Kineski virus autoritarizma i sudbina liberalne demokracije  

Foto: Wikimedia Commons

U trećem tekstu u seriji o Kini nakon pandemije Covid-19 Kotarski raspravlja o odnosu Kine i liberalnih demokracija podsjećajući na rečenicu kineskog vođe: “Kineski sistem nudi nove opcije drugim zemljama i nacijama koje žele ubrzati svoj razvoj uz zadržavanje vlastite nezavisnosti.” Xi Jinping, 2017.

Ad
Ad

Globalno jačanje virusa autoritarizma i političkog kapitalizma

 U zadnjih nekoliko godina dolazi do sve većeg i zabrinjavajućeg jačanja globalnog utjecaja autoritarnih režima poput Kine i Rusije. Kao da ovo nije izazov dovoljan sam po sebi, ovakav scenarij dodatno se nadovezuje na koncept ‘demokratske recesije’ koji se prema poznatom američkom profesoru politologije Larryju Diamondu očituje u sve manjoj efikasnosti i sve većoj polarizaciji unutar zapadnih liberalnih demokracija.

Umjerena, ali kontinuirana erozija liberalno-demokratskih institucija diljem svijeta naročito je vidljiva u periodu nakon 2008. godine kao reakcija na posljedice globalne financijske krize (Slika 1).[1] Upravo u kontekstu tako oslabljenog ‘imunološkog sustava’ etabliranih liberalnih demokracija, kao i posljedične destabilizacije mladih i nekonsolidiranih demokracija, dolazi do jačanja ugroze od strane autoritarnih režima koji su, čini se, u nezaustavljivom naletu. Unatoč tome što nakon aneksije Krima 2014. godine Rusija redovito dobiva posebno mjesto u očima svih onih zabrinutih za sudbinu zapadnih liberalnih demokracija[2], pažnju u novije vrijeme sve više i potpuno zasluženo privlači Kina.

Dosadašnja rasprava o usponu Kine vodila se primarno oko toga da li je kineski uspon miroljubiv s ciljem da Kina postane odgovoran globalni dionik u okviru postojeće multilateralne institucionalne arhitekture, ili je uspon Kine protkan revizionističkim motivima s ciljem da Kina etablira sinocentričan ekonomski i politički poredak i to nauštrb dosadašnje dominacije zapadnocentričnih multilateralnih institucija. U zapadnim poslovnim, akademskim i političkim krugovima još donedavno dominirao je narativ o ‘ekonomskoj Kini’ koja se primarno želi posvetiti vlastitom ekonomskom razvoju i modernizaciji. Za ostvarenje tih ciljeva Kina je trebala osigurati svoje aktivno sudjelovanje u procesu ekonomske globalizacije pa je prevladavajuća računica zapadnih političkih i poslovnih elita išla u smjeru nastavka političke i ekonomske liberalizacije u Kini, potpomognute upravo kineskim sudjelovanjem u tom procesu. Takvo uvjerenje kod nekih promatrača bilo je dodatno osnaženo Xi Jinpingovim govorom na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu 2017. godine koji je imao snažan globalni odjek. U njemu je naveo kako problemi koji opterećuju svijet nisu izazvani globalizacijom i nisu neizbježna posljedica globalizacije, aludirajući na rastući protekcionizam administracije Donalda Trumpa. Iste godine na skupu APEC-a rekao je: Otvaranje će donijeti napredak, a oni koji se zatvaraju neminovno će zaostati.

Slika 1

Izvor: Freedom House 2020; obrada autora

Ipak, ovakvu retoriku potrebno je upariti sa konkretnim potezima i djelima službenog Pekinga kako bi se razabralo drvo od šume. Upravo nam takvo postupanje omogućava donošenje zaključka kako je Xi Jinpingova Kina zapravo promicatelj asimetrične i selektivne globalizacije. Pod njegovim vodstvom sve je izraženiji scenarij prema kojemu ‘politička Kina’ želi akumulirati više moći i bitno ojačati svoj međunarodni utjecaj, a što nedvojbeno ide u smjeru jačanja globalnog vala autoritarizma, imajući u vidu paralelno jačanje represivnog karaktera kineskog režima kod kuće. O tome je već bilo više riječi u prvom tekstu. Dakle, represivno djelovanje kod kuće i kinesko širenje virusa autoritarizma bit će još više naglašeno u periodu borbe protiv korona virusa i njegovih ekonomskih posljedica. Kineski režim bit će posebno motiviran zataškati vlastitu neodgovornost i krajnje upitan krizni menadžment koji je omogućio globalno širenje virusa. Također, istovremeno će nastojati ostvariti važne političke bodove za koje drži da bi ih teže ostvario u okruženju koje nije obilježeno izvanrednim stanjem.

Stoga će ovaj i sljedeći tekst tematizati tri alata pomoću kojih kineski režim želi ojačati svoj globalni utjecaj: korištenje kombinacije tvrde i oštre moći kao pokušaja podrivanja liberalnih demokracija i vrijednosti na kojima su sazdane, promicanje vanjsko-političke inicijative Xi Jinpinga „Pojas i cesta“ i pokušaj internacionalizacije kineske valute yuana. Svi navedeni alati već su bili operativni u periodu prije korona krize, s različitim stupnjem uspješnosti, pa se naš zadatak sastoji u rasvjetljavanju procesa kojima će pandemija utjecati na dugoročnu učinkovitost i poziciju liberalnih demokracija u odnosu na Kinu. No, prije detaljne elaboracije kineskih alata tvrde i oštre moći, još jednom se valja prisjetiti kako je Kina postala šampion asimetrične ili selektivne globalizacije.

Kina kao šampion selektivne i asimetrične globalizacije

Nedvojbeno je da se gotovo svi potezi Xi Jinpinga, pogotovo nakon potopa na šangajskoj burzi u ljeto 2015. godine, uklapaju u trend izgradnje regulatornih zidova koji imaju za cilj uspostaviti selektivnu kontrolu tokova ideja, kulture i kapitala između Kine i ostatka svijeta.[3] Na primjer, dok je u novije vrijeme ne-kineskim organizacijama građanskog društva postalo gotovo nemoguće zadržati svoje prisustvo u Kini, broj Konfucijevih instituta diljem svijeta nastavio je rasti.[4] Pristup američkim socijalnim mrežama u Kini i dalje je zabranjen, a one američke tehnološke kompanije koje imaju pristup kineskom tržištu poput Applea, moraju ispunjavati sve restriktivnije propise da bi zadržale stečenu poziciju.

Apple je tako kao uvjet svog ostanka na kineskom tržištu morao maknuti stotinjak aplikacija iz svoje online trgovine koje su kineskim građanima služile za zaobilaženje ‘Velikog kineskog vatrozida’, najsofisticiranijeg oblika kontrole pristupa internetskom sadržaju na svijetu. Također je morao pristati na lokalizaciju podataka na kineskim serverima kako bi ih online cenzori mogli lakše obrađivati. S druge strane, ista stvar se ne može reći za kineske tehnološke kompanije poput Huaweia koje se ubrzano šire diljem svijeta. Da ovakva asimetrija ne predstavlja isključivo problem u ekonomskom smislu svjedoči i podatak prema kojemu Huawei i slične kompanije imaju zakonsku i ustavnu obavezu surađivati s kineskom državom. Pri tome se takva suradnja ne odnosi samo na defenzivne poteze koji smjeraju ka očuvanju stabilnosti unutar Kine, već također na proaktivnu obvezu suradnje s obavještajnim službama koja uključuje i djelovanje izvan Kine.[5] Politički ekonomist s MIT-a Yasheng Huang tvrdi kako Huawei ima snažnu podršku kineske vojske i da bi uistinu bilo nezamislivo da ‘politički naivni poduzetnik’ poput Reng Zhengfeia, koji je osnivač kompanije, može zabilježiti toliki uspjeh bez odobrenja i podrške partijskih struktura.[6]

Premda je Kina u zadnjih nekoliko godina selektivno liberalizirala ulazak stranih ulaganja, primarno zbog želje za neutralizacijom zabrinjavajućeg odljeva kapitala i posljedičnog topljenja deviznih rezervi nakon 2015. godine, OECD-ov indeks restriktivnosti ulaska izravnih stranih ulaganja u Kinu još uvijek je na visokih 0,251 dok je prosjek za OECD ekonomije 0,065 (0 = potpuna sloboda; 1= potpuna restriktivnost). U tom pogledu Kina još uvijek ima jedan od najrestriktivnijih okvira za ulazak izravnih stranih ulaganja na svijetu.

Osim toga, prema Chinn-Ito indeksu koji mjeri ukupnu slobodu priljeva i odljeva kapitalnih tokova, Kina i dalje zadržava komparativno iznimno snažne kontrole nad kapitalnim računom bilance plaćanja, koje su prema ekonomistu Barryju Eichengreenu čak i pooštrene od 2017. godine naovamo.

Najveći napredak u približavanju postojećim multilateralnim standardima Kina je poduzela u domeni trgovine i to nakon ulaska u WTO 2001. godine. No, unatoč desetljećima trgovinske liberalizacije Kina još uvijek ima dvostruko višu prosječnu ponderiranu carinsku stopu na uvoz dobara u odnosu na SAD i Europsku uniju (3,39% naspram 1,59% i 1,69%) te joj još nije omogućeno stjecanje statusa tržišne ekonomije u okviru WTO-a. Glavni razlog za takav ishod jest kinesko snažno oslanjanje na ekonomske instrumente koji su karakteristični za politički kapitalizam pa ne čudi činjenica  da SAD i Europska unija i dalje žele zadržati manevarski prostor za primjenu ekonomskih protumjera koje imaju za cilj neutralizirati tako stečenu kinesku prednost.

Kada se sve prethodno navedene činjenice stave u širi kontekst onda je više nego jasno zbog čega se Kina unatrag zadnjih nekoliko godina sve više percipira kao ozbiljna ekonomska i sigurnosna prijetnja. Uz već nadaleko poznato označavanje Kine kao ključne sigurnosne prijetnje u okviru američke Strategije nacionalne sigurnosti i Strategije obrane, sve je više kritičkih glasova i s europske strane Atlantika. U dokumentu Europske komisije EU-China – A Strategic Outlookiz 2019. godine Kina je, osim kao partner u rješavanju zajedničkih izazova poput globalnog zagrijavanja, po prvi puta označena i kao ekonomski konkurent koji nastoji preuzeti tehnološko vodstvo, i sistemski rival koji promiče alternative modele upravljanja. U razdoblju nakon epidemije koronavirusa kineska strana nastojat će ubrzati ove trendove i iskoristiti vakuum vodstva koji trenutačno postoji u svijetu.

Ograničenja kineske meke moći kao potencijalne ugroze za liberalne demokracije

Kina se u zadnjem desetljeću počela intenzivno baviti korištenjem meke moći kao alata za promicanje svojih interesa u ostatku svijeta. Meka moć (eng. soft power) prema harvardskom profesoru Josephu Nye-u ne proizlazi iz propagandnog aparata pojedine države, već izvire indirektno iz kulturne privlačnosti njezinog društva, političkih vrijednosti koje njezine institucije i istaknuti pojedinci promiču u domicilnom i inozemnom kontekstu, te konačno, njezine vanjske politike za koju se drži da je legitimna i posjeduje moralni autoritet.

Procjene govore kako Kina danas troši više od 10 milijardi američkih dolara godišnje kako bi stekla naklonost ostatka svijeta dok, za usporedbu, SAD troši čak 10 puta manje. Unatoč tome, kineski pristup jednostavno ne daje željene rezultate.[7] Primjerice, kompozitni indeks Soft Power 30 kojega objavljaju Portland i USC Centre on Public Diplomacy, koji mjeri meku moć u 30 država diljem svijeta, svrstava Kinu tek na 27. mjesto. Za usporedbu, SAD se nalazi na  5. mjestu.[8],[9] Prema tome, ne samo da Kina nije uspjela kultivirati veliki broj pobornika svojeg modela u ostatku svijeta, već štoviše, ona je izgubila povjerenje i onog dijela ljudi koji su to povjerenje još donedavno iskazivali prema kineskim namjerama i prema Kini kao benevolentnoj sili.

Dakle, promjena raspoloženja nije prepoznatljiva samo u postupnoj promjeni metajezika službenih institucija i vlada liberalnih demokracija već je i sve izraženija među širokim krugom njihovih građana. Ovdje valja naglasiti kako je postotak građana u zapadnoeuropskim državama s pozitivnim viđenjem Kine zabilježio dvoznamenkasti pad u periodu između 2018. i 2019. godine.

Slika 2 pokazuje zadnje dostupne podatke Pew Global Researcha iz 2019. godine. Ukoliko se odmaknemo od uskog kruga zapadnih liberalnih demokracija i stvari nastojimo sagledati šire, uključivanjem u uzorak najmnogoljudnijih i brzorastućih ekonomija, pogotovo onih koje su također demokracije, vidljivo je da za sada Kina i tamo ne dobiva bitku za ‘srca i duše’ njihovog stanovništva (Slika 3).

Slika 2

Izvor: Pew Global Research; obrada autora

Slika 3

Izvor: Pew Global Research, obrada autora

Ovi podaci bit će još lošiji po kineski rejting u eri nakon korona krize. Svijet su već obišle informacije prema kojima Kina nije na vrijeme reagirala i spriječila širenje virusa premda je to mogla, kako je odbijala na vrijeme dijeliti dragocjene informacije poput one da se virus može prenositi s čovjeka na čovjeka, te da je ograničavala i ograničava transparentnost i slobodu istraga o njegovom porijeklu.[10] Ovakve poteze ne može prebrisati jednostavna ‘diplomacija maskama’  za koju se sve više može reći kako predstavlja loš PR. Naime, kako vrijeme odmiče sve je poznatije da tek vrlo malen postotak isporučenih materijala i opreme za borbu protiv koronavirusa otpada na donacije, a daleko više šokira podatak o značajnom postotku te iste opreme koja tehnički nije ispravna. Kineska ‘diplomacija maskama’ privremeno je kupila prijateljstvo nekih država poput Srbije, Venezuele, Angole i Etiopije, ali radi se o državama s tek marginalnim utjecajem na širi poredak stvari. Također, nasuprot spomenutim kratkoročnim dobicima stoji sve agresivnija kineska ‘diplomacija vuka ratnika’ u koju spada korištenje zapadnih socijalnih mreža od strane kineskih veleposlanstava diljem svijeta, mreže koje su inače zabranjene u Kini, kako bi se napadalo sve one koji zastupaju stavove ili teze koje Kineska komunistička partija drži kao nepoćudne ili opasne po njezin politički primat. U posebno nepoćudne stavove po izbijanju pandemije koronavirusa spadaju svi stavovi koji se ne uklapaju u službeni partijski narativ o nastanku i širenju virusa.

Ovakva diplomacija koja je zapravo više usmjerena na pridobivanje povjerenja i zadržavanje lojalnosti domaće publike nego na povezivanje i konstruktivnu suradnju s akterima izvan Kine u suštini je suprotna pojmu diplomacije. Kada se sve navedeno uzme u obzir, ne postoje valjani razlozi prema kojima bi se kinesko autoritarno vodstvo percipiralo kao atraktivnije u eri nakon pandemije samo zbog toga što je pala popularnost američkog vodstva ili zbog toga što je ono pokazalo nisku razinu kompetentnosti u sprječavanju širenja virusa. Odobravanje nečijeg vodstva ili  meke moći nije igra nultog-zbroja u kojoj jedna strana nedvojbeno dobiva ono što druga gubi.[11]

Tvrda i oštra moć kao sredstvo promicanja kineskih interesa i podrivanja liberalnih demokracija

 U kontekstu izostanka opipljivih rezultata putem pokušaja projekcije meke moći, Kina zadnjih nekoliko godina sve više poseže za kombinacijom tvrde i oštre moći. Prije nego što krenemo na njihovu definiciju valja se podsjetiti da Kina koristi tri specifična načina pomoću kojih nastoji sve više postići redistribuciju moći u međunarodnoj areni.

Prvi način je unutarnje uravnoteživanje u odnosu na ostatak svijeta predvođen SAD-om, a odnosi se na rapidnu izgradnju vlastitog vojnog kapaciteta. Kineska utrka u naoružavanju s SAD-om i njegovim saveznicima u regiji je više nego očita.

Drugi način podrazumijeva vanjsko uravnoteživanje koje obuhvaća izgradnju političkih i vojnih savezništava protiv hegemona i u tom dijelu Kina postiže slabe rezultate. Kina se trenutačno ne može pohvaliti podužom listom respektabilnih država-klijenata za koje se može reći da su ju spremne bezrezervno slijediti (neke od njih su Sjeverna Koreja, Zimbabve, Venezuela, Kambodža).

Konačno, treći način odnosi se na mekano uravnoteživanje u vidu korištenja ne-vojnih sredstava uperenih prema redistribuciji ekonomske i političke moći.

U sklopu ekonomske varijante mekanog uravnoteživanja Kina sve intenzivnije koristi ofenzivne alate geoekonomske prisile poput: zabrane putovanja i izdavanja vize za državljane određenih država (Tajvan i Južna Koreja), zabrane uvoza i izvoza strateških sirovina ili proizvoda (iz Japana i SAD-a), ograničavanje uvoza i izvoza podizanjem carinskih stopa ili primjenom drugih ne-carinskih barijera, suspenzija isplate razvojne ili humanitarne pomoći, uskrate isplate dogovorenih zajmova, poticanja javnih bojkota stranih proizvoda (iz Japana i SAD-a), povećanje uvoznih ili izvoznih inspekcija, uskrata ili otežavanja pribavljanja dozvola za poslovanje stranih poduzeća, ekonomske špijunaže (SAD i Njemačka), cyber-napada (SAD) i prekidanja prometnih veza.

S druge strane, defenzivni alati ekonomske varijante mekanog uravnoteživanja uključuju poteze poput: stvaranja ekskluzivnih ekonomskih blokova (RCEP), diversifikacije uvoza ili izvoza, smanjenja ovisnosti o američkom dolaru, diversifikacije uvoznih i izvoznih energetskih pravaca i izgradnje alternativnih regionalnih/multilateralnih institucija (AIIB). U konačnici, Kina je također vrlo aktivna kada je u pitanju politička podvarijanta mekanog uravnoteživanja koja implicira miješanje u domaće političke procese unatoč deklarativnom zalaganju za princip ne-miješanja u unutrašnje poslove suverenih država i manipulaciju globalnim javnim mnijenjem protivno ugledu pojedinih država. Iz prethodno navedenih primjera možemo zaključiti da Kina nastoji povećati tvrdu moć (eng. hard power) koja počiva na elementima prisile u kontekstu unutarnjeg, vanjskog i mekanog uravnoteživanja.

S druge strane, Kina također koristi relativno novi koncept oštre moći čije značenje je uvećano u novom digitalnom dobu. Oštra moć (eng. sharp power) najčešće se odnosi na pokušaje cenzure i korištenje manipulacije s ciljem podrivanja integriteta neovisnih institucija u okviru liberalnih demokracija. Ona se naziva oštrom zbog toga što vrši penetraciju u političko i informacijsko okruženje ciljanih država. Osim intervencije u izborni proces po uzoru na ruske dezinformacijske kampanje za vrijeme zadnjih predsjedničkih izbora u SAD-u i izbora za Europski parlament, oštra moć ima i druge oblike korozivnog djelovanja na liberalne demokracije. Iz perspektive autoritarnih režima, gušenje slobode izražavanja, generiranje lažnih vijesti te kultiviranje narativa koji afirmiraju autoritarne vrijednosti i navodnu učinkovitost autoritarnih režima, ključni su za određivanje načina kako će građani demokratskih država na duge staze percipirati svijet oko sebe.

Kina još nije došla na glas kao autoritarna sila koja direktno intervenira u izborni proces rivalskih država, ali njezini su potezi prema izvješću Freedom Housea Beijing’s Global Megaphone sve opasniji čak i po zdravlje konsolidiranih i jakih liberalnih demokracija, a kamoli ne za one koje još nisu dostigle takav stupanj političkog razvoja. Kinesku odvažnost u korištenju oštre moći odlično ilustrira sljedeća izjava Xi Jinpinga: Gdjegod da se nalaze čitatelji, gdjegod su gledatelji, to su mjesta prema kojima propagandno izvještavanje mora širiti svoje pipke.

Ilustracije radi, Kina koristi nekoliko specifičnih alata ‘oštre moći’:

  1. Dezinformacijske kampanje na društvenim mrežama i manipulacija rezultatima pretraživanja na globalnim online platformama.
  2. Pritisak na medije i novinare (nedavno kinesko izbacivanje američkih novinara iz Kine i napadi na lokalne novinare s Twitter i Facebook korisničkih računa koje su za tu svrhu osnovala kineska veleposlanstva u državama domaćinima).
  3. Kontrola Pekinga nad ključnim dijelovima informacijske infrastrukture pojedinih država s obzirom da kineske tehnološke kompanije s bliskim partijskim vezama grade ili preuzimaju platforme za diseminaciju sadržaja namijenjenog milijunima inozemnih medijskih korisnika.
  4. Kineski dužnosnici poduzimaju ciljane korake s namjerom da Kinu predstave kao model za druge države, a koraci se odnose na organizaciju treninga i edukacija za osoblje i čelnike brojnih organizacija iz drugih država, kao i tehnološki transfer prema medijskim kućama u inozemstvu.
  5. Napadi na slobodu govora upareni s prijetnjom ekonomskim sankcijama (npr. nakon tweeta Daryl Moreyja, generalnog menadžera Houston Rockets, u kojemu je podržao prosvjednike u Hong Kongu, Kina je oštro napala Rocketse i zaprijetila NBA-u gubitkom prihoda na kineskom tržištu koji se mjere u milijardama).
  6. Autocenzura kao posljedica mogućnosti gubitka pristupa tržištu (australski izdavač Allen & Unwin koji je povukao knjigu kritičnu spram kineskog utjecaja u Australiji nakon kineske prijetnje gubitka tržišnog pristupa).

Liberalne demokracije imunije su na virus autoritarizma nego što se obično misli, ali trebaju biti na oprezu

Premda liberalne demokracije imaju stanovitih problema kao što je rečeno u uvodu, i kao što to svjedoče podaci Pew Global Researcha, prema kojima medijan građana u 27 demokratskih država nezadovoljnih funkcioniranjem demokracije u svojoj zemlji iznosi 51% u odnosu na 45% zadovoljnih, to ipak ne znači da je većina nezadovoljnih istovremeno spremna žrtvovati prednosti demokratskog sustava prizivanjem duha autoritarizma.[12] Baš poput tržišnih ekonomija koje su opetovano pokazivale i pokazuju svoju adaptivnost na nove izazove isto vrijedi i za liberalne demokracije. Unatoč spomenutoj demokratskoj recesiji još uvijek smo daleko od trećeg obrata u odnosu na postignuća trećeg velikog vala demokratizacije koji je započeo još 1970-ih i traje.

Građani demokratskih država u najvećoj su mjeri svjesni svih prednosti demokratskog sustava, unatoč povremenoj frustraciji time što njihovi politički predstavnici nisu u stanju u razumnom roku sagraditi hidrocentralu ili improviziranu bolnicu. Ipak, svjesni su da demokracije kompleksni postupak donošenja odluka dugoročno kompenziraju mogućnošću da loše politike budu zamijenjene boljima zbog postojanja mehanizma demokratske odgovornosti. Isto vrijedi i za izbjegavanje pretjerane koncentracije moći u rukama svega nekolicine ili jednog moćnog pojedinca. Ona dovodi do kolektivnih katastrofa koje američki politolog Francis Fukuyama naziva ‘problemom lošeg cara’ i koji je kroz povijest iznimno opterećivao velike centralizirane sustave poput kineskog carstva. Konačno, građani liberalnih demokracija imaju na umu intrinzične prednosti života u liberalnoj demokraciji, bez da na legitimnost poretka gledaju isključivo kroz naočale instrumentalne racionalnosti.

Nasuprot tome, autoritarni režimi poput kineskog moraju kontinuirano ‘biti na nogama’ da bi izbjegli pad u ekonomsku provaliju koja otvara dugo potiskivana pitanja političkih sloboda i višegodišnju toleranciju spram represije. Premda bi neki mogli ustvrditi kako ih upravo spomenuta opreznost i ‘bivanje na nogama’ tjera da kontinuirano usavršavaju ekonomske politike to je ipak poprilično nategnuta tvrdnja zbog najmanje dva razloga. Prvo, u sklopu dugoročnog ekonomskog i političkog razvoja postoji samo izvjesna količina ‘ekonomskog voća na niskim granama’ kojega je moguće ubrati zadržavanjem represivnih političkih institucija. Veći tehnološki iskoraci koji dovode do promjene tehnološke paradigme puno su vjerojatniji u liberalnim demokracijama u kojima postoji sloboda eksperimentiranja neovisno o posljedicama iste po distribuciju političke moći u sustavu.[13] Drugo, niti jedan režim na svijetu, bio on demokratski ili autoritarni, ne može vječno odgađati izbijanje financijske krize. Financijska nestabilnost jednostavno je upisana u DNK kod kapitalizma, sa svim dobrim i lošim posljedicama iste, a demokracije su ipak spremnije na nošenje s njima.

Osim navedenih ekonomskih prednosti potrebno je također naglasiti kako su za razliku od često ponavljanog i opasnog narativa o znatno većoj učinkovitosti kineskog autoritarnog pristupa u prevenciji širenja koronavirusa demokracije također uspješnije u borbi protiv epidemija. Podaci International Disaster Database pri Katoličkom sveučilištu u Louvainu, koji datiraju u rane 1960-e, pokazuju kako neovisno o razini dohotka demokracije imaju nižu stopu mortaliteta uslijed epidemija u odnosu na ne-demokracije. U autoritarnim državama s kineskom razinom dohotka vidljivo je da su dosadašnje epidemije ubijale šest ljudi na milijun stanovnika dok su demokracije bilježile četiri preminula. Ova razlika ima visoku statističku signifikantnost čak uz korištenje kontrolnih varijabli poput tipa epidemija i različitih povijesnih intervala u izbijanju epidemija.[14] Kao što smo već rekli, liberalne demokracije sporije grade infrastrukturne objekte, ali imaju daleko veće prednosti jer se mogu osloniti na slobodan protok informacija i otvoren dijalog između vlasti i građana. Autoritarne vlade najčešće postaju žrtvama vlastite propagande zbog toga što političke institucije stvaraju poticajno okruženje za zataškavanje loših vijesti koje nižerangirani službenici odbijaju na vrijeme podijeliti sa svojim nadređenima. Izostanak proaktivnog odlučivanja dodatno produbljuje katastrofe s obzirom da takvo postupanje u pravilu ima prohibitivno visoke troškove u autokracijama. Autokracije ne samo da ograničavaju protok informacija, već također proganjaju kritičare i pronalaze politički prigodne krivce.

Za razliku od takvog scenarija, u slučaju epidemije ili neke ekološke havarije, demokracije omogućavaju brz i konstruktivan feedback koliko su pojedine vladine politike funkcionalne i dobre za nošenje s kriznom situacijom. Dobro informirani i motivirani građani koji imaju povjerenje u svoje političke i ekonomske institucije učinkovitiji su u nošenju s krizom u odnosu na situaciju u kojoj se primjenjuju represivne mjere nad slabo informiranom i sumnjičavom populacijom.[15] U odnosu na često isticanu trilemu prema kojoj je moguće odabrati samo dvije od tri opcije: zadržavanje liberalne demokracije, očuvanje zdravlja ekonomije i očuvanje zdravlja populacije. Ipak, pandemijska kriza pokazala je kako države poput Južne Koreje i Tajvana mogu uspješno balansirati između sve tri opcije jer nisu nikada apsolutni već su fluidni i podložni pregovorima. Trilema je često jednostavno iluzorna. Na primjer, razvoj aplikacija za praćenje zaraženih i izoliranje kontakata ne treba izjednačavati sa neminovnim odricanjem od postignuća liberalne demokracije. U tehničkom i političkom moguće je razviti i implementirati aplikacije koja obavještavaju potencijalno zaražene osobe o potrebi testiranja bez otkrivanja identiteta prenositelja virusa korisnicima i vladi. Osim toga, u liberalnim demokracijama nove tehnologije ne omogućavaju samo nadzor građana od strane vlasti, već i obrnut proces.

Nacije-države još su uvijek ključan okvir za organizaciju političkog života i to će dugo ostati kao jedna od temeljnih konstanti međunarodne politike. Ipak, izazovi s kojima ćemo se suočavati postajat će sve globalniji u svom dometu i posljedicama pa će u budućnosti biti potrebno osigurati više koordinacije nacionalnih politika, baš kao što to pokazuje slučaj koronavirusa. Na tom tragu, liberalne demokracije lakše međusobno pregovaraju i surađuju zbog povjerenja koje predstavlja njihovu fundamentalnu snagu. Liberalne demokracije prije će olakšati restrikcije spram prekograničnih putovanja pod pretpostavkom razvoja aplikacija koje imaju prekograničnu operabilnost, a to će biti moguće tek uz adekvatno regulatorno rješenje koje korisnicima ulijeva povjerenje o zadržavanju standarda privatnosti. Nasuprot uvriježenom mišljenju, takva regulacija nije prvenstveno tehničko, već političko pitanje, te su liberalne demokracije dorasle nošenju s njime.

U opreci s drakonskim restrikcijama kineskog tipa i potpunim gubljenjem privatnosti, liberalne demokracije ultimativno su pozicionirane da potaknu masovno dobrovoljno korištenje interoperabilnih aplikacija inzistiranjem na povjerenju i suradnji. Sve u svemu, one imaju više nego dovoljno izgrađen kapacitet da se uspješno bore protiv medicinskog, ekonomskog i političkog virusa autoritarizma. Ono što trebaju učiniti da taj kapacitet sačuvaju i mobiliziraju jest čuvanje temeljnih vrijednosti liberalne demokracije poput: slobode izražavanja, slobode izbora, slobode od progona, podjele vlasti, slobode medija i neovisnog pravosuđa.

U slučaju koronakrize vidljivo je ograničavanje slobode kretanja i okupljanja, ali konsolidirane liberalne demokracije nisu pale u zamku uzurpacije političkih institucija pod okriljem izvanrednog stanja. Uvedene restrikcije vremenski su ograničene i proporcionalne težini izazova s kojima se suočavaju. U usporedbi s Kinom u kojoj se građanima instaliraju kamere za video nadzor čak unutar vlastitih zidova (!), građani liberalnih demokracija poput Njemačke ili Nizozemske pokazuju povjerenje u kapacitet rezoniranja većine svojih građana. Za one neodgovorne predviđaju se financijske i ponegdje manje zatvorske kazne.

Prema svemu sudeći, za sada Viktor Orban i Xi Jinping nisu upisani u budućnost zapadnih liberalnih demokracija već samo u maštu komentatora koji bi radije ostali nezamijećeni nego bili u krivu u pogledu svojih predviđanja o konačnoj kapitulaciji demokracija. Danas je broj demokracija u svijetu veći nego ikada u ljudskoj povijesti, a isto se odnosi na njihov apsolutan broj i relativan udio svjetskog stanovništva koje živi u državama s demokratskim uređenjem, premda treba biti oprezan i napomenuti da nisu sve demokracije liberalne pa time i ne uživaju toliki imunitet na širenje virusa autoritarizma, baš kao što nam to pokazuje mađarski slučaj (Slika 4 i Slika 5). Unatoč vrlinama liberalne demokracije i činjenice da one danas građanima više daju nego što uzimaju u smislu sloboda i prosperiteta, one ipak trebaju biti na oprezu kada se radi o snažnom izvozniku virusa autoritarizma poput nominalno komunističke Kine. O tome što liberalne demokracije, pogotovo one na europskom kontinentu kao kolijevci demokracije, trebaju učiniti da bi razvile još veći imunitet na kineski virus autoritarizma ukratko će se pozabaviti sljedeći odjeljak.

Slika 4

Izvor: Our World in Data; obrada autora 

Slika 5

Izvor: Our World in Data; obrada autora

Europsko cjepivo protiv kineskog virusa autoritarizma

Premda je Kina u prvih nekoliko tjedana pandemije ostvarila nekoliko manjih bodova uz pomoć ‘diplomacije maski’, kasniji razvoj događaja demonstrirao je kako je EU više nego spremna nositi se s krizom na funkcionalan i solidaran način. U tom pogledu valja napomenuti kako su Njemačka i Francuska zajedno donirale više zaštitnih maski Italiji nego što je to učinila Kina, premda se ova potonja činjenica nije toliko proširila u medijima kao što je to slučaj s inicijalnom donacijom kineskih maski. Kriza izazvana koronavirusom za sada nema izglede poljuljati percepciju Kine kao prijetnje među velikom većinom liberalnih demokracija. Simbolička dostava pomoći ne može biti surogat za transparentnu komunikaciju oko porijekla virusa, kinesko politiziranje medicinske pomoći, obustavu dezinformacijskih kampanja, konstruktivno sudjelovanje u multilateralnim institucijama te izgradnju trgovinskih i investicijskih veza koje nisu jednosmjerna ulica. Ipak, liberalne demokracije predvođene Europskom unijom i nadajmo se budućom američkom administracijom predanijom ideji multilateralizma, moraju pripaziti na izazove koje predstavlja kineski virus autoritarizma.

Europska unija treba osvijestiti kako ima puno veći manevarski prostor u odnosu na Kinu kada je u pitanju kinesko korištenje alata geoekonomske prisile za ušutkavanje po kineske vlasti nepoćudnih narativa, vrijednosti i informacija.

Ovisnost Europske unije o Kini je puno manja nego što se to obično predstavlja. Premda svakodnevna trgovina na relaciji EU-Kina iznosi oko 1,5 milijardi eura, ona se treba staviti u širi kontekst svakodnevne trgovine država-članica od čak 30 milijardi eura.[16] Trgovina s Kinom čini svega 5,5% njihove ukupne trgovine pa je ovisnost više mit nego realnost. Osim toga, Kina više nije eldorado za europske kompanije koje posluju na njezinom tržištu kao što to pokazuje sve izraženije slabljenje pozicije njemačkih proizvođača automobila. Kineski konkurenti poput Geelyja i Changana počeli su zauzimati sve veći tržišni udio i operativna dobit njemačkih kompanija kontinuirano pada unazad pet godina. Nasuprot tome, europsko tržište u novije vrijeme generira veći rast novih prihoda od kineskog.

Sukladno gore iznesenim opažanjima, kao i već spomenutim restrikcijama na izravna strana ulaganja, razina europskih izravnih stranih ulaganja u Kinu prepolovila su se u periodu između 2011. i 2018. (s 15 na 8 milijardi eura godišnje). Dodatnu glavobolju za europske i američke kompanije predstavlja kineska strategija Made in China 2025 koja ima za cilj osigurati samodostatnost u deset industrija budućnosti koje je identificirala Kineska komunistička partija (AI, električna vozila, poluvodiči, itd.). Snažna potpora kineskim proizvođačima treba osigurati da oni do 2025. godine ostvare 80-postotnu kontrolu tržišta. Naravno, potpore ne uključuju samo obilate subvencije i kreditne linije već također jačanje barijera spram ulaska stranih konkurenata na kinesko tržište. Na primjer, u kineskoj industriji električnih automobila od proizvođača se zahtijeva da koriste baterije proizvedene u tvornicama koje posluju u Kini minimalno godinu dana, eliminirajući na taj način japanske i južnokorejske dobavljače.

Ovakav razvoj događaja ukazuje na to da će kinesko tržište u budućnosti imati sve manju težinu, a pogotovo u svjetlu ekonomskih posljedica pandemije. Kina će u narednim mjesecima nastojati vršiti pojačani ekonomski pritisak na Europsku uniju kako bi se povinovala kineskim političkim ciljevima poput prestanka kočenja Huaweia u izgradnji 5-G mreže, podrške tajvanskoj neovisnosti i prestanka osude agresivne vanjske politike u Južnom kineskom moru. No, EU treba imati na umu da posjeduje daleko više manevarskog prostora nego što to misli i da ne treba pristati na ekonomske ucjene kao što je to slučaj nedavnog smekšavanja jezika u zajedničkom izvješću EU koje kritizira kinesko upravljanje pandemijom. Već je u prethodnom tekstu bilo rečeno kako unatoč raširenom mitu Kina nije odlično pozicionirana da ispliva kao ekonomski predvodnik svijeta nakon koronakrize. Ona će se suočiti sa znatnim ekonomskim usporavanjem i trebat će pristup EU tržištu za osiguranje rasta više nego što je to bio slučaj do sada.

Suprotno tvrdnji indijskog profesora sa singapurskom adresom Kishorea Mahbubanija u knjizi Has China Won? The Chinese Challenge to American Primacy? prema kojoj će globalizacija u budućnosti biti predvođena Kinom, a ne SAD-om, valja istaknuti da će budućnost rasta prije svega biti azijska. U tom pogledu, jačanje trgovinskih i investicijskih veza poput nedavno sklopljenog ugovora o slobodnoj trgovini između EU i Vijetnama ili pregovora o istoj vrsti sporazuma s Indonezijom nudi dragocjene opcije diversifikacije u odnosu na ovisnost o kineskom tržištu kada su u pitanju uvoz i izvoz dobara i usluga. Prema tome, Europska unija istovremeno ima mogućnost zaštititi svoje ekonomske interese i biti principijelan zagovornik prosvjetiteljskih vrijednosti na kojima počiva. Ipak, da bi to mogla, prvo mora biti u stanju povući crvene linije u odnosu na Kinu.

EU mora inzistirati na politici reciprociteta na koju se je do sada gledalo kao na opciju u kojoj obje strane gube izostankom razmjene trgovine i ulaganja, s obzirom da se do sada pogrešno računalo da će Kina dugoročno postati sve više nalik liberalnim demokracijama. Samo tako će se moći osigurati teren na kojem će europske i kineske kompanije dugoročno voditi ravnopravnu tržišnu utakmicu. Isti argument vrijedi i u sferi civilnog društva. Restrikcije na slobodu govora i osnivanje ne-kineskih udruga građanskog društva u Kini dovoljno su opravdanje za onemogućavanje istih radnji za udruge sponzorirane od strane kineske države u inozemstvu. Na tom tragu Švedska je ovih dana postupila potpuno opravdano i zatvorila zadnji Konfucijev institut u državi. Ovakav stav trebale bi slijediti i ostale članice ukoliko će se suočavati s pojačanim kineskim pritiskom i ucjenama.

Konačno, sve intenzivnijoj primjeni oštre moći od strane kineskog autoritarnog režima potrebno se odlučno suprotstaviti u području globalne regulacije interneta. Sukobi oko regulacije interneta novi su prostor u kojemu se manifestira ekonomska i politička moć u 21. stoljeću, kao što to sugerira knjiga Laure DeNardisThe Global War for Internet Governance. Kina u zadnje dvije-tri godine počinje agresivno promicati novi globalni model regulacije interneta pod egidom International Telecommunication Uniona(ITU), model kojeg onda obično usvajaju vlade diljem svijeta. To se naročito odnosi na vlade zemalja u razvoju koje su u procesu izgradnje svoje digitalne infrastrukture. Konzorcij predvođen Huaweiom i kineskim državnim-telekom kompanijama poput China Unicoma i China Telecoma intenzivno lobira za uvođenje novih internet protokola pod nazivom New IP. Ovakva transformacija označila bi radikalnu re-organizaciju interneta u smjeru kontrole odozgo prema dolje umjesto dosadašnjeg relativno anarhičnog, ali ipak slobodnog interneta koji je ustrojen po principu odozdo prema gore.

Kineski model upravljanja, koji je marketinški začinjen futurističkim slikama o samovozećim automobilima i internetom stvari, omogućio bi vladama pojedinačnih država koje bi ga usvojile potpunu kontrolu pristupa internetu za svoje građane po uzoru na Kinu. U praksi, to bi značilo da svaki pojedinac treba dozvolu od strane svojeg pružatelja internet usluge za bilo koju aktivnost na internetu, bilo da se radi o skidanju aplikacija ili pristupu pojedinim web-stranicama. Naravno, ovakav pristup digao bi online cenzuru i autocenzuru diljem svijeta na potpuno novu razinu i drastično bi onemogućio slobodu izražavanja, a prijetnja bi mogla biti još veća ukoliko kineski mrežni operateri budu u situaciji kontrolirati kritičnu infrastrukturu u drugim državama. Viziju unificiranog i slobodnog interneta u tom slučaju zamijenio bi fragmentirani internet koji bi bio vjetar u leđa globalnom širenju virusa autoritarizma, tj. ono što službeni Peking eufemistički naziva cyber-suverenost. Ipak, kako će kineski ekonomski i politički interesi biti sve više uprti izvan vlastitih granica, jer to nalaže logika ponašanja velikih sila, tako će i cyber-suverenost ostati samo to – eufemizam koji služi za projekciju kineske oštre moći i obranu autoritarnih vrijednosti.

Europska unija i SAD svakako trebaju ojačati koordinirani pristup ulaganjima u istraživanje, razvoj i izgradnju svojih 5-G kapaciteta (Nokia i Ericsson) kako bi povećale atraktivnost vlastitog modela koji čuva slobodu interneta. Također, potrebno je da iznova naglašavaju i brane veće prednosti dosadašnjeg modela regulacije interneta u okviru ITU u odnosu na kineski prijedlog, unatoč pojedinim nedostacima poput izazova da se Internet učini otvorenim i široko dostupnim, a da njegovom infrastrukturom i dalje neometano upravljaju privatne kompanije. Dugoročno će također trebati ponuditi kvalitetniji model regulacije, ali do tada treba braniti prednosti postojećeg sustava. Ukoliko takvo djelovanje izostane, sve više zemalja u razvoju gravitirat će prema kineskom modelu regulacije interneta što će ostatku svijeta, uključujući i samim liberalnim demokracijama, oslabiti imunološku reakciju na širenje virusa autoritarizma. Kineski potezi u području regulacije interneta govore u prilog tezi da partija više ne igra isključivo defenzivno, već širenje autoritarizma prelazi u ofenzivu. Unatoč tome, liberalne demokracije imaju više nego dovoljno kapaciteta da mu se othrvaju, no potrebno je da još više osvijeste i učvrste vjeru u njegovo postojanje.

Opasnost slabe i jake Kine kao zaključna misao

Brojni kritičari ukazuju na činjenicu da Kina do sada nije pokazivala gorljivu želju za izvozom svojih vrijednosti po uzoru na SAD-a tijekom unipolarnog trenutka ljudske povijesti, 1990-ih i ranih 2000-ih. Drugi će nadodati kako Kina trenutačno nema dovoljno popularan model primijenjiv izvan kineskog konteksta kao i kapacitet za njegovo promicanje diljem svijeta, prvenstveno aludirajući na nemogućnost repliciranja kineskog iskustva u drugim državama i nedostatke kineske meke moći. Kako bilo, neovisno o tome da li je Kineska komunistička partija već u ovoj fazi razvoja odlučila aktivno podržati izvoz autoritarnog političkog kapitalizma i ostvariti prvo regionalnu, a potom globalnu hegemoniju, ili samo ima za cilj prodrmati ideje na kojima počivaju liberalne demokracije kako bi si kupila još nekoliko desetljeća nesputane vladavine[17], jedno je sasvim sigurno. Kina u oba scenarija predstavlja prijetnju za vrijednosti liberalne demokracije. Presigurne ili prenesigurne oči partijskih vlastodržaca u Pekingu jednostavno nisu dobre za ostatak svijeta. Najgora strategija za obranu od virusa autoritarizma bila bi postupna konvergencija političkih i ekonomskih institucija liberalnih demokracija s institucijama političkog kapitalizma. U tom slučaju bitka bi u startu bila izgubljena jer prvu liniju obrane liberalnih demokracija predstavljaju građani i njihova udruženja, a tek onda vlade. U eri u kojoj se bude jahači apokalipse rješenje se sastoji u jačanju, a ne slabljenju građana i njihovih demokratskih institucija. Isti princip vrijedi i za reforme koje jačaju legitimnost i efikasnost tržišnih ishoda umjesto njihovog aktivnog podrivanja.


[1]Brojna istraživanja pokazuju kako nakon financijskih kriza dolazi do sve veće fragmentacije političke scene, porasta podrške ekstremnim političkim opcijama i izvan-institucionalnog pritiska na političku arenu u vidu industrijskih štrajkova, anti-vladinih prosvjeda i uličnog nasilja. Jedno od najsveobuhvatnijih istraživanja jest istraživanje pod nazivomGoing to extremes: Politics after financial crises, 1870–2014, čiji su autori trojica njemačkih ekonomista, Manuel Funke, Moritz Schularick i Christoph Trebesch. Na tom tragu valja spomenuti kako je zadnja globalna financijska kriza indirektno oslabila mlade demokracije jer je magnetska privlačnost liberalno-meritokratskog kapitalizma predvođenog SAD-om oslabila uslijed prvotno traljavog kriznog menadžmenta koji nije vodio dovoljno računa o pravednoj i efikasnoj alokaciji gubitaka.

[2]Na prošlogodišnjem summitu G-20 u Osaki Vladimir Putin otvoreno je rekao kako je …liberalizam zastario i nadživio svoju svrhute da je liberalizam u sukobu s interesima većine populacije.

https://www.bbc.com/news/world-europe-48795764

[3]Za više detalja vidjeti izvanrednu knjigu Elizabeth C. Economy pod naslovom The Third Revolution: Xi Jinping and the New Chinese State, Oxford University Press.

[4]https://www.economist.com/graphic-detail/2019/05/24/chinas-10bn-annual-spending-on-soft-power-has-bought-little-of-it

[5]Osim toga, kada govorimo o tehnološkim kompanija kao sredstvima za potencijalnu špijunažu onda je također potrebno podcrtati razliku između američkog i kineskog pristupa. Za razliku od američkog pristupa, Kina kultivira pristup industrijske špijunaže koja ima za cilj stjecanje patenata i komercijalnih tajni inozemnih kompanija, te dijeljenje istih s kineskim kompanijama u svrhu njihovog ubrzanog razvoja.

[6]Predsjednik uprave Huaweia ujedno je i član Kineske komunističke partije, a izvršni direktor sekretar partijskog ogranka unutar kompanije.  Huawei tvrdi da je u 99% vlasništvu svojih zaposlenika, ali vlasništvo nad dionicama kompanije jest formalno uknjiženo na njezin sindikalni odbor. Ukoliko dotičan odbor funkcionira kao i ostali odbori unutar drugih kineskih kompanija, a mala je vjerojatnost da to nije slučaj, tada se de factomože reći da je Huawei pod državnom kontrolom. Također, u tom slučaju radnici sudjeluju isključivo u shemi za dijeljenje profita, ali nemaju nikakvih vlasničkih ni upravljačkih prava u kompaniji. Osim toga, Huawei je stasao u vrijeme kada je ostalim kineskim privatnim kompanijama bilo onemogućeno poslovanje u sektoru telekomunikacija pa ta činjenica dodatno ukazuje na usku vezu kompanije i države. Neovisno o tome tko je stvarni vlasnik i tko upravlja kompanijom, sigurno je da to nisu zaposlenici kao što to stoji na papiru.

[7]Najveću popularnost Kina uživa na afričkom kontinentu gdje veći broj ispitanika pozitivno percipira ideju kineskog vodstva u svijetu u odnosu na one koji ne dijele takav stav, dok je obrnuta situaciju u obje Amerike, Australiji, Europi i Aziji. https://news.gallup.com/poll/247196/china-leadership-gains-global-admirers.aspx

[8]SAD je zabilježio pad s 1. na 5. mjesto između 2016. i 2019. godine. Inače, indeks kombinira objektivne i subjektivne pokazatelje o popularnosti i leadershipupojedinih država u nekoliko kategorija poput: digitalizacije, poduzetništva, obrazovanja, kulture, javne diplomacije i privlačnosti političkih institucija.

[9]https://softpower30.com/country/united-states/?country_years=2015

[10]https://www.jutarnji.hr/vijesti/top/koronavirus/kina-uvela-strogu-kontrolu-istrazivanja-o-koronavirusu-izbrisane-objave-na-web-stranicama-vodecih-sveucilista-otkrile-stvarne-namjere-pekinga/10200169/

[11]U tom pogledu vrlo je vrijedno zapažanje stručnjaka za politički rizik, Iana Bremmera, koji govori o G-0 svijetu u kojemu se otvara sve veći vakuum moći zbog odsustva jasnog globalnog liderstva.

[12]https://www.pewresearch.org/fact-tank/2019/05/14/more-than-half-of-countries-are-democratic/

[13]SAD je još uvijek svjetski predvodnik u bazičnim istraživanjima koja se odnose na: umjetnu inteligenciju, robotiku, softwarei biotehnologiju. Kina je pak s druge strane predvodnik u primijenjenim istraživanjima i komercijalizaciji postojećih tehnologija zbog velikog i zaštićenog tržišta. Npr. 60% kineskih unicornaje o područjima online trgovine i gamingindustrije.

[14]https://www.economist.com/graphic-detail/2020/02/18/diseases-like-covid-19-are-deadlier-in-non-democracies

[15]Više o tome u odličnom tekstu Predraga Bejakovića na Ekonomskom Labu. https://arhivanalitika.hr/blog/kako-pomiriti-nepomirljivo-nadziranje-gradana-i-demokratski-standardi-u-doba-korona-virusa/

[16]https://foreignpolicy.com/2020/04/28/europe-china-economic-bullying/

[17]Mnogi tvrde da je kinesko slabljenje zapadnih liberalnih demokracija prvenstveno usmjereno na ‘kinesku publiku’ u čijim očima treba delegitimirati vrijednosti liberalne demokracije koje predstavljaju životnu ugrozu za politički primat Partije.

dr. Kristijan Kotarski je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu