Ma kakva emigracija: sjednete u tubu i za par minuta ste na poslu preko granice (osvrt na prošli i uvod u novi tjedan)

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Gradovi kao stanice metroa

Zamislite da su gradovi stanice metroa povezane nadzemnim vakumskim tubama kroz koje jure supersonični vlakovi. Udobno zavaljeni krećete iz Osijeka. Nakon osam minuta vožnje na digitalnom displeju ispisuju se riječi: Zagreb, Glavni kolodvor. Ugodan i očito snimljen glas spikerice ispunjava prostor putničkog vagona: «Sljedeća stanica nakon Zagreba je Maribor, tri minute.». Još tri minute od Maribora do Graza i devet minuta do Beča. Zajedno sa stajanjima za ukrcaj i iskrcaj putnika, četrdeset minuta od Osijeka do Beča i natrag.

Ali, i Bečlija za pola sata stiže u Zagreb; na večeru, koncert na Tomislavcu ili do zubara. Gubi se smisao emigracije, nacionalne ekonomije. Pojam roba i usluga koje nisu predmet međunarodne razmjene više nema smisla. Sve postaje razmjenjivo, čak i usluge frizera. Usluge nisu mobilne, ali mobilni su ljudi na velikom prostoru. Kao da svi žive u istom kvartu, umreženi tubama.

Oni iz siromašnijih krajeva pronalaze bolje plaćene poslove u bogatijim krajevima. Pri tome ne emigriraju, nego se voze na posao i s posla. Ljudi iz bogatijih krajeva pronalaze bolje omjere cijene i kvalitete za usluge koje inače koriste u svojim gradovima. Zašto netko iz Minhena ne bi okupio društvo na večeri u Ljubljani ili Zagrebu kad je kuhar jednako dobar, a cijene duplo manje (barem u početku)? Je li vaš omiljeni kafić u Grazu ili u Splitu?

Ovo nije slika iz remake-a Petog elementa niti teoretska zamisao čiji je cilj ukazati na važnost transportnih troškova za razvoj gospodarstva i društvenih odnosa. Ovo je (možda) ne tako daleka budućnost. Uspješan test transportne vakuumske tube u pustinjama Nevade, koji je izveo startup Hyperloop One, jedan je od najvažnijih događaja godine. (Iako će proći desetljeća dok se ne dođe do nečeg komercijalno upotrebljivog i realno izgradljivog poput današnjih autocesta i željezničkih pruga).

Osnivači Pishevar i Giegel prošlog su tjedna govorili za The Verge. Kada otklonimo uobičajenu dozu hiper-optimizma tipičnu za inovatore u startupovima, ostaje dojam realne usporedbe s inovacijama transportnih tehnologija koje su mijenjale svijet. Nakon izgradnje sustava kanala u Velikoj Britaniji početkom devetnaestog stoljeća, razvoja mreže željeznica nekoliko desetljeća kasnije i mreže autocesta i zračnih luka u dvadesetom stoljeću, vakuumske tube mogle bi postati transportna tehnologija dvadeset i prvog stoljeća.

I posve je svejedno hoće li se nova transportna budućnost ostvariti u ovom ili nekom drugom obliku za deset (kao što priželjkuju Pishevar i Giegel), trideset ili pedeset godina, te koliko će vremena trebati da cijena karte padne, a brzina se poveća tako da će se isplatiti skoknuti na kavu do Milana. Bit će i nemalih političkih otpora, što posve onemogućava prognozu kada će se budućnost dogoditi. No, jedino je bitno da će ljudi nastaviti neumorno smišljati nove tehnologije, a tehnologije će povratno mijenjati svijet i ljude iz temelja. Samo potreba za komuniciranjem i kretanjem ostat će stalna.

Marić i Dobrović

Na lokalnom terenu prošli je tjedan obilježen sukobima Z. Marić – Dobrović i Bačić – Šimleša (došlo je ljeto). Ispalo je da su Dobrovićeva sjećanja na davnine otprije pola godine, kad mu se činilo da je Marić jako pritiskao za kredit poduzećima iz Agrokor grupacije, jako zamućena. Z. Marić je privremeno trijumfirao, prihvativši Dobrovićevu ispriku «kao Hrvat i katolik».

Javnost voli sukobe. Meč Z.Marić – Dobrović (čitaj: HDZ-Most) prema stupnju pažnje koju je privukao gotovo je dostigao arhetipski sukob Bačić – Šimleša koji je podijelio Hrvatsku. No, u ljetnoj zabavi propušteno je najvažnije pitanje: što skoro trećina vlade radi u nadzornom odboru Hrvatske banke za obnovu i razvitak?

Tamo se očito manje stignu baviti nadzorom i strategijom, nego se, poput kreditnog odbora osrednje komercijalne banke, bave odobravanjem kredita od nekoliko milijuna eura. Naime, limit iznad kojeg kreditni predmet mora ići na odobrenje nadzornom odboru mnogo je niži od onih četrdeset i nešto milijuna eura koliko je u prosincu odobreno Agrokorovim kompanijama.

Nije teško zamisliti sjednicu nadzornog: točka jedan kredit za hotel na Lošinju, točka dva proširenje pogona za mliječne aditive, točka tri Agrokor, točka četiri sprejevi protiv hrđe na gusjeničarima. Naši ministri – sve do jednog top eksperti za mikroekonomski menadžment – pomno prosuđuju sve što im HBOR-ove stručne službe predvođene upravom stave na stol. Ali, čak i ako znaju nešto o kemijskoj industriji, kako mogu znati da supruga vlasnika pogona za proizvodnju protuhrđajućih sprejeva nije sestra glavnog tajnika Mosta ili HDZ-a?

OK, i nadzornim odborom njemačke razvojne banke KfW predsjeda ministar financija. Zamjenik mu je ministar gospodarstva i energetike (da, Njemačka ima jednog ministra za to, a mi imamo dva). Ali, KfW na ta dva ministra ima bilancu od petstotinjak milijardi eura, a ne, kao naš HBOR, niti četiri milijarde na skoro trećinu vlade (šest ministara sjedi u nadzornom).

Wolfganga Schaublea (njemački Z. Marić) se sigurno pita kada se kreditni limit za projekte KfW-a u Africi ili pojedine sektore (transport?) želi povećati za pet milijardi eura, ali čovjek sigurno ne gubi vrijeme na proučavanje kreditne dokumentacije za proširenje proizvodnje tapeta (koje se još uvijek dobro prodaju na sjeveru Njemačke).

HBOR je, dakle, posebno važan. Sjećate se velike svađe Milanović-Linić iz 2014.? Pokrenuta je nakon što je HBOR kreditirao obitelj pomoćnika ministra financija Šegona, a Linić ga branio svim sredstvima.

Naravoučenje: kada bi netko stvarno želio promijeniti stvari u Hrvatskoj, onda bi se pitanja sukoba interesa i funkcioniranja institucija postavila kao sistemska upravljačka pitanja. Ne bi se događalo da nove stranke, kao viteške družine s pokličem o nacionalnom interesu na usnama jurišaju na postojeće institucije, ne s ciljem da ih reformiraju, nego s ciljem da ih osvoje i u njima zamijene njihove našima.

Problem je što su hrvatske javne institucije oblikovane prema interesima takozvane političke elite koja je u Hrvatskoj u postotku populacije među najbrojnijima na svijetu (o tome je na Labu nedavno sjajno pisao Kristiajan Kotarski). Sukobi interesa u takvim uvjetima postaju institucionalizirani (čitaj: neizbježni), jer razni vidovi korupcije (nisu svi kaznena djela!) predstavljaju raširenu prihvatljivu normu i u narodu, gdje neće među takozvanim elitama.

Radi pritiska «međunarodne zajednice», u takvim se polu-državama uvodi mnoštvo novih propisa. Osnivaju se specijalizirane agencije poput Uskoka, ali se brzo pokaže da stvari idu više-manje po starom. Nema koalicije kojoj bi prekid prakse slabih institucija koje pogoduju umreženima bio u interesu, pa anti-korupcijske alate u rukama imaju slabašne vlade kojima ili nije jako stalo ili nisu u stanju mobilizirati resurse za ozbiljnu reformu institucija. Tako se dolazi do zaključka da postojanje strategija i specijaliziranih agencija samo stvara privid da se događa nešto osobito.

Nije ovo izmislio pisac ovih redaka; naglasci su to iz materijala koji je gospođa Mungiu-Pippidi iz Europskoga centra za anti-korupciju i izgradnju država prezentirala na prošlotjednoj konferenciji HNB-a i MMF-a u Dubrovniku. Poanta je da institucionalne slabosti i korupciju ne mogu riješiti svi uskoci ovoga svijeta ako se problem ne shvati kao opće društveni i sistemski i ako se ne formira interesna koalicija koja će prvo stvarno željeti, pa tek onda moći riješiti problem. To su ne tako davno (2009) pokazali North, Wallis i Weingast u knjizi indikativnog naslova Violence and Social Order (mislim da kod nas nije prevedena).

Još malo o vakuumskim tubama

Kakve to ima veze s vakuumskim tubama s početka ove priče? Kroz povijest našeg naroda, transportne tehnologije uglavnom su imale ulogu kanala koji su olakšavali emigraciju. Pad relativne cijene kretanja po jedinici udaljenosti u usporedbi s troškovima ostanka u društvu sa slabašnim institucijama i raširenim klijentelizmom oduvijek je utjecao na dugoročne migracijske tokove.

Nakon ulaska u EU vidjeli smo što se dogodi kada padnu regulatorne barijere. To je isto kao da su se smanjili troškovi prijevoza. A ti troškovi će, s vakuumskim tubama ili bez njih, nastaviti padati (low cost letovi već danas imaju smiješne cijene), pa je krajnji ishod lako predvidjeti: ili će se emigracija dugoročno ubrzati, ili će se trošak ostanka ovdje smanjiti kroz duboke institucionalne reforme. Samo reforme institucija ovo društvo mogu učiniti sličnijim Austriji nego kakvoj arapskoj državi.

Institucionalne reforme su put prepun prepreka. U Hrvatskoj će se sigurno roditi ili se već rodio neki premijer ili ministar koji će 2050., ili koju godinu ranije, doći na pomisao da zaustavi gradnju vakuumskih tuba ili kakvog drugog čuda tehnološke civilizacije. Komunisti su mislili da se može zaustaviti Reuters, ekstremni nacionalisti misle da svijet završava tamo gdje je netko ravnalom povukao graničnu crtu, a sve to skupa znači da će uvijek biti dovoljno budala koje će misliti da postoji realna opcija borbe protiv neizbježnog. Naravno, države su formalno moćne organizacije, osobito u kratkom roku. Tube će se moći zaustaviti na Macelju ili Šentilju, ali ako neće tube ljudima, ljudi će k tubama. Tako je to išlo kroz cijelu povijest. Bez obzira na sve političke štopere i zelene ovoga svijeta, koji će protestirati protiv vakuumskih tuba zbog narušavanja vizure krajolika.