Nezaposlenost u Hrvatskoj: što se stvarno događa (I)

Foto: Gpointstudio / Dreamstime

Kako je moguće u isto vrijeme imati visoku nezaposlenost i gospodarski rast, uz raširenu kuknjavu poslodavaca o tome da za mnoge poslove nema adekvatnih radnika? Milan Deskar Škrbić u dva nastavka dubinski analizira stanje na tržištu rada. Tumači statistike, razotkriva stvarne uzroke zaposlenosti i nezaposlenosti, ruši mitove poput onoga da zaposlenost uopće ne raste i na kraju piše o politikama koje mogu dovesti do aktiviranja obeshrabrenih radnika.

Pad broja registriranih nezaposlenih ispod 200.000 (trenutno stanje: oko 173.000) prvi put nakon 1990. jedan je od najvažnijih i s analitičke strane najzanimljivijih ekonomskih događaja godine. Vijest je u medijima dobila relativno velik prostor. U ovoj analizi u dva nastavka pokušat će se dubinski analizirati stanje na tržištu rada i pokazati da je prerano za entuzijazam jer na tržištu rada postoji još puno prostora za poboljšanja.

Jesu li podaci o nezaposlenima uistinu relevantni?

Na Slici 1 prikazana je originalna i deseznonirana serija broja registriranih nezaposlenih osoba s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Uočava se nekoliko temeljnih obilježja i trendova na hrvatskom tržištu rada od 2004. godine (otkad su dostupni podaci).

Slika 1: Broj nezaposlenih na HZZ

Izvor: HZZ

Ekonomski „boom“ u razdoblju od 2004. do 2008. godine (koji je počeo još 2002.) smanjio je broj registriranih nezaposlenih osoba na najnižu razinu u srpnju 2008. godine, kada je na zavodu bilo registrirano 219.747 osoba. Nakon toga nezaposlenost je počela postupno rasti i dosegnula maksimum u veljači 2014. godine, kada je registrirano 384.376 nezaposlenih osoba. Početkom svibnja 2017. godine brojka je pala ispod 200.000.

Prosječan rast BDP-a od relativno visokih 4,2% na godišnjoj razini u razdoblju 2002.-2008. nije bio dovoljan da gurne nezasposlenost ispod „psihološke granice“ od 200.000, dok je u razdoblju od 2014. godine naovamo rast bio mnogo sporiji, ali je barijera svejedno probijena. Razlika se vidi i po tome što je silazni trend 2014.-2017. mnogo strmiji nego u razdoblju 2004. do 2008. Ako za ubrzaniji pad nezaposlenosti nije zaslužna ekspanzija gospodarstva (koja je mnogo slabija u razdoblju sadašnjeg bržeg pada, što nije logično), gdje leži objašnjenje?

Dio prikazanog trenda može se objasniti značajnom promjenom koja se dogodila 2014. godine, a odnosi se na primjenu strožih zakonskih odredbi koje su rezultirale naglim skokom „brisanja“ s evidencije (Slika 2). Prosječan broj izlazaka iz evidencije zbog nepridržavanja zakonskih odredbi ostao na značajno višim razinama nego u prethodnim godinama. Ovaj efekt se može procijeniti na cca 4,000 više «brisanih» na mjesec.

Slika 2. Brisanje iz evidencije HZZ-a

Izvor: HZZ

Druga važna promjena koja se dogodila 2014. godine odnosi se na manji broj ulazaka u evidenciju (plava linija, Slika 3), što se također može velikim dijelom objasniti strožim uvjetima. S jedne strane, izbrisani se određeni broj mjeseci ne mogu vratiti u evidenciju, a neki koji su izbrisani možda se ni ne žele vratiti. Drugo, stroža pravila mogu demotivirati nezaposlenu osobu da se inicijalno prijavi.

Slika 3: Odnos ulazaka u evidenciju i izlazaka prema vrstama

*Smanjenju izlazaka na temelju radnog odnosa ne treba pridavati veliku pažnju s obzirom da HZZ u pogledu zapošljavanja ne zauzima cijelo tržište rada, značajan broj zapošljavanja događa se preko specijaliziranih privatnih agencija.
Izvor: HZZ

Ovim podacima je potrebno dodati još jednu zanimljivu promjenu. Odnosi se na značajnije ubrzanje emigracijskog vala, što je bilo očekivano nakon što je Hrvatska ušla u EU 2013. U toj godini je migracijski saldo prvi put probio negativnu razinu od 10.000 neto emigranata. Može se pretpostaviti da se velikim dijelom radi o ljudima koji su Hrvatsku napustili zbog potrage za prilikama za posao.

Slika 4: Emigracijski saldo Hrvatske

Izvor: DZS

Dakle, pri tumačenju podataka o broju nezaposlenih osoba potrebno je voditi računa o tome da broj nezaposlenih osoba ne pokazuje „čistu“ sliku na tržištu rada. Pad broja nezaposlenih može biti posljedica različitih čimbenika koji nemaju uporište u neto novom zapošljavanju. Zato su jedini relevantni pokazatelji za stvarnu dinamiku na tržištu rada vezani uz podatke o aktivnosti i zaposlenosti stanovništva.

Nude li podaci o zaposlenosti razlog za entuzijazam?

Podaci na Slici 5 pokazuju da je trend kretanja zaposlenosti uistinu promijenjen 2014. godine, kada je broj zaposlenih osoba postupno počeo rasti i u ožujku 2017. godine dosegnuo razinu od 1,452 milijuna osoba, što je na razini iz 2011. godine, a niže je za oko 190 000 osoba u odnosu na vrhnac iz 2008. godine. Slika zorno pokazuje da se zaposlenost tek počela oporavljati u usporedbi s prošlim ciklusom. Isto tako pokazuje da se smanjenje nezaposlenosti ne može pripisati samo administrativnim uzrocima i emigraciji – zaposlenost stvarno raste iako neki još uvijek pišu da zaposlenost pada.

Slika 5: Broj zaposlenih

Izvor: DZS; HNB

Isto tako, podaci Ankete o radnoj snazi pokazuju da je broj zaposlenih potkraj 2016. (1,577 milijuna) bio za oko 35 tisuća veći nego potkraj 2014. Stoga treba isticati da je unatoč smanjenju nezaposlenosti broj zaposlenih i dalje za gotovo 200.000 manji nego na vrhuncu 2008. godine (oko 145 tisuća manji prema podacima iz Ankete o radnoj snazi), što utječe na vrlo lošu poziciju Hrvatske u međunarodnim usporedbama.

Prema jednom od temeljnih pokazatelja na tržištu rada, stopi zaposlenosti (udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu), Hrvatska je, uz Grčku, na začelju EU (Slika 6).

Slika 6: Stopa zaposlenosti u EU 2016.

Izvor: Eurostat

Zanimljivo je da se Hrvatska nalazila u sličnom položaju i 2008., kad je zaposlenost kako smo pokazali bila puno veća. Broj zaposlenih u postotku ukupne populacije tada je iznosio 65% i po tom pokazatelju Hrvatska je bila samo ispred Rumunjske. Prema tome, bez obzira na nešto povoljnija kretanja na tržištu rada u zadnje vrijeme, ne treba smetnuti s uma činjenicu koliko je Hrvatska u lošoj poziciji s obzirom na strukturna obilježja tržišta rada. O kako se lošoj poziciji radi, odnosno, o kakvim se katastrofalnim strukturnim obilježjima tržišta rada radi, vidi se i kroz to da Hrvatska u europskim usporedbama zauzima vrlo slična mjesta pri dnu ljestvica, bez obzira kada mjerimo pokazatelje aktivnosti i zaposlenosti.

Postoje, dakle, dramatične razlike u pogledu stopa zaposlenosti kada se Hrvatska uspoređuje sa zemljama visokog radnog intenziteta, u čemu prednjače države Skandinavije, u ovom slučaju Island. O strukturnim slabostima ne govori samo niska stopa zaposlenosti već i ranije spomenuta činjenica da u Hrvatskoj ni razdoblje značajne ekonomske ekspanzije prije krize, sa prosječnom stopom rasta BDP-a od gotovo 5%, nije uspjelo značajnije smanjiti broj nezaposlenih osoba i povećati stopu aktivnosti i udjel zaposlenih u ukupnoj populaciji.

Uzroci takvog stanja su slojeviti. Imaju veze s poviješću, s neuspjesima nekih prošlih politika, ali i s aktualnim politikama i propisima. Stoga kontroverzne reforme tržišta rada trebaju biti jedan od prioriteta politike.

U drugom nastavku: Beveridgeova krivulja i politike tržišta rada