Mreže elita i nejednakost: kako interakcije političara i politički uvezanih firmi utječu na distribuciju dohodaka (I)

Objavljeno

Vuk Vuković u prvom iz serije članaka prikazuje zaključke svoje doktorske disertacije iz političke ekonomije s Oxforda, nedavno obranjene sa najvišom ocjenom. U uvodnom tekstu objašnjava glavne teze i pojam „mreže elita“.

Ad
Ad

Što su ‘mreže elita’? I zašto su uopće važne za razumijevanje utjecaja politike na ekonomske ishode, posebno u odnosu na dohodovnu nejednakost?

Mreže elita su neformalne društvene mreže kreirane između političara na vlasti i direktora (CEO-a) politički uvezanih firmi od kojih svi uključeni u interakcije imaju koristi. Te mreže predstavljaju usku interesnu skupinu, tzv. kliku, koja u svojim rukama drži poluge moći. Biti dio mreže elite znači biti dobro uvezan sa ključnim ljudima na glavnim pozicijama donošenja političkih i poslovnih odluka.

Političari imaju interes biti umreženi jer kroz poznanstva s vodećim ljudima u poslovnom svijetu uspijevaju izvlačiti donacije za kampanje, izbornu podršku, pozicije u nadzornim odborima nakon isteka mandata, a najgori među njima ne prežu ni od mita za namještene poslove sa državom.

S druge strane direktori politički uvezanih firmi također ostvaruju značajnu korist od uvezanosti sa politikom. Njihove firme od političara dobivaju namještene javne natječaje, zaštitu vlastitih monopolskih pozicija, te povoljni regulatorni i zakonski okvir. Firme kroz svoje umrežene direktore uspješno izvlače ekonomsku rentu. Na temelju dobivenih renti firme nagrađuju svoje direktore s višim plaćama i bonusima što posljedično povećava nejednakost u društvu kroz rast dohodaka u vrhu dohodovne distribucije.

Ovakva definicija mreža elita slična je sociološkim teorijama elita. No, dok se sociološke teorije elita bave implikacijama elita na socijalnu stratifikaciju, funkcioniranje demokracije, njihovim izvorištima i selekcijom, ovo se istraživanje bavi ekonomskim i političkim koristima umrežene elite – kako političari ostaju na vlasti i kako firme ostvaruju rentu i povoljniji položaj na tržištu.

Osim toga, sociološke teorije uglavnom stavljaju naglasak na poslovne elite, no političke elite su važnije. Politička ekonomija pruža složeniji i ujedno precizniji uvid u analizu umreženih elita. Politika zbog svoje koncentracije moći bitno utječe na kontrolu tržišta i tržišne distorzije te time stječe značajan utjecaj na poslovni sektor, dok s druge strane približavanje korporativne elite političkoj vlasti postaje isplativo za tu elitu jer im potencijalno smanjuje troškove tržišne prilagodbe te omogućuje ubiranje rente.

Mreže elita su istraživane na razini povezanosti političara i direktora firmi (menadžera), te se analiziraju ishodi takve interakcije: koristi i rente koje ostvaruju pripadnici mreže elita, te  posljedice koje njihove interakcije imaju na društvo kroz povećanje dohodovne nejednakosti.

Mehanizam mreže elita

Mehanizam mreže elita funkcionira na slijedeći način: političari i menadžeri politički uvezanih firmi izvlače direktne koristi kroz kontinuiranu međusobnu interakciju. Političari dobivaju donacije za kampanje, slobodni su izvlačiti mito ili druge oblike podrške koji im omogućavaju opstanak na vlasti, dok uvezane firme dobivaju ugovore sa državom putem namještenih javnih natječaja, povoljnijeg regulatornog i zakonodavnog okvira koji im omogućuje očuvanje monopolskog ili kartelskog statusa, ili direktnih subvencija u trenucima kada su im potrebne.

Politika zbog svoje koncentracije moći bitno utječe na kontrolu tržišta i tržišne distorzije te time stječe značajan utjecaj na poslovni sektor, dok s druge strane približavanje korporativne elite političkoj vlasti postaje isplativo za tu elitu jer im potencijalno smanjuje troškove tržišne prilagodbe te omogućuje ubiranje rente.

Takav povlašteni status definiran je kao renta koju firma dobiva, ne na klasičnom tržištu već participacijom na političkom tržištu. Direktori takvih firmi, koji čine dio elitne mreže i koji su pribavili rentu svojoj firmi bivaju nagrađeni unutar firme s visokim plaćama jer – vrijede više. Oni su ti koji su svojom političkom vezom osigurali rentu koja firmi daje dodatni netržišni prinos u odnosu na konkurenciju (kroz subvencije, pogodovanje u javnim nabavama i sl.) ili joj omogućuje monopolsku zaradu kroz ciljani regulatorni okvir kojim se onemogućuje konkurencija.

Na ovaj način interakcija članova mreža elita generira direktan negativni učinak na distribuciju dohodaka. Direktori na izvršnim funkcijama u velikim korporacijama su svi unutar 1% te čak unutar 0,1% najbogatijih u distribuciji dohodaka. Zaključci ekonomske literature koja proučava nejednakosti su konzistentni u nalazima da je rast dohodaka onih koji zarađuju najviše glavni uzrok rasta nejednakosti u modernim zapadnim demokracijama.

Zaključak ovog istraživanja i njegova šira implikacija je da je visoka nejednakost kojoj danas svjedočimo u anglosaksonskim zemljama – generirana snažnim rastom najviših dohodaka – jednim dijelom posljedica političke uvezanosti bogatih pripadnika elite. Empirijski rezultati ovog istraživanja na pojedinačnoj razini potvrđuju brojne teorijske i studije slučajeva koji sugeriraju da rentijersko ponašanje velikim dijelom objašnjava rast nejednakosti.

Hipoteza je potvrđena kroz tri različita empirijska istraživanja. Prvo istraživanje se odnosi na Hrvatsku. Ono je već predstavljeno javnosti: kako lokalni političari u Hrvatskoj dulje ostaju na vlasti uz povećane razine korupcije aproksimirane putem sumnjivih lokalnih javnih nabava. Ovo istraživanje potvrđuje prvi dio hipoteze o mrežama elita – da postoji korist koju izvlače umreženi političari kroz dulji opstanak na vlasti i izvlačenje privatnih koristi od javne funkcije.

Drugo istraživanje procjenjuje učinak političke povezanosti banaka u SAD-u prilikom alokacije TARP sredstava (bailout-a) tokom 2008. i 2009. godine. Banke koje su bile politički uvezane (imali su direktore koji su prije radili na visokim pozicijama u državi i bili povezani sa decision makerima u vlasti, što su koristili za lobiranje i dobivanje dotacija) prošle su bolje, odnosno dobivale su veće relativne iznose pomoći u odnosu na nepovezane banke i financijske institucije. Ovo istraživanje potvrđuje drugi dio osnovne hipoteze: firme koje su politički uvezane ostvaruju značajne ekonomske koristi jer maksimiziraju učinke pripadnosti mreži elita.

Treće istraživanje potvrđuje hipotezu o povezanosti koristi koje ostvaruju članovi mreža elita s dohotkom, što povećava nejednakosti. Ono nalazi da politički uvezani direktori imaju u prosjeku veće plaće od politički nepovezanih direktora unutar istog poduzeća, što je potvrđeno promatranjem direktora u SAD-u i Velikoj Britaniji u razdoblju od 16 godina.

Treba napomenuti da je u sva tri istraživanja bilo vrlo teško mjeriti stupnjeve povezanosti unutar mreže elita pa su korištene aproksimacije. Najbliže mjerenju mreže elita je treće istraživanje koje direktno razotkriva direktore koji su povezani s politikom na neformalnoj razini (kroz članstva u istim klubovima, udrugama, asocijacijama) ili su skupa radili ili studirali. Slična, iako manje restriktivna aproksimacija mreže elita, dana je u drugom istraživanju. Tamo je ključ bio ukazati na firme čiji su direktori radili prije na visokim izvršnim funkcijama u javnom sektoru. Najblaža aproksimacija mreže elita dana je u prvom istraživanju u kojem je dugotrajnost političara na vlasti povezana sa sumnjivim javnim nabavama. Svaka od ovih aproksimacija daje najbolju moguću definiciju mreže elita s obzirom na raspoložive podatke.

Teorija: formiranje mreža elita i zašto one mogu imati utjecaj na nejednakost

Mreže elita formiraju se spontano. One nisu posljedica zavjere, već predstavljaju nasumično formirane klastere čiji su se akteri odlučili povezati kako bi zadovoljili svoje interese. Njihovo formiranje je geografski i kontekstualno determinirano jer će ljudi uvijek tražiti najlakši i najbrži način da u vlastitom mikrookruženju ostvare vlastiti interes. Definicija mreža elita stoga najlakše može biti shvaćena kroz Olsonov teorijski koncept interesnih skupina: grupa ljudi vođena usko definiranim interesom koja se uspijeva organizirati i potaknuti članove na akciju te time riješiti problem kolektivnog djelovanja u svoju korist.

Mreža elita je u suštini društvena mreža koju karakterizira visoki stupanj pozitivne asortativnosti – činjenice da se pojedinci s puno utjecaja i poznanstava druže jedni s drugima. Time su mreže elita izrazito topokratske, gdje postaje važnije koga znate umjesto što znate. Formiraju se na temelju podobnosti i međusobne uvezanosti. Unutar topokratskih društvenih mreža vrlo je izražena asimetrija informacija između dobro povezanih i slabo povezanih pojedinaca. Primjerice, pristup privilegiranim informacijama poput trgovanja dionicama na burzi, ponudi visoko-plaćenih poslova, ili raznim poslovnim prilikama bit će dostupan samo nekim pojedincima u društvu koji će ga podijeliti s onima iz vlastitog uskog kruga. Takva asimetrija informacija uvelike iskrivljava distribuciju prilika prema uskoj grupi visoko umreženih pojedinaca.

Osim polit-ekonomskog konteksta u kojem se formiraju, za razumijevanje utjecaja elita na distribuciju dohodaka važan je i povijesni okvir unutar kojega su elite kreirane.

Zaključak ovog istraživanja i njegova šira implikacija je da je visoka nejednakost kojoj danas svjedočimo u anglosaksonskim zemljama – generirana snažnim rastom najviših dohodaka – jednim dijelom posljedica političke uvezanosti bogatih pripadnika elite.

Korijeni današnje nejednakosti sežu još u doba funkcioniranja društva po modelu stacionarnog bandita i pripadajućih ekstraktivnih institucija. Povjesničar Scheidel (2017) u svojoj knjizi razvija argument da su u povijesti upravo vladajuće elite bile 1% najbogatijih građana u društvu – vladar i njemu lojalni podanici. Slično zaključuju i Branko Milanović i suradnici (2011) koji nalaze da su vladajuće elite oduvijek uzurpirale bogatstvo i time generirale visoke razine nejednakosti, kao i Clark (2014) koji analizom rijetkih prezimena pripadnika elita nalazi da su pripadnici srednjovjekovne elite i danas, gotovo 500 godina kasnije, u 8 zemalja koje je promatrao, i dalje u gornjem dijelu dohodovne distribucije.

Piketty (2014) u svojim ekstenzivnim istraživanjima potvrđuje ove nalaze. Sve vladajuće elite prije 20. stoljeća su prvenstveno živjele od renti koje su se temeljile na vlasništvu zemlje i kapitala, odnosno renti koje su se izvlačile iz naslijeđenog ili opljačkanog kapitala. Prije 20. stoljeća gotovo 90% bogatstva je bilo koncentrirano u rukama 10% stanovništva (kraljevi/vladari, više i niže plemstvo, svećenici), što predstavlja izuzetno visoku i perzistentnu koncentraciju bogatstva u rukama vladajućih elita.

U 20. stoljeću se stvari počinju mijenjati te, prema Pikettyu, dolazi do promjene iz društva rentijera u društvo menadžera. Plaće, odnosno rad a ne kapital, su danas glavni izvor zarade najbogatijih pojedinaca. Nove elite su stoga top menadžeri najjačih globalnih korporacija (izvršni direktori, predsjednici i članovi uprava) – koje Piketty naziva supermenadžeri – te poduzetnici inovatori koji su na temelju inovacija kreirali neke od najuspješnijih globalnih korporacija. Te dvije skupine ljudi čine između 60 i 70% svih pojedinaca unutar top 0.1% najbogatijih u dohodovnoj distribuciji.

Plaće, odnosno rad a ne kapital, su danas glavni izvor zarade najbogatijih pojedinaca. Nove elite su stoga top menadžeri. Dio tog rasta dohodaka je svakako opravdan. Pogotovo kod novih tehnoloških inovacija koje tržište nagrađuje. 

Opsežna literatura o nejednakosti slaže se kako je za rast nejednakosti u posljednja četiri desetljeća glavni razlog rast dohodaka najbogatijih 1% i 0.1% stanovništva. Dio tog rasta dohodaka je svakako opravdan. Pogotovo kod novih tehnoloških inovacija koje tržište nagrađuje. Učinkom globalizacije raste potražnja za top talentima na globalnoj razini te top menadžeri imaju plaće determinirane na globalnom a ne lokalnom tržištu. Zapažen je i tzv. superstar efekt, gdje za nekim visokotalentiranim pojedincima postoji ogromna potražnja (u sportu, filmu, glazbi, ali i u business-u). No, osim ovih uzroka  nejednakosti zanimljivo je da literatura o nejednakosti ne promatra učinak umreženosti supermenadžera i političara na nejednakost. Značajan dio bogatstva jednog dijela menadžera ostvaren je ne zbog njihove sposobnosti na tržištu već zbog njihove mreže utjecaja. Politika tu igra ključnu ulogu. Brojna politološka istraživanja su pokazala da menadžeri često koriste svoj utjecaj među političarima da primjerice snize porezne stope na najviše dohotke, ili da financiraju razne NGO organizacije koje indirektno promiču njihove ciljeve.

Efekt lobiranja i korištenja donacija u kampanji da se privoli političare na promjene regulatornog okvira i distribuciju subvencija je dio puno šireg učinka umreženosti. Način na koji menadžer uspostavlja vezu s političarom nije kroz nekakav utvrđeni mehanizam gdje se više donacija za kampanju automatski pretvara u povoljan zakonski okvir. Utjecaj se gradi dugo i postepeno kroz čitav niz neformalnih druženja i raznih oblika interakcija, gdje pripadnici poslovnih i političkih elita razmjenjuju usluge. Personalni odnosi postaju interesni odnosi koji kroz rentijersku poziciju redistribuiraju resurse u svoju korist. Za posljedicu imamo neučinkovitu alokaciju resursa i rast nejednakosti, a u drugoj iteraciji moguće implikacije su sniženje potencijala ekonomskog rasta i povećanje socijalne i političke nestabilnosti. To su bitni učinci postojanja i jačanja mreže elita.


U idućem tekstu prikazat ću empirijske nalaze prva dva istraživanja koja dokazuju prvi dio hipoteze: i političari i firme ostvaruju koristi ukoliko su povezani.