Klike, pravedno društvo i tržište

Objavljeno

Yevgenij.D / Dreamstime

Ad

Priča ide ovako: ima jedna mala zemlja u kojoj je na papiru sve lijepo zapisano. Ustav štiti ljudska prava, privatno vlasništvo i poduzetničke slobode, a mnoštvo zakona čini zemlju nalik Danskoj ili Njemačkoj. Mala zemlja ima čak i stečajni zakon i zakon o poduzećima. Ne razlikuju se mnogo od njemačkih uzora.

To mnoštvo zakona primjenjuje se na većinu građana i poduzeća. Pazi se na svaki detalj, a svaka pogreška kažnjava se strogo, kako je i red u državi vladavine prava. Na koncu, nije ta vladavina prava izrasla ni iz čega. U njenom temelju je moral i ekonomska logika, koji su pretočeni u zakone.

Nevolja počinje u vrhu društvene piramide. U vrhu postoje pojedinci, skupine i organizacije, na koje se moral i zakoni ne primjenjuju.

Na primjer, osoba iz vrha može voziti bez dozvole i autom udariti dijete, a da to nema nikakve političke posljedice; nakon tjedan dana sve se zaboravi, kao da se nikada nije ni dogodilo. Osoba iz vrha može biti pod optužnicama, i za sobom imati najblaže rečeno kontroverznu političku karijeru, a da opet bude kandidat za dodjelu počasnog doktorata na vodećem sveučilištu male zemlje. Da stvar bude još ljepša, među predlagateljima i zagovarateljima počasnog doktorata najglasniji je dojučerašnji najljući politički protivnik te osobe, suparnik na jednim davnim predsjedničkim izborima. To je širina duše!

Poseban način funkcioniranja male zemlje naročito dolazi do izražaja kada su u pitanju gubici poduzeća. Ako iole značajnije poduzeće ima taj neobičan problem, u maloj zemlji ono neće ići u redovan stečaj. Iako je stečaj ozdravljenje za imovinu i radnike ako u poduzeću ima nešto što je iole perspektivno, stečaj će se nastojati odgoditi pod svaku cijenu i maksimalno dugo, koliko god je moguće.

Tako je u maloj zemlji nakon gotovo godinu dana agonije odgađanja stečaja još jednom nastupila odgoda u slučaju Uljanika. Iako je vlada dan ranije odbila plan restrukturiranja kompanije. Postavlja se pitanje kako je to moguće, kada su se stekli svi razlozi za stečaj, a poduzeće duguje državnom proračunu više od 3 milijarde kuna po osnovi protestiranih jamstava? Nije li upravo država radi zaštite proračuna trebala poduzeti neki oblik prisilne naplate kako bi što prije i u što većoj mjeri povratila sredstva poreznih obveznika u proračun?

U stečajnom zakonu doista postoji odredba koja omogućava odgodu pokretanja stečaja ako postoje dobri izgledi da se kupovinom vremena otvore vrata za neko drugo, bolje rješenje. Ali, o kakvom drugom boljem rješenju može biti riječ nakon što je potrošeno toliko vremena da je očito kako je stečaj još pred nekoliko mjeseci bio uvjerljivo najbolje rješenje umjesto agonije polaganog propadanja? Odgovor na to pitanje u maloj zemlji obavijen je velom tajne. Sve što javnost maltretirana rastezanjem ovog slučaja znade je, kao što premijer kaže, da sve su opcije otvorene i da na sve opcije treba biti spreman. To, u maloj zemlji treba prevesti ovako: nitko ništa ne zna, a cirkuliraju razni ljudi i polu-informacije. Jedan od tih cirkulatora je i predsjednik uprave brodogradilišta koji se pojavio na sudu i samo izjavio da je pričao s premijerom, o čemu javnost prije toga nije obaviještena, no to je sudu bilo dovoljno na ne otvori stečaj. Vidimo se ponovo za circa mjesec dana.

Nije mi cilj u ovo nedjeljno jutro razvlačiti sagu o Uljaniku u kojoj je odavno sve jasno svakome tko želi shvatiti. Cilj je postaviti pitanje: kako je sve to moguće? Postoji li neko suvislo, «sistemsko» objašnjenje?

Postoji, i nije komplicirano. Prvi uvid u pozadinu priče dala su istraživanja Vuka Vukovića o optimalnoj razini korupcije. Uz biračko tijelo poput hrvatskoga, optimalna razina korupcije mjerene netransparentnim javnim nabavkama nije niska već je prilično visoka. Treba biti jako korumpiran da bi birači kaznili korupciju. U lošoj ravnoteži između birača i političara koji umjereno korumpiraju svoje interesne mreže bez straha od kazne kroz gubitak glasova na izborima, obnavlja se ekonomski neefikasan i politički nepravedan sustav. Taj sustav ima demokratski legitimitet, ali funkcionira pod kontrolom skupine koju ćemo za potrebe ovog teksta nazvati – klikom. Koncept klika je poveznica između Vukovićevog rezultata i aktualnog slučaja.

Klika na simboličkoj razini raspolaže dovoljnom moći da u političkom smislu nekažnjeno može raditi razne nepodopštine kao što su gađanje djece automobilima koji se voze bez dozvole ili dodjele počasnih doktorata prijateljima i članovima klike. No, to je samo površinska i manje važna dimenzija djelovanja klike. U dubinu njene logike ući ćemo kroz analizu samog pojma.

Klika je dobar pojam, jer kazuje kako nije riječ ni o mafiji ni o zločinačkoj organizaciji ni ičemu sličnom tome. Klika je jednostavno moćna gomilica koja može posve legalno i legitimno funkcionirati unutar demokratskih okvira. Hrvatska enciklopedija LZMK-a govori o tome da riječ klika potječe od francuske riječi clique, koja znači družinu u pejorativnom značenju – krug ljudi povezanih nekim – obično nečasnim – ciljevima ili interesima, koji ima razmjerno veliku moć i utjecaj ili teži uzurpiranju vlasti (dvorska, politička klika); ekskluzivno društvo. Prema tome, ciljevi klike čak i ne moraju nužno biti nečasni, oni su to samo “obično”.

Klika, dakle, ne čini nužno kaznena djela, osim ako baš jako ne pazi pa se opusti; klika je jednostavno model upravljanja i u kulturi široko prihvaćen način života i rada, koji može blago iskriviti smisao zakona (kao u gornjem slučaju interpretacije odredbe stečajnog zakona), dodijeliti neki privilegij, ili kakvim drugim načinom intenzivne unutarnje komunikacije postići cilj koji onima koji nisu članovi klike nije dostižan. Netko dakle mora u stečaj, a netko ne mora. Netko mora platiti obavezu prema državi, a nekome se naplati malčice kasnije. Sve posve legalno, legitimno, uobičajeno i prihvatljivo. Osobito onima koji se nadaju priključenju nekoj kliki.

Klika je ujedno i pojam koji objašnjava zašto ranije spomenuti Vuk Vuković neko vrijeme nije pisao za Ekonomski lab. Vuk je bio na Oxfordu gdje je prošli tjedan doktorirao. Ovim mu putem čestitamo, uz nadu da će uskoro ponovo pisati za Lab. Možda napiše nešto o klikama. Naime, čitajući njegov doktorat učinilo mi se da je upravo riječ klika najtočniji prijevod za ključni pojam iz toga rada o elitnim mrežama (eng. elite networks).

Vukovićev doktorat o klikama odnosno elitnim mrežama započinje spomenutom analizom korupcije u lokalnim javnim nabavkama u Hrvatskoj. Nastavlja se analizom lobiranja američkih financijskih institucija u vrijeme provedbe interventnog programa TARP 2008./09., a završava analizom povezanosti visina menadžerskih plaća s formalnim i neformalnim vezama top menadžera s političarima i moćnim ljudima kroz razne klubove i udruženja. Vukova je teza kako je umreženost (pripadnost klikama) najvažnija karakteristika koja uvjetuje visinu primanja, čime je umreženost postala glavni izvor modernih nejednakosti s obzirom da su menadžerska primanja glavni izvor rasta nejednakosti u anglosaksonskom svijetu. Drugim riječima, klikašenje se danas (ili oduvijek?) mnogo više isplati od inovacija.

Zanimljivo je kako se, kroz perspektivu klika, problem u jednoj demokratski nerazvijenoj Hrvatskoj povezuje s problemima u demokratski puno razvijenijim zemljama. Vuković na str. 40. o tome piše:

«Hrvatska služi kao primjer neuspješne tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, uhvaćene u kronističkom modelu kroz koji korporativne i političke elite uzurpiraju institucije demokratskog poretka. Zatim otkrivam da je ista logika uskih političkih i korporativnih mreža na djelu u institucionalno stabilnijim demokracijama kao što su SAD ili Ujedinjena Kraljevina.»

Pustit ćemo sada Vuka, u nadi da ćemo raspravljati s njegovim tezama nakon što prikaže glavne rezultate iz svog netom ispečenog oxfordskog doktorata. Za potrebe ovog nedjeljnog jutra zadržat ćemo se još malo na vezama između klika i koncepta pravde.

Jasno je, naime, da svi ljudi u politici i korporativnom svijetu ne pripadaju klikama. Mnogi ih se skanjuju ili nastoje izmaknuti njihovom djelovanju iskreno slijedeći neke principe kao što su trodioba vlasti (tako da na primjer ministar nikada neće nazvati nekoga suca radi utjecanja u predmetu), sprječavanje sukoba interesa, ili kada je riječ o poslovnom svijetu, mnogi će preferirati autohtono poduzetništvo kroz ravnopravnu borbu na tržištu i inovacije naspram utjecanja na političare.

Međutim, iz tako pasivnog odnosa prema dominantnim klikama nužno slijedi nemoć. Klike pored poštenjaka nastavljaju raditi po svom, i od slučaja do slučaja, marljivo rade na ekstrakciji raznih privilegija i renti. Iz perspektive klika vrijedi ona fit in or fuck out (i zadovolji se mrvicama, budi frustriran). Kako se to može promijeniti ako poštenje vodi u pasivnost koja osim demonstracijskog efekta (za koji je ljude baš briga) nema nikakav drugi učinak?

Vuković je u ranijim tekstovima na Labu isticao da do promjene može doći samo slučajno, kroz česte rotacije vlasti na izborima. Međutim, u doktoratu govori o mogućnosti da borba među klikama (pluralizam elita) transformira institucije tako da one počnu funkcionirati nepristrano, jednako za sve.

Nepristrano funkcioniranje institucija i njihova povezanost s pojmom pravde poruka je s kojom želim završiti ovaj tekst. Pojam pravednosti u aktualnom slučaju brodogradilišta ne može se svesti na dominantne priče o radnicima (koji su ujedno i dioničari), multiplikativnim efektima brodogradnje (koje nitko nije uspio uvjerljivo pokazati), nužnostima zadržavanja industrije visokih tehnologija (iako visokotehnološke komponente za brodove najvećim dijelom uvozimo). Isto tako ne može se svesti na podvaljene priče o usporedbama s drugim slučajevima, kao što su priče o tome da treba subvencionirati brodogradnju jer se subvencionira i poljoprivreda.

Sve se svodi na to da institucije poput stečaja ili prisilne naplate po osnovi protestiranih jamstava trebaju funkcionirati jednako za sve. Ako neka klika isposluje drugačije, tu kreće nepravda. I to je jedina definicija nepravde koja vrijedi u ovom okviru. Ali, naše političke elite to ne razumiju. Jedan dio ne razumije jer su mrjestilište klika. Drugi dio ne razumije jer općenito slabo razumije stvari. Ne razumije da funkcionalno tržište i institucije koje funkcioniraju ravnopravno za sve, idu ruku pod ruku. Funkcionalno tržište i pravda dio su iste cjeline, izdanci iz istog ishodišta. Shvaćanje njihove povezanosti jedan je korak previše za naše političke ideologe zapele u nekim prošlim vremenima.