Kako je Poljska sve pobijedila (II) i zašto to ne govori ništa o budućnosti zemlje

Ilustracija: Sjankauskas / Dreamstime

Nastavak naše glavne ljetne priče o Poljskoj sadrži pregled od pobune u brodogradilištu u Gdanjsku 1980. preko Balcerowiczeve pro-tržišne politike i brzog oporavka s početka devedesetih, do političkih lutanja i Tuskovih reformi u vrijeme izrazitog gospodarska uspjeha 2007.-2014. te uspona na vlast stranke Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog. Ekonomski i politički pregled gotovo četiri desetljeća razvoja iz kojeg i političari mogu nešto naučiti.

Prvi nastavak priče o Poljskoj pokazao je da je Poljska kroz povijest bila razvijenija od Hrvatske. Postojalo je jedno relativno kratko razdoblje od sredine pedesetih do kraja osamdesetih godina XX stoljeća, u kojem je Poljska bila tako izrazito neuspješna, da Hrvatskoj nije bilo teško biti mnogo uspješnijom od Poljske u ekonomskom smislu. Pokušaj sovjetske dominacije i uvođenja socijalističke komandne ekonomije završio je nezapamćenom gospodarskom katastrofom.

Nakon olovnih godina Poljacima je ipak ostalo nešto što im je omogućilo razmjerno brz gospodarski uspjeh nakon 1990.

Neki smatraju da je poduzetnički duh ostao vrlo živ, jer komunističke vlasti nikada nisu uspjele ostvariti kontrolu nad malim trgovcima, obrtnicima i poljoprivrednicima. Pokušaji stvaranja socijalističkih poljoprivrednih kombinata propali su. Poljska je dočekala kraj socijalizma s oko 80% poljoprivrede u privatnim rukama. Iako se nikada nije mogla mjeriti s produktivnošću njemačke ili francuske poljoprivrede, rano pristupanje EU tržištu omogućilo je velikoj poljskoj poljoprivredi opstanak. I danas se gotovo 10% zaposlenih bavi poljoprivredom, a Poljska je najveći europski proizvođač krumpira, žita i niza drugih kultura.

Autonomija katoličke crkve, koju se komunističke vlasti u Poljskoj nikada nisu usudile do kraja «gaziti» kako ne bi provocirale pobunu pobožnoga naroda, bila je bitan faktor čuvanja disperzije moći i utjecaja u razdoblju komunizma. Crkva je autonomno djelovala u društvu čak i u godinama vojno-komunističke diktature osamdesetih, o čemu će biti riječi u nastavku teksta.

I njemački je utjecaj kroz povijest bio izrazito jak. Ne samo u negativnom smislu. Gdanjsk, Torun, Wroclaw i Szczecin bili su napredni Hanzeatski gradovi, još od ranoga srednjeg vijeka integrirani u sjevernoeuropski sustav obrtništva, financija i trgovine. Gdanjsk (Danzig), gdje će 1980. početi velika pobuna protiv komunističkog režima, dobar dio povijesti bio je dio Pruske ili nezavisna pokrajina s vlastitim institucijama i valutom. Možda nije slučajnost da su dva najveća poljska reformatora u zadnjih pola stoljeća, Lech Walesa i Donald Tusk rođeni u kozmopolitskom i poviješću bremenitom Gdanjsku (i Drugi svjetski rat počeo je u okolici toga grada).

Ljetno predvečerje u Gdanjsku

Poljska povijest, raznolikost i djelomična autonomija nekih dijelova društva dovela je do buntovništva i odbacivanja nametnutog komunizma mnogo prije naširoko poznatog osnivanja sindikata Solidarnost 1980. Prvi sukobi s policijom u kojima su ginuli radnici dogodili su se još početkom sedamdesetih godina upravo u brodogradilištu u Gdanjsku, čime je posijano sjeme kasnijeg anti-komunističkog pokreta.

Za bunt i sukobe postojali su svakodnevni razlozi. Dok je jugoslavenski samoupravni socijalizam poduprt inozemnim kreditima od sredine pedesetih do kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća osiguravao primjetan rast životnog standarda, u Poljskoj su ekonomski odnosno materijalni uspjesi bili mnogo manji, isprekidani i u dugom roku jedva primjetni. Duga kriza kraja socijalizma koja se u bivšoj Jugoslaviji manifestirala kroz dugoročnu stagnaciju realnog dohotka po stanovniku nakon 1979., u Poljskoj se manifestirala kroz puno ozbiljniji pad životnog standarda. Dok su se u Jugoslaviji povremeno javljale nestašice benzina, deterdženta i čokolade a Trst je uvijek bio dostupna opcija, u Poljskoj su se često javljale nestašice osnovnih živežnih namirnica. To je bilo osobito frustrirajuće zbog živih i preko starijih generacija urbanih stanovnika prenesenih sjećanja na neka druga, slobodnija i bolja vremena.

Gdanjsk i Solidarnost 1980.-1989.

Nezadovoljstvo je eurptiralo u Gdanjsku 1980. Čak je i Azra tada pjevala o tome. Kasnije prvi poljski demokratski izabrani Predsjednik Lech Walesa, po struci brodski električar, predvodio je poznati radnički bunt.

Bunt je u početku doveo do uzmaka režima. Pri sudu u Gdanjsku je 31.8.1980. izdana registracija autonomnog sindikata Solidarnost, prve političke organizacije koja nije bila pod kontrolom komunista.

Solidarnost se nakon početnog uspjeha vrlo brzo širila Poljskom. Otvaraju se podružnice i organiziraju štrajkovi kojima se priključuju i studenti koji traže autonomiju sveučilišta. Gospodarstvo se našlo u slobodnom padu, a nakon pojave nestašica osnovnih prehrambenih artikala, Solidarnost širom zemlje organizira takozvane «štrajkove gladi» kojima se priključuje velik broj građana.

U izvrsnom muzeju Solidarnosti u Gdanjsku postoji filmski zapis na kojem jedan od čelnika sindikata govori znakovite riječi: «Lako bismo se riješili komunista kada bismo znali kako se potom riješiti redova pred trgovinama.»

Solidarnost u prvom naletu nije došla ni blizu prilike da rješava ekonomska pitanja društva. Uzdrmani režim je uz izdašnu pozadinsku pomoć SSSR-a u prosincu 1981. uveo vojnu diktaturu na čijem se čelu našao general Jaruzelski kojeg će Putin odlikovati u Moskvi 2005., navodno za zasluge u Drugom svjetskom ratu. Nakon toga uslijedili su progoni i hapšenja čelnika Solidarnosti i njihovih obitelji.

Spomenik poginulim radnicima ispred muzeja Solidarnosti u Gdanjsku

Pokret je pod udarom vojno-komunističkog režima oslabio. Provodila se strahovlada praćena propagandnom kampanjom «uvođenja reda». Za ekonomske poteškoće optužuju se protivnici režima i vanjski elementi. Na prvom se mjestu ističu SAD i Njemačka. Procjenjuje se da je u toku 1982. ukupno uhapšeno između 15 i 20,000 ljudi, među njima i čelnik Solidarnosti Lech Walesa.

Kada je izgledalo da je režim odnio konačnu pobjedu, na scenu je stupila katolička crkva. Nadbiskup Jozef Glemp organizirao je široku mrežu pomoći za sve uhapšene i njihove obitelji, što je učvrstilo socijalnu koheziju i ustrajnost protivnika komunističke vlasti. O snazi crkve u Poljaka svjedoči i činjenica da Glemp uspijeva organizirati pastoralni pohod Ivana Pavla II, a  vojni režim dopušta susret Pape i Walese. Papa Poljak u sred te i takve Poljske drži govor u kojem ističe da je pravo na političko organiziranje prirodno pravo, a da je uloga države samo da to pravo čuva.

Razdoblje 1983.-1988. u političkom smislu nije bilo toliko uzbudljivo kao prethodno. Režim se konsolidirao i sačuvao kontrolu, ali nije uspio pokrenuti gospodarski rast. Realni dohodak po stanovniku kontinuirano pada osamdesetih. Solidarnost i oporba učvršćuju organizacijsku strukturu u ilegali i inozemstvu. I čekaju priliku. Masovni štrajkovi ponovo izbijaju 1988. Tada je SSSR već na izdisaju. Svi znaju da pod upravom Gorbačova više nema ni ambicije ni snage za intervenciju.

U lipnju 1989. u Poljskoj se održavaju prvi višestranački izbori s druge strane Željezne zavjese. Solidarnost, sada politička stranka, odnosi pobjedu. Tadeusz Mazowiecki iz Solidarnosti postaje premijer, glavni gospodarski arhitekt poljske transformacije Leszek Balcerowicz postaje ministar financija, a Lech Walesa će godinu dana kasnije na predsjedničkim izborima postati prvi demokratski izabrani predsjednik Poljske (1990.-1995.).

Balcerowiczev plan i dilema šok terapija spram gradualizma

Podulji uvod imao je za cilj dočarati koliko je kraj socijalizma bio različit u Poljskoj i Hrvatskoj. Poljska kreće u postkomunističku tranziciju kao samostalna država riješena raskrstiti s prošlošću, s vodstvom koje je svjesno ključne uloge ekonomske transformacije, i bez izražene vanjske prijetnje (SSSR je na koljenima). Hrvatska u isto vrijeme tek treba izboriti samostalnost u borbi protiv Miloševićeve verzije velikosprskog hegemonizma. Ovdje su pitanja gospodarske transformacije bila u drugom planu, jer se sam opstanak našao pod znakom pitanja. Stoga i nema neke jasne ideje vodilje u ekonomskim pitanjima; Hrvatska nema svog Balcerowicza.

Jedini ekonomist s izrazitom profesionalnom karizmom potkraj osamdesetih u Hrvatskoj bio je Branko Horvat, ali on je ostao vjeran idejama tržišnog socijalizma koje zadnji jugoslavenski premijer Ante Marković tada pokušava sprovesti u djelo. Horvat u isto vrijeme politički ostaje daleko od vlasti, jer kroz političku platformu UJDI zagovara očuvanje Jugoslavije (premda je, treba reći, bio oštar protivnik Miloševićevog koncepta Jugoslavije). Tek četiri godine kasnije, 1993., status ekonomskog kreatora hrvatske tranzicije zauzet će Borislav Škegro, no on nikada nije imao osobnu političku moć.

Premda je, kao i mnogi, ranije bio komunist, Balcerowicz se osamdesetih godina profilirao kao neka vrsta glavnog ekonomista pokreta Solidarnost i okrenuo protiv režima. Ništa nije bilo prirodnije nego da preuzme funkciju ministra financija u prvoj demokratskoj vladi 1989. Iako će na funkciji ostati kratko (oko dvije i pol godine), u tom je periodu lansirana prva generacija reformi koje bi se današnjom terminologijom mogle označiti neoliberalnima: liberalizacija cijena, ukidanje subvencija, fiskalna disciplina, obaranje visoke inflacije, sloboda osnivanja poduzeća, brza privatizacija (koja je u praksi realizirana mnogo sporije od inicijalnih zamisli).

U ovom paralelnom povijesnom pregledu treba razviti dobar osjećaj za tajming i kontekst. Valja shvatiti presudnu ulogu povijesnih okolnosti koje će odrediti balistiku kasnijih događaja i ukupnog društvenog razvoja kroz nekoliko narednih godina. Uvijek treba podsjećati na specifične balkanske okolnosti. Naime, u gotovo istom trenutku kada se u Poljskoj održavaju prvi demokratski izbori na kojima na vlast dolaze solidno kapacitirani i izvrsno obrazovani reformatori, Slobodan Milošević drži govor na Gazimestanu koji ujedinjuje sve bitne srpske institucije iza hegemonističkog programa, te najavljuje i motivira narod za rat. Bila je to svojevrsna bifurkacijska točka i ona će za dulje vrijeme, barem do 1995., odrediti razlike u razvojnim putanjama Hrvatske i Poljske.

Vratimo se Balcerowitzevim politikama. U startu je veoma teško razlikovati učinke pro-tržišnih politika od gospodarskih problema povezanih s naslijeđem socijalizma. Koloplet utjecaja navodi jedne da postkomunističku recesiju objasne bremenom naslijeđa propalog ekonomskog modela, dok oni koji ga brane pronalaze argumente u navodno pogubnom utjecaju neoliberalnih politika.

Druga linija kritike, uglavnom inspirirana radom poljsko-američkog politologa Adama Przeworskog (njegova knjiga Demokracija i tržište izlazi 1991.), naglašava da stavljanje ekonomske transformacije u prvi plan i naivna vjera da će ekonomska liberalizacija dovesti do demokratskog razvitka nema smisla, jer radikalna tržišna transformacija može izazvati nedemokratske reakcije i zanemaruje institucije. Demokratski razvitak je primaran, ističu zagovornici teorije postupnosti. Međutim, nisu uspjeli definirati kriterije te postupnosti i preciznije odrediti optimalan plan ekonomskih politika koje bi bile u subordiniranom odnosu spram primarnog demokratskog razvitka, a koje bi trebale osigurati ekonomski rast. S druge strane, zagovornici brzih promjena kroz tržišne reforme smatraju da je brz i radikalan rez bio ključan kako bi se raskrstilo sa starim socijalističkim institucijama i otežala nova konsolidacija starih elita kroz nove demokratske institucije.

Rasprava oslikava rano stvorene podloge kritike neoliberalizma, u kojima će i rano iskustvo Poljske imati važnu ulogu. Ta kritika će se artikulirati sredinom devedesetih kao kritika Washingtonskog konsenzusa (za koji je malo tko prije toga čuo). I kasnije će se širiti pod utjecajem karizmatičnih lijevih ekonomista poput Josepha Stiglitza te će u tim rukama ostati veoma utjecajna i jaka, bez obzira što će najveće pomake na ljestvici razvijenosti nakon 1990. ostvariti pet država koje su provodile duboke i radikalne tržišne reforme – tri Baltičke države, Poljska i Slovačka.

U Poljskoj je šok terapija uspjela. Već 1992. ponovo se pokreće ekonomski rast. Niti jedna druga država nije tako brzo izašla iz postkomunističke recesije. U Hrvatskoj u to vrijeme bjesne rat i izbjeglička kriza, država se tek formira, deviznih rezervi nema, nema ni neke jasne ekonomske ideje i politike, a zemlja je, ne vlastitom krivnjom, posve izolirana. I tradicionalna tržišta republika bivše SFRJ doslovce se urušavaju pod teretom post jugoslavenskih ratova. Nestaje cijeli stari svijet. Tuđman izgleda ne zna što bi s gospodarstvom, pa sve do 1993. rotira premijere i ključne ekonomske ministre kao na traci. Smjer hrvatske ekonomske politike tako ostaje nejasan sve do vlade Nikice Valentića 1993. To se podudara s razdobljem u kojem će Hrvatska grcati pod teretom ekstremne hiperinflacije koja u rujnu 1993. prelazi 30% na mjesečnoj razini.

U takvim se okolnostima Poljska već 1993. približava Hrvatskoj mjereno realnim dohotkom korigiranim za paritet kupovne moći. Podaci u tablici pokazuju da je najveći dio Poljskog zaostajanja za Hrvatskom 1990. nestao već do 1993. Prema tome, i početni poljski uspjeh i hrvatski ekonomski neuspjeh u prvim godinama tranzicije, objašnjavaju dramatičnu promjenu odnosa razvijenosti dviju zemalja. Danas se prečesto gubi iz vida koliko je ta inicijalna promjena bila uvjetovana povijesnim okolnostima. One su tada djelovale jače od trenutnih politika. Iako treba imati rezerve i prema podacima koji su za to razdoblje vrlo neprecizni.

Tablica 1. Hrvatska i Poljska naspram Austrije – realni BDP per capita prema paritetu kupovne moći u odabranim godinama

  Poljska vs. Austrija Hrvatska vs. Austrija
1990. 30% 48%
1993. 29% 31%
2000. 35% 35%
2008. 47% 51%
2016. 55% 44%

Napomena: Podaci nisu u potpunosti usporedivi u vremenu. Za 1990., 1993. i 2000. korišteni su podaci Madisson projekta, a za 2008. i 2016. podaci Eurostata. Prema podacima Eurostata Poljska 2000. još nije bila dostigla Hrvatsku kao što sugeriraju podaci Madisson projekta.

U gornjoj tablici se vidi i da odnos razvojne dinamike u Hrvatskoj i Poljskoj nije bio linearan. Petnaest godina kasnije, prije Velike recesije (2008.), Hrvatska je ponovo ispred Poljske! Realni dohodak po stanovniku Hrvatske prelazi 50% onoga u Austriji, dok se Poljska nalazi na 47%.

Dakle, u prvom desetljeću XX stoljeća i Hrvatska i Poljska relativno brzo rastu i hvataju austrijsku razinu razvoja, ali Hrvatska raste brže (donja slika). Tek nakon toga, u toku Velike recesije, Poljska definitivno i uvjerljivo prestiže Hrvatsku. Tada se ponovila povijest 1990.-1993: poljsko dostizanje i pretjecanje Hrvatske bilo je rezultat uspjeha Poljske (koja je daleko najuspješnija bivša komunistička ali i europska država nakon 2008.) i hrvatskog neuspjeha (Hrvatska je uvjerljivo najmanje uspješna bivša komunistička država u tom razdoblju, a u cijeloj Europi neuspješnija je samo Grčka). S tom razlikom što više nije bilo rata i nepotpune države kao opravdanja za nas.

Izvor: Eurostat

Dosadašnji pregled pokazuje kako je teško govoriti o dugoročnim povijesnim nužnostima. Okolnosti koje se u nekom trenutku pokažu kao prednost, u nekoj drugoj konstelaciji uvjeta djelovat će kao mane. Stvari u ekonomiji mogu biti podložne brzim promjenama. S druge strane, utjecaj nekih procesa prenosit će se dugo kroz vrijeme. Na primjer, politike poticanja rasta domaće potražnje koje se zasnivaju na zaduživanju nisu održive, jer se može dogoditi da se potreba za razduživanjem pojavi u najgorem mogućem trenutku – recesiji – kao što se dogodilo Hrvatskoj nakon 2008. No, pogledajmo prvo pobliže razdoblje u kojem je Hrvatska rasla brže od Poljske.

Razdoblje u kojem Hrvatska raste brže od Poljske: 2000.-2008.

Gornja slika pokazuje da je realni BDP po stanovniku u Hrvatskoj doista rastao brže nego u Poljskoj u godinama prije Velike recesije unatoč početnom napredovanju Poljske u prvim godinama nakon pada komunizma. Međutim, hrvatski rast se zasnivao na velikoj ekspanziji državnih investicija, državnog proračuna, toleriranju brzog rasta plaća i zaduživanju. Poljska je rasla nešto sporije, ali nije bila neuspješna. I njezin je realni BDP per capita 2008. bio za oko 40% veći nego osam godina ranije. U tablici 1 je bilo pokazano da je poljski razvojni jaz u odnosu na Austriju i u ovom razdoblju znatno smanjen.

Međutim, Poljska nije bila odveć uspješna prije 2008. Rasla je znatno sporije od većine drugih tranzicijskih zemalja (ne samo od Hrvatske nego i od Baltičkih država i Slovačke). Nije se isticala prema reformama prije 2007., a prije dolaska na vlast Donalda Tuska iste godine u šest godina promijenilo se pet premijera. Među njima i Jaroslaw Kaczynski, političar čiju ćemo ulogu detaljnije obraditi na kraju teksta.

Uglavnom, prava razlika nastupa nakon 2008.: Hrvatska propada u krizi (pa se ni danas još nije vratila na predkrizne razine, kao što slika gore vjerno pokazuje), a Poljska je jedina zemlja srednje i istočne Europe koja se nastavila razvijati prema linearnom trendu, kao da se svjetska Velika recesija nije ni dogodila.

Fundamentalni uzroci uspjeha Poljske nakon 2008.

Odgovor na pitanje kako je i zašto Poljska uspjela, nije nimalo jednostavan. Veoma je malo radova u kojima se autori usuđuju nuditi pretjerano čvrste odgovore. U pregledu koji je izdala Svjetska banka ističe se kvaliteta institucija: vladavina prava, zaštita vlasničkih prava i inkluzivan rast koji nije doveo do povećanja nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva. Govori se o socijalno odgovornom tržišnom gospodarstvu, konzistentnim i kontinuiranim ekonomskim politikama (reformama), što bi se moglo prevesti i kao predvidivost, jasno usmjerenje politika.

Spominje se i snažna želja za konvergencijom, gotovo konsensualna težnja za sustizanjem zapadnih susjeda. To bi se možda moglo povezati s osjećajem da je Poljska pred tri ili četiri generacije bila mnogo bliža Njemačkoj, Austriji i Češkoj u razvojnome smislu, nego što je bila oko 2000. Generacijska sjećanja prenose se obiteljima.

Doista, dok se krećemo u okviru tih spekulativnih, mekih faktora rasta, napipavamo nešto što Poljsku sigurno razlikuje od Hrvatske – želja za uspjehom kroz približavanje Zapadu koji se priznaje kao cilj i uzor (barem do izbora 2015., o čemu će više riječi biti kasnije). U Hrvatskoj se uglavnom ne raspravlja o relativnim razvojnim odnosima spram drugih država (iako se oni mijenjaju veoma loše po nas), a velika promjena tih odnosa kroz desetljeća ljude ne zanima, ili ne vjeruju u njihove rezultate, ili misle da se takve usporedbe njih ne tiču.

Čvršći institucionalni indikatori (Tablica 2) pokazuju da su Poljaci ustrajno poboljšavali kvalitetu institucija, kako ekonomskih, tako i političkih. To govori u prilog tezi da je dilema šok terapija spram gradualizma odnosno, u širem smislu, dilema dolaze li prvo liberalne ekonomske politike ili razvoj demokracije umjetna i pogrešno nametnuta. Danas naime postoje brojni različiti načini mjerenja kvalitete institucija i svi pokazuju da Poljska ni u jednom području nema najbolje, ali u svim područjima ima vrlo dobre institucije koje su se razvijale paralelno s tržišnim reformama. Nasuprot tome, Hrvatska se u takvim usporedbama pokazuje kao zemlja s ozbiljnim institucionalnim zaostatkom. S obzirom na općenito prihvaćenu teoriju o važnoj ulozi institucija u ekonomskom razvitku, može se prihvatiti teza da institucionalne razlike objašnjavaju poljski uspjeh i hrvatski neuspjeh za vrijeme i nakon Velike recesije.

Tablica 2. Položaj Hrvatske i Poljske na raznim odabranim ljestvicama institucionalne kvalitete i konkurentnosti – zadnji podaci

Doing Business 2017 Global Competitiveness Index Indeks ekonomske slobode Indeks percepcije korupcije
Najbolja zemlja Nove Europe Estonija 12. Estonija 30. Estonija 6. Estonija 22.
Poljska 24. 36. 45. 29.
Hrvatska 43. 74. 95. 55.
Najlošija zemlja Nove Europe Hrvatska 43. Hrvatska 74. Slovenija 97. Bugarska 75.

Izvori: IFC i Svjetska banka za Doing Business, Svjetski gospodarski forum za Global Competitiveness Index, Heritage fundacija za Indeks ekonomske slobode i Transparency International za Indeks percepcije korupcije.

Institucije (uz kulturne faktore i povijesnu sreću) prema Acemogluu spadaju u takozvane duboke uzroke gospodarskoga rasta. To znači da omogućuju rast, čine ga vjerojatnijim i bržim, ali dobre institucije nisu jamstvo da će se rast doista i dogoditi. Brojni drugi faktori moraju se poklopiti da bi dobre institucije doista i proizvele ono što se od njih očekuje. U nastavku se raspravlja o pet dodatnih faktora ekonomskoga rasta koji bi mogli igrati važnu ulogu u slučaju Poljske: (1) EU integracija i fondovi, (2) privatizacija i izravna strana ulaganja, (3) veličina tržišta i osobna potrošnja, (4) monetarna politika i (5) ekonomska i ukupna politika. To je ujedno uvod u završno razmatranje aktualne političke situacije u Poljskoj, gdje se stranka Pravo i pravda na čelu s Jaroslawom Kacyznskim uz Viktora Orbana u Mađarskoj smatra predvodnikom takozvane anti-liberalne ili konzervativne revolucije u srednjoj i istočnoj Europi,  za koju se ne može predvidjeti kakve će imati posljedice.

Drugi utjecaji na rast

EU integracija i korištenje EU fondova važan su faktor poljskog gospodarskog rasta, s procijenjenim doprinosom od oko 1% BDP-a na godinu. Sredstvima iz EU fondova stvoreno je više od 400,000 novih radnih mjesta ili oko 2,5% zaposlenosti u gospodarstvu od oko 16 milijuna zaposlenih. U poljskim izvorima naglašava se kvaliteta zapošljavanja u tzv. post-industrijskom sektoru, ali to je utjecaj koji se ostvario kroz dulji niz godina. Postoje brojni pokazni projekti poput grada Lodza koji je EU sredstvima transformiran u međunarodni sveučilišni centar, a grad je posve promijenio stari krajobraz. Jedan od najvažnijih projekata financiranih iz EU fondova bilo je financiranje obnove mreže autocesta, što je stvaralo i tradicionalne oblike zapošljavanja, a autoceste su modernije i jeftinije od naših (valja uzeti u obzir i razlike u terenu, jer Poljska je ravnica). Utjecaj EU fondova ne smije se precijeniti ni podcijeniti – fondovi su važni, ali sami za sebe ne mogu objasniti poljski gospodarski uspjeh nakon 2008.

Lodz je toliko uređen, uredan, pofarban i novopopločen da sve djeluje namješteno, još je bila nedjelja popodne kad nema prolaznika

Vlade Donalda Tuska (poljski premijer 2007. – 2014., sada predsjednik Europskoga vijeća) sustavno su provodile politiku otvorenosti, EU integracija, privatizacije i privlačenja izravnih stranih ulaganja. Samo 2012., dakle u vrijeme prije znatnijeg oporavka drugih europskih zemalja od recesije, u Poljsku je ušlo blizu 200 stranih kompanija i izravno stvorilo blizu 40,000 novih radnih mjesta. Nakon zastoja u privatizaciji početkom XXI stoljeća, Tuskova je vlada prionula pripremama za nekoliko velikih privatizacija te je u trenutku i nakon izbijanja krize realizirala privatizaciju najvećeg osiguravajućeg društva PZU i najvećih energetskih poduzeća (npr. Tauron), kao i brojnih manjih državnih poduzeća (oko 740), što je javnosti predstavljano kao dovršetak post-komunističke transformacije.

Veličina poljskog tržišta od 38 milijuna stanovnika i oko 16 milijuna zaposlenih sigurno ima nenadomjestivu privlačnu snagu za ulaganja. Međutim, veličina gospodarstva donosi još jednu mogućnost. Zemlja relativno manje ovisi o vanjskim okolnostima. Veličina pruža širi manevarski prostor za kreatore politike da pokušaju stvoriti uvjete za domaći razvoj koji je neovisan o događajima u drugim zemljama (u maloj zemlji to nije moguće postići zbog strukturno veće izloženosti okružju). Promatrači su često isticali da je održavanje osobne potrošnje imalo ključnu ulogu u održavanju rasta nakon 2008. Poljska je imala sreću da je upravo u drugoj polovici prošlog desetljeća konsolidirana nova srednja klasa koja je bila nisko zadužena s visokim potrošačkim aspiracijama, što je održalo dinamičnu osobnu potrošnju, bez obzira na krizu u europskom okružju.

Veoma je teško točno utvrditi koliko je proces dugoročnog i stabilnog rasta potrošnje bio spontan, a koliko je bio potaknut politikom. Monetarna politika ciljanja inflacije s nešto fleksibilnijim tečajem ponekad se uvrštava na listu mogućih objašnjenja. Problem je, međutim, u tome što tečaj ima slab utjecaj na domaću potražnju u velikim gospodarstvima. Osim toga, donja slika pokazuje da dugoročno kretanje realnog tečaja u Poljskoj ne odstupa bitno od kretanja u drugim usporedivim zemljama.

Na prikaz je uz Poljsku uvrštena Češka koja ima sličan monetarni režim, Hrvatska te Slovačka, koja je 2009. uvela euro. Slika pokazuje vidnu korelaciju dugoročnih trendova realnih tečajeva bez obzira na različite monetarne režime, pa nije jasno što je to u poljskoj monetarnoj politici bilo tako posebno. Pad zlota u početku krize samo je korigirao pretjerani rast prije krize, slično kao u Češkoj (tog prebačaja prije krize u Hrvatskoj nije bilo, pa nije bila potrebna ni nagla korekcija u trenutku kada je izbila kriza). Tako se poljski realni tečaj 2010. nalazio na istoj razini kao hrvatski u odnosu na početnu, 2000. godinu. Štoviše, igrom slučajnosti u dugom roku, realni tečaj zlota i kune nalaze se u istom odnosu u kojem su bili prije više od sedamnaest godina. Češki i slovački realni tečaj danas su neusporedivo jači u odnosu na početak stoljeća zbog izrazitih aprecijacija 2000.-2008.

Izvor: BIS, www.bis.org

Makroekonomski razlog stabilnog rasta osobne potrošnje u Poljskoj prije bi mogao ležati u fiskalnoj politici. Poljska u Tuskovo vrijeme nije povećavala porezna i druga opterećenja do 2011., ali je nastojala biti fiskalno disciplinirana kako pretjerani deficit i javni dug ne bi remetili očekivanja. U to je ime žrtvovano i prvo povećanje PDV-a s 22% na 23%, ali tek 2011.

To nije bila idealna, ali je bila vjerodostojna fiskalna politika koja je ukupna opterećenja zadržala razumno niskima s obzirom na dostignuti stupanj razvoja. Zbog toga je omjer javnog duga u Poljskoj danas za tridesetak postotnih bodova BDP-a niži nego u Hrvatskoj (54,4% naspram 84,2%), a omjer prihoda opće države i BDP-a bilježi za velikih devet bodova nižu vrijednost (38,8% BDP-a u Poljskoj spram 47,6% u Hrvatskoj). Hrvatska je pak fiskalno griješila na svim frontovima, od strukturno velikog državnog sektora preko velikih povećanja poreznog opterećenja 2009. (Kosor – Šuker) i 2012. (Milanović – Linić) do toleriranja deficita i eksplozije javnog duga, što je izravno (kroz rast kamatnih troškova) i neizravno (kroz remećenje očekivanja) negativno utjecalo na ekonomske odluke tržišnih sudionika.

Donald Tusk i njegova liberalno-konzervativna Građanska platforma desnog centra dobili su izbore dvaput – 2007. i 2011. Treći put 2015. nisu uspjeli, unatoč izvrsnim ekonomskim brojkama. To je još jedna potvrda da ekonomski uspjeh ne jamči politički uspjeh. Stranka Pravo i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczinskog na parlamentarnim izborima 2015. odnijela je prevagu osvojivši 37,6% mjesta u Sejmu, dok je Tuskova Građanska platforma (sada ju vodi Ewa Kopacs) pala s ranijih 39,1% na 24,1%. Jedan od ključnih uzroka pada bilo je povlačenje dugogodišnjeg premijera Tuska na europsku dužnost 2014. i isticanje Kopacseve kao novog lidera Građanske platforme, što nije dobro primljeno među biračima. Pitanje je, međutim, koliko bi rezultat bio drugačiji da je Tusk nastavio voditi stranku na još jednim izborima. Izbori su naime održani na vrhuncu napetosti zbog migrantske krize.

Jaroslaw Kaczynski, predsjednik stranke Pravo i pravda i zastupnik u Sejmu. Foto: Fotokon / Dreamstine

Kako shvatiti uspon Prava i pravde i prikrivene slabosti poljskog društva?

Stranka Pravo i pravda (PiS) braće Kaczynski (jedan od braće, Lech, poginuo je u vrijeme predsjedničkog mandata u avionskoj nesreći u Rusiji 2010.) je anti-liberalna, izrazito desna socijalno-konzervativna stranka koja je puno više usmjerena na svjetonazorska nego ekonomska pitanja. Pravo i pravda je mnogo prije Donalda Trumpa afirmirala krajnji skepticizam prema bilo kakvom obliku integracija, nacionalni kolektivizam kao krajnji cilj politike, a koncept obnove velike nacije i zaštita članova kolektiva središnji je emotivni sadržaj političkog djelovanja uokviren kršćanskom vjerom. S obzirom da su zadnji parlamentarni izbori u Poljskoj na kojima je PiS odnio pobjedu održani 25.10.2015., dakle, na vrhuncu izbjegličke krize, nema sumnje da su pitanja imigracije odigrala možda i presudnu ulogu u promjenama u vrhu poljske politike.

Teme o imigraciji i danas su veoma prisutne u javnim nastupima Jaroslawa Kaczynskog koji političkim procesima nastoji upravljati iz Sejma. Negativan stav prema imigrantima, LGBT zajednici i podjednako prema Europskoj uniji i Rusiji, PiS-u i dalje osigurava veliku popularnost među glasačima.

Pored generalnog kršćanskog socijalnog konzervativizma, Jaroslaw Kaczynski je svoje djelovanje usmjerio kroz tri političke naracije koje ga čine vrlo sličnim Viktoru Orbanu: izgradnja osobne karizme, euroskepticizam i anti-liberalizam.

Osobnu karizmu pokušava učvrstiti kroz umanjivanje uloge političkih protivnika. Poljskog anti-komunističkog heroja i prvog demokratski izabranog predsjednika Lecha Walesu sustavno se prokazuje kao suradnika komunističkih tajnih službi, a reformatora Tuska kao korumpiranog briselskog birokratu. Pritiskom na pravosudne organe sučelio ga je sa za sada vrlo nejasnim optužbama za nedjelovanje u toku premijerskog mandata. Kaczynski inzistira na tome da tek s PiS-om počinje konačno oslobođenje Poljske od komunističke prošlosti, što prilično dobro rezonira među dominantno konzervativnim poljskim biračima kod kojih je mali broj onih koji bi gajili neku nostalgiju prema komunističkim vremenima. I tu se mogu povući paralele s Hrvatskom (donekle), gdje se, osobito na društvenim mrežama, šire teorije o tome da komunisti i UDBA i dalje prikriveno vladaju državom.

Za sada nije moguće predvidjeti koliko će radikalna promjena političkog ambijenta u Poljskoj utjecati na gospodarstvo. Uskoro na Labu objavljujemo analizu klijentelizma koju je sastavio Kristijan Kotarski koja pokazuje da se plodno tlo za klijentelizam stvara u društvima u kojima se birači ne opredjeljuju na temelju racionalnih parametara nego na temelju svjetonazorskih naracija, čemu su, zanimljivo, Poljaci više podložni nego Hrvati, dok su Slovenci od svih naroda Nove Europe najmanje podložni takvim pričama. Međutim, nema nikakve nužnosti da zbog promjene dominantne političke ideologije i formiranja kulta ličnosti dođe do novog uzleta klijentelizma koji će poništiti poljski institucionalni napredak koji je ranije prikazan. Mađarske institucije su u ovom trenutku mnogo slabije od poljskih, a Viktor Orban tamo ima mnogo jaču osobnu karizmu od Kaczynskog u Poljskoj. Naposljetku, Orban je s FIDESZ-om već 2010. osigurao dvotrećinsku većinu u parlamentu, dok PiS nije prešao 40%, što će vjerojatno ograničavati Kaczynskog u potpunoj realizaciji političkih ciljeva. Također, Orban je mnogo vještiji u stvaranju klijentelističkih veza s domaćim tajkunima i međunarodnim kompanijama, dok Kaczynski nema tako jasan profil i interes u ekonomskim i poslovnim stvarima.

Druga ključna naracija je euroskepticizam. Još ne poprima krajnje oblike zbog dubljeg straha od Rusije. No, oba odmaka – od istoka i zapada – dio su iste nacionalističke anti-liberalne naracije u kojoj se aktualni politički odnosi sagledavaju i osmišljavaju kroz prizmu daleke prošlosti. Kada se tako čini, sukob i zazor od svih vrsta stranaca postaje neizbježan, jer je u prošlosti gotovo uvijek netko nekome bio neprijatelj. Kaczynski retorički često kapitalizira činjenicu da su velike sile u prošlosti bile protivnice Poljske, a Zapadu zamjera eksploataciju i imperijalizam, po čemu se retorički ne razlikuje od radikalne ljevice. Takvu retoriku koristi i kao opravdanje za izrazito zatvorenu politiku prema imigrantima: «Mi nismo eksploatirali zemlje iz kojih te izbjeglice danas dolaze u Europu, mi nismo koristili njihovu radnu snagu i naposljetku nismo ih ni pozvali u Europu. Imamo puno moralno pravo reći im «ne»». , kazao je nedavno Jaroslaw Kaczynski.

Treća ključna naracija je anti-liberalizam. Manifestira se kroz nepovjerljiv odnos prema medijima, individualnim slobodama (regulacija pobačaja i prava LGBT zajednice) i traženje zakonskih i ustavnih promjena koje umanjuju nezavisnost pravosuđa. Zbog namjere mijenjanja načina imenovanja sudaca (u Poljskoj se raspravlja prijedlog prema kojem bi suce imenovala vlada) EU Poljskoj prijeti sankcijama. Brisanje trodiobe vlasti i formalno uvođenje političke kontrole nad pravosuđem nije suprotno samo temeljnim principima na kojima počiva Unija, nego se time krše načela liberalne demokracije kojima Zapad teži već više od dvije stotine godina.

Zanimljivo je da PiS nije odolio mogućnosti intervencije u obrazovni sustav. Paradoks je što stranka koja pledira na konačni raskid s komunističkim naslijeđem vraća sovjetski model obrazovanja. Osim toga, PiS-ova reforma obrazovanja dovodi do snažnije političke polarizacije i jačanja radikalne ljevice. Manifestacije otpora i izražavanja političkog stava u Poljskoj su veoma česte, pa se samo nekoliko dana boravka u Poljskoj poklopilo s prosvjedima u Krakowu i Gdanjsku:

Transparent protiv obrazovne reforme visi sa zgrade u Krakowu, a ikonografija vizualno naginje dosta lijevo

Kada se negdje dogode ovakve političke promjene, uobičajeno se govori o populizmu, nacionalizmu. Nastoji se nabrojati sve grijehe neoliberalizma – štednja, divlje tržište, rast nejednakosti i sl. – koji su (navodno) kroz nekontroliranu vjeru u tržišni fundamentalizam doveli do društvenog raslojavanja i širom otvorili vrata ekstremistima.

Poljska i PiS ruše tu pogrešnu naraciju. Ona je naročito proširena nakon Brexita i Trumpa, i to u pravilu kroz površne ad hoc analize. U Poljskoj, međutim, nema rasta siromaštva i nejednakosti. Stopa nezaposlenosti je pala ispod 5%. Ne samo da nije bilo proračunske štednje, nego su rashodi opće države u zlotima 2016. bili 35% veći nego 2008. Socijalni transferi su povećani 59% u istom razdoblju. To jamči uključenost najširih slojeva nesposobnih za rad, nezaposlenih, isključenih i umirovljenika u koristi od gospodarskog rasta. Unatoč tome, kultura, ideje i politika ponekad se s povijesnim okolnostima poklope tako, da se događaji počnu odvijati u neočekivanom smjeru.

U ovom tekstu je ranije zapisano da se odnosi politike i ekonomije prožimaju na nelinearne, složene, ponekad teško čitljive načine. Iz te perspektive, uspon PiS-a možda i ne treba tumačiti kroz ekonomsku prizmu. Kultura i ideje ponekad imaju autonomnu povijesnu dinamiku. No, hoće li PiS, kao što se sada čini, ostati neutralan u pogledu ekonomskih ishoda? Koliko dugo zemlja koja je članica EU i doseže gotovo 70% njene prosječne razine razvitka, može bilježiti ekonomski rast uz politiku ekstremnog nacionalno-socijalnog konzervativizma? Koliko dugo se stranka poput PiS-a može suzdržati, a da ne posegne u arsenal anti-tržišnih politika, ne bi li ojačala političku kontrolu nad ekonomskim resursima zemlje, a što bi bilo posve u skladu s njenom anti-liberalnom političkom filozofijom?

Za sada nitko ne može znati odgovore na ta pitanja. PiS jaše na valu ekonomskog uspjeha koji je ranije pokrenuo netko drugi. No svaki se val, prije ili kasnije, razbije u stijene ili nestane u pijesku na žalu i onda se, nakon kratkog zastajanja, počne vraćati prema pučini. Ekonomska stvarnost je ono na čemu su se mnogi zaigrani politički valovi lomili. Samo je za to, ponekad, potrebno mnogo vremena. U Poljskoj postoji i dodatan problem: ona ista snažna tradicija građanske autonomije, okupljanja i bunta koja je rušila komunizam. Samo je pitanje u koju će se stranu i kada okrenuti.