Kim & Moon, etika ljudi u pokretu i rušenje zidova: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Objavljeno

Foto: Doddis / Dreamstime

Živjeti u Hrvatskoj znači ne shvaćati koliko je velik ovaj svijet. Kada se u njemu dogodi nešto bitno, to će posrednim putovima djelovati i na nas. Doduše s vremenskim odmakom, ali jednako snažno ili jače od domaćih sila. Jer, mi ovdje uvozimo ideje, ideologije, ratove, mirove, tehnologiju, geopolitiku. Čak i neki mutan osjećaj o stanju svijeta. Uvozimo sve osim ljudi; njih izvozimo.

S lokalnim užasom završiti što prije

Stoga s lokalnom gnjavažom treba završiti što prije u ovom tekstu. Osim što lokalne teme nisu zanimljive, nisu ni ugodne. Osobito za ljude koji poput autora ovih redaka cijeli život žude za malograđanskim mirom i mlaćenjem para u nekom uređenom društvu, čemu se močvara i dalje uspješno odupire.

Metode močvarnog otpora su razne: od birokratskog taracanja po ljudima koji žele nešto napraviti, preko povremenih izljeva netolerancije i suludih ideja u oblastima politike, gospodarstva i obrazovanja, do Predsjedničinih misaono-verbalnih eskapada o Jasenovcu koje su obilježile prošli tjedan.

Kao da to što se u Jasenovac ide u valjda devet kolona nije dovoljna tragedija samo po sebi. Umjesto da zbog toga svakom riječju barata s krajnjim oprezom kao da je Fabergeovo jaje, Predsjednica je jednu dobru ideju – da se istraži što se tamo događalo nakon svibnja 1945. – pokopala nevjerojatnim dijelom rečenice u kojem je spomenula nužnost utvrđivanja istine od 1941.

Kao da se istina o Jasenovcu ne zna. Kao da ona nije utvrđena davno i kao da ne znamo da je tamo bio najmračniji podrum jednoga odvratnog režima odnosno kvazi-države. Predsjednica nas je jednom polovicom rečenice dodatno gurnula u onu šešeljevsku balkansku kaljužu, jer ne postoji broj veći od jedan koji može umanjiti ili uravnotežiti težinu masovnog zločina kad su ubojstva počinjena organizirano od strane vlasti zbog toga što žrtve imaju drugi nacionalni, vjerski ili kakav treći identitet. Kao da ne razumije da će zbog toga fašizam zauvijek ostati fašizam, a antifašizam antifašizam, bez obzira na istinu o komunističkom režimu u smislu separatnog prebrojavanja njihovih žrtava nakon svibnja 1945. Jednaka osuda svakog totalitarnog režima koji je organizirano ubijao ljude zbog njihovih karakteristika ili opredijeljenja ne mijenja povijesnu činjenicu o tom režimu, a činjenica je da je onaj ustaški na svom vrhuncu surađivao s nacistima i fašistima (i sam bio takav), a onaj komunistički se u svom definitivnom formiranju našao na drugoj (pravoj) strani povijesti.

Ovaj «kao da» u prethodnim rečenicama znak je moje naivne nade u privremenu nesvijest o značenju nedorađenih riječi i rečenica. Sve drugo – moguća sračunata licitacija brojem mrtvih radi skupljanja glasova – bilo bi ravno onome što rade neki političari i povjesničari s one strane Dunava, a u tome niti jedan pametan građanin ove zemlje ne bi trebao željeti sudjelovati. I dalje želim vjerovati da živim u zemlji u kojoj je Predsjednica imala dobru namjeru kada je govorila o međunarodnoj komisiji u koju bi bili uključeni hrvatski i srpski stručnjaci, da je imala želju predložiti nešto što bi pomalo ugušilo tu šešeljevštinu, samo je bila nespretna.

Od političke strategije kontroliranog sukoba treba (nastaviti) fizički i mentalno bježati. Jer dok je ta strategija na snazi, svi programi konvergencije, porezi i doprinosi, planovi zapošljavanja i nacionalni planovi reformi koji su objavljeni prošli tjedan, potapat će se pod tsunamijem nedovršene povijesti.

Dodatna tragedija leži u tome što, kada se taj tsunami povremeno povuče, iz plićaka izviruju imitatori koji će istu metodu lokalne komedije ili tragedije primijeniti na sve vrste društvenih sukoba – od velikih tema reforme školstva do onih malih tema o propisima koji uređuju broj decimala srednjega tečaja koji ima množiti stranu valutu na fakturi koja obavezno mora biti dvojezična. Ponekad se čovjeku čini da je sav «dijalog» u našem javnom prostoru replika metode ustaša protiv partizana i obratno.

Sjever vs. Jug i Istok vs. Zapad

Dakle, nužan je fizički, poslovni ili mentalni bijeg u svijet u kojem se uvijek nešto zanimljivo zbiva. A opet, taj svijet nam je dovoljno dalek da ne vidimo i njegove ružne nijanse onako jasno kao što vidimo svoje. Tako su daleko od nas prošloga tjedna sjevernjak Kim i južnjak Moon dogovorili epohalne promjene koje bi Korejski poluotok s ruba rata, u ne tako dalekoj budućnosti, mogle povesti putem ka političkom ujedinjenju.

Velike su sličnosti Koreja s Njemačkom 1990. Južna Koreja danas ima više od 50 milijuna stanovnika, sjeverna 25. Dakle, zajedno 75-80 milijuna. Savezna Republika Njemačka je 1990. imala više stanovnika od Južne Koreje danas (63 milijuna), a DDR manje od Sjeverne danas (16 milijuna). Omjer je, dakle, umjesto 2:1, kao danas među Korejama, bio 4:1 u korist razvijenijega dijela Njemačke. Međutim, kombinirana Koreja ima približno stanovnika koliko i Njemačka u doba ujedinjenja 1990. To je prva sličnost.

Broj stanovnika Južne (plavo) i Sjeverne (zeleno) Koreje

Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka

Druga sličnost je dihotomija socijalizam-kapitalizam i potpuna prevlast drugog. Nominalni BDP Južne Koreje kreće se oko 1,5 bilijuna američkih dolara (gotovo pedeset puta veće gospodarstvo od Hrvatske, iako stanovnika ima svega trinaest puta više). To je jedanaesto gospodarstvo po veličini u svijetu: Južna Koreja je veće gospodarstvo od Ruske Federacije.

Pouzdanog podatka za Sjevernu Koreju nema. CIA u svojoj World Factbook procjenjuje BDP Sjeverne Koreje na svega 28 milijardi dolara ili oko 1,700 USD po stanovniku prema paritetu kupovne moći. Isti podatak za Južnu Koreju procjenjuje na 39,400 USD ili više od dvadeset puta više. Ako je ova razlika i dvostruko precijenjena, realna je razlika između dva korejska gospodarstva mnogo veća nego što sugerira razlika u broju stanovnika i puno veća nego što je 1990. bila između Zapadne i Istočne Njemačke. Procjene razlika u realnom BDP-u po stanovniku tada su se kretale između 1:2 i 1:3 u korist Zapadne Njemačke.

Ova razlika znači da današnja Južna Koreja može mnogo lakše nego ondašnja Zapadna Njemačka financirati ujedinjenje. Kapitalistička sestra uvijek preuzima socijalističku jer je svaka gospodarski mnogo uspješnija, ali nakon iskustva s njemačkom tranzicijom znamo da troškovi paralelnog ujedinjenja i demontaže propalog socijalističkog sustava mogu biti jako veliki.

Sponzor je isti

Osim toga, izgleda da su neformalne kapitalističke institucije u Sjevernoj Koreji razvijenije nego što su bile u DDR-u 1990. Iako država ili državna poduzeća u Sjevernoj Koreji posjeduju svu ozbiljniju imovinu, navodno postoji sustav neformalnih vlasničkih prava koji podržava privatno poduzetništvo. Postoje «privatnici» koji vode i relativno velike biznise, formalno u ime i za račun države, a prema ekonomskoj suštini za svoj račun.

Teško je predviđati hoće li taj nevidljivi i uglavnom neistraženi poduzetnički sloj podržati ideju brzog otvaranja kako bi kapitalizirao svoju poziciju posjeda informacija i znanja o lokalnom tržištu. Ili će se usprotiviti promjenama, ne bi li zadržao moguće rente koje uživa na zatvorenom tržištu u strahu od mnogo moćnijih konkurenata i investitora s juga. Ne treba dvojiti da će nalet južnokorejskih proizvoda i investicija ugroziti mnoge na sjeveru i u temeljima protresti tamošnje ekonomske i društvene odnose. Teško je predviđati što znači ta mogućnost i kako će utjecati na procese.

Stav aktualne sjevernokorejske elite u dugom roku možda i neće biti presudan. Ona će se, slično bivšim komunističkim elitama na istoku Europe, naći u klinču između vanjskih interesa (Južne Koreje i SAD-a s jedne i Kine i Rusije s druge strane) i reakcija vlastita naroda.

Dakle, možda će biti važnija još jedna sličnost s Njemačkom 1990. Ona leži u snazi vanjskog sponzora – SAD-a. U oba slučaja – u ovom, kao i u slučaju pada socijalizma osamdesetih u Europi – sponzori projekta su Amerikanci, na čelu s predsjednikom desne orijentacije kojeg u početku nitko nije uzimao za ozbiljno. Pred trideset godina Reagan, a danas Trump, u očima mnogih su u početku bili klaunovi, koji su kasnije međutim mijenjali svijet na bolje.

Reagan je uz pomoć razlike u gospodarskim snagama aktivno rušio hladnoratovskog neprijatelja, dok je današnjoj američkoj administraciji koncept socijalizma daleka prošlost – ona želi samo ojačati svoja uporišta u Aziji radi balansa naspram Kine čije gospodarstvo snažno raste. Kineski BDP je, naime, dosegnuo 12 bilijuna tekućih dolara; Kina je uvjerljivo treće najveće gospodarstvo svijeta (slika u nastavku) i najvažniji vanjskotrgovački partner Sjeverne Koreje (što i nije toliko bitno jer izvoz Sjeverne Koreje iznosi zanemarivih 2-2,5 milijarde USD i svodi se na proizvode od ugljena i tekstila).

BDP u tekućim dolarima

Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka

S druge strane, eventualno brzo stvaranje jedinstvene Koreje kroz apsorpciju i transformaciju sjevernoga dijela može stvoriti 5.-6. gospodarstvo svijeta, po veličini u perspektivi nalik gospodarstvu Indije ili Ujedinjenoga Kraljevstva (čiji nominalni BDP iznose po oko 2,5 bilijuna tekućih dolara). SAD bi tako, uz Japan – četvrto svjetsko gospodarstvo po veličini čiji se nominalni BDP kreće malo ispod 5 bilijuna tekućih USD – u neposrednoj blizini Kine imale dva gospodarski moćna saveznika. To im je vjerojatno dugoročno važnije od toga hoće li ili neće uvesti carine na uvoz čelika i aluminija za europske proizvođače, od čega Trumpa izgleda nisu uspjeli odgovoriti ni Macron ni Merkel. Moguće je stoga da se na Koreje zaboravi već sljedećega tjedna ako se protekcionizam i strah od trgovačkoga rata vrate na dnevni red.

Razdoblje oko 2020. u Koreji kao 80-te u Europi?

Pitanje je koliko ovo razmišljanje koje polazi od analogije današnje Koreje s Njemačkom oko 1990. ima realna uporišta: može li se na dubljoj razini analize povlačiti paralela s krajem socijalizma 80-ih u Europi (što bi značilo da će Kim u jednom trenutku treskom pasti, onako kao što su padali istočnoeuropski diktatori poput Hoeneckera i Causescua)?

Pogledajmo prvo što su u petak dogovorili predsjednici Kim Jong Un i južnokorejski Moon Jae. Deklaracija iz Panmunjoma je Deklaracija o miru, napretku i, doista, ujedinjenju na Korejskom poluotoku. Riječ ujedinjenje zvuči obećavajuće. Međutim, deklaracijom su se obje strane tek obvezale potpisati mirovni sporazum kojim će okončati permanentni rat koji traje od 1950. Iako su oružani sukobi većih razmjera prestali 1953., rat sjevera i juga formalno nikada nije završen. Tek slijedi susret Kima i Trumpa na kojem će se razgovarati o nuklearnoj kontroli i razoružanju. Sve to više podsjeća na sredinu osamdesetih u Europi kada su trajali pregovori o kontroli nuklearnog naoružanja, nego na period nakon pada Berlinskoga zida.

Vanjskopolitički komentator Jutarnjeg lista Željko Trkanjec u subotu je lucidno povukao paralelu između susreta Reagan-Gorbachev na Islandu 1986. i ovoga što se sada događa na Korejskom poluotoku. Prvo ide kriza i eskalacija, zatim veliki zaokret i nuklearni sporazum, a tek potom napuštanje socijalizma i međunarodna integracija. Proces je to koji može trajati jako dugo i podrazumijevati vrlo različite staze i ishode, jer je inherentno nepredvidiv.

Pogledamo li scenarije u Europi 80-ih godina prošloga stoljeća, prvo treba uočiti da je Gorbachev u razdoblju od 1986. do 1991. vjerovao da se socijalizam može postupno transformirati kroz perstroiku i glasnost. Znači da pad Berlinskoga zida u studenom 1989. nije bio planiran – iznenadio je sve, pokrenuvši se spontano zbog velikog bijega ljudi iz Istočne Njemačke na Zapad.

Zbog novih generacija čitatelja valja podsjetiti da je Berlinski Zid podignut tek 1961. U petnaest godina nakon Drugog svjetskog rata, dok je prijelaz s istoka na zapad bio relativno jednostavan, više od tri milijuna ljudi prešlo je sa socijalističkog Istoka na kapitalistički Zapad. Ljudi su masovno bježali iz socijalizma. Zatim je od početka 60-ih do 1989., u doba Zida, zabilježeno oko 100,000 pokušaja bijega, od čega je svega oko 5,000 bilo uspješno. Procjenjuje se da je samo na Berlinskom zidu i oko njega u tom razdoblju oko 200 ljudi izgubilo život.

Foto: Ekonomski lab

Uvod u pad Zida dogodio se u lipnju 1989. Tada su mađarske vlasti uklonile električnu žicu na granici s Austrijom. U rekordno kratkom roku, oko 13,000 Nijemaca s Istoka proputovalo je Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku i prešlo u Austriju. Zbog toga su mađarske vlasti blokirale protok ljudi i počele vraćati istočne Nijemce u Budimpeštu, gdje su ovi okupirali zapadnonjemačku ambasadu. Istovremeno je izbio bunt na ulicama Istočnog Berlina, koji je trajao neprekidno od rujna do 4. studenog 1989. Tada se na Alexanderplatzu okupilo oko pola milijuna ljudi. Cijelo vrijeme je jačao pritisak građana na službene prijelaze kroz Zid, a kako istočnonjemačke vlasti nisu uspijevale uspostaviti kontrolu nad kretanjem velikoga broja ljudi, stražari su počeli samoinicijativno propuštati ljude bez kontrole. To je označilo kraj režima i početak rušenja Zida 9. studenog 1989.

Događaji su se tek nakon toga dramatično ubrzali. Slijedili su prvi demokratski izbori širom srednje i istočne Europe (samo su u Poljskoj organizirani prije pada Zida) te veliki prasak njemačkog ujedinjenja 1990. Zbilo se to čak četiri godine nakon povijesnog susreta Gorbacheva i Reagana u francuskoj ambasadi u Reykjaviku. Nuklearni detant tada nije bio potpisan, ali su dugi pregovori pokazali da su obje strane spremne na popuštanje, čime je stvoren okvir za potpis sporazuma o razoružanju godinu dana kasnije u Washingtonu 1987.

Reagan i Gorbachev u Reykjaviku 1986. Foto: Official White House Photo

Nakon pada Zida, na području bivših socijalističkih zemalja razlikuju se tri scenarija: (1) «Big bang» njemačko ujedinjene u kojem je bivša Zapadna naprosto «progutala» bivšu Istočnu Njemačku plativši za to visoku cijenu kroz transfere koji su imali za cilj zadržati ljude na istoku zemlje i osigurati kakvu takvu socijalnu koheziju, (2) spontana i postupna tranzicija koja je zahvatila crtu od Baltika do Crnog mora i (3) neuspjela tranzicija u Rusiji gdje je nastao novi oblik totalitarizma i međunarodne hegemonije u pokušaju.

Ako se istočnoeuropski scenarij iz 80-ih prihvati kao okvir za razmišljanje o analogijama (iako povijest uvijek iznenadi nečim novim), najvažniji partner Sjeverne Koreje, Kina, uz asistenciju Rusije, vjerojatno će vući u smjeru trećega scenarija, što je vjerojatno i Kimova želja, ali u slučaju ujedinjenja to naprosto neće biti moguće. Jug se pokazuje kao predominantan u gospodarskom smislu. Koreancima bi za koju godinu mogao pasti neki Zid ako Kim u pokušaju kontrole procesa kao Gorbachev zaboravi da se ljudi mogu lako pokrenuti. Možda će baš zbog te opasnosti, opstanka radi, biti prisiljen zadržati čelični stisak nad svojim podanicima.

Kroz povijest svjedočimo da su migracije fundamentalni društveni proces. Pravo na odlazak, na promjenu suverena pod čijom se kontrolom kao građani želimo nalaziti, fundamentalno je ljudsko pravo i pobjeda individualizma nad svakim oblikom kolektivizma. Mali je problem što to pravo mora imati zrcalni odraz u spremnosti drugog suverena na prihvat. No, za većinu ljudi to nije problem; uglavnom uvijek, pogotovo u današnjemu svijetu, negdje ima neki suveren koji drži otvorena vrata. Stoga je glavno pitanje koliki je potisak koji rađa motive za emigraciju – za realizaciju tog fundamentalnog ljudskog prava na bijeg.

Ne možemo predviđati kako će se i kada opisani pritisak realizirati u Sjevernoj Koreji. Naprosto nemamo informacija. Znamo koliki je taj pritisak ovdje, uz neusporedivo manje razlike u pogledu stanja stvari s ove i one strane crte na Maclju i Bregani u usporedbi s Panmunjomom. Lokalnih opasnosti od kojih bi trebalo bježati ovdje nema. Tek poneki svećenik koji emigraciju označava kao izdaju (tek nakon toga odlučiš poletjeti), poneki političar koji se kao imela prištekao na novac poreznih obveznika nudeći samo štete zauzvrat (tek tada poludiš), poneki rektor koji bi žene najradije pretvorio u inkubatore (jer ga muči kad odu na usavršavanje van, pa se vraćaju neudane i bez djece) i poneka kolona viška u Jasenovcu i Vukovaru; sve je to ništa, sretan svijet, u usporedbi s ludilom socijalističke diktature na sjeveru Koreje.

Međutim, svako daljnje pogoršanje opisanog društvenog i političkog sklopa moglo bi dovesti do konačne devastacije – daljnjeg napuštanja Domovine i njenog pretvaranja u pustopoljinu prepuštenu žetvi novokomponovanog primitivizma. Ljudi (i zamislite, žene!) osvojili su svoj prostor slobode i ne namjeravaju ga tako skoro vratiti suverenu u bilo kom kolektivističkom političkom formatu. Neki će radije otići nego da opet budu opasani žicom, motreni s tornjeva i pretvoreni u datoteke na disku neke tajne službe i u pasivne slušače govora o vanjskim i unutarnjim neprijateljima.

Istina, ona ista Mađarska koja je prva maknula električnu žicu sa svojih zapadnih granica i pokrenula rušenje domina 1989., prva je i vratila žicu na crtu. Doduše bez struje, ali sa žiletima, okrenuvši žičani zid prema jugoistoku. Ta fizička žica nije toliki problem. Problem su žice u glavama. U toj zemlji «neliberalne demokracije» izbori se dobivaju na priči o unutarnjim i vanjskim neprijateljima kojih nema. Rođena je politička patologija eksploatacije straha od muslimana, birokrata u bruxellesu i Georga Sorosa. To je prvi ozbiljan korak u prošlost i podsjetnik da će prostor individualne slobode uvijek biti ugrožen, uglavnom od vlasti, i da će do daljnjega ostati vrijedan obrane od njenih nasrtaja.