Jedna Istanbulska: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Flynt / Dreamstime

Ad
Ad

Dobro je. Ako guglate riječ «istanbulska», cijeli prozor s rezultatima ispunit će se referencama na TV seriju Istanbulska nevjesta. Konvencije neće biti ni u tragovima iako je prošloga tjedna ispunila medije i naše živote kao da se radi o kakvom sudbonosnom mirovnom sporazumu kojim će se okončati stoljetni rat.

Sama problematika tog dokumenta posve je nedokučiva mom dosadnom i oguglalom analitičkom umu. Točnije, analitički um je u svojem temelju iskvaren u smislu da je (tendencijski) imun na emotivne magle od kojih žive živi ljudi. Samim time lišen je pretjeranih depresija i uzbuđenja. Zbog toga mi je uzbuđenje sudionika ove javne rasprave ostalo nedokučivo. To se jednako odnosi na one koji vjeruju da je usvajanje te Konvencije stvar društvenog napretka i civilizacijskoga iskoraka, kao i na one koji vjeruju da se Konvencijom društvu podvaljuje nekakva rodna ideologija koja će dječake i djevojčice pretvoriti u stvarne ili socijalne hermafrodite.

Prokleta analiza navodi na traženje ishodišnih energija – energija interesa i strasti koje pogone ovu neobičnu priču iz pozadine. Mogu se prepoznati barem tri: (1) energija ekstremnog tradicionalizma, (2) energija uhljebničkog larpurlatizma i (3) energija dnevno-političkog računovodstva. Krenimo redom.

Ekstremni tradicionalizam

U konzervativizmu-tradicionalizmu nema ničeg apriori lošeg, naprotiv. Međutim, ponekad u tom vrtu nikne i ružna biljka koju sam ovdje nazvao ekstremni tradicionalizam. Njegovo glavno obilježje je stav da je nekad bilo bolje i da je modernost ugrozila tradicionalne vrijednosti, čak i samu mogućnost biološke reprodukcije. Danas je itekako živ mit o brojnoj obitelji u čijem je središtu žena-majka dok otac-lovac priskrbljuje za skroman život i opstanak uz Božju pomoć kao nebesku zahvalu za težak trud. Na tome mitu gradi se odbojnost prema homoseksualnosti, prijezir prema neudanim i samostalnim ženama koje odbacuju svoje rodne uloge, nepriznavanje mogućnosti da postoje ljudi rođeni u “pogrešnom” tijelu i nespremnost za sučeljavanje s drugim čudima svijeta. Problem ovog oblika tradicionalizma je u tome što ne vidi koliko su se ljudi promijenili, kako ambiciozno grade slike o sebi i svom životu, i kako određuju aspiracije i poželjna životna iskustva. To se odnosi i na većinu među njima koji su vjernici. Stoga je taj vid tradicionalizma ekstreman – ne vidi da danas postoje neke nove mjere osobne realizacije kojima se politike i institucije još nisu prilagodile, a što u velikoj mjeri uvjetuje i noćnu moru svih tradicionalista – demografski slom. Iz ekstremno tradicionalne perspektive se ne vidi da se demografska obnova ili barem kakva takva normalizacija neće dogoditi povratkom na staro. Naprotiv, inzistiranje na tradiciji može dodatno odgoditi ublažavanje demografskog problema. Jer, da je ekstremni tradicionalizam rješenje, a ne problem, katolički jug Europe ne bi bio u demografskom kolapsu, za razliku od protestantskoga sjevera. Stoga vođenje neo-konzervativnih križarskih ratova za obitelj, protiv LGBT, umjetne oplodnje i «rodne ideologije», nije dio rješenja, nego pogrešan smjer koji prikriva nužnost stvaranja uvjeta za više djece u svijetu u kojem žene uče, rade, razvijaju se i slobodno odlučuju usporedo s muškarcima, a što se odnosi i na odluke s onu stranu odbacivanja rodno uvjetovanih uloga. Kako sam shvatio rodnu (ne)uvjetovanost, trebalo bi biti posve normalno da muško čuči kući, kuha, pere, pegla i rodno neuvjetovano hrani djecu, dok žena također rodno neuvjetovano zarađuje i sastanči do šest nakon čega se trkom presvuče (u hlače naravno) i otpraši na poslovnu večeru. U svijetu u kojem mišić odavna nije bitan kao mozak, to bi trebalo biti posve normalno, uz uvjet da mu ona po povratku s večere ne zalijepi šamarčinu ako joj skrušeno prigovori što je toliko dugo ostala i jer bazdi po alkoholu. Na kraju ovoga dijela valja podsjetiti da opstaju oni koji se prilagođavaju sadašnjosti i misle na budućnost, a ne oni koji su najvjerniji prošlosti, iako se ovo kašnjenje u odnosu na sadašnjost može mjeriti stoljećima s obzirom da je Bićanić na Labu pisao o tome da se i uspon kapitalizma na europskome sjeverozapadu dobrim dijelom objašnjava kidanjem spona tradicionalnih uloga u obitelji i izlaskom žena na tržište rada.

Uhljebnički larpurlatizam

S druge strane, neizbježno se nameće pitanje, ako je problem rodnog nasilja nad ženama i rodnih uloga u ovoj zemlji toliko bitan, što su političari i drugi javni ljudi koji se bave ovom temom na raznim stranama političkog spektra radili do sada? Moderna politika je u velikoj mjeri prošla tranformaciju iz politike kao djelatne akcije u politiku kao djelatnost koja počiva na deklaracijama – verbalnim izljevima. Za njih se samo pretpostavlja da, uz dobar PR nadzor, mogu nešto promijeniti mističnom reakcijom na puke riječi. Svijet se podijelio na one gore, koji pričaju i slikavaju se, i na one dolje, koji delaju. Samo priča o delanju može fiktivno spojiti ta dva odvojena svijeta.

Ne želim reći da deklaracije nisu bitne. Iz njih mogu proizaći i neke konkretne, dobre akcije. No, zalaganje za deklaracije bilo bi mnogo vjerodostojnije da su mu prethodile konkretne akcije i da sada gledamo etablirana lica borbe protiv rodnog nasilja nad ženama kako svoje brojne i u javnosti prepoznate aktivnosti okrunjuju jednom deklaracijom kao ultimativno deklarativnim političkim činom. Međutim, logika je zapravo obratna: gledamo pokušaj državne administracije da odozgo, prokušanom «top-down» metodom, etablira tekst jedne deklaracije kao strateški okvir za administrativnu akciju u čije učinke međutim moramo sumnjati kao što opravdano sumnjamo u druge ambiciozne i dobrim dijelom neuspješne pokušaje provedbe top-down administrativnih reformi. I to je vid ekstremizma, uhljebnički ekstremizam.

Dnevno političko računovodstvo na krivom kontu

Doduše, premijeru Plenkoviću se ne može odreći od ranije jasan stav o ovim pitanjima. Gotovo da bi se moglo zaključiti kako je u nastojanju da progura Istanbulsku konvenciju autentičan u smislu djelovanja u skladu s vlastitim svjetonazorom. Sjetimo se da u slučaju požeškog župana nije bio neutralan. Jasno je komunicirao svoj stav i pokušao napraviti pritisak kroz stranku u mjeri u kojoj je to mogao, suočen s nemalim unutarnjim otporom tradicionalista. Otpor se ponovio i u ovoj, drugoj rundi, u kojoj Plenković nakon duljeg vremena pokazuje neke elemente odlučnosti – novootkrivene spremnosti da lomi političke otpore koje inače uglavnom samo promatra.

Zašto premijer kalkulira da mu se na ovoj temi isplati pokazati zube? Jedni kažu da je to način da konsolidira moć u stranci i kroz osobnu lidersku potvrdu ojača stranačke centriste koji su mu vjerni spram stranačkih tradicionalista koji uvijek imaju neku svoju igru sa strane. Drugi idu korak dalje i spekuliraju o tome da je premijer spreman čak i na izvanredne izbore, jer (vjerojatno opravdano) osjeća da bi uz ovako tragičnu oporbu mogao dobiti uvjerljiviju većinu od ove koja je toliko rasuta oko 50%+1, pa mora s grčem u želucu trgovati sa svakojakim političkim lutalicama. Pomak ka centru, a ova halabuka oko Istanbulske konvencije to definitivno jest, bio bi logičan dio takve političke strategije.

Bez obzira što je na djelu, možemo samo žaliti za time što se slična odlučnost ne pokazuje na gospodarskim temama. Još jednom se potvrđuje da političari riskiraju i stišću gas samo u stvarima u koje vjeruju, koje duboko osjećaju kao svoje, i za koje se u njihovim tajnovitim političkim kalkulacijama pokaže da mogu donijeti neke probitke. Teme o reformama su teže za političku kalkulaciju, ali čini se da je veći problem u tome što naši politički lideri te teme ne osjećaju kao svoje.