Kako smanjiti demografski deficit

Objavljeno

Ilustracija: Pennywise / Dreamtime

Je li zvučna ostavka državnog tajnika Marina Strmote bila nepotrebna dramatizacija ili ogroman stručni gubitak za vladu? Jasena Torma upozorava da ne postoji kamen mudraca demografske politike. Ne znamo dovoljno o dugoročnim odrednicama stopa fertiliteta. Međutim, stručna ruka u vladi nema alternative. Oblikovanje dobrih politika može olakšati život mladim obiteljima i kada nismo sigurni koliko će to utjecati na demografska kretanja

Prva hrvatska rock-opera Gubec-beg nakon praizvedbe 1975. doživjela je nezapamćen uspjeh: priča o vođi ustanka kmetova protiv zlostavljajućeg gospodara ispričana je na dotad u Hrvatskoj neviđen način. Slično Matiji Gupcu u rock operi, dojučerašnji državni tajnik Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Marin Strmota nastupio je u vlastitoj izvedbi pred novinarima i zaslužio aplauz na otvorenoj sceni iako je u političkom smislu poginuo. Tako je Ministarstvo ostalo bez jedinog demografa.

Postavlja se pitanje smisla takve operete. Opće je poznato, naime, da se demografska slika ne može promijeniti preko noći. Na nju istovremeno utječe niz složenih socijalnih, ekonomskih i institucionalnih “sila”. Postavlja se pitanje koliko vlast u tome kolopletu utjecaja uopće može učiniti kratkoročnim mjerama koje su se mogle osmisliti u godinu ili dvije u nekom ministarstvu.

Prisjećanje na to što su demografi dosad “otkrili” u empirijskom i teorijskom smislu dobro će doći kao okvir za promišljanje o demografskoj politici jednog državnog ministarstva.

Malthusova zamka

Davne 1798. Malthus objavljuje dobro poznatu teoriju kretanja stanovništva. Uočava da se rast stanovništva odvija brže nego rast proizvodnje hrane što dovodi do većeg siromaštva ukoliko se ne uvedu mjere ograničavanja porasta stanovništva (u nekim zemljama su još uvijek na snazi). Naravno, Malthausova teorija se pokazala potpuno pogrešnom jer nije predvidio utjecaj tehnološkog napretka na output po stanovniku, ali je stvorila dobru podlogu za daljnja demografska istraživanja. Do tada se, naime, smatralo da velike stope fertiliteta čine ekonomsku prednost jer povećavaju brojnost radne snage. Malthus je već tada gledao drukčije i ukazao na činjenicu da veće stope fertiliteta povećavaju ukupni dohodak, ali smanjuju dohodak po glavi stanovnika.

Demografska tranzicija

Potom slijede teorije procesa demografske tranzicije. Becker (1960.) se intezivno bavi utjecajem rasta dohotka na brojnost stanovništva. Trošak odgoja djece definira kao trošak vremena roditelja. Porastom dohotka raste i oportunitetni trošak odgajanja djece što posljedično vodi i do pada fertiliteta. Becker i Lewis (1973.) utvrđuju da pri rastu dohotka stanovništva dolazi do supstitucije kvantitete kvalitetom djece. Isto tako pokazuju da smanjenje smrtnosti novoređenčadi i djece dovodi do smanjenja fertiliteta iz razloga što roditelji postižu “optimalan” broj djece.

Caldwell (1976.) iznosi hipotezu starosne sigurnosti (engl. The Old-Age Security Hypothesis): tvrdi da u slučaju nepostojanja financijskog tržišta djeca postaju neka vrsta “investicijskog proizvoda”. Kada u sklopu procesa razvojne modernizacije dođe do razvoja financijskih tržišta, potražnja za djecom kao “investicijskim proizvodom” koji će roditeljima osigurati povrat u daljoj budućnosti pada, jer se pojavljuju brojni supstituti koji omogućuju dugoročnu štednju. Zbog toga dolazi do pada fertiliteta.

Galor i Weil (1996.) proučavaju razlike u plaćama između žena i muškaraca. Porastom razine ekonomskog razvoja razlike u plaćama se smanjuju što posljedično dovodi do pada fertiliteta iz istog razloga kojeg je i Becker definirao – rasta oportunitetnog troška odgajanja djece. Isti autori se bave stvaranjem ljudskog kapitala i njegovim utjecajem na demografska kretanja. Zaključuju da s porastom potražnje za ljudskim kapitalom (npr. za znanjem) dolazi do većih ulaganja u ljudski kapital tj. više vremena i novaca je potrebno za obrazovanje, usavršavanje itd. S obzirom da sadašnji ili budući roditelji žive u svijetu u kojem imaju budžetska ograničenja, dolazi do supstitucije kvantitete tj. broja djece u korist kvalitete, kao što su tvrdili i ranije spomenuti Becker i Lewis.

Empirijska istraživanja

Usporedne analize iskustava različitih zemalja “pobile” su neke od upravo navedenih teorija. Murtin (2009.) koristi uzorak zemalja u razdoblju 1870.-2000. i pokazuje da je stopa fertiliteta za sve zemlje blago padajuća iako se dohodak per capita kretao vrlo različito. Kada je brojke uvrstio u složeniji model, dobio je da je dohodak po radniku pozitivno povezan sa stopom fertiliteta kada se kontrolira stopa mortaliteta i stupanj obrazovanja.

Murphy (2009.) pronalazi da pad stope mortaliteta za Francusku nema nikakav učinak na fertilitet kada se kontrolira stupanj obrazovanja, dohodak i jaz rodne pismenosti. Fernandez Villaverde (2001.) i Doepke (2005.) isto tako dobivaju potpuno oprečne rezultate u odnosu na teorijske modele gdje je pad stope smrtnosti dojenčadi i djece čak doveo do porasta stope fertiliteta.

Pogledamo li sliku vidjet ćemo da su stope fertiliteta u Hrvatskoj od 2001.do 2015., iako vrlo niske (min 1,40 i to upravo za 2015. godinu, max 1,58), zapravo vrlo slične europskima, s time što u Hrvatskoj nije bilo naglih skokova. Stopu fertiliteta između 2,10 i 2,15 tj. na razini koja osigurava zamjenu generacija, nema niti jedna europska zemlja. Jedine dvije zemlje koje se približavaju navedenom intervalu su Irska i Francuska (te Island izvan EU, koji nije prikazan na slici).

Izvor: Eurostat

Cooley i Henriksen (2018.) koristeći podatke SAD-a i Japana, tvrde da demografske promjene, osobito starenje stanovništva u kombinaciji s povećanim životnim vijekom, dovodi do sporijeg gospodarskog rasta, pada kamatnih stopa i produktivnosti. U Hrvatskoj se nitko do sada na žalost nije bavio istraživanjem koliki se dio ekonomskog usporavanja u zadnjih 10 godina može objasniti upravo demografskim deficitom koji se manifestira kroz starenje stanovništva i nemogućnost zamjene generacija.

Zaključak

Nema spora o tome da su Hrvatskoj potrebne dobre mjere gospodarske, a time možda i demografske obnove, jer se stopa fertiliteta (prosječan broj djece po jednoj ženi u toku njene reproduktivne dobi), kao jedna od značajnijih varijabli demografske slike, pokazala itekako “ljepljiva”, inertna. Ako je riječ o inertnim procesima koji se nalaze pod utjecajem mnoštva faktora, od kojih jedan dio možda još i nije poznat, znači li to da odlaskom demografa dr. Strmote iz nadležnog ministarstva Hrvatska ništa ne gubi jer se situacija ne može promijeniti na bolje? Odgovor je niječan. Znanstvenici i kada su na političkim funkcijama imaju zadaću pokušati provesti mjere koje su se na primjerima drugih zemalja pokazale učinkovite; pa makar to bila i jednokratna novčana pomoć za novorođeno dijete ili normalizacija radnog vremena vrtića i uvođenje mogućnosti fleksibilnog radnog vremena za roditelje. Ako ništa drugo, time bi se podigla kvaliteta života budućim roditeljima, bez obzira bi li oni zbog toga odlučili imati više djece ili ne. Prisjetimo se završetka opere: Gubec-Beg nije poginuo uzalud!


Autorica je doktorandica na Sveučilištu Johannes Kepler u Linzu, a u tekstu iznosi osobne stavove, a ne stavove institucije u kojoj radi.