Kraj dugog 19. stoljeća: Druga industrijska revolucija

Foto: Početak pokretne trake, Fordova tvornica 1913., Wikimedia Commons

Kratku, ali za internet format veoma dugu povijest Druge industrijske revolucije Bićanić je začinio pregledom najvažnijih izuma i inovatora. Pogled u inovativnu prošlost ponekad je nužan da bolje shvatimo današnju industrijsku dinamiku. Danas se svijet možda brže mijenja nego svijet opisan u ovom tekstu.

 

  1. UVOD

Dugo 19. stoljeće počinje Prvom industrijskom revolucijom oko 1750. i završava nakon Druge industrijske revolucije, odnosno Prvim svjetskim ratom 1914. godine. Potom je uslijedilo kratko 20. stoljeće, čiji početak računamo od 1918., odnosno nakon Prvog svjetskog rata, da bi mu završetak obilježio raspad socijalizma 1990. godine (kako će se odvijati 21. stoljeće, još ne možemo znati).

Tvrdnja o početku 19. stoljeća je proizvoljna, no izbor njegovog završetka u velikoj mjeri  je utemeljen. Prva je industrijska revolucija započela oko 1750., a završila je oko 1830. Nakon te godine više nema značajnih, široko primjenjivih otkrića pa se broj patenata smanjuje. Takvo stanje “tehnološkog” mirovanja traje do oko 1860., kada započinje Druga industrijska revolucija.

Uslijedilo je više valova tehnoloških inovacija u raznim sektorima, a stvaraju se i novi sektori. Izbijanje Prvog svjetskog rata označava kraj ove druge tehnološke revolucije. Ovakav vremenski okvir u literaturi je široko prihvaćen iako je konac druge tehnološke revolucije još uvijek donekle sporan jer ga neki autori vide u 1918. godini (dok ga rijetki među njima čak smještajuu 1950-te).

Naravno, Druga industrijska revolucija odvija se istodobno s mnogim drugim zanimljivim promjenama, s kojima je više ili manje tijesno povezana. Razdoblje druge polovice 19. stoljeća karakteriziraju sljedeće osnovne osobine:

  • Uspostavljaju se nacionalna tržišta s vlastitim granicama, carinama, valutom i središnjom bankom, a nerijetko i s politikama razvoja koje se temelje uglavnom na poticajima i nerijetko koncesijama (željeznice, rudnici, upravljanje kolonijama, itd.).
  • Kapitalistički način proizvodnje teritorijalno se širi ne samo na ostatak Evrope nego i na Afriku i Aziju, a kroz globalizaciju počinje se formirati svjetsko gospodarstvo. U Africi je to “nalet na Afriku” (scramble for Africa), odnosno proces uspostavljanja kolonija na tom kontinentu (s izuzetkom roga Afrike), koje su sve ekstraktivne s ciljem izvlačenja sirovina. U Aziji se otvaraju Kina i Japan, a britanska se vlast konsolidira u Indiji.
  • Tehnološke inovacije koje kao sastavni dio Druge industrijske revolucije iz temelja mijenjaju prirodu gospodarstva.
  • Nastavlja se proces industrijalizacije na zasadama Druge industrijske revolucije, za rad na strojevima potreban je manje stručan rad pa je industrijalizacija uveliko obilježena padom korištenja kvalificiranog rada (de-skilling) i rastom potražnje za nekvalificiranom radnom snagom, uključivo onog žena i djece.
  • Razvija se masovna proizvodnja, utemeljena na mrvljenju proizvodnog procesa i upotrebi zamjenjivih dijelova (takozvani “američki način proizvodnje”), uz restrukturiranje od malih radionica kvalificiranih majstora do mehaniziranih pogona u kojima rade polukvalificirani radnici s nižim nadnicama.
  • Konsolidira se i centralizira proizvodnja, uz temeljnu ulogu trustova, oligopola i koncerna, kao i neobuzdani razmah korupcije i špekulacije.
  • Radnici se organiziraju u sindikate, a sindikalni pokret raste, uz sukobe s radništvom i razvoj socijalnog zakonodavstva.
  • Javlja se imigracija i masovno seljenje stanovništva u gradove, prekomorske zemlje i naseljeničke kolonije, osobito iz evropskih zemalja u Sjedinjene Države.
  • Nastavlja se još intenzivnija urbanizacija, potpomognuta deagrarizacijom i seljenjem.

Ovaj će se rad usredotočiti samo na Drugu industrijsku revoluciju, što međutim znači da se neće baviti nekim vrlo zanimljivim temama koje same po sebi zavređuju cjelovite tekstove (to se prvenstveno odnosi na teme vezane za socijalne aspekte promjena, životni standard i nadnice i globalizaciju).

Mark Twain je 19. stoljeće, to vrijeme brzog rasta i novih otkrića, nazivao “pozlaćenim stoljećem” (Gilded century) jer je njegov vanjski sjaj prikrivao okrutnost tvornične proizvodnje, nastanka imperija i ekstraktivnih kolonija, kao i velikih nejednakosti između zemalja ali i unutar njih.

  1. TOKOVI DRUGE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE

Srž industrijske revolucije je u promjeni tehnologija i u rastu proizvodnosti (ukupne ali i rada i kapitala posebno), koja se temelji na tim novim tehnologijama. Stoga raspravu o Drugoj industrijskoj revoluciji treba započeti pregledom osnovnih tehnoloških novina.

Drugu industrijsku revoluciju pokrenule su promjene tehnološke matrice u prometu (željeznica, parobrod, a kasnije motor s unutarnjim sagorijevanjem), u novim industrijama (kemijska, elektroindustrija), kao i unapređenje starih industrija (proizvodnja čelika). S ovim u vezi valja istaknuti nekoliko osnovnih obilježja:

  1. Tehnološki napredak temelji se na istraživanju i namjernom traženju boljih tehnoloških rješenja, što provode školovani pojedinci. S ciljem postizanja namjernih otkrića radi se na sustavnom školovanju inženjera (osnivaju se tehnološki fakulteti) i nastoje se razvijati korisna znanja, regulirana pitanjem”kako”. (Valja razlikovati dvije vrste takozvanih”korisnih znanja”, odnosno znanja koja se stječu u pokušaju da se odgovori na pitanje “zašto” se nešto odvija i znanja prikupljena nastojanjem da se odgovori na pitanje “kako”utvrditi procese primjene. Danas se s ovim u vezi koriste i termini fundamentalna i primijenjena znanja.) Stvaraju se i povratne sprege između dviju vrsta korisnih znanja.
  2. Mijenja se organizacija proizvodnje u velikim proizvodnim pogonima (tvornicama), ali i organizacija poduzeća jer nastaju konglomerati i trustovi. Pritom je kao važnu osobinu potrebno istaknuti umrežavanje. Velike serije i namjerno stvaranje korisnih znanja potiču širenje područja primjene. Dok je za Prvu industrijsku revoluciju karakterističan lokalni značaj i ograničeni uspjeh, Drugu revoluciju obilježava težnja za povezivanjem, umrežavanjem i stvaranjem tehnoloških sustava.
  3. Mnoga su otkrića već ranije napravljena (ili su bila dio Prve industrijske revolucije, čije su glavne inovacije bile parni stroj i tekstilna industrija), no nije ih bilo moguće unosno primijeniti. S Drugom industrijskom revolucijom ta su otkrića našla mogućnost za svoju novu “revolucionarnu” primjenu (na primjer, željeznice su izumljene početkom 19. stoljeća, ali su se široke mreže mogle graditi tek nakon inovacije u proizvodnji trajnih čeličnih tračnica nakon 1860.).
  4. Organizacija proizvodnje u tvornicama, koje proizvode velike serije i uštede obujma, zahtijevala je širenje tržišta pa je jedan od uvjeta postala globalizacija. Napredak Druge industrijske revolucije ovisio je o širenju tržišta i područja primjene, i to kako u odnosu na sirovine, tako i na proizvode.

Prva industrijska revolucija predmet je mnogobrojnih analiza i žestokih sporova unutar struke, a za neke njezine aspekte još uvijek nema tumačenja. Ne prestaju se postavljati zanimljiva pitanja: zašto baš tada? Zašto baš tamo? Što je bio presudni faktor? Za razliku od toga, Druga industrijska revolucija među istraživačima ne izaziva toliki interes i dogođaji nisu toliko sporni. No s njom u vezi postoje dvije velike teme koje koje su predmet žestokih rasrpava ali se više tiču njezinih posljedica nego nastanka. Prvo pitanje koje se postavlja jest kada je stanovništvo počelo imati koristi od novina? Ta rasprava uvelike se vodi u okvirima analize realnih nadnica u Velikoj Britaniji, pri čemu se nastoji utvrditi kada su nadnice počele rasti. Drugo pitanje tiče se širenja kapitalizma putem globalizacije i kolonijalizma. Uz ove velike teme, istraživači se bave i mnogim drugim aspektima koji se u većoj mjeri odnose na detalje, pa u tom smislu ne predstavljaju “velika” pitanja.

Slika 1: Tvornice u 19. stoljeću

  1. NOVE TEHNOLOGIJE DRUGE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE

Razdoblje od 1860. do 1914. može se okarakterizirati kao Druga industrijska revolucija budući da je poslije zatišja na polju tehnoloških inovacija, od 1830., a osobito počevši od 1860., uslijedio nalet makro-otkrića, koja su sa svoje strane pokrenula cijeli niz mikro-otkrića, čije se trajanje proteže sve do šezdesetih godina 20. stoljeća (zbog čega neki pomiču kraj ovog razdoblja, mnogi do 1918., a neki i do 1950.).

Da bi se shvatio njihov značaj, valja ukratko prikazati tehnološke inovacije i nove tehnologije Druge industrijske revolucije.

3.1 TEŠKA INDUSTRIJA (CRNA METALURGIJA), ČELIČNA INDUSTRIJA

Vjerojatno se najvažnija inovacija dogodila u crnoj metalurgiji, odnosno teškoj industriji. Otkriće proizvodnje velikih količina jeftinog čelika omogućilo je razvoj svih drugih industrija. U crnoj metalurgiji treba razlikovati razvoj dviju tehnologija proizvodnje. Prva je proizvodnja prvo sirovog željeza pa onda željeza, a druga čelika. Prva industrijska revolucija svladala je proizvodnju sirovog željeza, a Druga ju je usavršila. No nisu riješeni osnovni problemi. Sirovo željezo je zbog puno onečišćenja bilo krto i nije bilo pogodno za obradu. Strojevi nisu dugo trajali. Tehnološko otkriće koje će omogućiti jeftin, obradiv, čvrst i trajan proizvod iz željezne rude poslužit ćekao osnova za razvoj svih drugih industrija. Tehnološke inovacije u tom smjeru započele su sredinom 19. stoljeća, a glavna rješenja ponuđena su 1860. godine.

Novine u proizvodnji željeza:

  • James Baumont Nileson (Englez) patentira postupak “hotblast“, u kojem se izlazni plinovi koriste za predgrijavanje zraka, čime se značajno pojeftinjuje proces. Postupak je iste godine i primijenjen po prvi put.
  • Godine 1857. Edward Alfred Cowper (Englez) patentira Cowperovu peć koja koristi vatrostalnu opeku i time rješava problem širenja i pucanja u peći tokom proizvodnje željeza, te omogućava upotrebu daleko kvalitetnijeg koksa za toplinsku energiju.

No ključna novina u crnoj metalurgiji bila je proizvodnja čelika. Za razliku od željeza, čelik nije krt, tvrđi je i pogodan za obradu, što je povećalo proizvodnju i smanjilo troškove rada. Tehnološke inovacije riješile su i problem proizvodnje jeftinog čelika, snizile troškove i povećale obujam proizvodnje, pa su se na temelju jeftinog čelika počele graditi tvornice i prometne mreže (kopnene i vodene). Jeftini čelik imao je goleme poslijedice za druge industrije (željeznica, brodogradnja, građevinarstvo, strojogradnja, itd.).

Novine u proizvodnji čelika:

  • Godine 1850. Charles William Siemens (Englez) izumio je Siemens-Martinov proces kojim se štedi i do 70-80% goriva, pri čemu se postupak temelji na predgrijavanju zraka i goriva, a koristi se i danas. Godine 1865. Siemensov postupak je patentirao Pierre Emile Martin (Francuz).
  • Godine 1860. Henry Bessemer (Englez) revolucionirao je proizvodnju čelika tako štoje puhanjem vrućeg zraka kroz rastopljeno željezo oksidacijom odstranio ugljik i proizveo kvalitetni čelik.
  • Godine 1878. Sidney Gilchost Thomas (Englez) patentirao je tehnologiju proizvodnje čelika koja je omogućavala primjenu na različite rude, uključujući one s fosforom i sumporom, kakve prevladavaju u Evropi.

Slika 2: Besemerrov postupak proizvodje čelika

3.2 PROMET

U Prvoj industrijskoj revoluciji prijevoz se temeljio na vodenim putevima jer ceste nisu bile upotrebljive u vrijeme kiša. Izgrađena je mreža kanala i plovnih rijeka za prometovanje barki koje vuku konji ili mazge, dok se prekomorski promet odvijao jedrenjacima. Kopnenim prometom dominirala je konjska zaprega koja vuče kočije, vagone i kola po cestama, po kišnom vremenu često neprohodnima. Nakon Druge industrijske revolucije to se potpuno mijenja. Nove tehnologije dozvoljavaju gradnju nacionalnih i kontinetnalnih prometnih mreža (ali i redovit i jeftin prekomorski promet).

Prometna revolucija odigrala se u kopnenom i vodenom prijevozu (no ne i zračnom). U kopnenom prijevozu naglo se razvila željeznica (što je tema koja zavređuje posebni tekst) i cestovni prijevoz. Niz otkrića važnih za kopneni promet odigrao se prije 1860., no nakon te godine uslijedilo je značajno ubrzanje primjene takvog prometa, te njegov daljnji razvoj i stvaranje nacionalnih i međunarodnih mreža, što danas nazivamo infrastrukturom. Ključna inovacija u razvoju željeznica omogućila je proizvodnju trajnih šina. Najvažnija inovacija za ceste bila je makadamska cesta (tucanik), a mnogo kasnije i motor s unutarnjim sagorijevanjem (traktor, kamion i automobil). Mada je pred kraj Druge industrijske revolucije uspješno poletjela prva letjelica teža od zraka (1903., Orville i Wilbur Wright,  Amerikanci) zračni prijevoz nije bio dio Druge industrijske revolucije. Slijedom svih spomenutih inovacija, promet se krajem stoljeća zasnivao na željeznicama, parobrodima, automobilima i dizalima.

Razvoj željezničkog prometa:

  • Godine 1825. George Stephenson (Englez) usavršio je lokomotivu, što je omogućilo ubrzanje kopnenog prijevoza; godine 1830. Stephensonova lokomotiva Rocket prešla je 40 milja od Liverpula do Mančestera u 1½ sat (ova se inovacija često pripisuje Prvoj industrijskoj revoluciji).
  • Godine 1830. željeznička se mreža sastojala od 49 milja pruga, da bi 1870. mreža imala više od 15.000 milja.
  • Godine 1865 izgrađena Prva Transkontinentalna Pruga (Pacifička pruga) koja spaja New york i San Francisco
  • Godine 1869. Westinghouse je izumio zračne kočnice.
  • U razdoblju 1891.-1905. izgrađena je Transsibirska željeznička pruga.
  • U razdoblju 1899.-1914. izgrađena je pruga Berlin –Bagdad.
  • Godine 1890. započeti su radovi na pruzi od Rta dobre nade do Kaira, no pruga nije dovršena.
  • Postignuta su i daljnja unapređenja u vezi s udobnošću prijevoza, količinom tereta, itd.

Slika 3: Željeznice 19. stoljeća (lijevo pruga Zagreb-Rijeka, desno spajanje Transkontinentalne željeznice)

Razvoj tehnologije cestogradnje:

  • U razdoblju 1810.- 1830. Thomas Telford i John McAdam (Englez i Škot) izumili su i usavršili makadamske (tucanik) ceste, čime su stvorili ceste upotrebljive za prijevoz tereta i po kišnom vremenu budući da je površina izrađena od tucanika tvrda i glatka i podnosi velike terete (i današnje ceste su u svojoj osnovi makadamske ceste presvučene asfaltom).
  • Godine 1876. Harry John Lawson (Enlgez) izradio je prvi bicikl.

Razvoj automobilskog prometa:

  • Godine 1839. Charles Goodyear (Amerikanac) izumljuje vulkanizirane gume.
  • Godine 1889. John Dunlop izumljuje kotač sa zračnicom koja omogućava ugodniju vožnju po neravnom terenu.
  • Godine 1885. Gottlieb Daimler (Nijemac) izumio je benzinski motor.
  • Godine 1892. Rudolf Diesel (Nijemac) izumljuje dizelski motor i jeftinije gorivo.
  • Godine 1913. Henry Ford (Amerikanac) uvodi pokretnu traku (1910.za izradu jednog automobila bilo je potrebno 12 sati, a 1914.bio je dovoljan jedan sat; 1909. proizvodnja jednog automobila stoji 950$, a 1923. godine 295$).

Slika 4: Ford model ‘T’

Izvor: http://www.american-historama.org/1881-1913-maturation-era/henry-ford-model-t.htm

U vodenom prijevozu glavna su novina parobrod i čelični brodovi koji zamjenjuju drvene jedrenjake. Svima njima je zajednička veća brzina i, što nije manje važno, pouzdanost jer se prijevoz oslobađa ovisnosti o klimi (suše s niskim vodostajem, vjetar). Uspostavljaju se međunarodne mreže linijskog prijevoza. Troškovi vodenog prijevoza dramatično se smanjuju.

Razvoj tehnologije pomorskog prijevoza:

  • Godine 1807. Robert Fulton (Amerikanac) izumljuje parobrod, čime se vodeni prijevoz ubrzava.
  • Godine 1807. Fulton i Claremont uspostavljaju prvi redoviti linijski putnički prijevoz na rijeci Hudson u državi New York.
  • Godine 1819. brod Savannah uz parni pogon kao dodatak jedrima prvi puta prelazi preko Atlantika.
  • Godine 1836. John Ericsson (Amerikanac) izumio je propeler kojim je zamijenio kotač i omogućio bolji pogon.
  • Godine 1838. brod Great Western prvi je parobrod koji je prešao Atlantik (u 15 dana).

Grade se i kanali:

  • Godine 1869. Sueski kanal povezuje Indijski ocean i Sredozemno more.
  • Godine 1896. Kielski kanal povezuje Baltičko i Sjeverno more.
  • Godine 1914. Panamski kanal povezujeKaripsko more i Tihi ocean.

Slika 5: Prekooceanski putnički parobrod s kraja 19. stoljeća

3.3 INDUSTRIJA VEZA (KOMUNIKACIJA)

Nove tehnologije omogućile su prvo prijenos podataka na velikim udaljenostima (telegraf), a potom komunikaciju u realnom vremenu (telefon). Osobito je važno povezivanje Evrope i Sjeverne Amerike u realnom vremenu jer je to omogućilo stvaranje većeg tržišta kapitala.

Revolucija u komunikacijama:

  • Godine 1844. Samuel Morse (Amerikanac) izumljuje telegraf i ostvaruje brzu komunikaciju.
  • Godine 1866. Cyrus Field (Amerikanac) dovršava polaganje prvog telefonskog kabla između Evrope i Amerike.
  • Godine 1876. Alexander Bell (Amerikanac) izumljuje telefon i omogućava prijenos govora.
  • Godine 1895. Giugliano Marconi (Talijan) izumljuje radio i bežičnu vezu.
  • Godine 1907. Lee Frost (Amerikanac) izumljuje vakuumsku cijev za radio.
  • Godine 1925. Vladimir Zworykin (Rus/Amerikanac) izumljuje televizor i istovremeni prijenos zvuka islike.

3.4 KEMIJSKA INDUSTRIJA

U kemijskoj su industriji tri tehnološka rješenja presudna za Drugu industrijsku revoluciju. Riječ je o proizvodnji umjetnih boja za tekstilnu industriju, proizvodnji umjetnih gnojiva za poljoprivrednu industriju, te novih materijala primjenjivih u mnogim industrijama.

Razvoj proizvodnje umjetnih boja:

  • Godine 1856. William Perkin (Englez) sa 18 godina, kao student kemije slučajno otkriva ljubičastu boju.
  • Tokom 1860-tih August von Hofmann (Nijemac) i Friedrich Kekulé von Stradonitz (Nijemac) okrivaju molekularnu strukturu umjetnih boja.
  • Tokom 1960-tih Ernest Solvay (Belgijanac) unapređuje proizvodnju anilina, temeljnog proizvoda kemijske industrije.
  • Godine 1869. grupa njemačkih kemičara sintetizira alizarin, umjetnu crvenu boju.
  • Godine 1897. njemački kemičari usavršuju umjetni indigo.

Proizvodnja sintetskih boja započela je u Engleskoj, no glavni napredak je postignut u Njemačkoj (BASF, Bayrische Soda und Anilin Fabrik).

Proizvodnja umjetnh gnojiva usavršavala se postepeno i do kraja stoljeća zamijenila je gvano. Za razliku od drugih sektora, za koje je bilo potrebno manje teorijskih znanja, za kemijsku industriju, a osobito za razvoj organske kemije koja joj je temelj, potrebno je više teorijskog znanja. Nijemci na tom polju stječu prevlast jer, osim što je otvarala tehničke fakultete i školovala mnogobrojne kemičare, država je i financijski izdašno podupirala rad na otkrivanju i razvoju umjetnih gnojiva, posebno važnih za razvoj poljoprivredne proizvodnje.

Razvoj umjetnih gnojiva i zaštitnih sredstava:

  • Godine 1835. James Murray (Irac) otkriva proizvodnju super-fosfata iz fosfatnih stijena upotrebom sumporne kiseline.
  • Godine 1840. Justus von Liebig (Nijemac) otkriva važnost mineralnih gnojiva (fosfati, dušik, kalij) za poljoprivredu.
  • Tokom 1870-tih svladanaje tehnika proizvodnje dušičnih gnojiva, pri čemu je glavna tehnološka inovacija je ona Carla Boscha i FritzaHabera (obojica Nijemci) koji su otkrili kako proizvoditi dušična gnojiva.
  • Godine 1885. Pierre Marie Alexis Millardet (Francuz) otkriva fungicid Bordošku juhu, kojim se uz ostalo rješava i problem krumpirove zlatice.
  • Oko 1908. Fritz Haber (Nijemac) i BASF-ovi kemičari Carl Bosch i Alwin Mittasch (obojica Nijemci) usavršavaju postupak proizvodnje nitrata iz amonijaka.

Treći smjer razvoja kemijske industrije odnosio se na nove molekule. S tim u vezi posebno valja spomenuti tri nova proizvoda:

  • Godine 1839. John Goodyear (Amerikanac) otkriva vulkanizaciju, koja pak omogućava upotrebu kaučuka u raznim industrijama, uključujući i automobilsku industriju.
  • Godine 1869. John Wesley (Amerikanac) otkriva umjetnu plastiku, koja svoju upotrebu nalazi u mnogim proizvodima za kućanstvo i industriju.
  • Godine 1907. Leo Baekeland (Amerikanac školovan u Belgiji) otkriva bakelit, supstanciju nezamjenjivu u razvoju elektroindustrije.

Ovome treba dodati jošdva važna proizvoda kemijske industrije na potpuno nepovezanim područjima, a koji su postali temelj za tri važne industrijske grane, odnosno za farmaceutsku, građevinarsku i vojnu industriju:

  • Godine 1897. Felix Hoffmann (Nijemac), kemičar iz Bayera, otkriva salicilnu kiselinu, odnosno aspirin.
  • Godine 1867. Alfred Nobel (Norvežanin) patentira dinamit.

Slika 6: BASF tvornica u Ludwigshafenu

3.5 ELEKTROINDUSTRIJA

Elektroindustrija je primjer za promjenu tehnološke matrice. Kako je riječ o vrlo važnoj temi, tome će biti posvećen posebni odjeljak. Elektroindustrija se razvijala u tri toka. Prvi se odnosi na proizvodnju dovoljnih količina struje i njezin prijenos na velike udaljenosti, drugi se tiče rasvjete, a treći pogonske energije za pokretanje strojeva u tvornicama. Peti odjeljak u nastavku teksta u cijelosti je posvećen razvoju elektroindustrije radi njene posebne važnosti za Drugu industrijsku revoluciju u smislu promjene «tehnološke matrice».

3.6 OSTALE INDUSTRIJE

Među preostalim industrijama u kojima su tehnološke inovacije doprinijele Drugoj industrijskoj revoluciji ističu se industrija papira, industrija uredskog pribora i naftna industrija (koja doživljava procvat razvojem automobila).

Izumi u ostalim industrijama koje vrijedi istaknuti:

  • Godine 1874. Christopher Sholes (Amerikanac) prodaje patent pisače mašine kompaniji Remington, a uvođenjem pisače mašine uredski posao mijenja se iz temelja.
  • Godine 1846. uvodi se rotacija u tiskanje novina (tiskaju se istovremeno obje stranice).
  • U razdoblju 1886.-1890. Ottmar Mergenthaler (njemački useljenik uAmeriku) razvija tehniku linotipa koja omogućava nov način tiskanja novina i knjiga.

Važno je spomenuti i prvi upotrebljivi šivači stroj, koji je Isaac Merrit Singer (Amerikanac) patentirao 1851. godine, a za koji izračuni pokazuju da je proizvodnost povećao 500 puta. Šivači stroj je kasnije prilagođen za industriju cipela i tepiha.

3.7 POLJOPRIVREDA I PREHRAMBENA INDUSTRIJA

Tokom Druge industrijske revolucije poljoprivredna i prehrambena industrija doživljavaju velike promjene. Važna su tri pravca razvoja koja su revolucionirala poljoprivrednu proizvodnju. Riječ je oproizvodnji umjetnih gnojiva (o čemu je već riječi bilo gore u tekstu, u vezi s razvojem kemijske industrije), poljoprivrednih strojeva i o umjetnoj selekciji.

Za prehrambenu industriju osobito je važno rješavanje problema hlađenja i zamrzavanja. Taj se postupak sporo razvijao, a važno je spomenuti sljedeće:

  • Godine 1834. prvi put je patentirana proizvodnja leda, patent je odobren u Engleskoj.
  • Godine 1861. otvara se prva klaonica sa zamrzavanjem govedine u Australiji.
  • Godine 1870. govedina se počinje prevoziti iz Amerike u Englesku.
  • Godine 1876. Charles Tellier (Francuz) gradi prvi brod hladnjaču Frigorifique koja govedinu prevozi iz Buenos Airesa u Francusku.
  • Godine 1880. smrznuta govedina, ovčetina i druga hrana počinje stizati u Evropu iz Australije, Novog Zelanda i Južne Afrike.

U kontekstu poljoprivrede važno je napomenuti da se tokom Druge industrijske revolucije nastavljaju razvijati traktori. Prvi njihov pogon je parni stroj, a potom motor na unutarnje sagovrijevanje. Razvoj traktora omogućava dublje oranje i mehaniziranu žetvu, čime se značajno povećava urod i pojeftinjuju troškovi.

Slika 7: Traktor na parni pogon

Primjer za međuzavisnost raznih grana industrije u ovom je kontekstu i izum vagona hladnjače, koji je omogućio nagli razvoj Chicaga kao središta mesne industrije, prijevoz smrznutog mesa i razvoj velike transportne mreže, kao i dovoz životinja u centar gdje rade polukvalificirani radnici (i zamjenjuju lokalnog mesara).

  1. PTIČJA PERSPEKTIVA

Industrijske revolucije su stvar tehnološkog napretka, zamjene tehnološke matrice i, što je najvažnije, stvar rasta proizvodnosti. Proizvodnost je ključna jer se jedino njenim povećanjem može ostvariti želju za lješkarenjem, dokolicom i putovanjima. Rad, treba se sjetiti, ima negativnu korisnost i cilj nije raditi nego uživati i trošiti. Međutim, one nisu revolucije u smislu trenutačnog šoka. Takvi šokovi su rijetkost jer u ekonomskoj povijesti stvari se odvijaju sporije. Po svojoj biti one su revolucionarne iz dva razloga. Prvo, zato što se vežu uz točku prekida s ranijim trendovima. Drugo, zato što prekid vodi ka”novoj normali”. Prekid je trajan i održiv, nije privremen i nema povratka na staro. Nakon takvog prekida više ništa nije isto. Nakon što je izumljena struja, nitko više nije koristio svijeće i petrolejke, otkad postoji kompjutor, nitko više nije ni pogledao pisaću mašinu.

Ovakva točka prekida jasno se vidi u barem dvije vremenske serije. Prva se odnosi na relativnu razinu industrijalizacije, mjerene u odnosu na određenu zemlju (rezultati su prikazani na slici 8). Sve odabrane zemlje od sredine 19. stoljeća počinju se ubrzano industrijalizirati. Rast i industrijalizacija šire se na nove zemlje (taj proces širenja na početku 21. stoljeća još nije završio).

Slika 8: Relativna razina industrijalizacije odabranih zemalja

https://en.wikipedia.org/wiki/Second_Industrial_Revolution#/media/File:Industrialization_per_capita_1750-1900.svg

Druga vremenska serija tiče se odnosa industrijalizacije odabranih zemalja i jedne vodeće, odnosno najviše industrijalizirane zemlje (slika 10, norma za 1990. godinu je Ujedinjeno Kraljevstvo). Vidi se točka prekida nakon 1860., pri čemu u oči upadaju dvije stvari. Prvo, vidljivo se ubrzava rast u svim navedenim zemljama i, drugo, neke odzemalja počinju sustizati UjedinjenoKraljevstvo.

Slika 9: Relativna industrijalizacija u odnosu na najviše industrijaliziranu zemlju

https://www.google.hr/search?q=second+industrial+revolution+images&rlz=1C2CHRG_enHR462HR462&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwi0gvKlk-HVAhVDLcAKHUAqDn4Q7AkIQw&biw=1280&bih=909#imgdii=V5WJx7H46LWGHM:&imgrc=IwLUcyW-wewSIM:

Promjene vidljive na slikama 8. i 9. nužno vode ka restrukturiranju industrijske proizvodnje u svjetskom gospodarstvu. To je vidljivo na slici 10. Mijenja se struktura svjetske proizvodnje i uočljiv je veliki uzlet SAD-a i Njemačke, kao i relativno zaostajanje Britanije.

Slika 10: Struktura industrijske proizvodnje u svjetskom gospodarstvu

Izvor: http://www.wikiwand.com/en/Industrial_Revolution

Kada govorimo o industrijskoj revoluciji, važno je reći da je to proces koji ne mijenja samo ekonomske odnose. Riječ je o revoluciji jer se promjene javljaju u svim vidovima društvenog života. Kao što je već napomenuto, ovaj rad je fokusiran na tehnološke promjene i promjene u načinu proizvodnje. U tom smislu, Druga industrijska revolucija potiče sljedeće ekonomske promjene:

  1. Širi se prostorni opseg poslovanja (nove zemlje) i volumena (količine i raznolikosti dobara) u svjetskoj razmjeni; širi se svjetska trgovina, pri čemu veća proizvodnja znači da više ostaje za domaću potrošnju, veća proizvodnja traži nova strana tržišta, sirovine se dovoze iz ekstraktivnih kolonija; razvija se tehnologija svjetske trgovine (parni brodovi od čelika), čime se značajno smanjuju troškovi i povećavaju sigurnost i efikasnost trgovine.
  2. Razvija se tvornički sistem proizvodnje, gotovo sva proizvodnja seli se u velike tvornice; proizvodi se u velikim serijama, odnosno stvara se masovna proizvodnja uglavnom standardiziranih proizvoda i međusobno zamjenjivih dijelova koji takvu masovnu proizvodnju omogućavaju (zamisao o zamjenjivim dijelovima i standardizaciji pripisuje se Eliju Whitneyju na kraju 18. stoljeća, a ideja se pojavila u kontekstu proizvodnje pušaka); na kraju razdoblja nastaje pokretna traka (Ford, 1915.).
  3. Razvija se industrijski kapitalizam i raste dioničarski kapital u načinu upravljanja velikim poduzećima; velike korporacije jačaju svoj utjecaj na vlast, no istovremeno se i društvo razdvaja na kapitaliste i radnike; nestaju mala poduzeća.
  4. Raste životni standard, i to ne samo u pogledu standarda pojedinca (veća realna nadnica), nego i u smislu urbanizacije (viši društveni standard), no zadržava se vrlo visoka stopa eksploatacije i vrlo teški uvjeti rada, kao i siromaštvo; rast se ne širi budući da imigranti i dosljenici iz drugih gradova ili sa sela žive lošije od svojih roditelja i djedova, masovna proizvodnja čini niz proizvoda šire dostupnima.
  5. Mijenja se položaj radnika. Uz dramatičan rast zaposlenosti postoji i višak ponude rada jer svi migranti (iz sela ili drugih zemalja) ne nalaze odmah posao, radnici u vezi sa svojom plaćom ovise isključivo o poslodavcima i gube samostalnost (u razdoblju proto-industrijalizacije imaju miješane prihode i mogućnost rada u poljoprivredi, a rade i kod kuće); izražena je ciklična priroda kapitalizma (Juglarov poslovni ciklus).

Za Drugu industrijsku revoluciju važna je masovna proizvodnja koja potiče rast tvornica.

Kao ni u vezi s Prvom, tako niti u slučaju Druge industrijske revolucije među istraživačima nema spora. Svi se slažu da je Druga revolucija postojala i više-manje se svi slažu oko njezinog trajanja. Kako bi se dobro razumjela, korisno je u njezinoj analizi rabiti tri pojma sklopljena upravo s njom u vezi (no koji su i šire primjenjivi) i sjetiti se jednog pojma koji je skovan ranije. Misli se pritom na Schumpeterijanske tehnološke matrice, Gerschenkronove obrasce industrijalizacije i Marshalijanske rastuće prinose, a na umu valja imati i Smithovu ulogu vanjske trgovine.

Joseph Schumpeter bio je izvanredno zanimljiv srednjoevropski erudit (doduše, to je bio faute de mieux jer je zapravo želio biti najbolji jahač i najveći ženskar Beča, no kada mu to nije uspjelo, prihvatio je utješnu nagradu i postao jedan od najvećih ekonomista uopće), koji je kao Židov na vrijeme pobjegao iz Beča na Harvard. Autor je mnogih inspirativnih ideja. Od njih su za Drugu industrijsku revoluciju važne dvije. Prva je ideja o kreativnoj destrukciji. Nova tehnologija staru čini opsoletnom, postupna i polagana zamjena ne postoji, nego postoji samo nagla destrukcija zastarjelog i zamjena novim. Druga, i za nas važnija, jest ideja opostojanju “tehnološke matrice”, odnosno temeljne tehnologije ili otkrića na kojem se gradi cijeli novi tehnološki sklop. Bez promjene tehnološke matrice nema revolucije.

Alexander Gerschenkron isto je tako srednjoevropski erudit koji se na koncu skrasio na Harvardu. No on je morao bježati dva puta, prvo iz Odese u Berlin pa onda kao Židov iz Berlina u Ameriku, na Harvard. Autor je mnogih ideja vodilja koje i dan-danas koriste mnogobrojni istraživači, no u kontekstu Druge industrijske revolucije najvažnije je spomenuti njegovu ideju o putovima industrijalizacije. Pišući o razlozima iz kojih srednja Evropa nije u ekonomskom smislu uspjela sustići zapadni dio kontinenta, on istražuje Enrest von Koerberovu politiku razvoja kojoj se ministar financija Eugen Böhm-Bawerk protivio. To vrijeme  naziva neuspjelom provalom rasta (‘spurt that failed’) jer se visoke stope rasta Austrougarske nisu održale. U radu prepoznaje tri vala indistrijalizacije. Razloge za prvi val rasta krajem 18. stoljeća vidi u poduzetniku i tržištu kapitala (arhetip su Engleska i Amerika), za drugi val tokom druge polovice 19. stoljeća u industrijalcu, kartelu i banci (arhetip su Njemačka i Francuska), a za treći val rasta od kraja 19. stoljeća u državi koja preuzima odgovornost za rast (arhetip Austro-Ugarska, s tim u vezi postoji problem sa Sovjetskim Savezom). Usput valja spomenuti da se Gerschenkronu pripisuje i ideja ‘prednosti zaostalosti’ (zaostale zemlje prilikom indistrijlaizacije imaju prednost jer mogu birati već otkrivene i provjerene tehnologije) i utjecaj bazne godine na stope rasta.

Treći veliki istraživač kojeg se u ovom kontekstu valja prisjetiti je Alfred Marshall. On je prepoznao postojanje, važnost i poslijedice tehnologija rastućih prinosa (padajućih prosječnih i graničnih troškova uslijed povećanog obujma proizvodnje), koje objašnjavaju cijeli niz pojava tokom Druge industrijske revolucije, pri čemu je osobito važno spomenuti neophodno širenje tržišta i tržišni neuspjeh. A kada već govorimo o recikliranju ideja, valja se sjetiti i Adama Smitha i njegovog uvjerljivog dokaza o neophodnosti međunarodne razmjene sa uspješni rast.

  1. ELEKTROINDUSTRIJA KAO PRIMJER PROMJENE TEHNOLOŠKE MATRICE

Jedna, možda čak i najvažnija osobina industrijskih revolucija  jest promjena tehnološke matrice (General Purpose Technology). Promjena se kao nova matrica odnosno platforma za cijelo gospodarstvo ne pokazuje nužno trenutačno jer se katkada grozd otkrića poveže tek tokom vremena. Tehnološka matrica nastaje uslijed nove tehnologije koja je primjenjiva u mnogim sektorima, pa tako nudi opseg i priliku za poboljšanje raznih drugih tehnologija, otvarajući mogućnost brojnih novih upotreba i proizvodnje više od jedne vrste outputa. Dakle, da bi neka nova tehnologija ujedno bila i temelj nove tehnološke matrice, ona mora zadovoljiti neke osobine, odnosno mora:

  • ponuditi opseg i priliku za poboljšanje mnogih drugih tehnologija
  • otvoriti razne nove upotrebe unutar jednog sektora (nove sorte u poljoprivredi, razvoj svih vrsata kopnenog saobraćaja)
  • proizvoditi više od jedne vrste outputa
  • imati mnogo načina upotrebe u drugim sektorima (primjena struje u industriji, kućanstvima i inftastrukturi)

Primjer jedne takve nove tehnologije u Prvoj industrijskoj revoluciji bio je parni stroj, a u Drugoj električna energija.

Pritom valja unapređenje novih tehnologija i inovacije u sektorima razlikovati od promjene tehnološke matrice. Za prikazivanje promjene tehnološke matrice korisno je koristiti Funkciju proizvodnih mogućnosti (sve tehnološki dostupne proizvodnje za postojeće stanje ugrađenih stojeva i raspoložive resurse). U standardnom ‘školskom’ modelu sa 2 dobra i uz neke pretpostavke o prirodi tehnologije (opadajući prinosi) ima oblik kao na slici 11.

Slika 11: Sektorske inovacije i promjena tehnološke matrice

Izvor: autor i Dora Tuđa

Slika omogućava razlikovanje triju vrsta inovacija: dvije su Schumpeterijanske, a jedna je Kirznerova. Schumpeterijanski poduzetnici provode kreativnu destrukciju i jednom kada otkriju novu tehnologiju, prestaju koristiti staru jer je ona postala zastarjela (opsoletna). Takva otkrića obavezno pomiču krivulju proizvodnih mogućnosti, no krivulja se obično pomiče samo na jednom svojem dijelu (pa potom na nekom drugom), kao što to pokazuje  na desnoj strani. Dakle, ne pomiče se cijela krivulja. No povremeno u ekonomskoj povijesti Schumpeterijanski poduzetnici otkriju nove tehnologije koje utječu na cijelu krivulju, kao na lijevoj strani slike. U kratkom se roku potom cijela krivulja pomiče prema van i s istim raspoloživim resursima svi se proizvodi mogu proizvoditi bolje i u većim količinama. U tom se slučaju kaže da se promijenila tehnološka matrica. Jedno takvo otkriće toliko je važno da mami pažnju mnogih poduzetnika i brojni Schumpeterijanski poduzetnici počinju raditi na tehnologijama vezanim uz takvu inovaciju. Nastaju “grozdovi” novih tehnologija. Ovakav proces dešava se u vrijeme industrijskih revolucija. Naravno, kratki rok o kojem je ovdje riječ kratak je u ekonomskom smislu, ne radi se o godini ili dvije, nego o duljem razdoblju. Koliko dugom, ovisi o tehnološkom otkriću. Tehnologije koje pomiču krivulju proizvodnih mogućnosti, bez obzira na koji od opisanih načina, zovu se cutting edge technologies.

No slika dopušta prepoznavanje još jedne vrste poduzetnika. To su Kirznerovi poduzetnici koji postojeće tehnologije primjenjuju na bolji način, odnosno bolje povezuju resurse i postojeće tehnologije. Oni su na slici označeni s Ak. Neefikasno korištenje znači da je točka kombinacije kapitala i rada unutar funkcije proizvodnih mogućnosti, a Kirznerovi poduzetnici je približavaju granici. Kirznerovi poduzetnici su vrlo važni poduzetnici, osobito u manje razvijenim zemljama.

Dva primjera promjene tehnološke matrice u Drugoj industrijskoj revoluciji su promet (osobito željeznice) i električna energija. Jednom kada je riješeno nekoliko važnih tehnoloških problema (trajnije šine i efikasnost visokotlačne parne turbine za željeznice, izmjenična struja, trofazni generator i prijenos električne energije na velike udaljenosti za električnu energiju) nastupa kolosalni razvoj. U slučaju prometa, ni kopneni ni vodeni prijevoz više nije isti i pojam udaljenosti dobiva novo značenje. Slično je s izmjeničnom strujom. Jednom kada je izumljen upotrebljiv generator, tvornice i gospodarstvo više nisu bile iste, električni pogon zamjenjuje parni u povijesno kratkom roku. S električnom energijom tvornice, gradovi i kućanstva zauvijek su se promijenili.

Primjena električne energije možda je najbolji primjer Schumpeterove kreativne destrukcije i promjene tehnološke matrice (i svakako je najbolje istraženi primjer). Električna energija je izvrsna ilustracija nove matrice jer se struja može koristiti u raznim sektorima (prijevoz, osvjetljenje, pogonski strojevi, kućanstvo). Osim toga, odlikuje ju i fleksibilnost i lakoća konverzije u druge oblike energije (toplinske, svjetlosne, mehaničke). Što se inputa tiče, mogu se koristiti i ugljen i voda (u doba o kojem govorimo, nafta i plin dolaze kasnije, a nuklearni pogon je rezultat najrecentnijeg razvoja).

Tok razvoja ove nove matrice trajao je dugo. Među važnijim datumima ističu sesljedeći:

  • Godine 1808. Humphry Davy (Englez) demonstrira da se električna energija može pretvoriti u svjetlosnu.
  • Godine 1821. Michael Faraday (Englez) na temelju ranijeg rada Hansa Oersteda (Danac) i Josepha Henryja (Amerikanac) izumljuje elektromotor.
  • Godine 1831. Michael Faraday (Englez) izumljuje dinamo.
  • Godine 1870. Werner von Siemens (Nijemac) i Z.T. Gramme (Belgijanac) izumljuju kružni dinamo koji se ne pregrijava i stoga postaje upotrebljiv.
  • Godine 1865. Herman Sprengel (Nijemac) izumljuje vakuumsku pumpu (neophodnu za žarulje).
  • Godine 1876. Pavel Jabločkov (Rus) izrađuje žarulju na izmjeničnu struju koja omogućuje osvjetljenje gradova (1879. izumljena je upotrebljiva žarulja).
  • Godine 1884. tramvaji voze Glasgowom i Frankfurtom.
  • Godine 1889. Nikola Tesla (Amerikanac, Srbin porijeklom iz Hrvatske) izumljuje višefazni elektromotor na izmjeničnu struju, što je glavna inovacija koja je omogućila široku primjenu električne energije.
  • Godine 1889. Lucien Gaulard (Francuz) i njegov partner John Gibbs (Britanac) izumljuju transformator, a njihov izum dorađuje William Stanley (Amerikanac).
  • Godine 1896. Nikola Tesla pušta u rad prvu elektranu izmjenične struje na slapovima Niagare.

Glavna tehnološka promjena koja je omogućila široku primjenu električne energije ticala se prijenosa energije (Nikola Tesla i izmjenična struja). Naime, u početku se koristila istosmjerna struja koja se ne može prenositi na velike udaljenosti pa su elektrane morale biti blizu potrošača i morale se biti male jer se električna energija ne može čuvati. Prihvaćanje izmjenične struje i rješenje njene proizvodnje (s tim u vezi ključni je izum bio generator izmjenične struje koji je otkrio Michael Faraday) omogućili su prijenos struje na velike daljine, što je imalo dvije posljedice: smještanje elektrana blizu izvora energije (ugljen je skupo prevoziti) i građenje velikih elektrana (koje zadovoljavaju potražnju šireg tržišta). I jedno i drugo bitno je smanjilo troškove energije i proširilo njezinu primjenu. Ova dva makro-otkrića omogućila su mnoge promjene i brojna mikro-otkrića. Promijenila se tehnološka matrica proizvodnje (struja je zamijenila parni stroj, a organizacija proizvodnje u potpunosti se promijenila, što je omogućilo i uvođenje pokretne trake), a uvedene su i nove tehnologije.

Prvo polje primjene struje bilo je u telekomunikacijama, u kojima se rabila istosmjerna struja. Primjena električne energije izvan područja komunikacija bila je ograničena tehnologijom. Elektroindustrija se razvijala u tri domene: u proizvodnji dovoljnih količina energije, na polju rasvjete, i u domeni generatora kao izvora pogonske energije koja će zamijeniti parni stroj u tvornicama. Što se tvornica tiče, važno je napomenuti da električna energija omogućava drugačiju organizaciju proizvodnje, o čemu će više riječi biti dolje u tekstu.

Zanimljivo je istraživati brzinu širenja ove nove tehnološke matrice i stvaranje nove ekonomije na temelju električne energije. Neki, na primjer Atkeson i Kehoe (2001), smatraju da je difuzija bila spora. Kao razloge za sporu difuziju navode usporenu primjenu nove tehnologije jer je skupo mijenjati ugrađenu i poznatu tehnologiju novom i nepoznatom, a valja i učiti kako ju je najbolje primijeniti. No drugi istraživači, Peter Rousseau, uspoređujući širenje električne energije sa širenjem primjene računala uočavaju upravo nevjerojatnu brzinu širenja njezine primjene. Pritom, međutim, ni jedni ni drugi ne spore da se radi o potpuno novoj tehnološkoj matrici.

Slika 12: Širenje primjene električnog pogona u industriji SAD-a

Izvor: Atkeson i Kehoe (2001)

Slika 13: Višesmjerna struja omogućava prijenos (lijevo) i proizvodnju (desno)

  1. USPOREDBA PRVE I DRUGE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE

Zašto je Druga industrijska revolucija potpuno nova revolucija, a ne tek nastavak Prve? U odgovoru na ovo pitanje prvo valja imati na umu da između njih postoji razdoblje “tehnološkog mirovanja” pa ih je moguće razgraničiti. Drugo, važno je uočiti da se Druga industrijska revolucija razlikuje prema načinu na koji i prostoru gdje se odvijala.

Pritom postoje tri glavne razlike. Prva je u načinu nastanka novih tehnologija. U Drugoj industrijskoj revoluciji promijenili su se motivi za nova otkrića. Naime, tokom Prve revolucije nadahnuti poduzetnici često samoukim prčkanjem otkrivaju nove tehnologije ili bitno poboljašvaju postojeće. Za razliku od toga, u Drugoj revoluciji školovani inženjeri na posebno osnovanim tehničkim fakultetima imaju jasno definirane zadatke i provode usmjerena istraživanja s ciljem iznalaženja rješenja problema koji su sebi postavili.

Druga temeljna razlika leži u načelima organiziranja proizvodnje. U Prvoj revoluciji glavni pogon u tvornici parni je stroj koji je u središtu tvornice i od njega se vrlo razvijenim sistemom remenja, kolotura i poluga prenosi energija na strojeve za proizvodnju, raspoređene oko parnog stroja kao izvora energije. U Drugoj industrijskoj revoluciji proizvodnja se organizira u velikim tvornicama, a elektromotor omogućava da svaki stroj ima vlastiti pogon tako da postaje samostalan i proizvodnja se može organizirati linearno. Pokretna traka je vrhunac te nove organizacije i nemjerljivo povećava proizvodnost.

Ali, ni treća razlika nije ništa manje važna. Dok su se tehnološke inovacije iz razdoblja Prve industrijske revolucije ograničavale na strojeve i tvornicu, Druga je industrijska revolucija omogućila (i na njima se zasnivala) stvaranje velikih mreža (u telekomunikacijama, kao i u željezničkom i cestovnom prometu).

No, postoje i dvije važne sličnosti. Prva se tiče de-agrarizacije i industrijalizacije. Obje revolucije za posljedicu imaju to da sve manje stanovnika radi u poljoprivredi, a sve više u produktivnijoj industriji. Druga sličnost je tijesno povezana s nastavkom ubrzane urbanizacije, odnosno preseljenjem iz sela u grad. Uz de-agrarizaciju i urbanizaciju veže se jedan od rijetkih sporova među istraživačima koji se bave Drugom industrijskom revolucijom, a tiče se kretanja realnih nadnica i pitanja kada su one počele rasti, odnosno kada su radnici počeli osjećati koristi Prve i Druge industrijske revolucije u svojem životnom standardu. Budući da je mjerenje realnih nadnica i životnog standarda vrlo složeno, a rasprava silno zanimljiva, ova tema bit će predmet jednog kasnijeg rada u našoj seriji tekstova. U ovom tekstu u središtu naše pažnje je tehnologija.

Usporedimo li stilizirane činjenice Prve i Druge industrijske revolucije, dobit ćemo sljedeću sliku:

Prva industrijska revolucija (od otprilike 1750. do otprilike 1830.)

  1. Odigrala se u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Belgiji i Francuskoj.
  2. Donijela je temeljne promjene u poljoprivredi i razvoju tvornica.
  3. Nove tehnologije su lokalnog karaktera.
  4. Glavni sektori su parni stroj (nova matrica) i tekstil.
  5. Karakteriziraju je migracije iz sela u grad.

Druga industrijska revolucija (od otprilike 1860. do 1914.)

  1. Industrijska revolucija zahvaća šire područje, uključujući Njemačku, Japan i Rusiju i Austrougarsku monarhiju (u čijem sastavu je i Hrvatska).
  2. Nastaju temeljne promjene u organizaciji tvornice i masovna proizvodnja.
  3. Nove tehnlogije zahtijevaju izgradnju mreža (promet, telekomunikacije).
  4. Glavni sektori su elektrifikacija (nova matrica), kemijska industrija i promet.
  5. Karakteriziraju je migracije iz sela u grad.

Jedna od novina Druge industrijske revolucije nastanak je velikih tvornica. Prva industrijska revolucija takvih tvornica nema. Tvornice imaju golem utjecaj na društveni život, no na ovom mjestu bit će govora samo o tehnološkim posljedicama, dok će o drugim vidovima biti više riječi kasnije.

Uvjeti rada u tvornicama bili su teški i nezdravi (prostor je bio tamani prljav, vladali su buka i loš zrak). Radno vrijeme bilo je vrlo dugo (od izlaska do zalaska sunca). U opasnim uvjetima radili su djeca i žene. Zapošljavanje žena i djece, koji su posao dobivali zato što je njihov rad bio jeftiniji, a uslijed razmrvljenosti radnog procesa bili su prikladna radna snaga, za rezultat je imalo nezaposlenost muškaraca. Javljaju se tehnološki viškovi. Grade se industrijski gradovi blizu tvornica, a izgrađuju ih vlasnici tvornica, koji su istovremeno i vlasnici trgovina u kojima radnici kupuju i nerijetko se zadužuju za namirnice. Uvjeti života u takvim gradovima često su loši, vladaju velika gustoća naseljenosti i nedovoljna higijena. Uz izgovor da je ovakvo stanovanje u blizini mjesta na kojem se obavlja rad prednost, radnici se guraju u dodatne probleme. Stanarine su često više, kao i cijene u trgovinama, pa radnici nerijetko padaju u dužničko ropstvo i prisiljeni su prihvaćati niženadnice kako bi optlaćivalisvoje dugove.

Slika 14: Rad djece i žena u tvornicama 19. stoljeća

Uvođenje pokretne trake u radni proces (u razdoblju 1908. – 1915., uvodi je Henry Ford) stvara nove probleme. Radnik stoji na mjestu, a k njemu dolazi predmet obrade. Poluproizvodi se pomiču na pokretnoj traci i svaki radnik jednom usmjerenom kretnjom doprinosi proizvodnji završnog proizvoda. To znači da se svaki radnik specijalizira u jednom zahvatu. Takav rad je monoton i repetitivan, a radni proces razmrvljen, no povećava se proizvodnost radnika u svakom konkretnom zahvatu. Preduvjet za pokretnu traku je standardizacija dijelova koji se ugrađuju i podjela rada. Radom na pomičnoj traci troškovi se smanjuju,  cijene padaju i proizvodi postaju dostupni sve većem broju ljudi. Kroz ovakav razmrvljeni radni proces radnici gube samostalnost i postaju potpuno ovisni o poslodavcu, te gube svoje kavlifikacije i znanja.

Slika 15: Fordov pogon za proizvodnju automobila

  1. KOLIKO IMA INDUSTRIJSKIH REVOLUCIJA?

Prva i Druga industrijska revolucija vrlo su različite, no zajedničke su im dvije nevažne ali zanimljive sličnosti. Prvo, nema spora da su postojale, i drugo, njihovi suvremenici nisu znali da žive u posebnom vremenu, a kamoli da žive u nekakvoj industrijskoj revoluciji i ekonomski burnom razdoblju.

To za kasnije generacije više ne vrijedi. Nakon Drugog svjetskog rata svi vjeruju i tvrde da žive u tehnološki posebnim vremenima, to jest u vrijeme nekakve industrijske revolucije. Tako neki kažu da smo sada u Petoj industrijskoj revoluciji, dok drugi skromnije tvrde da žive u Četvrtoj. Ja bih za sebe, dakle, mogao reći da sam proživio (i preživio) čak tri odnosno dvije industrijske revolucije. Po shvaćanju onih koji revolucija vide pet, kao treću revoluciju treba vidjeti vrijeme razvoja tranzistora i elektronike, odnosno razdoblje koje počinje pedesetih, dok četvrta revolucija kreće s računalima početkom osamdesetih, a danas, to jest od početka 21. stoljeća, traje peta, povezana s razvojem Interneta i IT tehnologija. Skromniji analitičari razlikuju četiri revolucije, no ne mogu se dogovoriti o njihovom sadržaju. Neki kao Treću revoluciju vide razvoj nuklearne tehnologije, a Četvrtu određuju rasprostranjenošću rukom držanih računala i sve većom upotrebom “Big Data”. Ima i onih koji Treću revoluciju vide kao razvoj osobnih računala, Interneta i IT tehnologija, a Četvrtu kao vrijeme robota, umjetne inteligencije, kvantnog računanja, nanotehnologije, biotehnologije i Interneta stvari, odnosno tiskanja 3D, te samovozećih automobila. Slijedimo li takvu logiku, budući da su preklapanja mala, nakon Drugog svjetskog rata je moguće izvesti čak šest industrijskih revolucija (ako se uzmu u obzir elektronika, nuklearna energija, računala, rukom držana računala, “Big Data”, roboti, umjetna inteligencija, kvantno računanje, biotehnologija, Internet stvari, tiskanje 3D i samovozeći automobili, čemu još valja dodati i popularnu digitalizaciju i umrežavanje). Čini se kao da u novija vremena suvremenici svakoj inovaciji pripisuju ne samo revolucionarnost, nego i promjenu tehnološke matrice. Danas kao da svatko misli da živi u vrijeme nove industrijske revolucije. Stvarno revolucionarna vremena!

Naravno, uz vremenske parametre koji vrijede za Prvu i Drugu industrijsku revoluciju (Prva traje od 1750. do 1830., dakle 80 godina, a Druga od 1860. do 1914., dakle gotovo 60 godina), sve ovo moglo bi se strpati i u jednu, neprekinutu Treću industrijsku revoluciju. No, s takvim multipliciranjem industrijskih revolucija postoje dva problema. Prvi je “Solowova zagonetka”, odnosno problem uočavanja točke prekida u vremenskoj seriji proizvodnosti (Robert Solow je primijetio da se sve te takozvane revolucije vide svagdje osim u statistikama proizvodnosti). Drugi problem je Summersova “nova normalnost” (nakon Velike recesije iz 2008. Lawrence Summers pokazuje da je došlo do sekularnog usporavanja i da su nova normalnost niže stope rasta). Takav skromniji pristup ima i Robert J. Gordon koji nakon Drugog svjetskog rata vidi samo jednu industrijsku revoluciju. Po njemu, Treća industrijska revolucija započinje 1960. s početkom komercijalne upotrebe računala, no on prepoznaje da je potrebno cijelo stoljeće da bi se u potpunosti osjetile prednosti nove tehnologije (i tako rješava Solowovu zagonetku). Gordon ukazuje na još jedan rezultat. Ograničavajući se samo na Sjedinjene Države, on vidi usporavanje tehnološkog napretka. U svojoj sada već široko poznatoj knjizi (The Rise and Fall of the American Growth) iznosi šest faktora koji djeljuju protiv daljnjeg tehnološkog napretka i tako uzrokuju usporavanje. To su:

  1. starenje stanovništva
  2. stagnacija razine obrazovanja
  3. rastuće nejednakosti
  4. outsourcing i globalizacija
  5. okolišem nametnuta ograničenja
  6. dug države i građana

No ovakva skromnost je izuzetak. Naši suvremenici žele živjeti i sudjelovati u izuzetnim vremenima i njih ne smeta Solowova zagonetka, Summersova nova normala i Gordonovo usporavanje. Bitno je da se živi u iznimnom vremenu i da je ovaj put sve drugačije. Zagonetka se rješava odgovorom da je proizvodnost pogrešno mjerilo za revoluciju, ona postoji ali podaci o proizvodnosti je ne prepoznaju. Summersova normala naprosto se ne želi vidjeti, a što se Gordonovog usporavanja tiče, mnogo je truda uloženo da se pokaže kako ga zapravo nema. No sve te izvanredno zanimljive rasprave i istraživanja za sada nisu predmet interesa ekonomske povijesti.


Kozmetička, šnajderska i lektorska obrada Martina Fryda Kaurimsky

Od istog autora:

Institucije su ograničeno objašnjenje rasta: primjer prve industrijske revolucije

Kako su žene stvarale moderni kapitalizam nakon Crne smrti u XIV stoljeću

Kako su veće plaće nakon epidemije kuge pokrenule moderni rast

Veliki razlaz (I)

Veliki razlaz (II)