Martina Dalić i dva tornja: politički poraz jedne tehnokratkinje (I dio)

Objavljeno

Foto: Damjan Tadić / Cropix

Šonje u dva nastavka u dva dana na Labu komentira knjigu Martine Dalić «Agrokor: slom ortačkog kapitalizma». Ujedno deklarira «sukob interesa» s obzirom da autoricu privatno dobro poznaje još od fakultetskih dana iz druge polovice osamdesetih. Ovo je prvi nastavak.

Ad
Ad

I ranije se događalo da političari opisuju svoja sjećanja na bitne događaje u knjigama, ali to se nikada nije dogodilo u ove tri kombinacije: (1) riječ je o ekonomskoj politici, (2) knjiga izlazi nedugo nakon što su se bitni događaji odigrali, a u tijeku su i mnogi sudski postupci vezani uz događaje obrađene u knjizi, (3) knjiga sadrži kondenzirane financijske i pravne detalje koji će pomoći kolektivnom sjećanju i boljem razumijevanju događaja, i to ne samo neupućenima. Iako je bez sumnje obojena osobnim doživljajem, ova knjiga ima veliku dokumentarnu važnost. Jer, Agrokor je kao rubikova kocka: valja ga okrenuti nekoliko puta u ruci, sagledati i početi slagati iz raznih perspektiva, da bi se shvatilo kako se ta priča može konačno posložiti.

Sprati «ljagu» s imena

Već prije polovice knjige čitatelju je jasno da je autoričin glavni motiv ono što se zove «sprati ljagu sa svoga imena». U našoj kulturi takav je motiv za pisanje rijedak, jer se u njoj bez problema živi s malo zaprljanim imenom. Međutim, tvrdoglava Dalić je već jednom izlazila iz HDZ-a zbog neslaganja s Karamarkom. Od takve osobe je bilo za očekivati da odustane od šutnje i zaklona pod nekim političkim ili korporativnim kišobranom.

Borbena Dalić će zbog toga ovim tekstom djelomično uspjeti u glavnoj nakani. Priča o urotničkoj skupini «Borg», koja si je navodno sama napisala zakon i gledajući dalje od bilo koga drugoga, poput najgenijalnijeg tajnog društva, namjestila si lukrativne milijunske poslove pod dirigentskom palicom velike maherice Dalić i uz pozadinsku podršku «Škegrina inkubatora», više ne izgledaju uvjerljivo. Osobito je uspješno razmontirana predstava o uroti radi obespravljenja najmoćnijeg vlasnika i menadžera u državi. Ova knjiga će postaviti ozbiljne izazove pred tu široko prihvaćenu stigmu. Međutim, problem sukoba interesa vezan uz Agrokor neće izbrisati.

Knjiga pokazuje tko je sve i kako bio uključen u pripremu i provedbu rješenja za Agrokor: od Plenkovića i Petrova, preko raznih ministara, Ureda za zakonodavstvo, vladinih službi, različitih eksperata, a kasnije i privremenog vjerovničkog vijeća i raznih javnosti, odnosno zainteresiranih strana. Čitatelj prati kaotičan proces nastanka propisa u ožujku 2017., u uvjetima visokoga stresa i potpune neizvjesnosti oko toga što će Ivica Todorić napraviti prvo sam, a onda sa Standstill sporazumom i Alvarezom. Sada je mnogo toga jasnije, ali se postavlja pitanje zašto Dalić odmah nije ovako opisala proces nastanka zakona, nego na pitanja o tome nije davala suvisao odgovor.

Nefunkcionalna koalicija i pad u krilo

Sve je začinjeno uzajamnim nepovjerenjem partnera u koaliciji. Odnos HDZ-a i Mosta predstavljao je svojevrsni kontrolni mehanizam koji je istovremeno generirao kaotičnost Vladine reakcije na krizu. Neupućenost Mostovaca u zakučaste pravne i financijske detalje limitira njihovu ulogu i eventualnu odgovornost, pogotovo jer se na sastancima o kojima piše Dalić može pratiti samo solo-igra tadašnjeg predsjednika Sabora Bože Petrova. Čitatelju se nameće pitanje gdje je bio i što je radio tadašnji ministar pravosuđa Šprlje, za kojeg bi se očekivalo da po funkciji uzme jednu od glavnih uloga u priči.

Kada se taj dio iščita do kraja, jasan je dojam da je padanje Agrokora u ruke Vladi početkom travnja 2017. bilo – neželjeno. Cijela operacija Agrokor je na Vladinoj strani bila iznuđena nesposobnošću Ivice Todorića da prvo ne dovede kompaniju pred kolaps, a zatim, kada već u prvom dijelu posla nije uspio, da taj kolaps u zadnji čas spriječi.

Postoji li mračna pozadina

Je li moguće da je među ljudima koji se spominju u knjizi, napose među mitskim savjetnicima, bilo nekoga tko je doista zamislio Todoriću «maznuti» Agrokor i pri tome masno zaraditi? Naravno da je tako nešto moguće u nekoj mračnoj pozadini i uz mnogo mašte. Ali, moj je dojam nakon čitanja knjige, a takav sam dojam imao i ranije, vrlo jasan i jednostavan: prvo, niti jedna od politički uključenih strana nije mogla smisliti “oduzimanje” Agrokora Todoriću, oduzeo si ga je sam, i drugo, dojam je kroz priču da savjetnici naprosto nemaju tu težinu i format da bi mogli zaigrati neku svoju grandioznu igru kakvu im je u blogovima namijenio Todorić. Naravno, to ne znači da savjetnici u danim okolnostima nisu maksimalizirali svoju dobit u odnosu na rizik, o čemu će više riječi biti kasnije.

Doduše, postoji taj trenutak kada Petrov izriče ideju da bi država trebala intervenirati tako da preuzme kompaniju, ali taj prijedlog nailazi na otpor kod svih prisutnih. Zbog toga taj rukavac priče tu negdje prestaje.

Najveća pažnja u knjizi posvećena je događajima iz veljače i ožujka 2017., kada problem eskalira. Valjalo se nekako spremati na mogućnost da Todorić ne uspije zaustaviti lavinu i da se ne potkrade neka politička ideja koja će na kraju cijelu tu mastodontsku bilancu s obavezama Agrokora sručiti na leđa hrvatskim građanima i poreznim obveznicima. Glavna je nakana knjige pokazati da u tom pothvatu nije sudjelovala Martina Dalić i «njeni» savjetnici; bio je to pothvat Vlade RH i tadašnje vladajuće koalicije.

Vlada, a ne «Borg»

Kroz praćenje nastanka radne grupe (u čemu sudjeluju svi tadašnji politički dionici, a ne samo Martina Dalić) i dvanaest inačica zakona, čitatelj prati kako u danima kada su se donosile bitne odluke nitko nije mogao znati da će zakon uopće biti aktiviran, a kamoli kako će točno izgledati. Kao što dobro znade svatko tko je sudjelovao u procesu izrade bilo kojeg pravnog akta, nitko od uključenih u početku ne može znati kako će izgledati konačni oblik, a pogotovo ne može unaprijed znati kako će se odvijati primjena zakona i tko će na kraju biti izvanredni povjerenik za Agrokor, odnosno kako će biti imenovan i tko će ga imenovati.

Zato knjiga pokazuje da je besmisleno postavljati tezu o nekakvoj zavjeri u kojoj je cijela politička struktura služila kao lutka na koncu ili aktivni akter u zavjeri koja je jedne ortake trebala zamijeniti drugima.

Ovo treba naglašavati radi podsjećanja na činjenicu da je ključeve rješenja do kraja ožujka, a formalno i do 7.IV.2017., kada je uprava Agrokora potpisala Lex, u rukama držao – Ivica Todorić. Na to vrijedi podsjećati osobito danas, kada se računajući na zaborav sve češće može čuti da se Todoriću nije dalo da sam riješi svoje odnose s kreditorima. On je za to imao puste godine pa i mnoge tjedne nakon što je kriza izbila i postala vidljiva javnosti, što uključuje i onu zadnju priliku u 2-3 ili 4 tjedna prije nego što će u nedostatku drugih rješenja potpisati Lex, a nakon što su računi Agrokorovih kompanija bili blokirani za više od 3 milijarde kuna neplaćenih dugova.

Zanimljivo da Martina Dalić u knjizi spominje da sam Todorić nije vjerovao u Alvarezove sposobnosti. Na koncu, Standstill sporazum na temelju kojeg je Alvarez trebao ući u koncern nije potpisala većina dobavljača. Trebat će neka druga svjedočanstva da se točno rekonstruira na koju su kartu tada igrali dobavljači. Jesu li i oni odigrali kakvu pozadinsku ulogu u blokiranju Alvareza i guranju rješenja u pravcu Lexa? Naposljetku, i u toj je populaciji mnogo «ortaka», kada se već piše o kraju ortačkog kapitalizma. No, ta je oštrica fokusirana isključivo na Ivicu Todorića.

Kako god bilo, između redaka se jasno iščitava onaj prirodan politički nerv koji Vladu uvijek navodi na kasnu reakciju. Politika je zbog uključenosti velikog broja amatera i ljudi «opće prakse» uvijek prvo upućena na molitvu da svaki veliki problem nestane sam od sebe, ili da ga netko drugi riješi (vlasnik, vjerovnici, tehnokrati). Na koncu, to je formalno i institucionalno – ispravno. Jer, postoji Zakon o trgovačkim društvima, Stečajni zakon, postoje sudovi i drugi zakoni za takve situacije. S druge strane, isto tako znamo da taj institucionalni okvir nije u stanju provariti problem koji bi veličinom i složenošću bio i mnogo manji od Agrokora. Zato je svakome s imalo političkog osjećaja već tada bilo jasno da je Agrokor za politiku koja notorno kasni u fazi bio atomska bomba od koje na kraju netko mora stradati.

Drugi toranj: politika i ortački kapitalizam

Zanimljiva stvar u ovoj priči su tornjevi. Jedan je Agrokorov. Jako je važno kako ga je potpredsjednica Vlade vidjela, procjenjivala i kako je reagirala na krizu u toj kompaniji.

Tko se sjeća Tornja? Foto: Zlatko Kalle

Taj dio knjige predstavlja svjedočanstvo o kreiranju politike u krizi. O tome kako iza apstraktnog pojma «država» stoji čovjek od krvi i mesa, sa svojim uvjerenjima, sposobnostima i ograničenjima, spreman oblikovati događaje na temelju osobne percepcije ekonomskih i političkih odnosa. Na percepciju i postupke Martine Dalić presudno je utjecalo uvjerenje da postoji umrežena, ortačka ili «tajkunska Hrvatska» kojoj ona, kako ističe, nije pripadala.

Tu po prvi put nailazimo na bitan element za razumijevanje priče. Radi se o percepciji tehnokrate koji nikome ne pripada do sebi, odnosno svome znanju. Ili tehnokratkinja barem misli da tako stoje stvari. O tome će biti više riječi u drugom dijelu rasprave o knjizi, sutra.

Na tom mjestu počinje «meki trbuh» priče – nedostatak zaokružene ideje o tome što je ortački kapitalizam koji je (navodno) pao, pa makar samo u podnaslovu ove knjige. U zaokruženoj, cjelovitoj priči, ortački bi kapitalizam bio lociran ne samo u trgovačkim društvima, nego i među hrvatskim političkim elitama, kojima je Martina Dalić na sebi svojstven način, kao tehnokrat, pripadala.

Cjelovita slika ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj se ne može oslikati bez državnih institucija i poduzeća. Zbog toga se i problem uloge savjetnika i sukoba interesa, o čemu će više riječi biti dalje u tekstu, ne može promatrati izvan okvira «ortačkog kapitalizma» kao sustava kojem nedostaje svjetla, nadzora, kriterija, dobrog upravljanja i manje personalnih veza.

Za priču je u svakom slučaju jednako važan, pa i važniji, drugi toranj, koji se nad prvim nadvio kao sjena, a to je Markov trg – hrvatska politika. Dalić otkriva tek jedan (mali) krak poslovno-političke hobotnice koja izravno povezuje tornjeve – Todorićevo «ulaganje» u Pupovčev projekt Tesla banke. Nju će u stečaju neuspješno pokušati preuzeti zadrugari iz Zadruge za etičko financiranje koji već godinama upravljaju projektom Etičke banke u osnivanju. I oni se povremeno pojavljuju među stručnjacima koje Most dovodi da daju savjete oko Agrokora.

Međutim, tako selektivno identificiranje krakova, premda za čitatelja informativno i korisno, ostavlja dojam da u identifikaciji koncepta i aktera ortačkog kapitalizma Dalić više skriva no što otkriva. Ona nedovoljno dobro poznaje ili ne želi govoriti o strani čiji je dres obukla, a pod čijim je političkim brendom hrvatska inačica ortakluka prevedena iz socijalizma u kvazi ili ortački kapitalizam kakav danas imamo.

Politika je u knjizi opisana kao kaotična, koalicijska, sastavljena od različitih ljudi i ideja. Među tim idejama snažne su i one koje teže jačanju političke kontrole nad “državnim” resursima. To je Most. S te strane, pred hrvatskom politikom odjednom se pojavljuje mamac Agrokorove imovine koju su mnogi potajno priželjkivali (koliko samo direktorskih i radnih mjesta za partijske kadrove!). Metafora lisice i kokošinjca čovjeku odmah prođe kroz glavu. Taj lisičji instinkt može se iščitati iz ponašanja Petrova koji će iznebuha predložiti da država preuzme Agrokor. Ni danas neće nedostajati onih koji smatraju da je to bio pravi put.

Lisica se ipak morala sablazniti nad tragedijom Agrokorovih dugova, mnogo većih od imovine. To ju je zaustavilo pred vratima kokošinjca. Jer, za te bi dugove visoko zadužena država u slučaju pogreške u koracima intervencije mogla postati odgovorna. Postojala je opasnost da se pokoja milijarda, a ne samo stotina milijuna eura izgubljenih potraživanja ili vlasničkih udjela, «riješi» na teret hrvatske države, tj. proračuna. Već tada se znalo – neće nedostajati onih koji će svoje pogreške i gubitke nastojati namiriti na teret hrvatskih građana i poreznih obveznika.

Takve “sitnice” u povijesti nisu smetale naše političke elite. Naprotiv; povijesno gledano, spremnost i sposobnost tzv. političkih elita za obranu državnog proračuna od nasrtaja svih vrsta ortaka mogla bi se usporediti s ponašanjem hokejaša Siska u srazu s češkom nacionalnom selekcijom. Međutim, u međuvremenu se desila velika promjena. Naše financijski iscrpljeno malo-građanstvo je osvijestilo dimenzije zavlačenja političke ruke u njihove džepove. Stoga su i naspram proračuna inače bezbrižni pripadnici političke nomenklature morali taj vid političke kalkulacije uključiti u svoje planove: glasači nam neće dati da im Agrokor iskrcamo u njihove bilance!

U sred tog novog “momenta” ili, ako vam je draže, novog “senzibiliteta javnosti”, u poziciji odlučivanja našla se Dalić – tehnokrat i fiskalni konzervativac. Eto nje konačno na plodnome tlu. Dio svojeg pogleda na ekonomske i financijske odnose mogla je pretočiti u projekt kojim će državni proračun biti obranjen od pada financijski najvišeg Tornja. Ili kule od karata.

Knjiga, na žalost, ne nudi točan opis geneze stava u korist zaštite proračuna. Kao prijeloman moment nameće se sastanak krajem veljače kada se Dalić, Petrov i Plenković nalaze s Todorićem. Vlasnik Agrokora traži novac od države i govori da će on biti odgovoran, ali će Vlada biti kriva ako mu ne izađe u susret.

Iz knjige se jasno vidi da je taj sastanak bio težak i kaotičan. Obilježio ga je Petrov koji je tamo bacio ranije spomenutu «bombu» da bi država mogla preuzeti Agrokor, a što su svi ostali s indignacijom odbili. No, iz načina kako o tome piše Dalić, evidentno je da ni Plenkoviću ni Dalić ni Petrovu tada nije na kraj pameti iskupiti Todorića tj. pomoći mu bez protučinidbe u korist države. Oni su svi protiv Todorića iako se međusobno jako razlikuju u pogledu viđenja tehnika kako bi se problem na kraju mogao riješiti.

I pored toga, nije jasno kako se formirao stav o tome da treba zaštititi porezne obveznike i građane od Agrokorovih dugova. Čitatelj može pratiti da je to nešto što stalno muči Martinu Dalić, no ne vidi se  kada i kako to postaje temelj političkog odlučivanja Andreja Plenkovića. Dalić tek nejasno svjedoči da je to nešto što je i njega od početka “mučilo”.

Kako se krenulo braniti proračun

Nakon sastanka s Todorićem potkraj veljače, u knjizi pratimo kako stručna skupina do sredine ožujka razrađuje financijski model intervencije koji još uvijek uključuje državu (najviše se spominje nova intervencija preko HBOR-a). Dakle, do sredine ožujka još prijeti nastavak po starom. Međutim, Dalić cijelo vrijeme ima kamen u želucu. Zna da to ne vodi nikuda, vrlo vjerojatno ne rješava problem dužničke kule od karata, a državu izlaže novim rizicima.

Iz knjige je jasno da je do sredine ožujka 2017. vladao konceptualni kaos. Osim što su koalicijski partneri na rješenje krize u Agrokoru gledali posve drugačije, s različitim ciljevima, znanjima i uvjerenjima, tada još nitko nije imao viziju što će se događati i kako će se i do koje mjere zaštititi proračun. Viziju pogotovo nisu imali savjetnici, koji su izrađivali modele po nalogu. Tako iz knjige proizlazi. Tada se još ne radi ni na kakvom zakonu, a kaos je sveprisutan. Ključevi rješenja još uvijek su čvrsto u rukama Ivice Todorića. Vlada je u modu reakcije, a ne kreacije.

Prijelomni trenutak se događa sredinom ožujka. Todorić na sastanku s Dalić nudi ideju da se donese zakon koji će korporativna jamstva operativnih kompanija proglasiti nevaljanima. Tako će kompanije poput Leda i Jamnice nastaviti poslovati i vrijediti kao da se ništa nije dogodilo. Zbog ogromnih tražbina financijskih vjerovnika preostat će pred-stečaj ili stečaj holding kompanije. Todorić je zamislio da se to može napraviti u potpunoj izolaciji od operativnih kompanija u koncernu. Poziva se na neki slovački slučaj.

Dalić po mom mišljenju ispravno tada procjenjuje da bi takav zakon bio neodrživ na domaćim i međunarodnim sudovima. Predviđa velike probleme s izvedbom takve pravne operacije. Ona vidi tužbe protiv države koje se mjere u milijardama, i to za kompaniju koja propada. To je kao ovo u Uljaniku, gdje su milijarde otišle ni za što, samo puta N. Potpredsjednica tada procjenjuje da Todorić više nema osjećaj za realnost, on gubi konce, i Dalić u strahu od nekontroliranog raspada procesa traži od stručne skupine da pribavi talijanski zakon kojim se rješavala kriza u Parmalatu. Trebalo se pripremiti za najgore.

Odvjetnik Šavorić tek 14. ožujka 2017., dakle svega 10-15 radnih dana prije nego što će 30. ožujka početi blokade računa Agrokorovih kompanija, donosi tekst talijanskog zakona. Radna skupina tada kreće raditi u pravcu zakona kakav danas poznajemo. To je prijelomni trenutak sage o Agrokoru kada Vlada iz reakcije prelazi u fazu kreacije. Počinje izgradnja sigurnosne mreže. Kao ono kada svi vide luđake koji se tuku na krovu nebodera, ali se konačno okupljaju vatrogasci i počinju rasprostirati strunjače za meko prizemljenje.

Kasnije ćemo saznati da je i s vatrogascima postojao problem. Spomenuti odvjetnik Šavorić je, prema pisanju medija, u to vrijeme pružao pravne savjete jednom od najvećih vjerovnika Agrokora – VTB-u. Dalić u knjizi svjedoči da ga je doveo Ramljak. No, je li Šavorić prema vladi deklarirao svoj konflikt interesa, tko znao za Šavorićeve angažmane, to ne znamo ni nakon čitanja ove knjige. Valjda to znači da nitko nije znao za koga on još radi? Odvjetnička komora, navodno, još uvijek protiv Šavorića vodi postupak. U svakom slučaju, tu negdje se zameće sjeme priče o sukobu interesa zbog koje će potpredsjednica na kraju morati podnijeti ostavku.

Međutim, bilo bi prejednostavno i prenaivno misliti da je zbog takvih sukoba interesa došlo do ostavke. Nije ovo Švedska. Priča će se tek zakomplicirati.

Nakon toga pratimo nastanak radnih inačica zakona. Prva od dvanaest nastaje tek 19.III.2017. (podsjetimo, vlada šalje Lex u Sabor 31. ožujka). Riječ je o očito stresnom procesu u kojem osim pravnih i financijskih stručnjaka (koje strane u koaliciji imenuju dogovorom) sudjeluju i politički akteri. Dalić detaljno piše o tome kako je i kada i koga informirala. Plenković, Petrov, Ured za zakonodavstvo, ljudi iz Ministarstva pravosuđa (konačno)…

Cilj detaljnosti ovoga dijela knjige je očit: Dalić želi zauvijek zakopati stigmu da je ona s nekakvim «Borgovcima», u nekoj mračnoj “niskoprofilnoj” prostoriji napisala zakon i manipulirala političke aktere, zaobilazila procedure, zaribala Vladu, Sabor… Po mom mišljenju, taj detaljan opis joj se isplatio. Čitatelj može pratiti jedan redovan i, koliko to u uvjetima stresa može biti, normalan nastanak zakonskog prijedloga. Pri čemu se “malo” zaboravilo urediti poslovne odnose, ugovoriti i platiti usluge i pitati tko za koga inače radi, problem koji će kao gruda snijega rasti.

Naravno da se od Plenkovića, Petrova, službenika u Uredu za zakonodavstvo, pa u krajnjoj liniji i saborskih zastupnika ne može očekivati da razumiju svaku pravnu začkoljicu u jednom vrlo specifičnom zakonskom tekstu. Zbog toga se u trenutku konačnog političkog razlaza s Dalić svatko mogao izvlačiti na to da nije vidio ni znao, ili da nije mogao vidjeti i znati. No, Dalić nije spremna za tu borbu kroz knjigu. Ona propušta pred sve te političke majstore postaviti suštinsko pitanje: jesu li trebali znati? Dalić ne razrađuje ključni “detalj” – tko je u tom kaosu trebao brinuti o sukobu interesa, o stvari koja će više od godinu dana kasnije dovesti do njenog političkog pada? Ima li ova vlada neku službu za to, o čemu misli premijer? Je li ova zemlja doista jedna velika improvizacija?  Dalić i jučer izjavljuje: “Ja sam autor, ja sam odgovorna”. I time preuzima svu odgovornost na sebe. Kao da je zakon pisala kao ovu knjigu.

Nakon što je u javni prostor usađena sumnja da su u tim kritičnim danima nastajanja zakonskoga teksta neki parametri zakona podešavani tako da se pogoduje nekome (npr. «lešinarskim fondovima»), povjerenje u proces je nepovratno izgubljeno. Taj gubitak povjerenja u proces Dalić vidi fatalistički – kao neizbježnu cijenu brzine u uvjetima rastuće krize i panike. Iz njene perspektive sve je ili urota interesnih skupina ili pogreška koja je nastala zbog objektivnih okolnosti koje su tražile brzu reakciju. Od čitatelja očekuje da razumije okolnosti i uvaži rezultat – spas operacija Agrokora uz izolaciju državnog proračuna od Agrokorovih troškova i obaveza.

Međutim, nakon svega što je u Hrvatskoj o nastanku Lex Agrokora napisano i izrečeno, bilo kome tko nije duboko upućen ne može se više objasniti da su primijenjena neka standardna rješenja (kao npr. roll up kredit) bez kojih se glavni cilj operacije u ovakvom okviru, bez države, ne bi mogao postići. Gledano iz ptičje perspektive, dovoljno je vidjeti Ramljaka u stručnoj skupini i na mjestu izvanrednog povjerenika, a neke druge članove stručne skupine kao podizvođače savjetnika za restrukturiranje Alixa kojeg je izabrao taj isti Ramljak, i sumnja može samo rasti. Šavorić, koji se u knjizi pojavljuje kao marginalan lik koji donosi zakon o Parmalatu, bio je hodajući sublimirani sukob interesa djelujući kao (a) pravni savjetnik VTB-a (prema onome što su pisali mediji), (b) pravni savjetnik vlade i neposredno zatim (c) pravni savjetnik izvanredne uprave (sa servera njegovog odvjetničkog društva odaslani su prvi mailovi uprave). Šavorić se vrlo rano u fazi izvanredne uprave zbog toga morao povući.

Zbog takvih stvari, čitateljima će biti teško prihvatiti da je uključenost istih stručnih ljudi, duboko upoznatih sa stanjem u Agrokoru, možda bila bitna za sprječavanje kolapsa kompanije. Danas je teško uvjeriti javnost i u to da je onoliki roll-up (480 x 2 milijuna eura bez dobavljačkoga dijela) bio potreban. Sada postoji jaz između ex ante i ex post pogleda na stvari, koji uvijek budi sumnju (jer ex post uvijek izgleda da se mnogo više toga znalo i moglo ex ante, što često nije slučaj).

Zbog sukoba interesa je ono najvrjednije, činjenica da je proračun izoliran od Agrokora, palo u drugi plan. Vratimo to načas u prvi plan, jer Dalić objašnjava kako je do toga (u pravnom smislu) došlo.

Izolacija je, barem za sada, postignuta time što je zakonski tekst, incijalno zamišljen kao zakon u oblasti državne intervencije kakav je Parmalat, pretvoren u zakon iz domene insolvencijskoga prava. I to su potvrdili domaći i strani sudovi. Tu nema izravne državne intervencije ili državne pomoći. Samo se na taj način moglo postići ono što je već je početkom travnja bio javno deklarirani, ultimativni cilj Vlade. Plenković je u prvim danima krize javno dao obećanje: dugovi Agrokora neće postati dugovi države. Tada sam pisao o važnosti tog obećanja i danas ga smatram ključnim za interpretaciju kasnijih događaja. Jer govorimo o milijardama eura koji su mogli završiti kao šteta koja je nanesena svima nama. To je cijena ortačkog kapitalizma (ortački kapitalizam uvijek ima svoju društvenu cijenu) koju nećemo platiti.

Šteta što je i nakon čitanja knjige ostalo otvoreno pitanje kada je i kako premijer, a za njim i HDZ, došao do zaključka da se taj cilj izdvoji kao glavni politički cilj ravan onome o očuvanju radnih mjesta i kontinuiteta poslovnih funkcija Agrokora.

Foto: Goran Jakuš / Dreamstime

Kako se slama ortački kapitalizam?

Dosadašnji dio rasprave o knjizi Martine Dalić “Agrokor: slom ortačkog kapitalizma” pokazuje da se dosadašnji uspjeh odabranog modela rješavanja Agrokora u smislu očuvanja operativnog poslovanja i izolacije naših džepova od troškova i dugova Agrokora ne može izdvojiti od dva (povezana) pitanja. Prvo, je li u rješavanju Agrokora bilo pogodovanja (sukobi interesa)? Drugo, je li Dalić na dobrom tragu kada rješavanje Agrokora smješta u okvir sloma ortačkog kapitalizma? Nije li time letvicu sebi u ovoj knjizi ipak podigla malo previsoko?

Ta dva pitanja opisuju «meki trbuh» priče Martine Dalić. Ortački kapitalizam se sigurno ne može svesti na Ivicu Todorića i njegove vjerovnike koji su u različitim fazama sage o Agrokoru kalkulirali kako dio svojih pogrešaka i gubitaka prebaciti na leđa građana i poreznih obveznika. Uostalom, ortakluk prvenstveno izvire iz političke sfere hrvatskoga društva, a nje se Dalić dotakla tek usput.

Knjiga doduše nije posve lišena političkog konteksta. Pod perom borbene Dalić teško su stradali politički oportunisti – majstori bezličnog političkog trajanja poput Milorada Pupovca i Gordana Jandrokovića. Oni knjigom patroliraju kao lešinari što ukazuju na pravac na kojem leži politički leš, dok ovaj još nije ni svjestan da je to postao. Ništa bolje nije prošao ni Most; njihov čelnik Božo Petrov i njihovi «eksperti», koji se u populističkom bunilu rotiraju na ključnim i stresnim sastancima ne znajući što je zaključeno na prethodnima (a vremena se, kao, ima «na pretek») i iznose snovite ideje o preuzimanju Agrokora i narodnom ili zadružnom dioničarstvu.

Premijer je međutim dobio poštedu. Dalić piše uz respekt prema njegovu autoritetu ili autoritetu samoga položaja. Unatoč tome, poslala mu je najglasniju poruku. Rečenica koja uokviruje priču, tamo gdje se na bjelini uvodne stranice obično pišu duboke misli ili poslovice, stoji citat: «Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga Hrvatsku.», potpis Andrej Plenković, 2016. Jasno je što Dalić misli o tome je li Plenković uspio u ispunjenju tog obećanja.

Tu negdje završava politička «analiza» ortačkog kapitalizma kako ga je zamislila Martina Dalić. Osvrti na političke anti-junake ove storije ostaju ugrađeni u tekst knjige kao marginalne anegdote. «Glava» ortačkog kapitalizma – politička struktura odnosno nomenklatura i političko ponašanje u Hrvata, koje slabo razlikuje granicu između privatnog i državnog sektora, ostala je netaknuta, zagonetna, skrivena iza glavnog simbola ortačkog kapitalizma u ovoj priči – Ivice Todorića. Tajkun je na sebe navukao svu potpredsjedničinu pažnju i njene analitičke sposobnosti.

Da se knjiga Martine Dalić zove «Moja istina o Agrokoru», ne bih ukazivao na ovaj nedostatak. Međutim, Dalić se hrabro i ambiciozno otisnula u vode političko-ekonomskog širenja priče. Iza ambicioznog podnaslova o kraju ortačkog kapitalizma leži ideja odnosno teorija Darona Acemogla i Jamesa Robinsona o društvenom razvoju utemeljenom na inkluzivnim institucijama koje omogućuju natjecanje s jednakim pravilima igre za sve, bez privilegija za odabrane. Nasuprot tome stoji ortački kapitalizam utemeljen na ekstraktivnim institucijama koje omogućuju privilegije. To je sukus poznate knjige Why Nations Fail, koja je pred nekoliko godina prevedena i na hrvatski.

Ako se kao kriterij sloma ortačkog kapitalizma uzme nemogućnost ortaka da svoje dugove i troškove prebace na leđa građana i poreznih obveznika, onda Dalić nije promašila smjer. Međutim, ambicija s podnaslovom je mnogo veća od pruženog sadržaja. Možda da napiše još jednu knjigu o političkim aspektima ortačkog kapitalizma?


Ima i taj jedan moment kada Rohatinski, mnogo godina ranije, navodno na Todorićev poticaj mijenja monetarnu politiku. Ali i to je tek fragment u knjizi čiji je cilj ocrtati moć Ivice Todorića (ili samo njegovo hvalisanje?), a ne prikazati i analizirati ortački kapitalizam u Hrvatskoj.


Otkud onda poraz?

Ako je izolacija našeg novca od propasti privatne kompanije Agrokor glavni kriterij uspjeha, zašto je onda Martina Dalić doživjela politički poraz? Ako je sve bilo tako uspješno, ako su porezni obveznici i radna mjesta zaštićeni, ako je spriječena recesija, ako nije bilo pravno-pregovaračke alternative, ako je Lex Agrokor briljantan zakon koji je uspostavio vatreni zid između jedne veoma kompleksne operacije i državnoga proračuna, i ako je ortački kapitalizam doista slomljen, a premijer se došao zahvaliti kolegici na postignutome pojavivši se u pratnji četiri ministra na promociji knjige, kako to da su Ramljak i Dalić, a zamalo i Plenković, morali otići? Kakva je to bila igra?

Očekujem da će se narednih dana komentari knjige najviše fokusirati na to pitanje: je li Martinu Dalić srušila nevjerojatna urota interesnih skupina i samoga Ivice Todorića i njegovih, kako Dalić kaže, «megafona», koji su uz potporu dijela medija uspjeli konstruirati izmišljotinu o urotničkoj skupini Borg koja se obogatila do neslućenih razmjera? Ili je  Martinu Dalić srušila nesmotrenost, izostanak osjećaja za politiku i inkluzivne institucije, u koje se sama kune, jer se nedovoljna briga za uređenje sukoba interesa svih uključenih, a napose ljudi koje su Todorić i njegovi jataci uspjeli oslikati kao «Dalićkine dečke iz Škegrina inkubatora», možda može okarakterizirati kao fundamentalni propust u izgradnji inkluzivnih institucija?

Sama Martina Dalić će ovu dilemu smatrati izlišnom. Dalić smatra da dubina i urgentnost problema te izostanak tehničke potpore i stručnih saveznika u Vladi (dok se jedan Marić izuzima zbog pritiska nepredvidivog koalicijskog partnera, drugi misteriozno nestaje sa svih bitnih sastanaka) opravdavaju tehničke pogreške potpredsjednice koja se našla na političkoj vjetrometini bez saveznika. Ona jedine kredite za potporu daje Plenkoviću i Bačiću, dok Božinović u knjizi igra ulogu neformalnog savjetnika i prijatelja.

Dalić nakon svega čvrsto stoji na stavu da priča o savjetnicima – podizvođačima Alix Partnersa nije bila terminalni grijeh. O Ramljakovom navodnom  konfliktu interesa, u trenutku kada njegovo ime nakon Briceljeva odustajanja od posla izvanrednog upravitelja u minutu iza dvanaest isplivava iz skupine koja je savjetovala Vladu, sudi ovako: «U tome trenutku ne samo meni, nego očigledno i drugima (na sastanku u HDZ-u, op. V.Š.) salonsko moraliziranje nije bilo ni na kraj pameti. Svi su bili petrificirani težinom situacije, količinom zabrinutosti koja je dolazila s terena, a ticala se katastrofalnih posljedica za razna lokalna gospodarstva, naročito u Slavoniji…» (str. 121).

Ovime je pitanje o sukobu interesa, koji se po drugi puta «materijalizira» predlaganjem Ramljaka za izvanrednog upravitelja (prvi konflikt je raniji Šavorićev vezan uz VTB), Dalić uokvirila s dva bitna momenta tj. opravdanja.

Prvo, urgentnost. Prilično uvjerljivo piše o tome da u Alvarezove sposobnosti ni sam Todorić nije vjerovao, a dobavljači su ga ignorirali; onda je Bricelj, kome je prvome ponuđeno mjesto izvanrednog upravitelja, zavukao čitav dan dok se nije negativno izjasnio; Agrokor se u međuvremenu raspadao, piramida blokada je rasla, Uskrs se bližio, sustav je bio u potpunom vakuumu, a zakon je naposljetku donesen i Vlada je imala obvezu djelovati. Oni su morali odlučiti u nedjelju kome će dati Agrokor u ruke. Čovjek se ponekad i u životu nađe u situaciji kada nema izbora, tj. bira manje zlo. Svako daljnje zavlačenje i, karikirano, čekanje da se izvanredni upravitelj odabere na javnom natječaju, vodilo je u kolaps kompanije i izvanredne uprave. Samim time i Vlade, s neizvjesnim političkim i pravnim posljedicama. Sukob interesa je zadnja stvar koja je u tom trenutku bila bitna. Dalić smatra da ima opravdanje u filmskoj brzini kojom su se odvijali događaji.

Drugi okvir za dublje razumijevanje trenutka kada se sije sjeme sukoba interesa proizlazi iz pitanja je li Dalić uopće bila ta koja je jedina ili prva trebala brinuti o sukobima interesa? Ovo je, po mom mišljenju, najvažnije pitanje.

Detaljnije o sukobima interesa

Sukob interesa u ovoj priči ima svoje dvije faze. Prva je faza radne skupine. Ta skupina je politički dogovorena, dakle, de facto imenovana. Pratimo tko u skupinu ulazi sa strane HDZ-a, tko sa strane Mosta. Nije to nikakva podzemna ortačka orgija, kolektivni um Borg. To što su u njoj Ramljak, Matić ili Korunić nije nikakav sukob interesa u tom trenutku ako oni u tom trenutku ne rade ni za koga vezanog uz Agrokor, a po svemu što znamo, nisu radili. Doduše, Korunić u tom trenutku radi u financijskoj grupaciji (štoviše, njen je suvlasnik) koja upravlja fondovima u kojima se mogu naći dionice Agrokorovih kompanija izlistanih na burzi, a to se također u širem smislu može smatrati sukobom interesa iako se takve situacije mogu smatrati regulirane unutarnjim regulacijama i činjenicom da je investicijsko društvo pod posebnim nadzorom regulatora.

Sukob se u toj fazi dakle ograničava na dvojicu – Šavorića (ozbiljan sukob) i Korunića (manje ozbiljan). Oba će vrlo rano ispasti iz kruga savjetnika izvanredne uprave Agrokora, što znači da će i oni sami ili oni koji su ih angažirali, vrlo rano priznati tu pogrešku. Knjiga o tome šuti. Jer, hitnost opravdava pogreške. To je nenapisana poruka svima koji gnjave oko takvih detalja.

Kako do sada nije bilo naznake da je njihovim djelovanjem nekome nanesena šteta i da su djelovanjem u svojstvu vladinih savjetnika pogodovali nekom drugom, tu se negdje zasad i zaključuje ta priča. Neka svatko sam za sebe zaključi koliko hitnost i teškoća da se u hiper-kratkom roku pronađe netko tko nema nikakve veze s Agrokorom ni u drugom koraku, a vrhunski je pravni ili financijski profesionalac, opravdava Dalić i cijelu Vladu koja je stajala iza projekta.

Druga faza sukoba interesa nastaje nakon početka rada izvanredne uprave. Kao što je već rečeno, Dalić u knjizi, na žalost, nije konzekventno i do kraja izvukla sve zaključke o tome tko je i kako trebao voditi brigu o regulaciji sukoba interesa savjetnika koji su radili na zakonu. Poštedjela je sve, od premijera do Hrvatskoga Sabora, koji su mogli unijeti te odredbe u zakon.

Pravo je pitanje zašto te odredbe nitko nije unio u zakon? Političari možda ne znaju što je roll up, ali sigurno znaju što je sukob interesa. To je u srži njihova posla. Predsjednici Sabora to razumiju. Zašto to, dakle, nitko nije ugradio u zakon? Knjiga ne daje odgovor na to pitanje. Jedino što znamo je da je Martina Dalić zbog toga bila kriva i snosila političku odgovornost iako danas znamo da je i najzaslužnija za operativno očuvanje Agrokora uz izolaciju troškova i dugova te kompanije od državnoga proračuna. Vaga.

Kako god bilo, Europska komisija dala je pravorijek da Lex Agrokor, takav kakav je, nije državna potpora. Sudovi EU, Švicarske i Velike Britanije priznali su Lex Agrokor kao dio insolvencijskoga prava, a ne prava vezanog uz državne pomoći, iz čega bi proizašle uobičajene odgovornosti države i regulacije sukoba interesa vezane uz javni sektor. Dio priče koji ostaje živjeti i pothranjivati vagu koja je sada jako popularna u javnosti, da su svi oni isti – da je jedna ortačko-kapitalistička skupina zamijenjena drugom i da su Dalić i Todorić jednako korumpirane osobe ili jednaki dijelovi ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj – glasi da je zakon bio namještaljka koju su izveli financijski genijalci u dogovoru s «lešinarima» i koju nitko nije predvidio.

Ovaj sindrom izjednačavanja krivnje proizlazi iz nesposobnosti za dublje razumijevanje stvari, ali i iz činjenice da teza o pogodovanju “lešinarskim fondovima” još uvijek lebdi u zraku.

Zarada “lešinarskih fondova”

Dalić se protiv ove priče odnosno protiv svoje odgovornosti u njoj bori na tri načina. Prvo, objašnjava da ona nije mogla ništa «aranžirati» unaprijed, jer se unaprijed nije ništa znalo. Nitko nije mogao znati kakav će zakon izaći iz Sabora i hoće li uopće izaći i ako izađe, hoće li biti aktiviran. Uvjerljivi su trenuci kada se dade naslutiti da svi žele da taj zakon nikada ne bude aktiviran i kada se opisuje hitnost i panika. Drugo, autorica objašnjava kako se (ne) može doći do pouzdanih podataka o cijenama po kojima je točno određeni kupac (konkretno Knighthead, KCM) kupovao Agrokorove obveznice, tako da su svi oni koji su tvrdili da mogu izračunati koliko će KCM zaraditi na operaciji roll up (npr. Goranko Fižulić u brojnim kolumnama na Telegramu), obmanjivali javnost. A i da su mnogo zaradili, pa što, jer treće, Dalić detaljno objašnjava kako je strukturiran roll up, iako to ne smatra dijelom svoje odgovornosti nego odgovornosti izvanredne uprave. Ipak se upustila u detaljna objašnjenja u knjizi, jer je još dok je bila potpredsjednica tražila da se sastavi poseban izvještaj o tome, kako bi Vlada detaljno razumjela što se događa s roll-upom. Dalić opisuje kako su svi potencijalni financijeri imali mogućnost dati ponudu, kako su egzaktno uspoređene dvije pristigle od trideset i četiri najavljene ponude, i kako su svi uključeni informirano odlučivali o sudjelovanju u roll up-u koji nije bio samo proizvod KCM-a (Knightheada), nego je u tom sporazumu sudjelovalo mnoštvo vjerovnika, među njima i dvije velike domaće banke.

Dakle, prvi razred financija: ex post zarada nije isto što ex ante odnos očekivane zarade i rizika. Uostalom, pogodovanje i trgovanje povlaštenim informacijama ne bi trebalo biti tako teško istražiti kada je sjedište jedne od strana u SAD-u.

Dakle, priču o sukobu interesa, koja je najmekši dio priče bivše potpredsjednice, valja nanovo ispričati. Do sada ti sukobi interesa nisu razmatrani analitički (oni nisu apstraktni, svaki ima svoju težinu), jer je očito da su ih komentatori i zainteresirane strane ubacili u isti bunar zajedno sa: (a) pričom o komplotu radi oduzimanja vlasništva bivšem vlasniku i (b) pričom o zavjeri radi omogućavanja enormne zarade Knigtheada. Ako se ne pronađu dokazi o uroti i pogodovanju, a za sada sam u izostanak urote vrlo siguran, a pogodovanje mi nije odveć uvjerljivo, jedini mogući zaključak će glasiti da je “pakiranje” priče o sukobu interesa bilo u interesu mnogim uključenim stranama, napose samome Todoriću.

Dalić je po mojem sudu uspjela raspakirati taj paket. Ozbljni argumenti pokazuju da nije postojala politička zavjera protiv Todorića, da nije postojala tajna “grupa Borg” i da nitko u drugoj polovici ožujka nije mogao vidjeti toliko daleko unaprijed da obogati američke fondove za milijune dolara, čak i da je htio složiti takvu zavjeru. Na dan famoznog sastanka s junior analitičarom Knightheada (Dalić detaljno opisuje kako je do tog sastanka došlo) postojali su objektivni rizici u pogledu nastavka razvoja događaja za svakog imatelja obveznica. Ramljak, Dalić, bilo tko, tko bi se usudio davati neka obećanja koja bi takvom investitoru smanjila rizik, nije imao kredibilitet s davanjem takvog obećanja. Žele li kritičari procesa da povjerujemo da su oni takva obećanja dali i da su onda još imali sreće jer su se našli u prilici “isporučiti”?

Meni je mnogo vjerodostojnija priča da je izvanredna uprava po imenovanju naprosto sjela s grupama vjerovnika, tako i s imateljima obveznica i brzo došla do ideje o roll-upu koji je detaljno opisan u knjizi – kako, zašto i koliko.

Međutim, “raspakiravanje” ovog paketa (sukobi interesa – Borg – Knightheadova zarada) ne znači da će s njime umrijeti i priča o sukobu interesa. Sukobi interesa ostaju evidentni. Pitanje glasi: bi li oni bili dovoljni da označe kraj političkog života potpredsjednice vlade da nisu bili zapakirani zajedno s druga dva elementa priče?

Zaključak prvog dijela

Potpuno se slažem s Dalić u pogledu priče o razvoju i inkluzivnim institucijama. Nedostatak inkluzivnih institucija poput uređenih tržišta na kojima se odvija ravnopravno tržišno natjecanje, a računi uvijek plaćaju na vrijeme, jedan je od ključnih razloga hrvatskog relativnog (gospodarskog i demokratskog) zaostajanja za razvijenim dijelom EU.

Međutim, ne vjerujem u ono u što Dalić vjeruje, a što se vidi u velikom broju pasusa u knjizi: u veliku ulogu stručnjaka u politici, u herojsku narav politike i države, koje pojedinac – angažirani stručnjak – treba koristiti odnosno služiti im na dobrobit sviju, kada je najteže. Ne samo da ne vjerujem u snagu države i njezin jedinstveni autoritet, o čemu Dalić emotivno piše, nego vjerujem u suprotno – u to da se samo strogim ograničavanjem izvršnog državnog autoriteta i njegovom podložnošću preispitivanju od strane javnosti, struka i sudova – pod svaku cijenu koja može biti i jako rizična i bolna, može izgraditi prosperitetno društvo inkluzivnih institucija. Bez takve promjene paradigme, naše institucije nikada neće postati «inkluzivne». Čak ni kada nastane (metaforički) groblje propalih tajkuna.

U tom kontekstu, ekipi koja je rješavala Agrokor treba dati kredit za očuvanje operativnog poslovanja, normalizaciju rokova plaćanja i nagodbu koja je izdržala sudski test. Svima ponajviše treba dati kredit za to što je do sada sve izvedeno bez lipe troška za građane i porezne obveznike.

S druge strane, ostaju dva velika otvorena pitanja. Prvo je ono koje je do sada bilo u fokusu, a tiče se sukoba interesa. Ex post sukob je evidentan iako uopće nije evidentno tko je tu kome i kako pogodovao. O tome će biti još puno govora, ne samo u drugom dijelu ovog komentara. Trebat će puno pažnje da dobro razumijemo što je nastalo kao očekivani plod urgentnosti i neizbježnosti izvanredne situacije, a što bi moglo upućivati na nečiji deal ispod stola bez kojeg se moglo i moralo. Ili na nemar. Trebat će još analizirati i raspravljati da se vidi koliko je za sve to odgovorna sama Dalić i može li se, kao što ona misli, pravdati urgentnošću, točnije bezizlaznošću situacije? Mislim da se odgovornost za to sivilo ne može locirati samo kod Martine Dalić. Odgovornost je mnogo šira i uključuje odgovorne koji su bili uključeni u postupak nastajanja i donošenja zakona, sve od nastanka radne skupine, do usvajanja zakona u Saboru. Međutim, ponavljam, “paket” je raspakiran. Paket u kojem se nalazio sukob interesa, pogodovanje “lešinarima” i urota s ciljem preuzimanja kompanije u knjizi je raspakirano i sada se oni koji su tom paketu vezali mašnicu trebaju ozbiljnije potruditi da sve to skupa natrag zavežu.

Drugo pitanje, koje još nije racionalno otvoreno i sada ga spominjem po prvi puta, a Martina Dalić ga se u knjizi niti ne dotiče, odnosi se na eventualno preostale štete. Mijenjajući redoslijed isplata (u korist dobavljača odnosno nekih skupina dobavljača i u korist kreditora u roll-upu), što se sve činilo na temelju zakona čiji je krajnji cilj bio očuvanje kontinuiteta poslovanja dobavljačkih lanaca (to je smisao koncepta sistemske mreže) – neki su vjerovnici dovedeni u situaciju da su u teoriji mogli dobiti manje nego što bi dobili u redovnom insolvencijskom postupku. U teoriji. Je li to zaista bilo tako, može utvrditi tek sud uz pažljivo odvagane procjene stručnih revizora. Više o tome u drugome dijelu. No, ta tema zaslužuje veliku pažnju u svakom epilogu o Agrokoru.

Naposljetku, ostaje polit-ekonomski dio. Nejasno je kako i zašto bi ortački kapitalizam pao s Ivicom Todorićem ako su glavni vinovnici tog političkog modela i dalje u sedlu po raznim partijama, beskrajnim državnim poduzećima (čiji broj bi neki još i povećavali), strankama, općinama, županijama, agencijama i s njima povezanim «privatnim firmama» koje teško mogu preživjeti bez zlatnog dodira sveprisutne države. To su sve iste one partije koje su se lako riješile Dalić zbog sumnje u ortakluk. Tehnokratkinja je otišla, oni su ostali u sedlu i mirno dalje rade.

Nadam se da griješim, ali mislim da su sve priče o tome da je s Agrokorom počeo neki veliki prevrat i da je ortački kapitalizam u regresiji – prazne. Moja je teza da je ortački kapitalizam jednako živ nakon kao i prije Todorića. Jer, ortakluk je hrvatski način života.

U nastavku ću preskočiti sve one pikanterije koje knjiga nudi o sastancima na kojima Petrov iznosi stavove koje čita iz SMS poruka koje mu šalje nepoznat netko, Todorić traži stotine milijuna eura novca poreznih obveznika prijeteći da će Vlada biti kriva ako mu novac ne da na raspolaganje, a Marići se kao novovjeki politički anti-junaci diskretno povlače iz te stresne priče (glavni društveni sukobi uvijek izviru iz HDZ-a). Bit će tu mnoštvo pikanterija i ne treba sumnjati da će se i mediji i čitatelji danima njima zabavljati. No, mi ćemo se u nastavku pozabaviti ortačkim kapitalizmom, demokracijom i ulogom stručnjaka – tehnokrata u tako strukturiranom političkom okviru. Slučaj Agrokor nudi obilje materijala o tome.

 

Sutra: II dio