Multikulturalizam vs. asimilacija u zapadnim liberalnim društvima (II dio serije o globalnim migracijama)

Slika iz New York Times-a 1905.: mađarski romi u trenutku deportacije iz SAD-a. Foto: Wikimedia Commons

U današnje doba masovnih migracija multikulturalizam postaje sve manje održiv koncept kompatibilan s kvalitetnom integracijom useljenika, a još manje s održavanjem socijalne države i imigracijom. Naravno, kritike na račun multikulturalizma ne znače ujedno averziju spram koncepta multirasnog ili multietničkog društva na duge staze, već primarno averziju spram nastanka paralelnih društava koje ne povezuje osjećaj građanskog patriotizma i zajedničkog pripadanja.

Ad

Pročitajte i prvi tekst o ovoj temi iz serije Kristijana Kotarskog:

“Kako bi izgledao održiv etički okvir za migracije u 21. stoljeću (I dio)”

Multikulturalizam i politički razvoj europskih društava

Prema Francisu Fukuyami, u zapadnim liberalnim demokracijama 1970-ih i 1980-ih dolazi do uspona ‘identitetske politike’. Inicijalni pokreti za emancipaciju manjina i stjecanje građanskih prava po uzoru na dominantno stanovništvo poput onog predvođenog Martinom Lutherom Kingom, s vremenom su ustupili mjesto skupinama koje inzistiraju na svojem separatnom identitetu i vlastitoj svijesti u odnosu na kanone za koje drže da im nameće većina. Na tom tragu do izražaja dolazi i sve očitije afirmiranje kulturnih različitosti kada je u pitanju imigracijska i integracijska politika. 

Unatoč periodičkim izjavama snažnih političkih figura poput one Angele Merkel iz 2010. da je „multikulturalizam mrtav“ ili Helmuta Schmidta kako  „multikulturalizam predstavlja iluziju intelektualaca“, oslanjanje na dijametralno suprotan pristup asimilacije u Europi i dalje spada u zonu politički nekorektnoga. Naravno, asimilacija ne znači potpuno zaboravljanje vlastitog identiteta i zatiranje materinjeg jezika, ali podrazumijeva prihvaćanje pravila igre i socijalnih normi nove sredine te osnaživanje interetničkih kontakata.

Suština dosadašnje politike multikulturalizma sastojala se u tome da obeshrabruje pojedince od prilagodbe budući da se kultura percipira kao nepremostiv dio nečijeg karaktera, kao svojevrsna prtljaga od koje nije moguće pobjeći. Osim toga, snažno isticanje kulturne različitosti useljenika doživljava se kao postignuće samo po sebi. Naravno, to isto nerijetko ne vrijedi i za domicilno stanovništvo. Dosadašnji doseg takvog pristupa u domeni imigracijske i integracijske politike svodio se u najboljem slučaju na miran suživot različitih kultura, ali vrlo često je izostajalo uzajamno poštovanje, empatija te želja za suradnjom.

Osim toga, krajnje je upitno u teorijskom smislu da li je multikulturalizam kompatibilan s normama liberalne demokracije, s obzirom da su uspješna multikulturna društva do sada uspjela ostati funkcionalnima najčešće uz prisutnost autoritarne države kao što je Singapur. U zapadnim liberalnim demokracijama nastajuća multikulturna društva kontinuirano potražuju upravljanje odozgo zbog međusobne otuđenosti i fundamentalnih različitosti, posredstvom predstavnika različitih etničkih grupacija s privilegiranim pristupom političkoj areni. Dotične grupacije svoje postojanje često legitimiraju kontinuiranim održavanjem tenzija, bez iskonske želje ili snage da se suoče s najradikalnijim elementima unutar svojih redova. U protivnom, predvodnici manjina i srednjestrujaški političari zaštitili bi od progona radikala pojedince poput Ayan Hirsi Ali.

Ona se kao bivša muslimanka zbog kritika na račun klitoridektomije i subordinacije žena od strane islamske zajednice suočila s nizom ozbiljnih prijetnji ubojstvom. Umjesto da Hirsi Ali slobodno živi u Nizozemskoj koju je prigrlila kako svoju novu domovinu, nizozemske političke elite nisu je zaštitile kao pripadnicu manjine unutar manjine, već su odlučile zaigrati na kartu podilaženja većini unutar manjinskog korpusa. Cilj takvog pozicioniranja bio je rukovođen potpuno pogrešnom računicom postupnog smekšavanja radikalnih elemenata i potpore reformatorskoj struji. Ovakav tragičan razvoj događaja odlično opisuje Douglas Murray u svojoj knjizi The Strange Death of Europe: Immigration, Identity and Islam.  

Iz prethodno navedenih činjenica možemo konstatirati kako je u desetljećima iza nas pojam asimilacije postupno počeo uzmicati pred navalom pojmova poput multikulturalizam, integracija, inkluzija, participacija. Zapravo, asimilacija je uskoro postala politički nekorektan pojam uz kojega se počinju vezivati etikete kao ‘rasizam’, ‘ksenofobija’ i ‘nativizam’. Afirmacija multikulturalizma u pogledu integracijske politike dovela je do stvaranja političkog konsenzusa u redovima većine srednjestrujaških stranaka i istraživača koji se može sažeti na sljedeći način:

1. U blažoj varijanti multikulturalizma kultura je irelevantna za ostvarenje strukturne integracije (postizanje pozitivnih ishoda u domeni obrazovanja, stanovanja i zapošljavanja)

2. U ekstremnijoj varijanti multikulturalizma jaka etnička kultura i identitet predstavljaju pretpostavku za ostvarenje strukturne integracije

3. Problemi kulturne integracije (segregacija, izostanak jezičnih kompetencija i religijski fundamentalizam) proizlaze iz problema strukturne integracije

4. Postoji enormno povjerenje u integracijske alate koji stoje na raspolaganju ‘svemoćnoj državi’, tj. probleme integracije moguće je efikasno i vrijednosno neopterećeno riješiti većom razinom javnih izdataka koji će se kasnije alimentirati iz viših stopa ekonomskog rasta


Postupno smekšavanje radikalnih elemenata i potpora reformatorskim strujama unutar manjina pokazali su se kao pogrešna računica


Asimilacija na djelu: prvo kulturna, a tek onda strukturna integracija

Ipak, dominantno viđenje imigracijske i integracijske politike više je odraz unaprijed formiranih uvjerenja i vrednota, a manje temeljitih empirijskih istraživanja. Nasuprot tome, dokaze o iznimnoj važnosti asimilacije useljenika za uspjeh strukturne integracije i održavanje normi liberalne demokracije donosi nam profesor Ruud Koopmans sa Sveučilišta Humboldt. Njegov doprinos sastoji se u provedbi dvije velike studije u šest europskih država pod nazivom EuroislamSix Country Immigrant Integration Comparative Survey (SCIICS). Studija Euroislamprovedena je na reprezentatitvnom uzorku od više od 6000 ispitanika koji su zahvaćali domicilno stanovništvo i muslimanske imigrante iz Pakistana, Maroka, Turske te prostora bivše Jugoslavije. Ispitanici su razvrstani na muškarce i žene, prvu i drugu generaciju useljenika, na različite kategorije prema obrazovanju i starosti, te na one s visokom i niskom razinom asimilacije mjerene jezičnim vještinama, intenzitetom interetničkih kontakata i predodžbom o ulozi žene u društvu. Uzimajući u obzir utjecaj gore navedenih atributa na stopu zaposlenosti vidljiv je izrazit utjecaj razine asimilacije na zaposlenost muslimanskih imigranata, a naročito imigrantica, neovisno o duljini boravka u useljeničkoj državi. 

Za razliku od žena iz kohorte domicilnog stanovništva i visokoasimiliranih imigrantica koje bilježe stopu zaposlenosti između 65-70%, muslimanske imigrantice s niskom razinom asimilacije imaju stopu zaposlenosti manju od 50%. S druge strane, utjecaj razine asimilacije na razinu nezaposlenosti još je značajniji. U grupi useljeničkih muškaraca s visokom razinom asimilacije u prvoj i drugoj generaciji stopa nezaposlenosti varira između 6-8%, dok se kod muškaraca s niskom razinom asimilacije stopa nezaposlenosti kreće između 16-21%. Slične postotke moguće je identificirati i među populacijom žena s useljeničkom pozadinom. 

Ukoliko se uzmu u obzir druge kontrolne varijable poput obrazovanja, diskriminacije, stanovanja, starosti i obiteljskog statusa, vidljivo je da razlike u stopama zaposlenosti i nezaposlenosti između muslimanskih imigranata i domicilnog stanovništva postaju zanemarive. Dakle, ova studija pokazuje kako diskriminacija nije važna eksplanatorna varijabla za neadekvatnu participaciju na tržištu rada, već prvenstveno niska razina sociokulturne asimilacije. Primarni problem nije diskriminacija usljenika, već njihova samoizolacija. 

Ideologija multikulturalizma stoga ne pridonosi rješavanju integracijskih problema zbog pogrešne dijagnoze i terapije koja problem integracije čak pogoršava. Pristup multikulturalizma ne motivira useljenike na prihvaćanje kulturnih obrazaca države domaćina, što onda bitno umanjuje njihove šanse za ostvarenje boljih rezultata u obrazovanju i na tržištu rada. Identifikacija obrazovanja i zapošljavanja kao baze koja će riješiti problem kulturne nadgradnje znanstveno je neutemeljena.


Primarni problem nije diskriminacija usljenika, već njihova samoizolacija


Druga studija (SCIICS) ukazuje pak na enorman problem kulturne distance između domicilnog stanovništva i muslimanskih imigranata kada je u pitanju prihvaćanje bazičnih normi liberalne demokracije. U ovome se manifestira Popperov paradoks tolerancije koji ne prestavlja spomena vrijedan izazov kada su u pitanju useljenici iz bivše Jugoslavije, Italije, Grčke, itd.

Studija je obuhvaćala uzorak od 8000 ispitanika iz šest država (Njemačka, Francuska, Nizozemska, Švedska, Belgija i Austrija. Uzorak se sastojao od imigranata iz Turske i Maroka, te domicilnog stanovništva. Cilj studije bio je identificirati prisutnost religijskog fundamentalizma i neprijateljske nastrojenosti prema pripadnicima drugih društvenih grupa u obje promatrane skupine, a koja je neosporna u slučaju afirmativnog odgovora na sva tri postavljena pitanja. Slika 1Slika 2 pokazuje u koliko je većoj mjeri religijski fundamentalizam prisutniji među populacijom muslimanskih imigranata. U smislu apsolutnih brojki, omjer religijskih fundamentalista iz obje religijske grupacije je podjednak, ali veća stopa fertiliteta unutar populacije imigranata i masovno useljavanje ubrzo bi mogli preokrenuti ovaj omjer i voditi dodatnoj radikalizaciji zapadnih društava.

Slika 1

Izvor: Ruud Koopmans, WZB Mitteilungen

Slika 2

Izvor: Ruud Koopmans, WZB Mitteilungen

Kreiranje dokaza na temelju politike umjesto kreiranja politike na temelju dokaza

U dosadašnjoj debati oko imigracijske i integracijske politike puno veći utjecaj na formulaciju i implementaciju konkretnih mjera politike imale su organizacije koje naglašavaju koncept multikulturalnosti i kontinuirano ponavljaju tezu o diskriminaciji kao ključnom čimbeniku koji utječe na izostanak integracije useljenika. U tom pogledu, Migration Policy Group (MPG) sa sjedištem u Bruxellesu predstavlja odličan primjer. MPG je zaslužan za izradu Migrant-Integration-Policy-Index-a (MIPI), kompozitnog indeksa čija zadaća se sastoji u rangiranju država s najboljom praksom kada je u pitanju integracija. Prema objavljenim rezultatima koji nisu ažurirani nakon 2014. godine, Švedska predstavlja neospornog europskog prvaka integracije. Ipak, sama kompozicija indeksa stavlja daleko veću premiju na uvjerenja nego na stvarne rezultate. U tome se krije zamka kreiranja dokaza na temelju politike umjesto kreiranja politike na temelju dokaza, s obzirom na izuzetno raširen stav kako su problemi migranata gotovo uvijek povezani s diskriminacijom te da im država primateljica mora maksimalno izaći u susret bez specifičnih zahtjeva za prilagodbom. Stoga MIPI Švedskoj daje ocjenu 100/100 kada je u pitanju komponenta integracije na tržištu rada unatoč činjenici da stopa nezaposlenosti imigranata u Švedskoj iznosi preko 16%. U isto vrijeme, Švicarska ima skromnu ocjenu od 45/100, usprkos tome što se stopa nezaposlenosti za imigrante u Švicarskoj stabilno kreće oko 8% (Slika 34). Isto vrijedi i za razliku u ukupnoj vrijednosti MIPI-a.

Slika 3

Izvor: Migration Policy Group (2014); OECD (2018)

Slika 4

Izvor: Migration Policy Group (2014); OECD (2018)

Nemoguće trojstvo imigracijske politike: multikulturalizam, imigracija i socijalna država

Govoreći o socijalnom kapitalu kao vezivnom tkivu modernih društava, posebno treba istaknuti studiju Roberta Putnama, poznatog sociologa sa Sveučilišta Harvard. Putnam je izučavao utjecaj imigracije na socijalni kapital, tj. razinu povjerenja između pojedinaca u nekoj zajednici u Sjedinjenim Američkim Državama. Zaključci njegove studije ukazuju da s porastom postotka imigranata dolazi do opadanja razine povjerenja. Pri tome se ne radi o lažnoj regresiji, već o vezi koja je robustna uz uključivanje važnih kontrolnih varijabli. Ovaj rezultat ne odnosi se isključivo na smanjenu razinu povjerenja između domicilnog stanovništva i useljenika, već i na pad povjerenja između samih pripradnika domicilnog stanovništva. No, kako ne bi sve ostalo poprilično beznadno, vidljivo je da one zajednice koje su imale visok postotak stanovništva hispanoameričkog podrijetla, a koje se nije primarno identificiralo kao pripadnici populacije Latinosa, imaju značajno višu razinu socijalnog kapitala. Prema Collieru, upravo ovo ukazuje na važnost asimilacije u odnosu na opciju multikulturalizma. Naime, proizvodnja javnih dobara ovisi o uspostavljanju kooperativne ravnoteže između građana neke zemlje, tj. o povjerenju koje postoji u pogledu očekivanja da će svaki  građanin u procesu suradnje dati adekvatan doprinos. U situaciji kada je broj ‘švercera’ (koji koriste javna dobra ali ne plaćaju i nisu nekada plaćali za njihovo korištenje) maksimalno reduciran i kada su eliminirani ‘zli vilenjaci’ kao akteri koji kažnjavaju poštene građane zbog toga što oni sami teže sankcioniranju ‘švercera’, moguće je osigurati optimalnu proizvodnju javnih dobara.

Izostanak asimilacije i forsiranje političke korektnosti predstavlja ozbiljnu ugrozu za norme i institucije koje su zapadna liberalna društva gradila generacijama. Pretjerana politička korektnost onemogućava sankcioniranje pripadnika migrantske populacije zbog ‘ne-kooperativnog ponašanja’ upravo zbog straha da će kritika biti proglašena diskriminacijom, a to dovodi do dodatne društvene polarizacije. Dakle, tempo asimilacije je iznimno važan jer omogućava da dio dojučerašnje dijaspore de facto postane dio budućeg korpusa domicilnog stanovništva, te se time zadrži visoka razina socijalnog kapitala. Tek o takvom ishodu ovisi dugoročna mogućnost držanja granica relativno otvorenim uz zadržavanje kontroliranog useljavanja. Naime, naročito intrigantan scenarij predstavlja zapažanje da se imigracija paradoksalno povećava iz zemalja izvorišta čija je kulturološka distanca veća od zemalja odredišta. Upravo se migranti s većom kulturološkom distancom teže odlučuju na asimilaciju koja dovodi do smanjenja dijaspore ili njezinog držanja pod kontrolom nakon što je već zabilježen određen broj doseljavanja. 


Izostanak asimilacije i forsiranje političke korektnosti predstavlja ozbiljnu ugrozu za norme i institucije koje su zapadna liberalna društva gradila generacijama.


Socijalni kapital posebno je važan u ostvarenju kooperativne ravnoteže i to kada se odnosi na implementaciju redistributivnih politika. Labava politika useljavanja koju najčešće promovira ljevica uopće nije konzistentna sa gore proklamiranom željom. To odlično pokazuje istraživanje dvojice ekonomista s Harvarda, Alberta Alesine i Edwarda Glaesera.[1]Njihov odgovor na pitanje zbog čega su europske zemlje toliko sklonije provedbi redistributivnih politika u odnosu na SAD krije se u većoj kulturnoj homogenosti. Dakle, redistribucija nije moguća bez osjećaja zajedničke pripadnosti i solidarnosti, a ona ovisi o tome da uspješniji one manje uspješne percipiraju kao one koji zaslužuju transfer. Empatija ovisi o osjećaju zajedničkog identiteta, a najvažniji element u njegovoj izgradnji jest stvaranje mreže recipročnih odnosa.

Da zaključimo, kao što u situaciji ‘nemogućeg trojstva’ nije moguće istovremeno odabrati fiksni devizni tečaj, nezavisnu monetarnu politiku i mobilnost kapitala, tako i prilikom odabira imigracijske politike nije moguće odabrati zadržavanje socijalne države, multikulturalizam i omogućavanje daljnjeg useljavanja. Iz dosadašnje analize vidljivo je da inicijalno useljavanje pripadnika drugih kultura donosi raznolikost koja povećava ukupno blagostanje, ali da akceleracija useljavanja uz izostanak absorptivnog kapaciteta djeluje kao zakon opadajućih prinosa za domicilna društva u smislu sve manjih graničnih koristi za tržište rada, te sve većih troškova za socijalne programe. 

Ključne prepreke boljoj prilagodbi imigranata: iskustvo anglosaksonskih i skandinavskih država 

Tri su temeljne barijere većoj upošljivosti izbjeglica i migranata u Europi: institucionalna destimulacija zapošljavanja, jezik i priznavanje kvalifikacija stečenih izvan EU. U slučaju rapidnog priljeva izbjeglica i migranta dolazi do pojačane getoizacije useljenika što umanjuje poticaj za učenje jezika domicilne države i stvaranje snažne mreže interetničkih kontakata. Na to se nadovezuje institucionalna destimulacija koja proizlazi iz postojanja izgrađene socijalne države kao što je slučaj u nizu europskih država koje su odredište ubrzanog useljavanja. Već spominjani Profesor Ruud Koopmans sa Sveučilišta Humboldt u svojoj knjizi Assimilation oder Multikulturalismus?: Bedingungen gelungener Integration ističe upravo ovu tezu. Usporedba Danske i Švedske s jedne strane, te Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije s druge strane, ukazuje na značajnu divergenciju stope participacije na tržištu rada i stope nezaposlenosti između domicilnog stanovništva i imigranata. 

Za razliku od SAD-a u kojima imigranti bilježe nižu stopu nezaposlenosti i u većoj mjeri sudjeluju na tržištu rada, imigranti u Danskoj i Švedskoj bilježe konzistentno veću stopu nezaposlenosti i u značajno manjoj mjeri su dio radne snage. To se svakako može pripisati izdašnoj socijalnoj državi koja u benignijoj varijanti ne stimulira dovoljno integraciju na tržištu rada, a u malicioznijoj varijanti čak i potiče manipulativno ponašanje korisnika raznih vrsta državne pomoći. Prema izvještaju Ministarstva financija Kraljevine Danske iz 2014. godine, neeuropski imigranti stajali su danske porezne obveznike 50 milijardi USD u usporedbi s 84 milijardi USD ukupnih poreznih prihoda. Osim toga, neeuropski imigranti imaju 144% veću vjerojatnost da budu osuđeni za počinjenje kaznenog djela u odnosu na danske muškarce.[2]Ovakav trend prošle godine ponukao je lidericu danskih socijaldemokrata Mette Frederiksen da ustvrdi: Kada uđete u Švedsku, Norvešku ili Dansku imate pravo na gotovo sve od prvog dana…Iznimno je teško pomiriti takav sustav s masovnim dolaskom. U protivnom, naš sustav se neće održati.[3] Nemoguće trojstvo imigracijske politike na ovom mjestu najbolje dolazi do izražaja. Ukoliko se Europa ne želi amerikanizirati i želi zadržati svoje povijesne i kulturne stečevine, te želi stvoriti dinamično gospodarstvo, tada će morati značajno osnažiti svoje programe asimilacije i usporiti tempo useljavanja.


Za razliku od SAD-a u kojima imigranti bilježe nižu stopu nezaposlenosti i u većoj mjeri sudjeluju na tržištu rada, imigranti u Danskoj i Švedskoj bilježe konzistentno veću stopu nezaposlenosti i u značajno manjoj mjeri su dio radne snage. To se svakako može pripisati izdašnoj socijalnoj državi


Konačno, kvalifikacije stečene u ekonomiji koja ima godišnji BDP per capita od 2000 USD ne mogu se lako uklopiti u potrebe suvremene ekonomije koja postiže godišnji BPD per capita iznad 40 000 USD. Ogroman jaz u produktivnosti moguće je ostvariti samo masovim ulaganjem školovanje imigranata, a resursi potrebni za takav pothvat teško su dostupni i pod pretpostavkom stagnacije postojećeg vala useljavanja, a kamoli u slučaju njegovog ubrzavanja. 

Slika 5

Izvor: OECD (2018)

Slika 6

Izvor: OECD (2018)

Slika 7

Izvor: OECD (2018)

Slika 8

Izvor: OECD (2018)

Novi narativ za očuvanje liberalne demokracije i globalne ekonomske integracije

Iz do sada napisanih redaka vidljiva je potreba afirmiranja dominantne kulture (njem. Leitkultur) useljeničkih društava naspram useljenika. Definiranje ključnih postavki takve kulture je nadasve kontroverzno, ali i prijeko potrebno. Argumenti izneseni do sada u tekstu pokazuju da asimilacija predstavlja daleko superiorniji pristup integraciji u odnosu na multikulturalizam. Nažalost, svi dosadašnji pokušaji konstruktivne diskusije u ovom smjeru nailazili su demonizaciju samog pojma od strane ljevice i nesposobnosti desnice da defnira ključne elemente dominantne kulture, bez da bude zahvaćena isključujućim refleksom ili postane paralizirana strahom od artikulacije jasnog stava. Umjesto jasne separacije kulturnih grupa do koje dovode nastojanja pristaša multikulturalizma i pristaša zatvorenih granica potrebno je osvijestiti da su kulture u stalnom procesu gibanja i mijene, poput samih pojedinaca. Europskim društvima zapravo nedostaje atraktivna vizija zajedničke budućnosti za koju se isplati osloboditi okova prošlosti. Nažalost, ona će od spomenute vizije biti sve udaljenija ukoliko će asimilacija i dalje predstavljati pejorativan pojam.  

Dakle, pretpostavka kvalitetne kulturne i strukturne integracije imigranata nalazi se u konsenzusu o vrijednostima vlastite kulture i želji za njezinom obranom u odnosu na relativistički pristup kako su sve kulture jednako vrijedne. U tom pogledu  šokantna je izjava bivšeg švedskog premijera Frederika Reinfeldta koji je na pitanje o očuvanju švedske kulture ustvrdio da je jedina izvorna švedska stvar ‘barbarstvo’ i da su sve druge stvari uvezene. Već spominjani Douglas Murray odlično ističe pogubnost nespremnosti na priznavanje vlastitih grešaka iz prošlosti, baš kao i pretjerano samokažnjavanje zbog grijeha prethodnih generacija. Povijest kolonijalizma i ratova ne smije postati ‘moralna toljaga’ koja će dovesti do eskulpacije posredstvom masovne imigracije svih siromašnih i obespravljenih diljem svijeta, te gubitka vlastitog identiteta i normi liberalne demokacije. U tom pogledu, liberalna demokracija posebno je ugrožena u slučaju masovnog useljavanja iz poligamnih i patrijarhalnih društava. Do sada smo već vidjeli da se zemljama u razvoju može pomoći i na druge načine koji su podjednako etički i održivi. Društva koja odbijaju priznati svoje prošle pogreške riskiraju njihovo ponavljanje, dok ona koja su stalno uronjena u autoflagelaciju i sumnjaju u svoj identitet uopće nisu u stanju formulirati mirnu i prosperitetnu budućnost. Nadajmo se da će europske elite izbjeći potonuće u ove dvije krajnosti.

Doc.dr.sc. Kristijan Kotarski


[1]https://www.nber.org/papers/w8524

[2]https://www.udi.no/globalassets/global/european-migration-network_i/konferansefiler/2018/emn-betts-collier-fin.pdf

[3]https://www.ft.com/content/f73883a6-621e-11e7-91a7-502f7ee26895