Kako je Njemačka prepolovila nezaposlenost kroz Hartzovu reformu tržišta rada

Njemačka je prepolovila nezaposlenost kroz Hartzovu reformu tržišta rada u prošlom desetljeću. Peter Hartz je kao autor reforme rekao kako je „neki rad bolji od nikakvog rada.“ Što je dakle bolje: visoka nezaposlenost ili sniženje cijene rada? Fleksibilizacija koja omogućuje zaposlenost i u uvjetima krize ako se radnici mogu plaćati sukladno njihovoj produktivnosti tema je i aktualne predizborne kampanje u Njemačkoj.

Podatke je uvijek korisno tražiti u nadi da se uoče bitni trendovi. Pogled na njemačke statističke izvore daje do znanja da je Njemačka dosegla najnižu stopu nezaposlenosti u posljednjih 36 godina. Stopa nezaposlenosti od 3,9% niža je od američkog i britanskog prosjeka. Ako pak pogledamo američku statistiku nezaposlenosti po saveznim državama, vidimo kako bi se Nijemci mogli doživjeti kao druga liga samo u odnosu na države koje su masovnije naselili baš Nijemci i Skandinavci. Sjeverna Dakota vodi s tek 2,2% nezaposlenosti, a bolji od Njemačke su još (pored ostalih) Južna Dakota, Nebraska i Indiana. Sve su to države poznate po niskim porezima i povoljnoj regulaciji za poduzetništvo, odnosno visokoj razini ekonomske slobode (i dobrom sustavu vrijednosti). Međutim, poznato je kako Njemačka i nije među vodećim državama po pitanju ekonomske slobode. „Tek“ je 26. u svijetu prema prema metodologiji konzervativnog think tanka Heritage Foundation. Kako to da je Njemačka ipak konkurentna mjereno kriterijem niske nezaposlenosti?

Intelektualni prijepori oko reformi

Među socijalistima vlada iluzija kako nisku nezaposlenost, kao plemeniti cilj socijalne politike, možemo imati uz visoki stupanj regulacije tržišta rada i „zaštite“ radnih mjesta. Njemačka priča međutim govori u prilog onome što je ljevica odmah osudila kao „neoliberalizam“.

Sve je izvedeno u režiji bivšeg socijaldemokratskog kancelara Schroedera. S druge strane, među nekim ekonomskim liberalima može se pojaviti instant-automatik iluzija kako su ekonomska sloboda i niska nezaposlenost u korelaciji koja će se dogoditi kroz primjenu jednostavnih ideoloških naputaka. Činjenica jest da je to često tako, ali ne nužno uvijek – ako želimo biti točni i racionalni. Ako je jedno od očekivanja ekonomskih liberala da se mora olakšati regulativa za otpuštanje radnika, upravo njemački model reforme dokazuje kako se to provelo malo drugačije – kroz fleksibilizaciju radnog vremena i plaća.

Nema sumnje da se u Njemačkoj dogodila liberalizacija tržišta rada. Ipak, regulacija tržišta rada je prema nekim kriterijima nedovoljno liberalna, a prema nekim drugim previše liberalna – ovisi kako tko gleda. Možda je baš njemački primjer (bio) vrlo veliki poticaj intelektualnoj ljevici u tvrdnjama kako su se socijaldemokrati odvojili od socijaldemokracije. To je vrlo slično kao kada je 2014. mijenjan hrvatski Zakon o radu kojim je provedena djelomična fleksibilizacija radnih odnosa i dokazan doprinos povećanju ekonomske slobode Hrvatske.

Trenutno traje predizborna kampanja u najvećem europskom gospodarstvu. Premda je imigracija sve važnija europska tema, rasprave o nezaposlenosti i dalje su vruće. Kancelarski kandidat socijaldemokrata (SPD) Martin Schulz sigurno se ne osjeća ugodno kada ga stranka Ljevice (Die Linke) proziva zbog neoliberalne Agende 2010, o čemu će biti riječi u ovom članku. U konačnici se događa to da Ljevica profitira na izjednačavanju SPD-a sa kršćanskim demokratima (CDU) i liberalima (FDP). To je najmanje što SPD-u treba kako bi dokazao svoju prednost u očima birača. Možda su birači SPD-a dovoljno liberalni da shvate kako bi Njemačka teško došla do stope nezaposlenosti od 3,9% da vlada koju je vodila njihova stranka nije (pored ostalog) provela reformu o kojoj će biti riječ.

Njemačku vladu je u razdoblju 2013. – 2017. činila upravo Velika koalicija (CDU-SPD). Liberali su bili preslabi za većinu sa CDU-om kao prirodnim ideološkim partnerima u liberalnom desnom centru. SPD nije htio s Ljevicom, već je radije odabrao veliku koaliciju s CDU/CSU. Time je obranio okvire liberalne demokracije i dokazao se kao ozbiljna stranka koja se otklanja od ljevog ili desnog ekstremizma. Ljevica će reći kako je baš time SPD nastavio dokazivati kako je više liberalan, nego ljevičarski. No, pogledajmo malo širi povijesni i gospodarski okvir njemačkih reformi.

Izvorni gospodarski model i kasniji problemi

Njemački gospodarski model je stvoren još u međuratnom razdoblju od strane Freiburške škole. Ordoliberalizam je kao doktrina sadržavao ulogu države u poticanju i zaštiti slobodne tržišne konkurencije, u odnosu na monopole, kartele, cehove i druge prepreke dobrovoljnoj suradnji ljudi. Model socijalno tržišnog gospodarstva je za njemačkog ministra gospodarstva Ludwiga Erharda podrazumijevao primarnu ulogu liberalne gospodarske politike kao najboljeg oblika socijalne politike. Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata doživjela „gospodarsko čudo“ na temelju primjene modela ordoliberalizma.

Međutim, rast troškova države blagostanja, tj. troškova javnog zdravstva, mirovina i raznih naknada socijalnim skupinama, počeo je opterećivati njemačko tržište rada. Vlada socijaldemokrata u koaliciji sa Zelenima je nastojala održati, pa i povećati taj „socijalni tempo“. Njemačko tržište rada bilo je rigidnije regulirano nego u drugim zemljama. Socijalne naknade su bile dovoljno visoke da su neki, zbog smanjenja radne etike, mogli živjeti od njih, pa čak i šparati – bez aktivnog traženja posla.

Konačno, pred više od 10 godina njemački socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder suočio se s rastućom nezaposlenošću. 2005. je stopa nezaposlenosti skočila na rekordnih 12%. Schröder se suočio sa izazovom – što je bolje, visoka nezaposlenost ili sniženje cijene rada? Vidjet ćemo se kako se kancelar odlučio za drugu opciju. Kancelarov socijaldemokratski kolega bio je Peter Hartz, šef ljudskih resursa kompanije Wolkswagen. Kancelar ga je pozvao kao savjetnika za reformu tržišta rada. Sindikati i dio socijaldemokrata odmah su znali da će imati razloga za protivljenje liberalizaciji.

Agenda 2010

Vlada je donijela program Agenda 2010 s ciljem poticanja gospodarskog rasta i sniženja nezaposlenosti. Agenda 2010 se nadovezivala na Lisabonsku agendu, strateški dokument Europske unije za povećanje konkurentnosti i zaposlenosti. Socijaldemokratski i ostali kritičari s ljevice vidjeli su u takvoj agendi „neoliberalnu“ politiku poticanja liberalizacije i smanjenja socijalne države.

Evo kratke povijesti i ključnih promjena. 2002. je osnovan tzv. Hartzov odbor kojim je predsjedavao kancelar. Službeno ime je glasilo „Komisija za moderne usluge na tržištu rada“. Hartz plan je dizajniran i proveden u četiri faze u razdoblju 2003. – 2005. Hartz I je 2003. uveo osnivanje agencija za osobne savjete i podršku strukovnom obrazovanju. Hartz II je 2003. uveo nove (atipične) oblike zapošljavanja – tzv. minijobs i midijobs sa skraćenim radnim vremenom, niskim plaćama (oko 400-450 eura) te niskim poreznim opterećenjem rada. Također, nezaposleni koji su se odlučili za poduzetničku inicijativu dobili su poticaj, tzv. Ich-AG. Porastao je i broj centara za traženje posla. Hartz III je 2004. proveo restruktiranje centara za traženje posla. Hartz IV je s 2004. na 2005. objedinio naknade dugotrajno nezaposlenima (tzv. Arbeitslosenhilfe) i socijalne naknade (tzv. Sozialhilfe). Bilo je potrebno informatički i organizacijski povezati urede burze rada sa socijalnim centrima i stvoriti usluge za rješavanje konkretnih slučajeva. Osnovni koncept reforme je bio „kazna i poticaj“. Socijalne naknade nezaposlenima su se rezale onima koji nisu bili motivirani raditi. Istovremeno, niže socijalne naknade su bile egzistencijalni poticaj na brže traženje posla. Uvedena je jedinstvena naknada za dugotrajno nezaposlene od 391 eura mjesečno (tj. nešto niže na razini saveznih zemalja iz bivše Istočne Njemačke). Navedenom iznosu je dodana pomoć za zdravstvo i skromno stanovanje, odnosno povećana je s obzirom na partnera i djecu. Iznosi naknada nezaposlenima (tzv. Arbeitslosengeld I ) sniženi su sa 60-67 na 53-57% neto plaće prije gubitka posla. Pravo na naknadu je nezaposlenima generalno ograničeno na 12 mjeseci (odnosno na 15 mjeseci za 50-55 godina starosti, 18 mjeseci za 55-58 i 24 mjeseca za 58+).

Istovremeno, uvedena je naknada (tzv. Arbeitslosengeld II) koja je ovisila o tome koliku imovinu osoba ima u obliku štednje, životnog osiguranja te dohotka supružnika i partnera. Naknadu je mogla dobiti samo osoba ispod imovinskog praga i koja bi sklopila javnopravni ugovor o obvezama poboljšanja radne situacije na način da osoba prihvati bilo koji legalan posao. U slučaju neprihvaćanja bilo kojeg ponuđenog posla (pogotovo ne-javljanja na burzu rada), država bi mogla sniziti ili potpuno ukinuti navedenu Arbeitslosengeld I naknadu koja je ionako predstavljala socijalni minimum.

Tehnički plan Hartz IV reforme bio je potaknuti nezaposlene da prihvate bilo koji posao pa i vrlo nisko plaćen te ih kazniti oduzimanjem naknade u slučaju manjka spremnosti na aktivno traženje posla. Zato je slogan reforme bio: „Podrška i izazov“ (Fördern und Fordern).

Politička reakcija

Agendu 2010, predloženu od socijaldemokratskog kancelara nisu podržali mnogi iz njegovog SPD-a. Došlo je i do masovnog napuštanja SPD-a u korist radikalne Ljevice (Die Linke) i Zelenih. Ljevica je postala jedina protivnica Agende 2010, dok su stranke iz liberalno-demokratskog okvira, uključujući i Zelene, postigle široki konsenzus. Vlada se trebala suočiti s masovnim prosvjedima diljem Njemačke koji su Ljevici išli u prilog.

Kancelar je zaprijetio ostavkom suočavajući se s brojim otporima. Ipak, kancelar je na kraju dobio većinsku podršku svoje stranke, kao i koalicijskog partnera Zelenih. Reformsku agendu su podržavali kršćanski demokrati (CDU), bavarski konzervativci (CSU), konzervativni liberali (FDP), poslodavci i industrijalci te druge skupine koje predstavljaju produktivni segment Njemačke. Premda je od reforme prošlo više od 10 godina, ona je i dalje tema niza javnih rasprava i političkih prepirki koje u konačnici i dalje dijele socijaldemokrate.

Predstavnici evangeličke (luteranske) i rimokatoličke crkve su također pružili kršćansku podršku otvaranju prilika za više rada. Luteranski predstavnik Manfred Kock je rekao kako „stare metode više ne funkcioniraju“, dok je rimokatolički kardinal Karl Lehman reformu nazvao „apsolutno potrebnom“.

U odnosu na neke druge zemlje

Njemačka se odlučila za model fleksibilizacije određivanja plaća i radnog vremena. To se pokazalo bitnim posebice tijekom posljednje gospodarske krize. Poslodavci su na pad potražnje, pogotovo u industrijskoj proizvodnji, mogli odgovoriti otpuštanjima radnika. Ipak, njemački model je više-manje osigurao da nema velikih otpuštanja. Nije se štedjelo na radnim mjestima, već na skraćivanju radnog vremena (tzv. Kurzarbeit) i rezanju plaća kako bi se prilagodile potražnji. Radnici su bili plaćeni prema tržišnoj potrebi, ali su uglavnom zadržali poslove jer se poslodavcima u konačnici ne isplati otpuštati pa opet zapošljavati nakon nekog vremena kad kriza prođe, ako u međuvremenu mogu plaćati radnike sukladno njihovoj produktivnosti.

Nijemcima sjeverni susjedi su u 21. stoljeće ušli s drugačijim modelom, što je detaljnije istražio Centar za javne politike i ekonomske analize. Danski model fleksigurnosti jamčio je fleksibilnost radne regulative glede lakoće otpuštanja radnika (što je poticalo i lakša zapošljavanja) i adekvatnu razinu socijalnih naknada nezaposlenima, uz aktivne politike poticanja prekvalificiranja. Koncept sigurnosti je prebačen s radnih mjesta na radnike. Model fleksigurnosti je uvela i Nizozemska, s naglaskom na skraćivanje radnog vremena, povremene (part-time) poslove i porezno rasterećeno samozapošljavanje.

Anglosakonske zemlje, uključujući UK i Irsku, zadržale su svoje ranije sustave fleksibilnih radnih zakonodavstava glede lakoće otpuštanja radnika.

Uzroci niske njemačke nezaposlenosti

Prema podacima Saveznog statističkog ureda Destatis i Eurostata, Njemačka je u svibnju 2017. zabilježila rekordno nisku nezaposlenost. To je najniža stopa nezaposlenosti u Njemačkoj još od kraja 1980. godine, odnosno u 36 godina. Istovremeno, stopa nezaposlenosti mladih je tek na 6,7%. Unutar EU, Njemačka se se bori sa Češkom čija je stopa nezaposlenosti u svibnju 2017. bila 4,1%.

Kako to da Njemačka ima vrlo nisku stopu nezaposlenosti unatoč tome što nema lakoću otpuštanja radnika kao neke druge zemlje? Odgovore treba tražiti u cjelovitoj slici o javnim politikama Njemačke. Hartz IV reforma je dala ključan doprinos sniženju nezaposlenosti. Takav rezultat održavaju i druge javne politike koje je predstavio Centar za javne politike i ekonomske analize. Prvo, dualni sustav obrazovanja koji pruža priliku za praktično studiranje (takav sustav je zbog njemačke sudetske tradicije naslijedila i Češka). Drugo, ordoliberalizam ekonomskog modela s naglaskom na poticanje tržišne konkurencije u okvirima državnih pravila. Treće, visoki standardi kvalitete na tržištu, smisao za upravljanje talentima, jaki poslovni menadžment i razvijena organizacijska kultura u poslovanju.

Zaključno

Nekada zemlja socijalno tržišnog gospodarstva s ordoliberalnim modelom, Njemačka se pretvorila u državu blagostanja. Dio nezaposlenih živio je od socijale umjesto iskazivanja radne etike i aktivnog traženja posla. Rigidno regulirano tržište rada bilo je prevelika prepreka zapošljavanju. Međutim, Hartz reforma je prepolovila nezaposlenost u Njemačkoj. Socijaldemokrati su se podijelili, a ljevica je ojačala. Reforme socijaldemokratske vlade objeručke je prihvatila tadašnja opozicija – kršćanski demokrati i liberali. Mainstream strankama cilj je bio dovoljno socijalan – bolje ikakav nego nikakav posao, pa i da je mini-posao. Nitko nije sasvim zadovoljan, ali je makroekonomski cilj ipak postignut. Nijemci su dužni prihvatiti bilo koji legalan posao i bilo gdje u zemlji. Brzi vlakovi osiguravaju mobilnost radne snage.

Njemački socijaldemokrati su dokazali kako se interes modernog radništva brani kroz liberalizaciju tržišta rada kako bi svima bile otvorene prilike za barem neki posao, umjesto da posla nema. Konkurencija na tržištu rada ipak osigurava slobodu izbora i više mogućnosti za traženje boljeg i bolje plaćenog posla, ako se već (privremeno) dogodi neki oblik mini-posla.

Nažalost, očekivanja moderne ljevice su često u raskoraku sa stvarnošću. Stoga se teški i dubinski intelektualni prijepori vode kako bi zadovoljili privatne interese i taštine, dok oni praktičko orijentirani znaju koje su reforme nužne da stvari funkcioniraju. To je poruka i nama u Hrvatskoj da razmišljamo o stvarnim interesima radnika, umjesto da se koriste razni pravni mehanizmi „zaštite“ raznih „prava“ kao sigurna sredstva za povećanje nezaposlenosti i daljnje odlaske u zemlje u kojima se politike vode prema načelima neoliberalizma.


Daniel Hinšt je predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize