Neimar i Neymar: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Karenr / Dreamstime

Najvažniji globalni ekonomski događaj protekloga tjedna nije bio Trumpov potpis na nove američke sankcije Rusiji i odlazak na 17-dnevni godišnji odmor, nego prijelaz brazilske nogometne zvijezde Neymara iz Barcelone u PSG za rekordnih 222 milijuna eura.

Neimar znači graditelj, arhitekt, i potječe od arapske riječi mimar, onaj koji gradi. Ne treba sumnjati da je dvadesetpetogodišnji Brazilac uložio nevjerojatno puno da bi izgradio svoje tijelo, um i nogometno umijeće do razine koja (možda) opravdava postizanje spomenute tržišne vrijednosti. Većina mojih prijatelja ustvrdila bi da priča o loptačkom neimaru Neymaru završava tu negdje (jer nečija je vrijednost na sportskom tržištu jednaka onome koliko je netko spreman platiti). Ipak, iznos od 222 milijuna zahtijeva malo veću pozornost.

Prvi sljedeći iznos koji je ikada plaćen za transfer nogometaša dvostruko je manji. Real je za Garetha Balea platio Tottenhamu oko 100 milijuna eura 2013.. Quartz izvrsno primjećuje da je za iznos od oko 220 milijuna eura nedavno kupljena nizozemska IT kompanija Getronics. Korporacija posluje u 20 zemalja, zapošljava 4,500 ljudi i ostvaruje godišnji prihod od pola milijarde eura. OK, možda je jako zadužena i ima neke probleme, što joj sigurno umanjuje vrijednost, ali svejedno se postavlja pitanje: što određuje vrijednost jednog nogometaša i kako je moguće da u samome vrhu postoje tolike razlike?

Slično se pitanje postavlja kod umjetnina. Nakon što je potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća probijena granica od 100 milijuna dolara (u realnom iskazu po stalnim cijenama) za dva Van Goghova platna, top iznosi su se dugo vrtjeli na platou između 100 i 150 milijuna. Picasso, Jasper Jones, Modgliani, čak i jedan od šest legendarnih Munchovih Vriskova prodan je unutar toga raspona.

Edvard Munch, Vrisak, 1893. Nacionalni muzej, Oslo, Norveška. Izvor: Wikimedia Commons

Onda se relativno brzo, prije krize 2008., preskočilo u raspon od 150 do 200 milijuna dolara: opet Picasso i Modgliani, ali i jedan Rembrandt i pomalo iznenađujuće Rothko. Zatim je nakon 2014. uslijedila eskalacija iznad 200, sve do 300 milijuna. Prvo je država Katar platila 210 milijuna za jednog Gaugina, zatim nevjerojatnih 250 milijuna za Kartaše Paula Cezannea, da bi se nedavno na vrh ljestvice svih vremena uspela jedna de Koonigova slika koja je plaćena 300 milijuna. Kupac je menadžer hedge fondova Citadel, Kenneth Griffin.

Iako ne ulazi među najpoznatije najbogatije ljude, Griffin je s oko 6 milijardi dolara osobne imovine član kluba top 400 najbogatijih ljudi na svijetu. Poznat je kao osoba koja lako daje novac za ono što voli. Griffin je autor jedne od najvećih, ako ne i najveće filantropske transakcije u povijesti modernog obrazovanja. Donirao je 150 milijuna dolara fakultetu na kojem diplomirao – Harvardu.

Kakve to veze ima s nogometašem Neymarom? Ulazak oligarha sa istoka i iz arapskog svijeta u svjetski nogomet dobro je poznata stvar. No jeste li znali da najrazvikaniji ulasci, poput Abramowicevog u Chelsea nisu ni u top 10 prema vrijednosti kapitala? Kupac Neymara PSG nalazi se u vlasništvu fonda Oryx Qatar Sports Investments (opet Katar!). I dok bi se, kao i u slučaju umjetnina, investicije ove vrste mogle promatrati kao dio racionalnih dugoročnih odluka o ulaganjima uz neizbježno prihvaćanje rizika, emotivna ili strateška komponenta ulaganja često je važnija. Tada su moguća svakojaka iskakanja izvan racionalnih ekonomskih okvira.

Međutim, nije lako razlikovati strateške i emotivne od racionalnih komponenti ove vrste ulaganja. Ako pronađete Georga Sorosa među investitorima u Manchester United (nakon što je obitelj Glazer uvrstila dionice kluba na burzu), taj mali dio njegovog portfelja vjerojatno nema osobitu emotivnu ili stratešku važnost. Soros je svoje strateške i emotivne motive odavno iscrpio kroz Otvoreno društvo. Za njega je to vjerojatno klasična rizična investicija, kao da je kupovao dionice Facebooka ili Siemensa. Ako pronađete da je najskuplju sliku u povijesti platio Griffin, poznat po lakom spajanju emocija i davanja novca, onda možete zaključiti da Griffin naprosto obožava de Kooniga. Teško shvatiti za obične smrtnike, ali je tako. A ako saznate da Katarci drže PSG i plaćaju za Neymara više nego dva puta više od drugog najvećeg transfera u povijesti, onda možete zaključiti da je to jednim dijelom racionalno. Jer, momak je mlad i zdrav, pred njim je još 6-7 dobrih sezona, a neskrivena je želja već nekoliko godina dovesti PSG na krov Europe i svijeta, što im je već zamalo i uspjelo.

No, drugim dijelom, to nije vođeno samo usko racionalnim motivima. Katarci s PSG-om i općenito sportskim ulaganjima imaju šire strateške planove. Sjetimo se kako su složili ozbiljnu rukometnu reprezentaciju i kolike su pare potrošili za to i za svjetsko prvenstvo. Svježe su i afere vezane uz Svjetsko prvenstvo 2022. i korupciju u FIFA-i, što su razotkrili Amerikanci, jer je europski nogomet pod Blatterom bio preduboko umočen u sve da bi raščišćavanje moglo krenuti odavde.

Osim suprotstavljanja uobičajenih racionalnih ulaganja s ulaganjima koja vode neki drugi, strateški i emotivni porivi (ovo suprotstavljanje naravno nije jasno crno-bijelo, već je tendencijsko), valja razlikovati ulaganja novca poput Griffinova, koji je stvoren u demokratskim državama na nadziranim financijskim tržištima, od ulaganja novca koji je stvoren u nedemokratskim državama, mimo transparentnog nadzora. Intuitivno je jasno da to nije «isti» novac. U tom smislu se može problematizirati smisao ekstremno vrijednih transakcija nogometaša kada ih pokreće ova druga vrsta novca. Isto se pitanje može preslikati na nekretnine i druge klase imovine.

Nije mi lako objasniti zašto mislim da je ova priča iz prošloga tjedna važnija od Trumpova potpisa na nove sankcije Rusiji i bijega na sedamnaest dana golfa. Na prvi pogled, nije ozbiljno sučeliti tako važno globalno političko pitanje s transferom jednog nogometaša. Međutim, gotovo sve što je vezano uz nogomet usko je vezano uz politiku (zvuči poznato?). Odnos nogometa i demokracije puno je ozbiljnija i opakija tema od tamo neke tekme. Ali, i sve vezano uz Trumpa postalo je pomalo profano i neozbiljno, kao da je taj čovjek svojim stilom i naivno praznim obećanjima uspio banalizirati svjetsku politiku u nimalo bezazlenom povijesnom trenutku.

Potpišeš sankcije Rusiji s kojima se ne slažeš i odeš 17 dana na godišnji (čak i moj godišnji je kraći), dok tvoj pandan (protivnik ili partner, nejasno je?) također lagano odmara pokazujući još neodumrle kagebeovske mišiće plivanjem u nekom ruskom jezeru zagrijanom na sedamnaest stupnjeva. Kakav svijet! I sve to nakon što ti valuta pada sedmi tjedan zaredom izgubivši 13% na vrijednosti nakon što je svima postalo jasno da su ona predizborna obećanja o fiskalnim poticajima i investicijama bila prazna puška jer je američka ekonomija ionako dobro zahuktana mašina dok si ju ti biračima predstavljao kao crknutu mačku potpirujući strah, frustraciju i nacionalni zanos (da, to je definicija populizma). I onda se čudiš što ti je popularnost nakon izbora pala brže nego ijednom američkom predsjedniku u zadnjih ne znam koliko izbornih ciklusa. Pa odeš malo na godišnji, igrat golf. Kao hrvatski političari: važno je osvojiti izbore, a sve poslije toga je tlaka. Sorry, nisam znao da me karta neće ići. Eto, zbog toga sam odabrao Neymara i Katarce; ne zbog stvarnog reda važnosti, nego iz kaprica.

Iz istog kaprica, a sada provociram, ne vidim ništa lokalno vrijedno spomena. Sezona je kiselih krastavaca. Jednima to znači da svi odmaraju i da nema događaja, a onima odgovornijima znači da je vrijeme za početak pripreme zimnice. Ti godišnji ciklusi su čudo. Uvijek isto. Na površini drugačije, novo, a u dubini povijest monotono preskače kao pokvarena long plejka (stariji će znati o čemu se radi).

I da ne zaboravim, kad smo kod naših hrvatskih autora, a red je, pa jučer je bio Dan pobjede: ako ste propustili jednu od zadnjih objava na Labu, ovdje je preporuka za novu knjigu Viktora Žmegača. To je za one koji se pitaju s kojom knjigom u ruci provesti ovu sezonu kiselih krastavaca, da vam ne prisjedne.