Kisela porezna reforma i (ne)prilagođen

Foto: Duncan Rawlinson, Flickr.com; Wikimedia Commons. "Halo, halo, radio Luksemburg!"

Zašto “porezna reforma” nije reforma, zašto mnoge “reforme” nisu reforme, i zašto je dobro biti neprilagođen

Ad
Ad

Nikada mi nije bilo jasno zašto se ovaj dio godine naziva «sezona kiselih krastavaca». Jeste li već počeli pripremati zimnicu? Ili se oslanjate na police maloprodajnih lanaca kojima, kako statistike kažu a ne lažu, ide sve bolje (plaće rastu u prosjeku oko 5,4%, a promet u maloprodaji čak i malo više)?

Ovogodišnja sezona kiselih krastavaca idealan je alibi za pisanje nešto kraćih tekstova i dobar trenutak da se u politici provuku neke stvari koje bi inače izazvale ujdrmu. Dugo najavljivana porezna reforma materijalizirala se u vidu finog podešavanja poreznog sustava, koje jedva da je vrijedno spomena.

Smanjenje PDV-a na meso je populistički začin koji će malo značiti za potrošače jer se sav efekt vjerojatno neće preliti na pad cijena. Potražnja je velika, pritisak je na rast cijena.

Ali čak i da ono što košta 62,5 kune uz PDV od 25% od sutra košta 56,5 kuna uz 13%, uvijek treba podsjećati zašto je diferenciranje stopa PDV-a najgora moguća porezna politika.

Naplatiti manje poreza na nešto znači subvencionirati kupce te robe. U ovom slučaju, radi se o robi koju kupuju gotovo svi. Dakle, umjesto da vlada uredno naplati jedinstvenu poreznu stopu, od nižega PDV-a ako se uopće prelije na cijene u dućanima, imamo koristi i vi i ja i ljudi koji jedva skucaju za meso dvaput na tjedan. Osim što nepotrebno troši resurse jer poskupljuje administraciju, diferenciranje PDV-a favorizira neke proizvođače i sve kupce iako bi se mnogo više isplatilo (i bilo bi transparentnije) prikupiti više novca jedinstvenom stopom i onda dio toga novca vratiti ciljano; na primjer, stvarno potrebitima.

Ovako svi postajemo dio populističke političke igre u kojoj svatko može «bušiti» sustav kako mu drago, a nitko ne vidi da bi se novac mogao potrošiti puno svrsishodnije. Uvijek se sjetim rasprave na Facebook zidu Laba pred nešto vremena kada je spomenuta ova tema, pa su se ljudi počeli nadmetati u tome na što bi sve trebalo smanjiti PDV. Lista je bila beskonačna… tu nema sretnog rješenja.

Povećanje najnižeg praga za obračun najviše stope poreza na dohodak (36% plus prirez što se u Zagrebu penje preko 40%) sa sadašnjih 17,500 na 25,000 ili 30,000 kuna je dobrodošla mjera za povećanje plaća stručnjaka. To je dio one standardne priče o privlačenju i zadržavanju dobrih menadžera i stručnjaka koji bi trebali povući razvoj.

Preostali dio promjena u poreznom sustavu gotovo da nije vrijedan spomena. Ukidaju se dva doprinosa na bruto plaću u ukupnom postotku od 2,2%, ali se podiže doprinos za zdravstvo za 1,5 postotni bod kako bi se kompenzirao efekt ukidanja doprinosa za ozljede na radu. Dakle razlika je 0,7%, što na prosječni bruto II daje sedamdesetak kuna ili oko 1% bruto plaće.

Sve to nije loše i ne treba se ozbiljno kritizirati (osim onoga s PDV-om, ali to je dio šire priče o tom porezu). Ono što treba kritizirati je slučaj kada se ovakva fina podešavanja sustava nazivaju i dugo najavljuju kao porezna reforma. Reforme su, naime, velike promjene načina funkcioniranja sustava, a ovo s reformom nema puno veze. Jer nisu napravljene reforme na rashodnoj strani proračuna, pa nema prostora za hrabrije ulaske u trbuh prihodne strane.

Reforma je pojam koji je u optjecaju nekoliko desetljeća. Široko je korišten još u vrijeme bivše države. Od početka šezdesetih godina pojmom privredna reforma počelo se označavati (oprezno) uvođenje tržišnih elemenata u socijalistički ekonomski sustav. Možda je i to dobar razlog za napuštanje pojma reforma: kroz povijest je označavao toliko različitih stvari da više nitko ne zna što zapravo znači.

Osim toga, ako je reforma određena kao velika promjena, onda ona može biti i pozitivna i negativna. Na primjer, 2002. je počelo uvođenje privatne štednje u mirovinski sustav. To se nazivalo mirovinska reforma. S punim pravom. Kada je ministar Pavić nedavno predložio izlazak iz drugog u prvi stup umjesto mirovinskog dodatka za sve, prijedlog je predstavio kao dio mirovinske reforme. Iako se ne čini logično, i jedno i drugo jest reforma – velika promjena. To što neki misle da su reforme (strukturne i neke druge) samo promjene u jednom pravcu, naprosto nije logično.

Stoga je dobro da umjesto o reformama govorimo samo o konkretnim promjenama, opisujemo njihovo djelovanje i očekivane rezultate, pa da svima bude jasno o čemu je riječ.

S riječima je teško. Vidjelo se to i za najvažnijeg globalnog događaja protekloga tjedna – susreta Trump-Juncker u SAD-u. Juncker, inače poznat kao veliki «šaljivdžija», navodno je započeo sastanak rečenicom «…i ja mogu biti glup.». Rezultat sastanka je, navodno, povratak odnosa EU-SAD s ruba trgovačkog rata u normalu u kojoj jedna i druga strana teže slobodnoj razmjeni.

Međutim, u toj poplavi riječi i stila ne možemo znati do koje je mjere trgovački rat stvarno prijetio, niti koliko je priča o povratku u normalnu vjerodostojna; neće li se preko noći raspasti kao mjehur od sapunice nakon prvoga tvita?

Nekome je stil današnjih političara možda simpatičan. Doista su nalik dečkima iz birtije. Svi se trude biti «kao normalni ljudi».  Još samo čekamo da počnu psovati. Jer to je fora; i navodno je dokazano da pametni ljudi više psuju. Meni to nije simpatično. Ja sam old school. Volim biti glup po novim mjerilima.

Netko će reći, vidi ga, elitist. Ne mogu si pomoći, prilagoditi se. Volim kada se ljudi od šezdeset ili sedamdeset (spremam se polako) ponašaju mirno i pristojno i kada odišu mirnoćom i mudrošću. Nešto poput plemenskih mudraca. Savjet staraca. To mi je puno normalnije od ove situacije u kojoj se svi dodvoravaju «običnom malom čovjeku». Kakva je to fešta demokracije, brisanje svih razlika, ona je jedna od nas! Kao da to automatski znači da nas razumije i da radi za nas. Svašta.

Da se razumijemo, to nema nikakve veze s demokracijom. Demokracija trpi svašta u pogledu stila – tako trpi i jedan i drugi oblik komunikacije. Ja se samo teže prilagođavam ovom novom, u kojem mnogi očito uživaju.

Malo sam dakle neprilagođen tom novom vremenu. Vraćam se četrdesetak godina u prošlost. Pjesmama koje su obilježile moje odrastanje. Jedna od naročito važnih bila je Neprilagođen Jure Stublića tj. Filma. Zanemarimo li četvrti stih u kojem se neprilagođenost odnosi na dečke koji nisu znali ili mogli pristupiti komadima, prva tri su oda svakom obliku društvene neprilagođenosti. Naročito neprilagođenosti onome što posreduju mediji. Radio bi danas mogao biti i TV i Facebook i Twitter, pa neka svatko izvoli što voli. Možete zamisliti što god vam drago, uz onih osam bezvremenskih tonova saksofona.