena trenda u realnim dohocima: stagnacija realnih medijanskih i niskih dohodaka (tzv. srednje i niže klase) te značajan rast realnih dohodaka 10% najbogatijih. Ekonomisti koji se bave nejednakošću poput Atkinsona, Pikettya, Saeza, Morellia i dr. ističu ulogu ova dva trenda u povećanju jaza između 10% najbogatijih i svih ostalih. Od odabranih zemalja jedino Francuska nije slijedila ovaj trend jer su u Francuskoj osim dohodaka najbogatijih rasli, iako nešto sporije, i dohoci svih ostalih (vidi Atkinson, 2008).

Osim toga, očigledne su razlike između grupa zemalja. U anglosaksonskim zemljama (SAD, UK, Australija, Novi Zeland, Kanada) nejednakost dohodaka je rasla otprilike dvostruko brže nego u kontinentalnoj Europi (Švedska, Njemačka, Francuska, Italija). No u oba slučaja zamjetan je trend rasta nejednakosti temeljen na snažnom rastu dohodaka najbogatijih 10% građana (pogotovo onih u IT industriji i u financijskom sektoru).

Na uzorku od 20 OECD zemalja Atkinson (2008) pokazuje da su gotovo sve OECD zemlje (osim Francuske i Irske) zabilježile smanjenje realnih dohodaka za 20% građana sa najnižim dohocima u posljednjih 30 godina. Medijanski dohoci su stoga realno stagnirali, najniži dohoci su realno čak i padali, dok su dohoci na vrhu rasli.

Slika 2. Dohoci top 10% najbolje plaćenih radnika u usporedbi sa medijanskim dohotkom za odabrane zemlje. Izvor: Chartbook of Economic Inequality. Zvjezdicom su označene zemlje koje imaju različite serije kojima se mjere dohoci (serije koje nisu nužno savršeno usporedive, stoga imaju prekid trenda).

Dokazani trend realne stagnacije niskih i srednjih dohodaka koji se dogodio paralelno sa relativnom stagnacijom (usporavanjem rasta) produktivnosti otvara pitanje budućeg rasta i socijalne stabilnosti. Nalazimo se u razdoblju dugoročnog slabljenja rasta produktivnosti i porasta nejednakosti koji povećavaju rizike turbulentne budućnosti, propitivanja liberalne demokracije kao okvira dugoročno održivog rasta naspram jačanja autoritarnih i populističkih modela vladavine, i vraćanja intervencionizma u ekonomiji. Takvi trendovi mogu dovesti do globalne preinake ekonomske i geopolitičke moći i mogućih globalnih konflikata.

Koji su strukturni faktori odgovorni za 30-godišnje razdoblje relativne stagnacije produktivnosti i realnih plaća u odnosu na prethodna post-ratna desetljeća? Jesu li to isti strukturni faktori koji onemogućavaju snažniji oporavak zemalja od prošle recesije? Američki ekonomisti predstavili su niz hipoteza koje daju potencijalne odgovore na ova pitanja. Premda su objašnjenja o kojima je riječ u nastavku relevantna za SAD, zemlju koja je outlier u većini ekonomskih trendova (posebice nejednakosti, Slika 2), njihove hipoteze mogu se postaviti i testirati i za druge zemlje Zapada.

1) Hipoteza sekularne ili permanentne stagnacije (secular stagnation)

Hipotezu sekularne stagnacije osmislio je poznati američki ekonomist Larry Summers. Prema ovoj hipotezi, „ekonomije pate kada se rastuća sklonost štednji događa istovremeno kada i padajuća sklonost investicijama“. Višak štednje će smanjiti agregatnu potražnju što će držati inflaciju i kamatne stope niskima (kao što trenutno i jesu na povijesno niskim razinama), te posljedično ograničavati ekonomski rast. Čak i ako se postigne veći ekonomski rast u okviru ove desetljeće duge stagnacije, on nastaje kao rezultat pretjeranog zaduživanja koje prelijeva štednju u neodržive investicije, što može rezultirati mjehurima cijena imovina (poput nekretninskog prije krize 2008.).

Glavni nedostatak ovog argumenta je da podaci pokazuju suprotno. Očigledan je trend pada stope štednje u SAD-u u posljednjih 30-40 godina (vidi Sliku 3). Trend se promijenio tek nakon krize. Osim toga, mjehur cijena imovina ne bi mogao trajati toliko dugo. Točno je da su više stope štednje i pad sklonosti investiranju direktna posljedica krize, ponajprije zbog povećane otplate dugova od strane stanovništva i privatnog sektora, ali nipošto ne predstavljaju dugoročan trend.

Slika 3. Stopa štednje u SAD-u od 1960. do 2017.
Izvor: St. Louis Fed

Summers nije toliko preokupiran dugoročnim trendovima već s posljednjih sedam godina kada su realne kamatne stope povijesno niske, kao i razina inflacije, dok je potražnja slaba. Sve to, tvrdi Summers, možemo pripisati višku štednje nad investicijama koje se prelijevaju u imovinu i time dižu cijene te iste imovine.

Ali nije li Kina čitavo spomenuto razdoblje imala veliki disbalans između štednje i investicija, i to u vrijeme kada su im godišnje stope rasta bile dvoznamenkaste? Kina je u posljednjih 30 godina zbog viška štednje nad investicijama postala najveća nacija-kreditor na svijetu, a time i najveći svjetski ulagač i izvoznik, dok su SAD postale najveća dužnička nacija i najveći uvoznik. SAD su u posljednjih 40 godina imale puno veću sklonost investicijama nego štednji, što je dovelo do ogromnog trgovinskog deficita (kada su investicije veće od štednje I>S, tada je uvoz veći od izvoza, IM>EX). Summers je možda u pravu da preokret trenda štednje nakon zadnje krize šteti SAD-u, no zašto onda isti dugoročni trend nije štetio Kini, ili primjerice zemljama europske jezgre (naročito Njemačkoj), koje su također svoju štednju prelijevale u inozemne investicije u desetljeću prije krize?

2) Hipoteza o globalnoj prezasićenosti štednjom (engl. global savings glut)

Ovu poznatu hipotezu prvi je iznio bivši guverner FED-a Ben Bernanke 2005. godine. Prema Bernankeu, smanjenje financijskih viškova stanovništva (pad štednje) odnosno visoki vanjskotrgovinski deficiti (gdje države ili kućanstva financiraju potrošnju zaduživanjem u inozemstvu, tj. uvozom stranih potrošačkih dobara) rezultirat će desetljeće dugom ekspanzijom mjehura tržišta imovine. Na međunarodnoj razini, viškovi štednje u azijskim zemljama prelijevali su se u investicije i potrošnju na Zapadu. Vrlo slična priča događala se i unutar Europe: višak štednje iz zemalja jezgre (Njemačka, Francuska, Nizozemska) financirao je visoke deficite zemalja periferije (Grčka, Italija, Španjolska).

U suštini, ova hipoteza počinje predstavljati relevantno objašnjenje u razdoblju niskih kamatnih stopa početkom 2000-ih. Niske kamatne stope bile su Greenspanov odgovor na šokove puknuća dot-com mjehura te napada na SAD 11. rujna. Uz to, azijske zemlje i zemlje izvoznice nafte imale su snažnu potražnju za nisko rizičnim dugoročnim obveznicama koje su izdavale razvijene ekonomije, posebice SAD. Niska štednja na Zapadu odnosno veća sklonost investicijama potencirala je mehanizam financiranja domaće agregatne potražnje iz viška inozemne štednje. Niall Ferguson je ovakve odnose nazvao „Chimerica“ – spoj Amerike i Kine (sa aluzijom na mitološku neman Himeru) – u kojoj siromašniji dio (Kina) štedi i financira potrošnju bogatijeg dijela (SAD). Valja istaknuti kako je upravo u predkriznom razdoblju mjehur na tržištu nekretnina bio moguć zbog ogromne potražnje Kine za američkom valutom i obveznicama, čime se povećavao američki deficit i rasla zaduženost. Ova teorija je stoga slična prethodnoj, no niti ona ne ide dovoljno daleko u prošlost da bi objasnila dugoročnu stagnaciju i povezala trendove.

3) Hipoteza akumulacije duga

Ovu hipotezu popularizirao je Kenneth Rogoff nazvavši ju još teorija superciklusa duga (engl. debt supercycle theory), suprotstavivši je Summersovoj teoriji sekularne stagnacije. Prema toj teoriji, akumulacija duga nastupila je kao posljedica razdoblja neprekinutog optimizma u kojem su cijene imovine rasle, što je motiviralo i privatni i javni sektor na prekomjerno zaduživanje. To se dogodilo ne samo u SAD-u već širom svijeta, jer su mnoge zemlje imale vanjskotrgovinske deficite prije krize. Problem je bio naročito izražen u Europi koja je zbog mehanizma konvergencije pokušala smanjiti rizik uvođenjem zajedničke valute. To je u zemljama europske periferije potaknulo zaduživanje na inozemnim tržištima (pošto su im kamatne stope bile ravne njemačkima, dakle oko 1%), i gdje su se visoki vanjskotrgovinski deficiti prelijevali u potrošačka umjesto u investicijska dobra. Objašnjenje sporog oporavka leži u procesu neto otplate dugova (engl. deleveraging), tipičnoj reakciji stanovništva i poduzeća na financijske krize uzrokovane pretjeranom akumulacijom duga. Nakon bankarskih kriza koje su nastale kao posljedica prevelikog zaduživanja, oporavci su uvijek spori i traju predugo, ne samo u periferiji već i u razvijenim zemljama jezgre. I ova teorija djelomično objašnjava samo kratkoročnu stagnaciju nakon krize – ne seže dovoljno daleko u prošlost da bi objasnila relativnu stagnaciju produktivnosti i realnih plaća.

4) Hipoteza dugoročnog usporavanja rasta

Najnoviju hipotezu koja seže dovoljno u prošlost da objasni strukturne faktore relativne stagnacije razvio je američki ekonomist Robert Gordon u novoj knjizi „The Rise and Fall of American Growth“. Gordon projicira vrlo pesimističnu sliku prema kojoj je Zapad iscrpio dosadašnji model rasta zasnovan na inovacijama. Sve inovacije koje su dramatično mijenjale živote ljudi (pogotovo u razdoblju između 1870. do 1970.) neće biti moguće ponoviti u budućnosti, što znači da će totalna faktorska produktivnost kao i stope ekonomskog rasta pasti još više (Gordon predviđa da će dugoročne stope rasta pasti na samo 0.2%, praktički na razinu iz vremena industrijske revolucije). Neki od razloga zašto više nije moguće postići takav rast i zašto svijet srlja u stagnaciju su rastuća dohodovna nejednakost, populacija koja stari, loše (neadekvatno) obrazovanje i akumulacija duga. Ukratko, Gordon smatra da tehnološka revolucija neće dovesti do značajnog rasta životnog standarda, pogotovo ne kao nakon prve dvije industrijske revolucije.

Slika 4. Gordonova hipoteza

Prema Gordonu, niti jedna inovacija s kraja 20. i početka 21. stoljeća (poput Interneta, iPhone-a, Google-a ili Facebook-a) ne može se mjeriti s koristima (i radnim mjestima) koje su proizašle iz inovacija s kraja 19. i početka 20. stoljeća poput električne energije, automobila, penicilina, čiste vode u domovima, telefona, itd. Ograničavajući faktori poput rasta nejednakosti, starenja baby boomer generacije i rasta duga odgovorni su i za početak dugoročne relativne stagnacije od 70-ih naovamo i za spor oporavak nakon krize 2008. Stoga je prema Gordonu trenutna stagnacija tek početak dugoročnog trenda u kojem ćemo biti osuđeni na stope rasta oko nule, jer nećemo uspjeti ponoviti tehnološki napredak proizašao iz Druge industrijske revolucije s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

5) Hipoteza „lako-uberivog voća“ (low-hanging fruit)

I Tyler Cowen u knjizi „The Great Stagnation“ ističe da su Sjedinjene Američke Države iscrpile faktore koji su održavali visoke razine ekonomskog rasta od kraja 19. stoljeća do danas. Cowen definira niz faktora, tzv. „lako-uberivog voća“, koji su uzdigli SAD do trenutnog tehnološkog platoa i učinile ju vodećom nacijom svijeta. Iscrpljivanjem tih utjecaja Amerika je zaglavila na dostignutom tehnološkom platou do slijedeće velike industrijske revolucije.

Koje je to Cowenovo „lako-uberivo voće“? Prvo, izobilje zemlje i resursa (pogotovo krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada je upravo relativno izobilje bilo ključni privlačni faktor mnogih Europljana u potrazi za blagostanjem). Drugo, tehnološke inovacije od 1880-ih do 1970-ih (iste koje spominje i Gordon: električna energija, motori, auti, avioni, telefon, vodovod, lijekovi, masovna proizvodnja, radio, televizija, itd.). Treće, relativno poduzetna ali inicijalno neobrazovana i brojna radna snaga koja je imala poticaj za stalnim obrazovanjem, što je ubrzavalo ekonomski rast.

Sve to više nije dostupno. Student koji danas krene na fakultet nakon srednje škole stvorit će malu graničnu korist uz puno veće troškove. Nasuprot tome, dijete sa farme koje je završilo srednju školu početkom 20. stoljeća značajno bi povećalo svoje vještine i time otvorilo prostor za inovacije. Inovacije su se pojavile u vidu novih tehnologija koje su osjetno povećale životni standard, ne samo u smislu bržeg prijevoza i korisnih kućanskih aparata, već i poboljšanja zdravlja i duljeg životnog vijeka. Niti jedna moderna inovacija ne može povećati životni standard toliko puno i toliko značajno. Internet, društvene mreže, internetske tražilice i pametni telefoni vrlo su korisne naprave i aplikacije, no njihov učinak na životni standard nije usporediv s doprinosom električne energije, motora, transportne trake i lijekova.

Trenutno ne možemo predvidjeti kako će internet promijeniti živote ljudi u budućnosti i koje će se nove mogućnosti otvoriti na trenutnom tehnološkom platou. Svijet se nalazi usred Treće industrijske revolucije (IT – informacijsko telekomunikacijske revolucije) čije koristi neće biti očigledne još neko vrijeme. Hipoteza koju ću prezentirati u nastavku ovoga teksta objašnjava da je upravo tehnološka tranzicija u obliku  IT revolucije bitan čimbenik aktualne dugoročne relativne stagnacije.


U drugom dijelu nakon 15.8.: Je li tehnološka tranzicija uzrok relativne stagnacije?