Jesu li ovi europski izbori stvarno presudni?

Foto: Jorisvo / Dreamstime

Kotarski smatra da se izborni događaji ovih dana smještaju između korisnog mita o ireverzibilnosti integracije i nedostatka demokratskih uporišta za realizaciju projekta eurofederacije. U takvim uvjetima, kolebanja glasačkog tijela jedina su konstanta, prema onoj da jedino mijena stalna jest. Autor pruža dubinski uvid u tektoniku političkih odnosa u EU

Ad
Ad

Izbore za Europski parlament od samih začetaka prati paradoks sve veće važnosti odluka Europskog parlamenta za život građana i sve manjeg stupnja izborne participacije. Na prvim izborima 1979. godine stopa participacije iznosila je 61,99% da bi na prošlim izborima 2014. pala na svega 42,61%. Ovaj puta interes građana EU za europarlamentarne izbore mogao bi biti nešto veći od izlaznosti zabilježene 2014. godine. No, Parlament će zbog promijenjenog sastava imati nešto izraženije zapreke na putu donošenja važnih zakonodavnih rješenja koja utječu na milijune Europljana. Osim dugoročno registriranog trenda opadanja broja zakonodavnih i ne-zakonodavnih akata izglasanih u Parlamentu, predstojeći izbori rezultirat će većom političkom fragmentacijom koja će dodatno usporiti proces odlučivanja.

Ipak, takav raspored snaga ne mora nužno rezultirati pat-pozicijom jer će pro-EU snage imati potrebnu većinu da iznjedre konstruktivna rješenja za izazove s kojima se Unija suočava. Štoviše, u takvim uvjetima ona mogu biti sadržajno kvalitetnija i šire legitimirana. No, ukoliko izostane volje za kompromisom i  konstruktivnim sučeljavanjem argumenata, tada će pro-EU snage za eventualni neuspjeh moći kriviti isključivo samo sebe, umjesto apostrofiranja euroskeptičnog tabora. Unatoč važnosti europarlamentarnih izbora, ključne odluke o budućem smjeru Unije i dalje primarno leže u Europskom vijeću. Stoga daleko veći disrupcijski potencijal po brzinu i dubinu EU integracije leži u skorašnjim nacionalnim izborima, pogotovo u ključnim članicama.

Najvažniji politički trendovi u državama članicama u prethodnom desetljeću i njihovo preslikavanje na izbore za Europski parlament

Ovogodišnji izbori za novi sastav Europskog parlamenta reflektirat će trendove koji su prisutni već gotovo puno desetljeće u političkom životu država članica. Ovi trendovi mogu se sažeti kao: fragmentacija, rastuća volatilnost i sve zamršeniji proces donošenja političkih odluka.

Inicijalni detonator velikog stranačkog preslagivanja diljem EU možemo sa sigurnošću potražiti u ožiljcima prouzročenima zadnjom financijskom krizom. No, stvar se je dodatno zakomplicirala izbijanjem migrantske krize 2015. godine, Brexitom i pojačanim miješanjem američkih i ruskih protagonista u izborne procese u nizu država članica. Osim toga, čak i u godinama prije izbijanja financijske i migrantske krize bilo je vidljivo kako struktura stranačkog natjecanja u liberalnim demokracijama postaje kompliciranija. Pippa Norris s Harvarda i Ronald Inglehart sa Sveučilišta Michigan tradicionalnu os podjele „ekonomski lijevo-ekonomski desno“ nadograđuju novom osi „nacionalni populizam-kozmopolitski liberalizam“. Uparivanje dotične dvije osi omogućava različite kombinacije i stranačko pozicioniranje pa je epilog političkog sukoba sve teže predvidljiv. Upravo u spomenutom kontekstu treba promatrati fragmentaciju i porast volatilnosti.

Fragmentacija političke arene u nizu država članica postala je već opće mjesto. Tome primarno doprinosi erozija relativno stabilnih stranačkih sustava u sklopu kojih su desetljećima dominirale snage lijevog i desnog centra (socijaldemokrati i demokršćani). Strategija ciljanja medijanskog birača pokazala se za dotične stranke iznimno riskantnom, s obzirom na problem izostanka diferencijacije izborne ponude koji nezadovoljne birače usmjerava prema rubovima političkog spektra. U nekim državama poput Njemačke i Nizozemske došlo je do značajnog porasta broja stranaka zastupljenih u nacionalnim parlamentima. S druge strane, u slučaju država poput Španjolske i Poljske prisutan je pad ili stagnacija broja stranaka u kontekstu sve veće polarizacije i gubitka podrške srednjestrujaškim strankama. U šest država članica kao što su Italija, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Češka i Finska prisutna je kombinacija većeg broja stranaka i stranaka koje su osvojile minimalno 10% glasova biračkog tijela na zadnjim održanim izborima (svaka od navedenih država ima barem četiri takve stranke među kojima su i mnoge euroskeptične).

Jačanje političke fragmentacije u nizu članica EU dolazi u kombinaciji s rastom volatilnosti i zamršenijim procesom donošenja ključnih političkih odluka. Sve veći broj birača izgubio je čvrstu stranačku identifikaciju i mijenja svoje izborno ponašanje ovisno o uvjetima i strategijama mobilizacije političkih stranaka. U takvim uvjetima lojalnost prema strankama postaje fluidna i velik dio birača više ne migrira samo između srednjestrujaških stranaka ovisno o izbornom ciklusu, već svoju naklonost poklanjaju čas srednjestrujaškim, čas anti-sistemskim strankama. Također, dobar dio birača apstinira od participacije zbog porasta neizvjesnosti oko pozicioniranja njihovog favorita unutar neke buduće post-izborne koalicije. U takvim uvjetima, formiranje stabilnih vlada nakon izbora postalo je sve teže i duže. Sastav nacionalnih vlada uistinu je heterogeniji, što pak povećava rizik od prijevremenih izbora i političke paralize, s obzirom da ‘novo miješanje karata’ najčešće ne vodi ka stabilnim većinama. Takav razvoj događaja u nizu država članica povećao je intenzitet političkog rizika koji pak vodi prema potencijalno sve izraženijim ekonomskim rizicima poput financijske nestabilnosti i pada povjerenja potrošača i investitora.[1]

Ovogodišnji izbori za Europski parlament: fragmentacija i sporije donošenje odluka kao ključna obilježja budućeg saziva

U prethodnom odjeljku istaknuti su najvažniji politički trendovi u okviru nacionalnih izbora. Oni će se također odraziti na izborni rezultat i logiku funkcioniranja EP-a u narednom razdoblju od pet godina. Moguće je izdvojiti šest ključnih posljedica očekivanog sastava EP-a u budućem sazivu:

  1. Po prvi puta dvije dominantne stranačke obitelji Pučana (EPP) i Socijalista (S&D) vrlo vjerojatno neće imati većinu zastupnika u Parlamentu. Na izborima 2014. obje stranačke obitelji ostvarile su kombiniranu većinu od 28 mandata, dok bi im u ovom sazivu prema prognozama magazina Politico moglo nedostajati otprilike 60 mandata za potrebnu većinu od 376 zastupnika. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je tzv. ‘Velika koalicija’ ove dvije obitelji do sada zajednički podržala čak 74% svih akata stavljenih na glasovanje, tada možemo očekivati usporavanje rada EP-a sve dok se ne iskristalizira potrebna većina. U sazivu Parlamenta od 2014. – 2019. svega 10% akata izglasano je s većinom manjom od 50 zastupnika. Ovaj puta stvari će izgledati bitno drugačije.
  2. Očekuje se jačanje ALDE-a (Alijansa liberala i demokrata za Europu) na krilima njihovog vrlo izvjesnog udruživanja sa Macronovim En Marche. Umjesto dihotomnog narativa prema kojemu euroizbori predstavljaju borbu između liberala i populista politička slagalica ipak je nešto kompleksnija. Europski parlament nakon izbora moguće je podijeliti na tri najznačajnije skupine: stranačke obitelji koje definitivno žele daleko ambiciozniji projekt EU integracije (ALDE i Zeleni/EFA); srednjestrujaške obitelji poput EPP-a koje preferiraju inkrementalna rješenja, ali istovremeno jednom nogom stoje u zoni statusa quo; te izraženih euroskeptika poput Salvinijeve Alijanse koja poziva na povratak ka Europi prije Maastrichta. Iznimno važan događaj predstavlja buduće pozicioniranje dijela članica obitelji Socijalista koje bi se nakon izbora mogle pridružiti ALDE-u/En Marcheu. Umjereno jačanje euroskeptične grupacije koja bi mogla osvojiti od 25%-33% svih mandata stavit će poseban naglasak na potrebu usklađivanja tri najjače stranačke obitelji oko ključnih akata koji će biti upućeni na glasovanje u Europskom parlamentu.
  3. Euroskeptične snage ne bi trebale doživjeti veći uzlet u odnosu na posljednje izbore održane 2014. Prije svega možemo očekivati konsolidaciju njihovih političkih dobitaka. U šest država članica očekuje se pobjeda euroskeptičnih stranaka, dok bi u narednih šest dotične stranke predstavljale drugu političku snagu po redu. Ipak, kada se stvari agregiraju na razini cijele Unije brojke izgledaju manje zabrinjavajuće. U slučaju britanskog ostanka u EU, stranačke obitelji koje okupljaju cijelu plejadu euroskeptika lijeve i desne provenijencije imale bi najviše 260 mandata u odnosu na nešto manje od 500 mandata stranačkih obitelji koje podržavaju ovakvu ili više integriranu Uniju (Slika 1). U slučaju britanskog izlaska omjer euroskeptičnih i proeuropskih snaga ne bi se trebao bitno mijenjati na štetu potonjih. Osim toga, euroskeptične snage poput Salvinijeve Europske alijanse ljudi i nacija (bivši ENF), Di Maiove grupacije u nastajanju (bivši EFDD), ECR-a i GUE/NGL podijeljene su između sebe po nizu pitanja.[2] 

Slika 1

Izvor: Politico i Europski parlament; vanjski sloj čini aktualni sastav EP-a, srednji sloj čini prognozirani sastav bez Brexita i unutarnji sloj prognozirani sastav u slučaju Brexita

Npr. euroskeptici s Mediterana daleko su veći protekcionisti i zagovaraju veće transfere iz proračuna EU prema njihovim matičnim državama dok euroskeptici iz država Sjeverne Europe većinom preferiraju slobodnu trgovinu i protive se većim transferima prema slabije razvijenim članicama. Isto vrijedi i kada je u pitanju vanjska politika. Poljski zastupnici Prava i pravde sigurno neće podržati ukidanje sankcija Ruskoj Federaciji, što se ne bi moglo reći za Legu i Slobodarsku stranku Austrije. Da bi euroskeptici mogli značajnije utjecati na agendu poput: pregovora o sporazumima o slobodnoj trgovini između EU i trećih država, oblikovanje MFF-a (višegodišnje financijske perspektive); sprječavanje postupanja prema članku 7. Lisabonskog sporazuma koji nalaže sankcioniranje članica koje krše temeljne vrijednosti EU te imenovanje sastava parlamentarnih odbora i dijela povjerenika Europske komisije; potrebna im je minimalno trećina glasova glasova svih europarlamentaraca. Ipak, spomenutu brojku nije lako ostvariti imajući u vidu projekcije izbornih rezultata i heterogenost same populacije euroskeptika. Jenjavanje migrantske krize, znatno bolje zdravlje ekonomija diljem EU i kaotičan zaplet oko izlaska Velike Britanije iz Unije smanjile su vjetar u leđa euroskeptičnim snagama. Zanimljivo, njihovi kolovođe uopće više ne spominju referendume oko izlaska iz EU/eurozone. Dodatno, prema zadnjem istraživanju Eurobarometra 68% Europljana smatra da je njihova država profitirala od članstva u EU, što je najveći postotak zabilježen od davne 1983. godine (Slika 2).

Slika 2

Izvor: Eurobarometar

Slika 3

Izvor: European Council on Foreign Relations

EU je nastala kao projekt integracije zbog straha europskih naroda od ponavljanja prošlosti, ali u ovome trenutku građani Unije počinju sve intenzivnije osjećati strah od budućnosti.

  1. Većina birača diljem Unije smatra kako je njihova država profitirala od članstva u EU. Ipak, kada se njihov pogled usmjeri prema budućnosti, na horizontu se počinju ocrtavati crniji oblaci. EU je nastala kao projekt integracije zbog straha europskih naroda od ponavljanja prošlosti, ali u ovome trenutku građani Unije počinju sve intenzivnije osjećati strah od budućnosti. Prema istraživanju Eurobarometra većina građana EU smatra da Unija ide u krivom smjeru. Već spomenuto istraživanje ECFR-a i YouGov-a pokazuje kako građane Unije možemo ugrubo podijeliti u četiri skupine. Najveći kontigent čine oni koji su nezadovoljni funkcioniranjem EU i svoje države i oni se najviše nalaze u Grčkoj, Italiji i Francuskoj. Na drugom mjestu su oni koji su zadovoljni funkcioniranjem EU i svoje države te su pretežito koncentrirani u Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Češkoj i Austriji (24%). S istim postotkom glasova drugo mjesto dijeli kontigent birača koji gaji skepsu prema funkcioniranju svoje države, ali imaju povjerenje u rad Unije. Oni su najviše zastupljeni u Španjolskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj, a u tu skupinu spada i Hrvatska. Najmanju skupinu čine birači koji imaju puno povjerenje u sustav svoje države, ali sumnjaju u kapacitete i ambicije EU. Takvih birača brojčano najviše ima u Italiji, Danskoj i Austriji. U slučaju izostanka agilnijeg djelovanja Parlamenta i ostalih institucija EU prvi i četvrti kontigent birača mogao bi se dodatno povećati, pa bi njihova značajnija mobilizacija u budućim kriznim okolnostima mogla rezultirati fatalnom političkom paralizom. Izostanak radikalne volatilnosti danas ne isključuje istu u budućnosti.
  2. Prema istraživanju European Council on Foreign Relations i YouGov-a iz ožujka ove godine čak 97 milijuna birača nije definitivno odlučilo koga će podržati na predstojećim izborima.[3]Očekuje se sigurna izlaznost od 43%, a 70% tih birača predstavljaju birači koji nisu definitivno odlučili podržati određenu stranku ili kandidata, te kažu kako bi mogli promijeniti svoj odabir u zadnji čas. Npr. CDU i SPD u Njemačkoj mogu računati na samo 8,6% i 3,4% ukupnog biračkog tijela koje im je lojalno. Nasuprot tome, 6-7% birača srednjestrujaških stranaka u Njemačkoj u kušnji je prijeći u tabor euroskeptika, dok bi približno sličan postotak birača mogao ići u obrnutom smjeru od euroskeptika prema srednjestrujaškim strankama. Slika 3 pokazuje potencijalnu promjenu biračke preferencije za skupinu birača koji su označeni kao angažirani pro-EU birači i angažirani euroskeptici. Birački odabir do sada je primarno konceptualiziran kroz prizmu socio-demografskih karakteristika birača. U promijenjenim uvjetima odluka o izlasku na izbore i odabiru kandidata sve više je određena brigom za specifična pitanja i trenutačnim povjerenjem prema stranakama i kandidatima koje ih artikuliraju. Ipak, spomenuta volatilnost ne bi trebala radikalno utjecati na očekivanu ravnotežu između pro-EU i euroskeptičnih snaga, te ljevice, centra i desnice.
  3. U smislu političke orijentacije novog sastava EP-a očekuje se da će ovogodišnji izbori rezultirati s približno 400 zastupnika koji se nalaze na kontinuumu lijevi centar-centar-desni centar. Oko 210 zastupnika pripadalo bi desnici, njih 120 ljevici, a 25-30 bi ih bilo nesvrstano. U kombinaciji s gore navednih tezama o sastavu Parlamenta na relaciji pro-EU snage i euroskeptici moguće je ustvrditi kako će ovogodišnji izbori najvjerojatnije pomaknuti njegov sastav blago udesno, s nešto većim udjelom euroskeptika. Potencijalni Brexit također ne bi trebao bitno izmijeniti ovu raspodjelu snaga. Dakle, osim potencijalne političke suradnje na relaciji EPP-ALDE-S&D moguće je očekivati i povremeno ad hoc formiranje desnijeg bloka zastupnika koji nominalno pripadaju EPP-u, ALDE-u i ECR-u, te lijevog bloka sastavljenog od S&D, Zelenih/EFA i GUE/NGL.

Koliko su uistinu važni predstojeći izbori za Europski parlament?

Prema poznatom bugarskom politologu Ivanu Krastevu građani Unije rastrgani su između želje za promjenom i nostalgijom za prošlosti, što se naročito prelama u gore navedenim skupinama građana koje ne gaje zadovoljstvo funkcioniranjem Unije. Upravo to može objasniti kontraintuitivno i paralelno postojanje podrške političkim snagama koje osporavaju nedavni tempo integracije u odsustvu želje za kolapsom Unije. Za mnoge birače teško je pratiti i prihvati brzinu promjena. Brojne krize s kojima se EU suočila u zadnjem desetljeću kreirale su nove ovlasti na razini Unije koje su smanjile manevarski prostor političarima na nacionalnoj razini. U nekim slučajevima dotične ovlasti nisu adekvatno koncipirane ili nisu išle dovoljno daleko pa tako Unija samim građanima nije mogla do kraja demonstrirati svoju djelotvornost. Naime, zajednički kapacitet za kreiranje koherentnog odgovora na probleme koji najviše muče građane poput terorizma, nezaposlenosti i migracija tek su u povoju. Dakle, razlozi za podgrijavanje skepse prema Europskoj uniji postoje podjednako na strani ponude i potražnje na političkom tržištu.

Između korisnog mita o ireverzibilnosti integracije i izostanka demokratski utemeljene podrške projektu stvaranja europske federacije.

Unatoč porastu ovlasti Europskog parlamenta u prethodnim godinama, Parlament treba još proći znatan put da bi s Europskom komisijom i Europskim vijećem/Vijećem ministara izgradio odnos po uzoru na odnos između nacionalnih parlamenata i nacionalnih vlada. Kada su u pitanju ključni konstitucionalni i strateški izazovi s kojima se suočava Unija, Parlament ima vrlo limitiranu ulogu. Za vrijeme krize u eurozoni Parlament je bio gotovo potpuno isključen iz formiranja Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM-a) o kojemu se odlučivalo na međuvladinoj razini. Stoga unatoč očekivanim rezultatima koji političko klatno neće pomaknuti u korist anti-EU snaga, potencijalna ugroza po funkcioniranje Unije nije uklonjena na period od narednih pet godina. Euroskeptične političke stranke već ove godine imaju prilike preuzeti vladanje Belgijom, Austrijom, Grčkom, Danskom, Poljskom i Portugalom, uz činjenicu da već vladaju Mađarskom, Italijom i Poljskom gdje će se vodeća uloga Prava i pravde naći na izbornom testu ove godine.

Ipak, neovisno o tome da je evolucija Unije još uvijek u najvećoj mjeri određena na nacionalnim izborima, rezultati izbora i potencijalno konstruktivna uloga Europskog parlamenta u narednih pet godina uvijek i iznova svjedoče o važnosti Europske unije kao projekta mira i blagostanja. Unatoč tome što nisu presudni, ovi europarlamentarni izbori iznimno su bitni kao prilika da stranke i izabrani zastupnici građanima približe ideju i dobrobiti europske suradnje. Prema svemu sudeći, pro-EU većina u Europskom parlamentu imat će  važnu misiju da u interakciji s Komisijom i Vijećem pažljivo usmjerava hod Unije između korisnog mita o ireverzibilnosti integracije i izostanka demokratski utemeljene podrške projektu stvaranja europske federacije.


[1]U odsustvu adekvatnih stabilizacijskih mehanizama u sljedećem koraku moguće je očekivati dodatno pojačavanje političkih rizika vezanih uz krizu ‘predstavničke demokracije’. Italija u tom pogledu predstavlja plastičan primjer začaranog kruga ‘politički rizik-ekonomski rizik-politički rizik’.

[2]U slučaju Brexita, razdjelnica koja dijeli pro-EU zastupnike od onih koji su skeptici postavljena je na očekivana cca. 450 zastupnika koji podržavaju veću integraciju dok se tabor od približno 250 skeptika treba podijeliti u dvije podjednake grupacije mekih i tvrdih euroskeptika. Tvrdi euroskeptici dolaze iz redova francuskog Nacionalnog okupljanja, talijanske Lege i austrijske Slobodarske stranke. Nasuprot njima stoji meki skeptici poput poljskog Prava i pravde i talijanskog M5S koji nastupaju s manje radikalne pozicije.

[3]Istraživanje je provedeno na uzorku od 50.000 birača u 14 država članica koje čine 80% sastava Europskog parlamenta.