Kako su žene stvarale moderni kapitalizam nakon Crne smrti u XIV stoljeću

Foto: Andrey Kiselev / Dreamstime: "Doktori za kugu" su u srednjem vijeku nosili kljunolike maske pune mirisnih mirodija koje su ih navodno trebale štititi od zaraze

«Mali razlaz» ili povijesna razvojna divergencija sjever-jug i «Veliki razlaz» istok-zapad ne mogu se razumjeti ako se ne razumije presudna uloga epidemije kuge u europskoj povijesti. Ivo Bićanić piše da se među različitim reakcijama na dramatičan pad stanovništva u XIV st. ističu transformacija feudalnih institucija i obitelji odnosno promjena uloge žena na tržištu rada.

Kada sam prvi put (početkom godine s Velimirom) dogovarao  ovu seriju tekstova o rastu u prošlosti, složili smo se da bi zanimljive teme bile tzv. Mali razlaz i Veliki razlaz. Mali razlaz je evropska stvar. To je nastanak postojanog rasta sjeverozapadne Evrope i njezino odvajanje od ostatka kontinenta. Veliki razlaz je svjetska stvar. On opisuje rast koji cijelu Evropu odvaja od ostatka svijeta, a osobito od Kine, Indije i Japana. Posljedice tih divergencija osjećamo i danas i još uvijek nije sigurno da je svijet ušao u razdoblje konvergencije.

Dogovorili smo rokove kojih se nisam držao. Kako god sam slagao i preslagivao kockice, ništa se nije uklapalo. Nedostajao je temelj koji sam sada odlučio pokušati postaviti. S tim temeljom cijela će ekonomska povijest nakon 14. stoljeća ‘sjesti’.

Istraživači (a osobito prikazivači) ekonomske povijesti šokove ne vide. Šokovi nisu uobičajeni tok događaja jer se promjene u gospodarstvu obično dešavaju postepeno, gomilaju se kroz dulje vrijeme, a njihove posljedice imaju produljeno djelovanje. Zato se govori o ‘ritmu povijesti’ ili ‘longueduree’, o ‘sekularnom rastu’ ili dugoročnom rastu. Akumuliranje malih promjena i kumulativna kauzalnost dovode do šoka, odnosno točke prekida, nakon koje više ništa nije isto, no ni ona ne pada s neba. Njezin je točan dan neodređen, neodređeno je možda i mjesto.

Jedna takva, svima poznata točka prekida je krah socijalizma. U siječnju 1989. u Evropi je 200 milijuna Evropljana živjelo u socijalizmu, u prosincu 1990. više nitko. Međutim, nitko neće ustvrditi da je početak transformacije u tim zemljama egzogeni događaj, već će nastojati utvrditi neki slijed događaja koji su do šoka doveli. Neće biti neuvjerljivo korijene potražiti u sedamdesetim godinama, točnije u reakciji netržišnih sustava na rast cijena nafte. Zbog potrebe da se stvari obilježe i stave u uredne kućice objavit će se datum šoka (dva česta kandidata su 4. lipanj 1989., prvi krug višestranačkih izbora u Poljskoj, odnosno 8. studeni 1989., kada je srušen Berlinski zid, no najtočniji datum je zapravo 1. siječanj 1989., dan kada je u Jugoslaviji stupio na snagu novi Zakon o poduzećima). Međutim, svima je jasno da pravi, točno određeni datum zapravo ne postoji. Kao što Velika kriza nije počela na Crni utorak 8. listopada 1929., ni Velika recesija nije započela 15. rujna 2008. bankrotom banke Lehman Brothers.

Ovakvih primjera kumulativne kauzalnosti koja vodi do točke prekida bez točno ustanovljivog datuma ima mnogo, sve su to ciklusi i recesije, industrijske revolucije i slično. Datum početka stvar je konvencije.

No, postoji jedna nedvojbena iznimka i ona je predmet ove bilješke.

Postoji u ekonomskoj povijesti Evrope jedan nepredviđeni, egzogeni šok, koji je bio dovoljno velikih razmjera da gospodarstva cijelog kontinenta ‘izbaci’ sa staze dotadašnjeg ravnotežnog rasta i sve učesnike navede na to da preispitaju svoje dotadašnje i donesu nove odluke, s novim ograničenjima i primjerene novim prilikama. Nakon takvog šoka ništa više nije bilo isto.

Neki, ne posve neuvjerljivo, u njemu vide korijen svih kasnijih promjena. Ne radi se o udaru kometa u Sibirsku tajgu, nego o kugi, točnije bubonskoj kugi, takozvanoj Crnoj smrti (Magna pestilencia). U samo nekoliko godina stanovništvo Evrope smanjilo se za najmanje trećinu, mjestimično i za više od polovice izvornog broja, a ponegdje i za dvije trećine. Crnu smrt nitko nije predvidio, nitko se nije za nju pripremio i uz ondašnja znanja nije bilo načina da ju se spriječi ili izliječi. Događaj takvih razmjera ima potencijal da izazove promjene u samim temeljima gospodarstva. Takav pomor stanovnika znači naglo i nepredviđeno bitno smanjenje ponude rada. On bitno mijenja ponude faktora proizvodnje (zemlje, rada i kapitala), remeti njihove odnose (na primjer, omjer zemlje i rada) i relativne cijene (nadnica i profitnih stopa, kao i renti). Takve promjene nužno utječu na izbor tehnike proizvodnje i na smjer tehnološkog razvoja. No, to nisu bile jedine posljedice kuge. Šok je prouzročio vrlo velike promjene institucija, koje su se morale prilagoditi posve novim uvjetima. Riječ je, dakle, o šoku koji je temeljito promijenio trenutačne i buduće odnose faktora, a za gospodarstva je značio prijelaz na novu stazu ravnotežnog rasta.

Crna smrt u Evropi nije ni prva ni zadnja registrirana pojava bubonske kuge. Prva je registrirana Justinijanova kuga u Bizantu 541. godine, a zadnji val kuge zabilježen je u 19. stoljeću, 1855. u Kini. Kuga postoji i danas, ne samo među šumskim glodavcima, nego i među ljudima. Redovito se javlja i u Sjedinjenim Državama, a ne samo u Africi. Bolest je danas izlječiva uz pomoć antibiotika, no i dalje je smrtonosna u 8-10% slučajeva. Epidemija koju nazivamo Crna smrt razlikuje se od ostalih epidemija kuge jer je to bio najveći val zaraze zabilježen u povijesti i imao je kataklizmičke posljedice.

Pojava crne smrti i njezino širenje

Po svemu sudeći, val kuge, poznat kao Crna smrt, započeo je u srednjoj Aziji oko 1300. godine i proširio se mongolskim osvajanjima Kine (točnije gušenjem pobune na granici Burme i Hunana 1253. godine). Kuga se od 1330-ih iz Kine preko Puta svile nastavlja širiti do Crnog mora i Evrope. Međutim, na tom putu još ne poprima razmjere epidemije i ni po čemu se ne ističe u odnosu na dotadašnje zarazne bolesti. Postoji i drugo tumačenje, koje početak Crne smrti umjesto u Kini vidi na stepama Mongolskog kanata 1346. godine. No, bez obzira na to koje je tumačenje točno, zna se da se Crna smrt u Evropu nije proširila preko Rusije, nego je stigla morskim putem. Jedan od razloga zbog kojih se kuga nije proširila preko Rusije jest prelazak Mongolskog kanata na Islam i prestanak trgovine s kršćanima.

Nedvojbeno je, međutim, da je Crna smrt stigla do crnomorske luke Kaffa (danas Feodosija na poluotoku Krimu), tadašnje glavne luke đenoveških trgovaca i mjesta gdje je na Crnom moru završavao kopneni dio Puta svile. Kaffa se našla pod opsadom Mongola, koji su katapultima u grad bacali vojnike zaražene kugom (to je prvi primjer biološkog ratovanja u povijesti). Nakon što je grad pao, iz njega je 1347. isplovio đenoveški brod koji je u listopadu 1347. pristao u Mesini na Siciliji. Polovica posade već je bila oboljela od kuge. Iste godine prvi znaci bolesti primijećeni su u sedam talijanskih gradova, da bi se kuga 1348. trgovačkim brodovima proširila do Marseillea, iz kojeg se ubrzano trgovačkim rutama širi po cijeloj Evropi, sve do Engleske i Skandinavije. Epidemija Crne smrti počinje jenjavati 1350. Točno znamo na koji je način Crna smrt došla u Evropu i kako se kontinentom širila (što možemo zahvaliti kršćanskoj opsjednutosti smrću i njenim pedantnim evidentiranjem).

Slika 1: Širenje kuge iz Azije u Evropu

Izvor: Cvetnić, na temelju Keys, 1999.

Slika 2: Širenje kuge Evropom

Izvor: Wikimedia Commons

Nakon ove prve epidemije kuga se javlja u još šest valova, no u svakom navratu smrtnost je manja. U drugom valu kuge, 1361.-1362., smrtnost je 10-20%, u trećem valu 1369. smrtnost je 10-15%, a u kasnijim izbijanjima bolesti manja je od 5%. Te kasnije epidemije nisu imale isti značaj kao prvi val bolesti, koji nazivamo Crna smrt. Zašto je upravo prvi val bio toliko smrtonosan, pouzdano se ne zna. Neki autori to objašnjavaju mutacijom bacila Yersiniapestis, drugi to tumače koincidencijom nekoliko bolesti, dok treći ukazuju na veću mobilnost stanovništva. Kako god bilo, općeprihvaćeno tumačenje još ne postoji.

Crna smrt je demografski šok

Sredinom 14. stoljeća, kada se Crna smrt pojavila, za nju nije bilo lijeka niti se razumjelo kako bolest nastaje i kako se širi. No odmah je bilo jasno da je riječ o bolesti velike smrtnosti, u kojoj smrt nastupa ubrzo nakon zaraze.

Crna smrt je u samo pet godina smanjila stanovništvo Evrope za 30-40%, odnosno umrlo je između 17 i 28 milijuna ljudi (1347. godine stanovništvo Evrope procjenjuje se na 75 milijuna, a 1352. na 50 milijuna ljudi). Smrtnost nije posvuda bila ista. Razlikovala se između sela i grada. Gradovi, u kojima je koncentracija stanovništva viša, gdje se stanovništvo više selilo i miješalo, a higijenski su uvjeti bili lošiji, izgubili su 50-70% svojih stanovnika, dok je u selima, s raspršenijim stanovništvom koje se rjeđe miješa smrtnost bila 20-30% (zato su se mnogi iz gradova selili  na selo i tako širili bolest). U Hamburgu je smrtnost iznosila 50-66%, Pariz je izgubio polovicu svojeg stanovništva od 100.000 ljudi, a u Firenci je u samo nekoliko mjeseci umrlo 60% stanovnika. Postotak smrtnosti razlikovao se i između pojedinih krajeva. U pokrajini Languedoc smrtnost je iznosila između 40-50%, a Toskani 60-80%. Crna smrt je na različit način pogodila i različita zanimanja: najveća smrtnost bila je među svećenicima i fratrima zbog njihove velike izloženosti bolesti u obavljanju njege i vjerskih obreda nad oboljelima. Uslijed kuge nestajala su cijela mjesta. U pokrajini Tiringiji nestaje ⅔ imena naselja, a u Njemačkoj od oko 170.000 naselja prije 1350. godine oko 1450. ostaje ih još samo 40.000. Uz Crnu smrt, promjeni demografske slike doprinijele su i velike seobe stanovništva u mjesta na boljim lokacijama, s boljim uvjetima života.

Slika 3: Kretanje stanovništva

Nakon pomora uslijed Crne smrti stanovništvo se postepeno obnavlja i u Evropi postiže razinu koju je imalo prije Crne smrti oko 1550. godine. Drugim riječima, demografska obnova trajala je oko 200 godina, a trajala je tako dugo ne samo zbog početnog šoka, nego i zbog promjena koje je Crna smrt prouzročila, te zbog mnogih ratova i drugih zaraza.

Slika također pokazuje da je nakon Crne smrti uslijedila promjena trenda. Do prvog izbijanja epidemije kuge rast stanovništva sporo se povećavao, tako da nije pogrešno smatrati da je broj stanovnika bio stagnantan. Nakon Crne smrti, međutim, dolazi do značajnog porasta stanovništva. Za ovu promjenu postoji više objašnjenja

Posljedice demografskog šoka koji je izazvala crna smrt

Šok koji je Crna smrt izazvala u odnosu na ponudu rada trebao bi pokrenuti tri procesa ekonomskih promjena. Prvi proces tiče se prilagođavanja ponude rada u uvjetima šoka izazvanog epidemijom. Drugi se odnosi na izbor tehnika proizvodnje, promijenjeni način korištenja raspoloživih tehnologija i smjer tehnološkog rasta koji iz toga slijedi. Treća značajna posljedica Crne smrti odnosi se na reguliranje ekonomskog procesa i način na koji su se mijenjale postojeće institucije. Sve tri reakcije su isprepletene.

Prilagođavanje ponude rada

Ekonomska teorija predviđa dvije vrste odgovora na smanjenje broja radnika za trećinu. Prvo, zbog manjka ponude rastu realne nadnice. Na primjer, indeks realnih nadnica za zidare je oko 1300. godine bio na razini od 60 postotnih poena, do 1450. njihova realna nadnica narasla je na 105 poena i potom krenula padati, da bi se oko 1750. vratila na početnu razinu. Razine iz doba oskudice rada opet su bile ostvarene u drugoj polovici 19. stoljeća. Druga posljedica tiče se povećanja ponude rada iz postojećeg broja radno sposobnih. Postojeći radnici mogu dulje raditi i realna nadnica potiče ulazak novih radnika na tržište. Toje kratkoročna posljedica šoka. Srednjoročno, viša realna nadnica u maltuzijanskom režimu rasta stanovništva vodi ka rastu nataliteta i rastu broja stanovnika koji povećava ponudu rada.

Manjak radne snage promijenio je odnose moći. Pada moć veleposjednika i zakupaca u odnosu na kmetove i poljoprivredne radnike. U poljoprivredi nastaje tržište prodavača rada (sellerʼs market) zbog prevlasti smanjene ponude rada. Tržišno je rješenje da s nedostatkom radnika raste poljoprivredna nadnica, mijenjaju se uvjeti zakupa, itd. Netržišno rješenje je ‘drugi feudalizam’, koji silom i zakonom jača veze seljaka i zemlje, a ponegdje se uvode i maksimalne nadnice. Prvo rješenje preteže na sjeverozapadu Evrope (Britanija, Nizozemska), a drugo na drugim dijelovima kontinenta (Katalonija, Kastilja i dijelovi Francuske, Poljska, srednja Evropa).

Prilagođavanje proizvodnje i tehnologije

Korisno je razlikovati prilagođavanje proizvodnje i tehnologije u poljoprivredi i u nepoljoprivrednim zanimanjima. Poljoprivreda je u Evropi tog vremena dominantni sektor koji zapošljava i do 80% populacije i vezan je uz ruralno stanovništvo. Nepoljoprivredna zanimanja proizvode dobra i usluge, i to uglavnom u gradovima, a radnicima daju višu realnu nadnicu.


Budući da stočarstvo ne zahtijeva toliko fizički snažnu radnu snagu, žene se sve više uključuju u proizvodnju i uz dramatične posljedice širi se opseg poslova dostupnih ženama.


Veleposjednici su pokušavali uvesti nove tehnologije proizvodnje i okrenuli su se novim proizvodima. Birale su se tehnologije i proizvodi koji su zahtijevali manje rada, odnosno radno štedne tehnologije i proizvodi. U Engleskoj i cijeloj sjeverozapadnoj Evropi je smanjena zasijanost žitaricama (koje su radno intenzivne tehnologije) u korist stočarstva (za koje treba manje rada). Budući da stočarstvo ne zahtijeva toliko fizički snažnu radnu snagu, žene se sve više uključuju u proizvodnju i uz dramatične posljedice (opisane dolje u tekstu) širi se opseg poslova dostupnih ženama. Dodatni poticaj za prijelaz na stočarstvo bila je i nova potražnja za stočarskim proizvodima (zbog urbanizacije i porasta nadnnica), opći rast nadnica poslije Crne smrti, a osobito porast nadnica u gradu, što je povećalo i potražnju za mesom, kao i drugim mesnim i mliječnim proizvodima. Na području Sredozemlja žitarice zamjenjuju maslinarstvo i vinogradi.

Manjak rada oslobodio je radnike da traže posao drugdje. Raste mobilnost radnika koji su sve manje ovisni o poljoprivredi jer za njihovim radom raste potražnja i u gradovima. U pogledu urbanih zanimanja stvari su složenije nego u poljoprivredi. Crna smrt se nadovezuje na kasnosrednjovjekovni polet pa je nedostatak radnika još izraženiji.

Prvi izazov gradskoj proizvodnji uslijed smanjenja stanovništva je pad ponude svih vrsta rada. Pad broja nekvalificiranih radnika mogao se nadomjestiti migracijom sa sela budući da su ruralni radnici postali mobilni (što je dodatno produbilo krizu poljoprivrede) ili iznova uspostavljenom trgovinom robovima (to je rješenje korišteno na Sredozemlju). No nedostatak kvalificiranih radnika nije se mogao nadomjestiti u kratkom roku pa dolazi do pada proizvodnosti rada. Nedostatak kvalificiranih radnika pokušao se – neuspješno – riješiti ograničavanjem migracija, kao i jačanjem cehova koji uvode nove kontrole i ograničenja (slična onima  na selu) i – uspješno – novim tehnologijama kojima je kvalificirani rad zamjenjivan manje kvalificiranim radom došljaka sa sela. Osobito važne posljedice Crne smrti bile su za tekstilnu industriju, koja se restrukturira na razini cijele Evrope. Općenito, novi uvjeti su pogodovali poduzetnicima koji su pokazali veću prilagodljivost, kreativnost, brzinu poslovanja te spremnost na oportunizam, kao i bolju sposobnost predviđanja.

Manjak ponude rada i rast realnih nadnica utjecao je ne samo na izbor postojećih tehnologija, nego i na ulaganje u novi tehnološki razvoj. Više se nisu razvijale radno intenzivne, nego kapitalom intenzivne tehnologije, s novim strojevima i podjelom rada. Takva usredotočenost na kapitalom intenzivne tehnologije raste u sjeverozapadnoj Evropi, uz opstanak visokih realnih nadnica.

Društvene posljedice Velike kuge: transformacija feudalnih institucija, obitelji i uloge žena

Šok u vezi s ponudom rada imao je velike kratkoročne i dugoročne utjecaje na stanje duha i prilagođavanje institucija. Evropa je razmrvljena pa su promjene bile vrlo raznolike.

Što se ‘stanja duha’ tiče, zanimljiv je primjer renesanse. Nije neuvjerljivo tumačenje prema kojem su demografski slom i velika vjerojatnost umiranja za posljedicu imali novi odnos prema životu, preživljavanju i smrti, koji se manifestirao kroz promjene u humanizmu i kasnije renesansi. S druge pak strane, javlja se nostalgija za ‘dobrim starim vremenima’ društvenog reda kada su kmetovi znali svoje mjesto, a mjesto veleposjednika i klera bilo je neupitno. Međutim, u istoj ovoj epohi šire se i bune i ustanci.


Moguće je povući zamišljenu crtu koja povezuje Sankt-Peterburg i Trst, a koja dijeli Evropu na dva područja s različitim  običajima sklapanja braka. Iznad, odnosno zapadno od te zamišljene linije nakon Crne smrti javlja se ne-maltuzijansko prilagođavanje stanovništva. Neravnoteža stanovništva ne rješava se većim fertilitetom. Žene su u brak stupale kasnije ili se uopće nisu udavale, a nisu se ni automatski selile u domaćinstvo svojeg muža.


Iz aspekta ekonomske povijesti, stanje duha je vidljivo i u međusobno suprotstavljenim tržišnim i administrativnim rješenjima, o čemu je već bilo riječi kad je spomenuta kontrola nadnica. Neki autori ovdje prepoznaju nastanak tzv. evropskog obrasca sklapanja braka (European marriage pattern). U to vrijeme, naime, uspostavlja se ono što danas nazivamo Hajnalovom linijom (prema  modelu demografa Johna Hajnala iz 1965. godine). Prema tom modelu, moguće je povući zamišljenu crtu koja povezuje Sankt-Peterburg i Trst, a koja dijeli Evropu na dva područja s različitim  običajima sklapanja braka. Iznad, odnosno zapadno od te zamišljene linije nakon Crne smrti javlja se ne-maltuzijansko prilagođavanje stanovništva. Neravnoteža stanovništva ne rješava se većim fertilitetom. Žene su u brak stupale kasnije ili se uopće nisu udavale, a nisu se ni automatski selile u domaćinstvo svojeg muža, nego su često stvarale novu zajednicu. Istodobno, kao što je već rečeno, prijelaz na stočarstvo otvorilo je mogućnost tehnologije u kojoj fizička snaga više nije bila toliko važna, čime su mnoga nova zanimanja postala dostupna ženama. To je u zemljama visokih nadnica usporilo oporavak stanovništva i zadržalo visoke nadnice. Koliko je oporavak stanovništva bio spor pokazuju procjene u vezi sa stanovništvom Engleske: oko 1370. Engleska je imala 2,8 milijuna stanovnika, da bi 1520. stanovnika bilo tek 2,3 milijuna. Ispod, odnosno istočno, od Hajnalove linije ostaje maltuzijansko prilagođavanje neravnoteži putem visokog nataliteta, što podrazumijeva rano stupanje u brak, održavanje kućnih zadruga i visoki fertilitet koji je umanjio poticaj da žene obavljaju poslove za tržište.

Crna smrt i longue durée

Crna smrt nesumnjivo je predstavljala ekonomski šok. Nisu sporni njezini kratkoročni učinci. Ono što jest sporno, njezin je utjecaj na dugoročni razvoj. S tim u vezi postoje dva oprečna tumačenja (i još mnoga druga koja od njih mnogo toga posuđuju).

Prema prvom tumačenju, Crna smrt je presudan događaj u evropskoj povijesti. U šoku koji je ona izazvala mnogi ekonomski povjesničari vide sjeme kasnije Industrijske revolucije i modernog ekonomskog rasta, kao  i uzroke prvo za Mali, a onda i za Veliki razlaz, te konačno za ekonomsku prevlast Evrope i naseljeničkih kolonija. Istraživači koji naglašavaju ulogu šoka izazvanog Crnom smrću glavnu pokretačku snagu promjena vide u nadnicama. Uslijed Crne smrti nadnice su se značajno povećale (i iste razine opet postigle tek u drugoj polovici 19. stoljeća). Ovdje treba napomenuti da je glavni pokretač promjena uz rast nadnica bila i neusporedivo veća mobilnost rada. Možda je najzanimljivije da su najveći tehnološki napredak i ubrzanje stope tehnološkog rasta ostvareni na područjima i u zemljama s najvišim nadnicama, odnosno u sjeverozapadnoj Evropi. Na područjima i u zemljama s niskim nadnicama jednostavno nije postojalo opravdanje za uvođenje novih tehnologija. No, za tehnološki napredak i rast nužne su visoke nadnice, niske nadnice prepreka su za razvoj. Aspekti ovakvog tumačenja bit će u središtu kasnijih događaja.

No postoji i drugačije tumačenje. Mnogi ekonomski povjesničari nisu sretni da jedan ne-ekonomski, posve slučajni događaj, jedan bacil povezan s buhama i štakorima, postane glavni “junak”evropskog procvata (uz manje važne “junake” kao štosu ratovi i gradske boleštine). U pokušajima drugačijeg tumačenja autori objašnjenje vide u promjenama koje prethode Crnoj smrti i u nekim procesima nakon epidemije koji se sa njom ne mogu izravno povezati. I u toj interpretaciji Crnoj se smrti pridaje velik, no ne i presudni utjecaj, uz tvrdnju da je kuga samo pojačala već prisutne promjene. Tako ti autori među događajima koji prethode evropskom uzletu vide ekonomski procvat kasnog srednjeg vijeka, polet koji traje u razdoblju od oko 1250.-1325. Urbanizacija i urbano gospodarstvo, kao i nepoljoprivredni sektori već su uznapredovali i predstavljali jaki trend razvoja, koji je Crna smrt pojačala, no ne i započela. Zajedno s tim poletom gradovi su se oporavili od duge stagnacije u ranom srednjem vijeku, širile su se trgovina i manufakture, pojavili cehovi, a dolazi i do velikih inovacija u novčarstvu i vođenju poslovanja, zajedno sa zakonima koji ih reguliraju (partnerstvo, osiguranje, dvostruko knjigovodstvo, mjenice, ugovori o zajmovima, itd.). Cvjeta i trgovina, razvijaju se gradski i međunarodni sajmovi (najveći u Evropi je onaju Troyesu). U kasnom srednjem vijeku javljaju se i prve multinacionalne kompanije (posebno u Italiji).

Prepoznavanje ovakvog ekonomskog procvata novijeg je datuma i svakako se ne slaže s još uvijek raširenom predodžbom o mračnom srednjem vijeku. Prema ovakvoj interpretaciji, ključ je u poletu razvijenog srednjeg vijeka koji je počeo jenjavati pa Crna smrt dolazi u vrijeme početka recesije, koju samo pojačava. Skeptici u vezi s presudnom ulogom Crne smrti ističu i važnost događaja nakon epidemije koji s njom nemaju izravne veze. Smrtnost je smanjila stanovništvo i uz jednaku količinu kovanog novca izazvala inflaciju. To je donekle umanjilo utjecaj rasta nadnica. Porasle su i cijene poljoprivrednih proizvoda, na što su dodatno utjecale loše žetve 1350-tih i 1360-tih, kada je nastupilo danas već nedvosmisleno dokazano razdoblje Malog ledenog doba.

Bez kuge se ne može

Bez obzira kojem se tumačenju priklonili, ključno je uvidjeti da ovi događaji, iako nisu dio modernog doba postojanog rasta stanovništva i gospodarstva, predstavljaju nužni aspekt objašnjenja, bez kojeg je nemoguće tumačiti bilo koji od velikih kasnijih događaja, bila to Prva industrijska revolucija ili dva velika razlaza (sjever-jug i istok-zapad, o čemu će biti više riječi u sljedećim tekstovima na Labu). Ključno je shvatiti na koji je način Crna smrt prouzročila područja visokih realnih nadnica u sjeverozapadnoj Evropi, za razliku od drugih dijelova kontinenta.

Nema nikakve sumnje da je Evropa na kraju srednjeg vijeka, oko 1500., bila fundamentalno drugačije gospodarstvo od onog prije Crne smrti. Vraćanje evropskog stanovništva na brojčanu razinu koja je postojala oko 1100. godine, uz nepromijenjeni fizički kapital (Crna smrt je uništavala ljude ali ne imovinu) dalo je zamaha novom rastu jer su uklonjena stara ograničenja, a pojavile su se nove prilike.


Aberth, John (2005): TheBlakcDeath: The Great Mortalityof 1348-1350, a Brief Histroy with Documents, Bedford/St. Martins Press, Boston

Bailey, Mark (1996): Demographic Declination in Late Medieval England: Some Thoughts on Recent Research, EconomicHistoryReview, (49):1-19 http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/j.1468-0289.1996.tb00554.x/full

Ciplolla, Carlo (1994): Before the IndustrialRevolution: European Economy and Society 1000-1790, treće izdanje Norton, New York

Finn, Michael (1979): Plague in Europe and the Mediterranean Countries, Journal of European Economic History (8):131-148

Routt, David (2008): The Economic Impact of the Black Death, EH.Net Encyclopedia, urednik Robert Whaples, stranica Economic History Association, http://eh.net/encyclopedia/the-economic-impact-of-the-black-death/ pristup 4. veljača 2017.

Hajnal, John (1965): European Marriage Patterns in Perspective, u David V. Glass i David E. C. Eversley (urednici), Population in History London: Edward Arnold

Temin, Peter (2014): Economic History and Economic Development: New Economic History in Retrospect and Prospect, NBER WorkingPaper 2017 (svibanj), skraćeni prikaz http://voxeu.org/article/economic-history-and-economic-development

Voigtländer, Nico i VothJoachim (2008): The Three Horsemen of Growth: Plague, War and Urbanization in EarlyModern Europe. CEPR discussionpaper 7275. Skraćeni prikaz http://voxeu.org/article/wars-plagues-and-europe-s-rise-riches

 Wikipedia: Consequencesofthe Black Death https://en.wikipedia.org/wiki/Consequences_of_the_Black_Death pristup 4. veljača 2017.

Ziegler, Phillip (1969): The Black Death, Penguin, London