Ljudima će trebati još neko vrijeme da dostignu čimpanze

Foto: Aaron Logan / Wikimedia Commons

U nastavku serijala Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet, Darko Polšek raspravlja o zadnjoj knjizi prerano preminulog Hansa Roslinga Factfulness. Ljudi na pitanja o stanju svijeta odgovaraju s više pogrešaka od majmuna koji nasumično bira odgovore. Ta porazna činjenica vrijedi za nas jednako kao i za lidere koji se okupljaju u Davosu. Pogreška je posljedica psiholoških pristranosti koje ljudi tek trebaju naučiti kontrolirati

Klasična priča o početku novovjekovnog mišljenja često počinje pričom o demontaži ljudskih predrasuda (idola), primjerice u djelu Francisa Bacona. Osamdesetih godina matematičar Allen Paulos dokazivao je koliko su opasne greške naše matematičke nepismenosti, a nobelovac Kahnemann i njegovi učenici bihevioralni ekonomisti (također budući nobelovci), dokazivali su kako se ljudi unatoč njihovoj navodno superiornoj racionalnosti pri donošenju odluka koriste cijelim nizom neizbježnih, čak urođenih predrasuda i pristranosti – tzv. heuristika.

Nekome će se možda učiniti da je pola milenija prekapanja po smeću ljudske gluposti posve dovoljno. Ali dokazi o razmjerima ljudskog neznanja uvijek nas iznova mogu zapanjiti. Pogledajmo sljedeći test:

Spomenutim testom započinje nedavno objavljena knjiga prerano preminulog švedskog statističara i liječnika Hansa Roslinga  pod naslovom Factfulness.Deset razloga zašto krivo razmišljamo o svijetu i zašto su stvari bolje negoli mislimo. Brojnim intelektualcima Rosling je već odavno poznat. Svojim kratkim i upečatljivim predavanjima donio je svjetsku slavu serijalu intelektualnih rasprava pod imenom TED-Talks i svojoj kompaniji Gapminder.org koju je ubrzo po osnivanju kupio Google. U tim je predavanjima Rosling prikazivao svoje  vremensko-dinamično dizajnirane statistike, socijalne trendove u obliku kratkih filmova, i pokazivao kako su se zemlje svijeta i kontinenti tijekom posljednjeg stoljeća po brojnim socijalnim, ekonomskim, političkim karakteristikama dramatično mijenjale – uglavnom nabolje.

Nasumični odgovori su točniji od mišljenja ljudi

Gore spomenuti test različiti uzorci ispitanika rješavaju „gore od čimpanzi“, kako to zorno kaže Rosling, naime lošije negoli da su odgovore gađali nasumce. To vrijedi za studente, nobelovce, lidere u Davosu te za najrazličitije nacionalne i profesionalne uzorke (kako svjedoče podaci na kraju knjige). Ni u jednom slučaju broj točnih odgovora na pitanja u testu nije prelazio 33%, a taj bismo postotak mogli očekivati da je ponuđene odgovore A, B ili C nasumce pogađao čimpanza. (Jedino su na posljednje pitanje (o globalnome zatopljenju) ispitanici davali točnije odgovore od nasumičnih.)

Sjajna knjiga Hansa Roslinga dokazuje nekoliko važnih stvari. Prvo: katastrofalno loše poznajemo činjenice o svijetu, unatoč tome što su nam one dostupnije negoli ikada ranije. Svijet se dramatično mijenja, i većina ljudi očito nema posebno dobar instrument za praćenje promjena koje se u njemu zbivaju. Često govorimo o Zapadu nasuprot „ostalima“, mislimo da postoji neki „treći svijet“ u kojem većina stanovnika nema struje, tekuće vode, dostup informacijama, obrazovanju itd. Istina je, naravno, da postoje takve zemlje. Ali broj stanovnika bez tih blagodati sve je manji: globalno, ali i lokalno. Često potpuno pogrešno mislimo da u tom „ostatku svijeta“ vladaju vrlo visoke stope fertiliteta, zbog kojih je siromaštvo neizbježno. Međutim, najveća revolucija posljednje generacije dogodila se upravo u tome socijalnom području – većina je žena postala obrazovana, zna pomoći svojoj djeci pa manje djece umire, i odlučuje se „klasično“ – za dvoje djece. A posljedica takvih procesa i trendova jest da populacija svijeta u budućnosti neće rasti linearno, da će broj djece u budućnosti stagnirati, da će porast populacije biti samo privremen (jer će rasti samo udio odraslih), i da je već sada prosječna očekivana životna dob svjetske populacije 70 godina, o čemu su prethodne generacije mogle samo sanjati.

Druga, možda najvažnija Roslingova poanta jest da po svemu sudeći postoje razlozi zbog kojih krivo doživljavamo svijet oko nas i zbog kojih na njegov test odgovaramo „gore od čimpanze“. Naš um filtrira podatke i osjetljiv je na dramatične dojmove, pa svoje generalizacije o stvarnosti temelji upravo na njima. Istodobno, on je manje osjetljiv prema sporim, kontinuiranim promjenama i ne-dramatičnim činjenicama. Zbog toga su Roslingov sin Ole i snaha Anna, nastavljači projekta Gapminder.org, oblikovali popis „pristranosti“ ili „instinkata“ (mislim da je to prava riječ!), nalik na one bihevioralno-ekonomističke, te shematski prikazali kako bismo ih trebali racionalno izbjegavati. Njihova shema izgleda ovako:

Riječ je deset instinkata koje ćemo (treningom) možda izbjeći ako primijenimo deset opisanih pravila postupanja (opis se nalazi na kraju odjeljka, op. ur.). Prvi je instinkt „razdvajanja“. Naša urođena sklonost prema binarnoj konceptualizaciji i krajnostima zasljepljuje kada treba prepoznati standardne distribucije, a one su, kada je riječ o populacijama – najčešće. Drugo, najčešće pod utjecajem novinarskog načela prema kojem „dobra vijest nije vijest“ vrlo smo skloni donositi negativističke generalizacije i procjene te zanemariti pozitivne trendove. Treće, skloni smo zaključivati da trend mora biti „linearan“, i zanemariti mogućnosti drukčijih krivulja. Četvrto, strah stvara dramu, situaciju u kojoj je racionalna procjena podataka i činjenica najteža. Fasciniramo se veličinama, ali ih rijetko uspoređujemo s analognim uzorcima. Zbog tog „afektivnog angažmana“ ili kako bi bihevioralni ekonomisti rekli – zbog „efekta istaknutosti“ ili „dostupnosti“ naše su procjene važnosti tih veličina pogrešne. Šesto, isuviše rado generaliziramo, i ne obraćamo pozornost na sitne razlike koje statistički mogu igrati važnu ulogu. Vrlo nam je drag „instinkt sudbine“, pristranost prema kojoj podatke izuzetno rado i lako uklapamo u već dostupne generalizacije. Isto tako često mislimo da je rješenje problema u jednoj situaciji rješenje za sve probleme, odnosno da je „naše“ rješenje jedino moguće rješenje, premda u najvećem broju socijalnih slučajeva do rješenja možemo doći vrlo različitim, i ne nužno „principijelnim“ putevima. Deveto, postoji tendencija ljudskog uma da je za sve stvari netko kriv, te da je rješenje problema u tome da se on pronađe. Napokon, velik broj ljudi sklon je odlukama naprečac, odnosno naglim odlukama. To je posebno pogrešno kada je riječ o donošenju kolektivnih odluka, jer niz socijalnih problema sporo nastaje i jedino se postupno i polako može riješiti.

Rješenje: upoznajte svijet

Za razliku od bihevioralnih ekonomista koji su svojim eksperimentima dokazivali da postoje standardne greške u odlučivanju, Rosling je pokazao kako te greške dovode i do pogrešne percepcije stanja u svijetu. O svijetu mislimo mnogo gore negoli što on to jest. Volimo drame, volimo dramatizirati. Isuviše često su nam „drage naše rane“. Pri tome nije važno je li prvo bila kokoš neznanja ili jaje instinkata (ili obrnuto).

Treba putovati i upoznavati ljude, kaže Rosling; možda bi nas bolje poznavanje ljudi, drugih naroda i kultura lišilo nekih „instinkata“, i možda bismo tada bolje procjenjivali činjenice o svijetu. Factfulness,engleski neologizam iz naslova koji Nijemci primjerice nisu prevodili, mi bismo mogli prevesti kao „Svijet pun činjenica“, ili – po analogiji s riječju „tactfulness“ – kao „Obzirnost prema činjenicama“, zapravo se sastoji od kombinacije zahtjeva da se svijet činjenično upozna, kao i zahtjeva da se bolje procjenjuje.

Poznavanje svijeta bilo bi korisno i za lidere. (Rosling se posebno zgraža nad njihovim nepoznavanjem svijeta.) Primjerice, kada bi privrednici znali da više od 80% svjetske populacije ima dostupnu električnu energiju, svoje bi poslovne politike, čitaj: stare patentne i proizvode, mogli ponuditi toj sada najbrojnijoj svjetskoj populaciji. Umjesto da se industrija higijenskih proizvoda do istrebljenja bori u demografski sve užoj niši bogatih, u krajevima svijeta koji su dosegli razinu srednjeg bogatstva „obični bi tamponi“ bili mnogo profitabilniji od oštre konkurencije u niši luksuza.

Ali po mom sudu najveća kvaliteta knjige jest u njezinoj nerijetko izuzetno duhovitoj živopisnosti – u kombinaciji Roslingova osobnog liječničkog iskustva u izbjegličkim logorima, u zatvorenim kongoanskim šatorima s pacijentima oboljelim od Ebole, indijskim selima, mozambičkim bolnicama, s potrebom da se svijet smisleno kategorizira i shvati. Njezina je vrijednost u svemu tome. Knjiga Factfulness kombinacija je životopisa i metodološkog udžbenika, zornih činjenica i metodičkih „mehanizama“, uputa za izbjegavanje normativnih grešaka i pedagoško-političkih sugestija… pa čak i cirkusantskih / propagandno-propedeutičkih vrlina. Rosling je naime svoja TED predavanja često završavao gutanjem mačeva, čime je navodno želio ilustrirati svoju „posibilističku“ ni-optimističnu-ni-pesimističnu životnu filozofiju. U knjiškoj verziji taj je prizor zamijenjen roentgenskom snimkom.

Premda smo inače s pravom skeptični prema reklamama na naslovnim stranicama knjiga, pohvala knjizi Factfulness iz pera Billa Gatesa nije daleko od istine. Slažem se s Gatesom. „Riječ je o jednoj od najboljih knjiga koje sam pročitao: o nezaobilaznom vodiču za razumijevanje našega svijeta“. Popularnost Roslingovih predavanja na internetu, patentirana jednostavnost njegovih prikaza trendova, uspjeh Gapmindera i sada njegove knjige Factfulness, autorova duhovitost, liječnička brižnost prema stvarnim ljudima, fizička neatraktivnost, prerana smrt, njegova potreba da u svijetu ostavimo trag, i njegov „životni cilj“ da svijet stalno pratimo i objektivno shvatimo, ta kombinacija heroja i anti-heroja čine Roslinga svojevrsnim junakom našeg doba kojem se posthumno svakako trebamo pokloniti.

Raniji tekstovi u seriji “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet”: 

Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek) 

Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)

Četvrti tekst u seriji: Polanyieva djeca (I) – Deneenova apsurdna teorija o kolapsu liberalizma i prijelazu u komunitarijanizam (Velimir Šonje)

Peti tekst u seriji: Kako umiru demokracije (Darko Polšek)

Šesti tekst u seriji: Polanyieva djeca (II) – Jan Zielonka i konfuzija na lijevom centru (Velimir Šonje)

Sedmi tekst u seriji: A sada ozbiljno o nejednakostima, plaćama, nestanku srednje klase i migracijama (Velimir Šonje)

Osmi tekst u seriji: Nejednakost kao kolesterol, dobar i loš (Velimir Šonje)

Deveti tekst u seriji: Priča iz Belgije – kako sredovječni hedonisti spašavaju svijet (Velimir Šonje)

Deseti tekst u seriji: Zamka demokratske samouvjerenosti (Darko Pokšek)