Lazar na izborima

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Priču znate: Isus ga je digao iz mrtvih. Ta priča ima veze s našim izborima: obećaju Hrvatsku podići iz mrtvih.

Škoro obećava kraj „kolonijalizma“ i izlaz u suverenoj samodostatnosti. „Možemo“ s Radničkom frontom obećava revival kulture i zdravog života, jednakost i uzimanje svega iznad 100 tisuća eura što smatraju normalnom mjerom bogatstva koju jedan čovjek može podnijeti. Most, po običaju, obećava poštenje, kraj korupcije i neku soft verziju suverenizma. Nova centristička koalicija obećava sve pomalo, a HDZ i SDP također sve, samo naveliko.

Može li netko od njih dići Hrvatsku iz (gospodarski) mrtvih, i koliko božanskih moći treba imati da bi se uspjelo na tom teškom zadatku?

Teško je prepoznati božanske moći. Tek naknadno, kada sve prođe, povijesno saldiranje pokaže da je nešto doista bilo iznimno. Usađeni u maglovitu sadašnjost, ne vidimo dobro. Ne vidimo suštinu ispod površine. Zbog toga se postavlja pitanje kako uz takva ograničenja shvatiti namjere i moći kandidata na izborima kada je javna komunikacija svedena na tek malo kompleksnije forme od onih kojima se služe majmuni i dupini?

Problem političkoga odabira podsjeća na situaciju kada vam poštar na vrata donese pet istovjetnih, lijepo upakiranih paketa, pa kaže, češkajući se: „Uh, nisam posve siguran koji je vaš?“ Kako odabrati, a ne ispasti majmun nakon toliko prijašnjih krugova sa sličnim ishodom?

To je ista situacija kao kada vam se nude tri-četiri pjesme istog naziva. Uzmimo, na primjer, pjesme naslovljene po Lazaru s početka priče. Lazarus: Nick Cave and the Bad Seeds, David Bowie (taj je živ pod tim naslovom ispjevao svoj epitaf), Porcupine Tree. Čijeg Lazara odabrati, a da je najprimjereniji, najbolji?

Pitanje je: bolji, u odnosu na što? Lazara moramo nekako uklopiti u ovo naše vrijeme. Kontekst …

Društvene mreže, grupe, chatovi; sve kipti i vrije. Ljudi vrište, kandidiraju se (ili ne kandidiraju), užasavaju, drug udara na druga, psovkom, pa i šakom bi ako treba; mirniji se čude, očajavaju, uzrujavaju, šute, a meni se čini da bi svima dobro došao normabel, valium ili kakav dobar tulum s puno bučne muzike i plesa, da se malo unerede, ispušu i tjedan-dva oporavljaju od pijanstva. I sve bi to trebalo obaviti prije nego što neki nebeski stožer izda propusnicu za predaju kandidacijskih lista i izlazak na birališta.

Znam, sada je kasno. Stvari su otišle predaleko. Liste su predane. Kocka je bačena, pucanj ispaljen, natjecanje traje. Fit in, or fuck out: politika je za velike, čvrste dečke i cure. Unatoč tome, ostajem predan teoriji normabela. Normabel je za normalne! Stoga za ovu prigodu biram Lazarusa od Porcupine Tree. Evo i poveznice: slušalice na uši i u nevrijeme krenite u potragu za grumenjem znanja i ljepote.

Poštar još uvijek stoji pred vratima. Češka se po tjemenu, zbunjeno gleda pakete. Rado bi on isporučio neki. Ali, vi birate: pakete, ljude, stranke, glazbu, proizvode, usluge, knjige, posao, karijere, muževe, žene, ljubavnike, ljubavnice, sudbinu, pamet, glupost, pogreške … ukratko, vi ste gospodari svemira. Valjda ste zbog toga ponekad anksiozni. Jer, tko normalan može sve to odabrati u samo jednom životu?

Slika koja opisuje teškoće životnih odabira meni je najveći trenutak u povijesti umjetnosti (ono malo što je poznajem). Slika je to kada glavni lik u Barricovom romanu Novecento (znate onaj pijanist što ga glumi mladi Tim Roth u filmu The Legend of 1900 koji je snimljen prema knjizi) stoji na palubi prekooceanskoga broda, promatra krovove i dimnjake New Yorka i razmišlja ne bi li po prvi put u životu sišao s broda, ljubavi radi. Ipak, odlučuje ostati gore na palubi, zauvijek. Jer zatečen je pred kaosom odabira koje život postavlja pred čovjeka:

Nije me zaustavilo to što sam vidio /

Nego ono što nisam vidio/

Možeš li to shvatiti brate?,… nego ono što nisam vidio … tražio sam ga ali nije ga bilo, u čitavom tom gradu bilo je svega osim/

Bilo je svega/

Ali nije bilo kraja. Gdje je svemu tome kraj, to nisam vidio. Kraj svijeta/

Sada ti razmisli: uzmimo glasovir. Tipke počinju. I tipke završavaju. Znaš da ih ima 88, u tom pogledu te nitko ne može preveslati. Nisu beskonačne one. Ti si beskonačan i unutar tih tipaka beskonačna je muzika koju možeš svirati ….

Ako je ta klavijatura beskrajna,  onda /

Na toj klavijaturi nema te glazbe koju možeš svirati. Sjeo si na pogrešan stolčić: to je glasovir na kojemu svira Bog /

Isuse, jesi li samo vidio te ulice?

I samo tih ulica bilo je na tisuće, kako vi tamo dolje uspijevate izabrati jednu/

Izabrati jednu ženu/

Jednu kuću, jednu zemlju koja će biti vaša,

Jedan krajolik koji ćete gledati, način na koji ćete umrijeti

Taj prekooceanski brod – mjesto Novecentova rođenja i sudbina, njegov je zatvor. Ujedno i njegova sloboda. Točnije, okvir za slobodu. Onih 88 tipki klavira, to su međe u čijem okviru nastaje kreacija, realizira se sloboda: bez međa nema slobode.

Ako je tako, što su vaše tipke, gdje su vama međe? Gdje su ti paketi, koji odabrati? To je duboki razlog zašto trebamo birati. Ako ni zbog čega drugog, da ih omeđimo. Da nam manje smetaju na našim putevima kroz život, u potrazi za malim grumenjem slobode.